02. 02. 2015.

Bernard Lajhner stiže s loptom


            *NAPOMENA: Tekst koji slijedi je iz knjige "Mostar - kolijevka sporta". Ovaj tekst je preuzet iz mostarske informativne revije MM, u broju 11, iz aprila 1997. godine.
            Uz donatorsku podršku Evropske unije i u tiražu od 1000 primjeraka, 1996. godine iz štampe je izašla knjiga “Mostar - kolijevka sporta” koja popunjava veliku prazninu u oskudnoj sportskoj literaturi. Knjiga je djelo više autora čiji je rad koordinirao poznati sportski novinar Dragan Miladinović, dok su recenzenti bili priznati sportski stručnjaci prof. dr Hamid Šoše, prof. Željko Džeba, prof. Enver Novaković i Mile Knezović. Najveća vrijednost ove knjige, posvećene prvom vijeku organizovanog sportskog pokreta u gradu na Neretvi i stogodišnjici modernih Olimpijskih igara je da je oslobođena političkih, ideoloških i drugih konotacija, te prožeta jedino sportskim duhom, kako to u recenziji naglašava i Hamid Šoše.
            Inače, tekst koji slijedi se bavi istorijatom fudbala u Mostaru.



            Fudbal ima svoje korijene u raznim igrama loptom koje su se vremenom udaljile. Igre loptom, u stvari nekim okruglim predmetom, prikazani su na raznim crtežima, kamenim pločama, kipovima i dr. iz različitih historijskih epoha. Historijski gledano, u razvoju fudbalske igre postoje dvije faze. U prvoj su razne praigre o kojima svjedoči oskudna likovna dokumentacija starih Kineza, Grka i Rimljana. Tu su još i zapisi u različitim analizama i ostalim dokumentima koji obrađuju razvoj igara sličnih fudbalskoj. Iz tog je uočljivo da su u opisanim igrama sadržani i određeni elementi igranja lopte (loptanja) nogama.
            Druga faza razvoja fudbalske igre datira od 1863. godine. Te godine ona se odvojila od zajedničkog pretka i udaljila od ragbija i postala samostalna sportska igra. Njena kolijevka je engleski grad Ragbi.
            Prva pojava fudbala na južnoslovenskim prostorima najtješnje je vezana za prof. dr. Franju Bučara. On je 1893. godine u Zagrebu, nakon studija na Centralnom gimnastičkom institutu u Štokholmu - Švedska, upoznao javnost s igrom zvanom “football”. Igralo se najprije u “Hrvatskom Sokolu”, a od 1903. u HAŠK-u, koji je osnovan te godine.
            I upravo te, 1903. godine u Mostaru je, prije nego igdje drugdje u Bosni i Hercegovini, zaskakutala prva fudbalska lopta. Nju je, kao poklon svojim sinovima Alfredu i Oskaru, iz Budimpešte donio Bernard Lajhner i njihovi vršnjaci loptali su nogama. Istina, što je i razumljivo, nisu znali pravila, niti su bili vješti u novoj igri. Ali, oni su se, ipak, igrali. U prvo vrijeme to je bio “mrtvi fudbal”. Igrale su ga dvije ekipe, nekad čas samo sa pojedinim loptačem, ali naravno i po nekoliko, zavisno od broja prisutnih i zainteresovanih đaka i momaka. Takvi “timovi” bi se rasporedili na dvije strane, stali na dogoverenu liniju (što je ovisilo od veličine, odnosno površine terena) i okrenuli jedni prema drugima. Tada bi počinjala “utakmica”. Naizmjenično se lopta šutirala nogom prema suparničkoj strani. “Pravilo” je bilo loptu odbiti što dalje, s ciljem da ona pređe liniju takmaca na drugoj strani. Ko bi u tome bio uspješniji, smatrao se pobjednikom.
            Mladi Mostarci takmičili su se i po “pravilu”: ko će snažnije, efektnije i dalje šutnuti loptu. Onaj ko je u tome bio uspješniji, smatran je kvalitetnijim igračem. Ta nadmetanja golobradih dječaka često su, na livadi kod Sjevernog logora, posmatrali i neki austrijski vojnici, porijeklom Mađari (Ugari). Kako su oni bili znalci loptanja, uhvatili bi se u igru s mladim Mostarcima i učili ih nekim tajnama baratanja loptom. Prema sjećanju Oskara Lajhnera, njihovi prvi treneri, ti vojnici bili su izvjesni Nađ i Mano. Domaćini su se provjeravali u susretima sa vojničkim ekipama, ali češće međusobno. Isti izvor tvrdi da su u prvom “gradskom” timu nastupili: Gotfrid, Molnar (za koga se kaže da je bio i prvak u mačevanju i kapiten mostarske ekipe), Marcel, Merdžo, Filo, Himlaufer, Mesihović, Nazečić, Mano, Nađ.
