*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Ekrem Moca Dizdar, a objavljen
je u mostarskoj informativnoj reviji MM, u broju 3, iz avgusta 1996.
godine.
Izvanrednu primjenu potpunog i savršenog odnosa prema određenjima
Islama zatječemo, prije skoro pola milenijuma u Mostaru, kod osmanskih
graditelja, prilikom pristupa izgradnji i urbaniziranju čaršije, kao
najstarijeg gradskog jezgra na obalama Neretve.
U islamskoj baštini Bosne i Hercegovine, pa tako i Mostara, najveću
vrijednost ima arhitektura. U najmanjem detalju najstarije ambijetalne
cjeline u Mostaru - Starom gradu otkrivamo misaone poruke raznih
arhitektonskih kreacija islamske baštine. Na skoro savršenoj prostornoj
scenografiji čaršije primjećujemo funkcionalnost arhitekture turskih
graditelja, princip oblikovanja prostora iznutra prema vani, čiste
geometrijske volumene, definiciju vanjskog plašta prostora tako da se
uočava istinit odraz unutarnjeg prostora prema njemu...
Iako se naselje Mostar, prema dostupnim pisanjima starih dubrovačkih
hroničara perfekcionista, pod ovakvim i ovdašnjim nazivom prvi put
spominje 1474. godine ili kao manja urbana cjelina sa 19 kuća tri godine
kasnije po ondašnjem Tapu tehrir defteru - ipak, u godinama vladavine
Sulejmana II Veličanstvenog (1520. - 1566.) i ekspanzije uspona
osmanskog carstva poprima sva obilježja i karakteristike, za to doba,
jedinstvenog i veoma upečatljivog prostornog planiranja grada.
Skoro sasvim vjerodostojan opis najstarijih granica osmanske gradske
čaršije u Mostaru, čuvane i nadgledane sa “Tabije za topove ispod
Pašovine i promatrane oštrim okom sa šest gradskih kapija, gdje je
kontrolisan svaki ulaz u čaršiju sa svih drumova i džada koji su
gravitirali gradu”, nalazimo u knjizi Huseina-Husage Čišića “Mostar u
Herceg-Bosni”. Prema tvrđenju ovog nekadašnjeg gradonačelnika Mostara
(1935. - 1939. godine) i prvog povjerenika Zavoda za zaštitu spomenika
kulture BiH za Mostar 1948. godine, mostarski “tvrđavni” zid se spuštao s
Konaka povrh potoka Suhodolina ka Neretvi. U istom pravcu nastavljao se
zid i na desnoj obali Neretve i to kraj Baščina i nekadašnje kafane
Ruža do nadomak gradskoj elektrani (štampariji).
Tu je rukavcem Radobolje pravio zaokret ulijevo prema Šemovcu, te preko
njega išao do iza Kapetanovine, ponovo pravio zaokret ulijevo, te tako
obuhvativši Kapetanovinu i Jusovinu spuštao se koritu Neretve.
U istom pravcu od lijeve obale Neretve uspinjao se Ramića sokakom -
drumu na Velikoj Tepi, a odatle, opet, iza Kalhane, uspinjao se
Pašovini, te, praveći zaokret ispred Pašovine, spajao se sa zidom kraj
Suhodoline (na početku ovog opisa).
Polazište svega je čaršija kao gradski nukleus, centar svih gradskih
zbivanja i prožimanja i najstarija urbana anglomeracija, veoma
dopadljivo locirana na obalama Neretve i pri ušću Radobolje, neposredno
uz Stari most.
Zaista istinsku konkretnost i jedinstven dojam osebujnosti mostarske
čaršije obični smrtnik može doživjeti iz opisa arhitekte prof. Juraja
Neidhardta, kada ovaj bard bosanskohercegovačke arhitekture i saradnik
slavnog De Corbusiera opisuje staro jezgro kao savršeni graditeljski
pejzaž, gdje “luk sa svojim kulama, zdanjima i krovovima, koji su se,
ovako sivkasti na sivom, nenamješteno, kao neke sige, načičkali okolo i
čine, u okviru pejzaža Neretve i krša, tako harmoničnu cjelinu da,
apstrahujući detalji, sve skupa više sliče na veliku stijenu na kojoj su
izrasli kristali nego na predio u kome je čovjek gradio za svoje
potrebe.”
Mostarsku čaršiju, u okviru već opisanih zidina, ponajprije su
osmislili gradski legatori, između 1550. i 1570. godine, kada su Zaim i
Hadži Mehmedbeg-Karađozbeg, Ćejvan-Ćehaja, Nasuh-aga Vučjaković i ostali
dobročinitelji mostarski, u nepunih dvadesetak godina, investiranjem
vlastitih sredstava, izgradili 153 dućana i magaze, te više mlinica na
rukavcima Radobolje, hamame i javne česme i zauvijek ih zavještali
Mostaru.
Pored javnih objekata, koji čine srž tipične čaršije iz osmanskog
perioda gradnje i razvoja grada, moramo istaknuti kao neprocjenljive
vrijednosti i sakralne i vjerske objekte kao zadužbinu gradskih
legatora, kao sastavno tkivo ove najstarije mostarske anglomeracije,
među kojima se ističu Koski Mehmed-pašina, Vučjakovića, Ćejvan-Ćehajina,
Hadži Kurtova (Tabačica) i Nezir-agina džamija, mesdžid sultana Selima
Javuza, Ćejvan-Ćehajin mekteb i medresa Koski Mehmed-paše.