            U Mostaru se, istovremeno, stvaraju mnogi “divlji klubovi”, oni nezvanični. Oni igraju međusobno utakmice. To se događa pretežno preko ljeta, za vrijeme školskog raspusta. Novi sport, ovaj fudbalski, naročito postaje omiljen među srednjoškolcima, a prije svih među gimnazijalcima. To potvrđuje i naziv prvog kluba “Đački športski klub”, najvjerovatnije također “divlji”. On se, navodno, pojavio na sceni 1905. godine. Kasnije je promijenio ime u “Gimnazijalni klub – Zrinjski”. To je u svojoj “Povjesti sporta u Jugoslaviji” (1977.) objelodanio prof. Živko Radan. On se pri tome koristio podacima iznesenim na Savjetovanju o počecima modernog sportskog pokreta u našim krajevima (Beograd, 8. i 9. decembar 1972. godine). Izvor mu je zapravo, bio referat Šefika Pašića iz Mostara pod naslovom “Fizička kultura, klubovi, društva i organizacije Hercegovine do 1914.” U originalu tog referata, međutim, doslovno piše: “ ... Hrvatska radnička zadruga ... osniva svoj klub – ‘Hrvatski radnički omladinski športski klub’ (HROŠK) ... Iz ovog kluba odvaja se grupa mladića i 1912. godine formiraju ‘Hrvatski športski klub Zrinjski’”. Šta je, u stvari, tačno to će trebati da utvrde istraživaći istorije mostarskog sporta.
            Kada je u Mostaru odigrana prva zvanična fudbalska utakmica? I o tome postoje različiti podaci. Oni se zasnivaju na izblijedjelim sjećanjima i pretpostavkama. S obzirom da se kao prvi protivnik i gost lokalnog “Đačkog športskog kluba” pretežno pominje Srednjoškolski športski klub “Osman” iz Sarajeva, kao vjerovatna godina može se uzeti 1911. Te godine, mjeseca februara, u Splitu je naime osnovan “Hajduk”. A ovaj klub je tada pozvao “u goste sarajevske igrače” i njihovu ekipu na plakatima označio kao “Osman”. Mladićima iz Sarajeva dopalo se to ime pa je tako nastao prvi nogometni klub u Bosni i Hercegovini. Na povratku iz Splita, “Osman” je u Mostaru odmjerio snage s domaćim “Đačkim športskim klubom” i to dva puta. Prvog dana Mostarci su ubjedljivo trijumfovali - 3:0, a drugog dana poraženi - 1:2.
            Jesu li tada za mostarski tim igrali: Malenica, Nađ, Pehlivanović, A. Lajhner, Pavić, Kovačević, Šmit, Mano, O. Lajhner, Marcel, Nazečić, Mesihović, Vučković i Čulajević? I to, na žalost, još nije rasvjetljeno!?
            Kao učitelj-trener pionira fudbalske igre u gradu na Neretvi najčešće se pominje Stjepan pl. Kuštreba. Taj čovjek je od 1906. do 1909. godine bio ušitelj gombanja (gimnastike) na Velikoj gimnaziji (to je i 1913./1914. i 1918./1919.) i u društvu “Hrvatski Sokol”. Nije, međutim, isključena mogućnost da su mostarske fudbalere novoj igri poučavali i Viktor Bek i Vladimir Novak, koji su takođe bili stručnjaci-nastavnici gombanja u Gimnaziji i sokolskoj organizaciji. Prvi je u Mostar stigao još 1903. godine, a drugi nekoliko godina poslije.
            Prvi zvanični, to jeste registrovani klubovi u gradu na Neretvi osnovani su, što je nepobitna činjenica, tek nakon svršetka Prvog svjetskog rata, počevši od 1919. godine. Na to ukazuju i ovi podaci. Sarajevski podsavez (pokrivao Sarajevo, Mostar, Derventu i Doboj) na svom popisu imao je samo osam klubova. Oni su bili u službenoj evidenciji klubova učlanjenih u Jugoslovenski nogometni savez (JNS), u prvoj godini njegovog postojanja (JNS je osnovan u Zagrebu 15. aprila 1919. godine).