Iako u osmanskoj, tipičnoj čaršiji “nema mjesta za stan i porodični
život” i isključivo je podređena ostvarenju komercijalnih kontakata,
ipak jedinstven mostarski čaršijski kompleks ne možemo u potpunosti
obuhvatiti ako ne bismo spomenuli i nekoliko najranijih
islamskih-stambenih objekata, koji su - poput mikrorejonskih cjelina
čaršije - izgrađeni na lokalitetu Jusovine i Kapetanovine, a unutar
gradskih zidina.
Sva privredna djelatnost, cjelodnevni susreti proizvođača i potrošača,
ondje gdje su se “sviđali” svi poslovi u mostarskoj čaršiji odvijali su
se u dva tipa poslovnih prostora - dućanima i magazama.
Dućani su tipično prizemni objekti, manje prostorne površine, izgrađeni
od drvenih elemenata između dvaju zabatnih kamenih zidova, pokrivenih
kamenom pločom od škriljaca, locirani u skladnom, rijetko prekidanom,
nizu sa obje strane ulica Mala Tepa, Kujundžiluk i Oneščukova u
Priječkoj čaršiji.
Sa pristupne strane zatvoreni drvenim ćepencima, sa donjim i gornjim
kapcima, što u vizuri posmatrača izaziva veoma dopadljiv scenski efekat,
dućani u Starom gradu, zbog skučenosti prostora, isključivo služe za
proizvodnju i prodaju robe vlasnika i u njih mušterija uopšte ne ulazi. U
njima se, dakle, primjenjivao specifičan način orijentalnog poslovanja,
gdje zanatlije ili trgovci sjedeći na donjem kapku otvorenog ćepenka
poslužuju kupce, jer im je sve na dohvat ruke. Ovakva arhitektonska
kompozicija dućana, spojena sa izuzetnom funkcionalnošću, donosila je i
opštu živost u čaršiji, jer su građani, pored kupnje, mogli uživati,
sjedeći u sjenci gornjeg podignutog drvenog kapka i pričvrščenog za
nisku strehu krova, promatrajući ili razgovarajući sa prolaznicima.
Suprotno niskim i malim dućanima, magaze u mostarskoj najstarijoj
čaršiji su mnogo masivnije i većeg prostornog gabarita, zidane debelim
zidovima od kamena ili ćerpića, na čijim fasadnim otvorima dominiraju
prozori zaštićeni demirima i kapcima od kovanog gvožđa i vrata sa
vanjskim željeznim kanatima. Dispoziciono rješenje kao prostori za
uskladištenje robe, magaze su svojim specifikumom izgradnje,
predstavljale izvanrednu zaštitu od požara i provala. Egzemplarni niz
magaza u okviru granica najstarijeg gradskog jezgra u Mostaru, zapažamo
duž ondašnje Carske džade (Titova ulica) iznad Kujundžiluka, dok
jedinstveni primjer “daira” možemo vidjeti kod grupacije magaza oko
nekadašnjeg stočnog pazara (dvorišta), oivičenog ulicama Mala Tepa,
Kurluk i Titova.
U starom Mostaru, iz osmanskog perioda gradnje, nerijetko se susreće
arhitektonska sinteza magaza i dućana horizontalno međusobno povezanim,
gdje se prostorno produžuje frontalni dućan.
U “350 tvrdo zidanih dućana”, koliko ih, u svoje vrijeme, prebroja
turski putopisac Evlija Čelebija, u mostarskoj čaršiji, radilo je i
svoje proizvode prodavalo tridesetak vrsta zanatlija, okupljenih u
jedanaest esnafa: terzijski, kujundžijski, ćurćijski, ekmekčijski,
bojadžijski, dunđerski, tabački, timurdžijski, obućarski, ćebedžijski,
berberski.
Pri vladavini Austrougarske monarhije između 1878. i 1918. godine
najstarija mostarska ambijetalna cjelina doživljava izvjesnu
metamorfozu, gdje austrougarski graditelji, uglavnom, manje ili više
uspješno, interpoliraju svoja višespratna mega-zdanja u harmonični niz
znatno nižih objekata zatečenog osmanskog perioda.
Iako su se u početku svojim izrazom nastojali uklopiti u autohtonu
arhitekturu turskog perioda, primjenjujući elekticizam islamskog
nasljeđa i pseudomaurski stil u starom gradskom jezgru, ipak izoštrenom
oku poštovaoca kulturne baštine ne može ostati “skriven” karakteristični
dodir dvaju stilskih izraza, koji je najupečatljiviji u glavnoj,
Titovoj ulici (ili njihovoj Hauptstrasse), neposredno iznad Kujundžiluka.
U okviru granica najstarije gradske anglomeracije ili u neposrednoj
njihovoj blizini, izgrađene primjenom tipično “austrougarskih”
istoricizama, posebno se ističu zgrade monumentalne Više djevojačke
škole i Zemaljske banke, projektovane u stilu secesije, te pseudomaurski
renovirani Ćejvan-Ćehajin i cernički Sibjan mekteb (koji kasnije
postaju zgrade Muzeja Hercegovine i Simfonijskog orkestra).
Unatoč svim anomalijama, odraženim u disproporciji i pomalo nasilnim
unošenjem tadašnjih srednjoevropskih (zapadnih) arhitektonskih
ispoljavanja među pročelja tipičnog orijentalno-mediteranskog ansambla,
te “fleke” ipak moramo zanemariti, prihvatajući, pored svega,
austrougarski period kao mostarsko i bosanskohercegovačko graditeljsko
nasljeđe i, uprkos svemu, nastojanje monarhijskih manje lojalnih
arhitekata da - barem u početku - zadrže osnovne karakteristike magaza u
Starom gradu i time nam, ipak, zajedno sa Osmanlijama, ostave u amanet
jedan “izuzetan kompoziciono-urbanistički ambijent”.
Nema komentara:
Objavi komentar