            Te, 1919. godine Mostar je, najzad, dobio prvi zvanični fudbalski klub. On je nazvan “JŠK - Jugoslovenski šport klub”. Među incijatorima njegovog osnivanja pominju se i Oskar Lajhner, Ivo Ćorić (rođen 1899.), Edo Novak, Rudolf Brozović, Rade Aleksić, Uroš Marinović, Dinko Doder, Mladen Kujundžić, Joško Lajnveber. Prvi predsjednik je bio Pišta Harami. U prvom upravnom odboru bili su i Smailaga Ćemalović, Joško Kon, Rade Aleksić, Ljubenko Lajnveber.
            JŠK je, na premijernoj utakmici, ugostio čapljinskog “Uskoka” i njegovu mrežu izrešetao u pravom smislu riječi. To svjedoči rezultat od 19:0! U to vrijeme dres toga kluba nosili su Šić, M. Suton, E. Novak, Spremo, Marašek, Jukić, Lajnveber, N. Novak, O. Lajhner, K. Šmit, I. Ćorić, zatim Kalajdžić, Janjić, Gajer i drugi. JŠK se susretao i sa tada slavnim klubovima iz Zagreba - HAŠK i Beograda - BSK i Jugoslavija. Godine 1923. bio je finalista prvenstva Mostara, a 1924. godine akter završnice lokalnog “olimpijskog” turnira , posvećenog Olimpijskim igrama u Parizu. S uspjehom se takmičio i u prvenstvu Hercegovine.
            Fudbalski JŠK je prestao s djelovanjem 1941. godine, a njegov dalji rad zabranjen je 1945. godine. Rađali su se još neki klubovi, ali su oni bili kratkog vijeka ili “divlji”.
            HŠK “Zrinjski” postoji, kao zvanično registrovani klub, od 1922. godine, a nastao je od prijašnjeg kluba “Velebit”. Već naredne godine postaje prvak Mostara, u finalu savladavši JŠK s 1:0. I 1924. godine novi uspjeh i trijumf u konkurenciji lokalnih rivala. Ovog puta “Zrinjevci” su bili pobjednici “olimpijskog” turnira. Do trofeja su stigli prisilivši na predaju RSK “Velež” - 3:0. U to vrijeme ekipu HŠK “Zrinjski” sačinjavali su: Milivoj Smoljan, Vjekoslav Vrančić, Kazmir Vlaho, Živo Bebek, Rudi Janjušić, Husein Hadžiomerović, Pero Golić, Mijo Miličević, Muhamed Omeragić, Avgust Kučinović i Franjo Štimac.
            Godine 1927./28. “Zrinjevci” su igrali u prvenstvu Hercegovine, u ligi s još pet klubova s ove teritorije. Bilježe lijepe uspjehe na turnirima “Jadrana” u Mostaru 1930. godine (finalisti, ali odlučujuća utakmica nije završena) i u Splitu 1935. godine kada pobjeđuju oba protivnika - RŠK “Split” i “Dalmatinac”. Osvajaju prvo mjesto i na mostarskom turniru 1938. godine. HŠK “Zrinjski” je odigrao niz prijateljskih utakmica i s najpoznatijim klubovima u državi: sarajevskim SAŠK-om, zagrebačkim “Građanskim” i splitskim “Hajdukom”.
            HŠK “Zrinjski” je najvrijednije natjecateljske uspjehe ostvario tokom Drugog svjetskog rata. U dvije sezone je sudionik prvenstva Hrvatske.
            Godine 1941. u Hrvatskom državnom razredu, najelitnijem nadmetanju ostvaruje pravi podvig. Bio je četvrti u Ligi od devet članova, igran samo jesenji dio. Godine 1942. je, također, akter prvenstva Hrvatske, ali organiziranog po skupinama, čiji su se pobjednici borili za naslov prvaka. U tom razdoblju igrane su i prijateljske utakmice, pa i međunarodne, protiv talijanske vojske (2:0). U vremenu od 1941. do 1945. godine dres “Zrinjevaca” nosili su Mirko Rebac Đuka, Alija Šestić, Marko Komljenović, Remzija Duranović, Slavko Džeba, Grga Brajković, Haldun Leo Hrvić, Bera Komljenović, Anto Rotim i Vice Mijan, kao i drugi. Za jedanaestoricu “svih vremena” smatra se, međutim, ova ekipa: Mirko Rebac Đuka, Marko Komljenović, Ivan Rebac (kapetan), Anto Rotim, Bera Komljenović, Remzija Duranović, Duje Vlak, Đoka Amerika Simić, Franjo Raro Novak, Mirko Buhač i Ivan Ćana Šarac.
            Kao predsjednici, i najčešće mecene, HŠK “Zrinjski” upamćeni su Miško Mikulić, Drago Turkalj, Blaž Blaška Slišković, Jakša Milković. Među trenerima fudbalera ovoga kluba pominju se Zlatko Stegner, Franjo Raro Novak i Ivo Ćorić.
            Rad HŠK “Zrinjski” bio je zabranjen 1945. godine. Klub je obnovljen, poslije skoro pet decenija, ratne 1992. godine.

Nema komentara:

Objavi komentar