Mostarci na olimpijskim igrama – IZMEĐU LONDONA I BARCELONE

            *NAPOMENA: Tekst koji slijedi je iz knjige “Mostar - kolijevka sporta”.

            Uz donatorsku podršku Evropske unije i u tiražu od 1000 primjeraka, 1996. godine iz štampe je izašla knjiga “Mostar - kolijevka sporta” koja popunjava veliku prazninu u oskudnoj sportskoj literaturi. Knjiga je djelo više autora čiji je rad koordinirao poznati sportski novinar Dragan Miladinović, dok su recenzenti bili priznati sportski stručnjaci prof. dr Hamid Šoše, prof. Željko Džeba, prof. Enver Novaković i Mile Knezović. Najveća vrijednost ove knjige, posvećene prvom vijeku organizovanog sportskog pokreta u gradu na Neretvi i stogodišnjici modernih Olimpijskih igara je da je oslobođena političkih, ideoloških i drugih konotacija, te prožeta jedino sportskim duhom, kako to u recenziji naglašava i Hamid Šoše.

 

            Ova, 1996. godina je olimpijska! U Atlanti, savezna država Džordžija, Amerika (SAD), održavaju se 26. olimpijske igre. One će biti u znaku obilježavanja stogodišnjice Prvih olimpijskih igara modernog doba. Ili, kako to neki vole reči: stoljeće od obnavljanja Olimpijade. I, naravno, to će biti prilika za podsjećanje ne samo na OI od 1896. godine u Atini do 1996. godine u Atlanti, nego i na antičke olimpijske igre.

            I to je bio motiv da, i u ovoj knjižici, malo više prostora posvetimo “olimpijcima” Mostarcima, onim po rođenju i onim što su oblačili dres klubova iz grada na Neretvi.

            Olimpijske ideje su odavno pogodno tlo našle i u ovom podneblju. One su najprije pretvarane u stvarnost u sokolstvu, koje je do 1919. godine bilo baza svekolikog organizovanog sporotskog života na ovim prostorima.

            Međutim, tek poslije završetka Drugog svjetskog rata, počeli su se takmičiti na olimpijskim igrama i sportisti koji su stasali u Mostaru.

            Olimpijske igre u Londonu 1948. godine imaju poseban značaj za Mostarce i njihov sport, jer tamo se prvi put predstavio jedan sportist iznjedren u njihovoj sredini. Bio je to fudbaler Miroslav Brozović. On je loptačku karijeru počeo u rodnom gradu. Tada je igrao za državnu reprezentaciju i osvojio prvu medalju za Mostar. Zato ona ima posebnu specifičnu težinu i vrijednost.

            I poslije su fudbaleri iz Mostara bili najčešći ambasadori na olimpijskim igrama. Ali, samo još dvojica - Muhamed Mujić i Krunoslav Radiljević - vratili su se kući s odličjima. Oni su ponovili uspjeh Brozovića, medalje su bile srebrne. Stekli su ih u Melburnu 1956. godine.

            Godine 1976. na Olimpijskim igrama u Montrealu, na tu srebrnu nisku isti takav biser nanizao je košarkaš Dražen Dalipagić. Četiri godine kasnije, u Moskvi, to su učinile rukometašice Jasna Merdan i Vesna Radović. Dražen Dalipagić u Moskvi 1980. godine i Jasna Merdan Kolar u Los Anđelesu 1984. godine svoju i mostarsku riznicu olimpijskih dragulja upotpunili su onim najblistavijim, zlatnim. Košarkaš Franjo Arapović se u Barceloni 1992. godine “posrebrio”.

            Na olimpijska borilišta izlazilo je još osam mostarskih asova. Godine 1976. u Montrealu su se takmičili atletičar Danijel Temim i rukometaš Zvonko Serdarušić. Zatim četu fudbalera predvodi Ivica Ćurković (Tokio 1964. godine), a slijede ga Vladimir Matijević  i Boro Primorac (Moskva 1980. godine), te Ivica Barbarić, Predrag Jurić i Semir Tuce (Seul 1988. godine).

            Još dvojica mostarskih sportista su obogatila kolekciju olimpijskih trofeja. Sportista-invalid Ante Pehar to je izborio na takmičenjima (na paraolimpijskim igrama). Međutim, kad je riječ o skakaču sa Starog mosta u Neretvu Emiru Baliću, treba reći da je njemu specijalno olimpijsko znamenje dodijelio predsjednik MOK-a Huan Antonio Samaran i to za doprinos u širenju olimpijske ideje.

            A, ovo je, na određen način, mali, simboličan “spomenik” mostarskom “olimpizmu”.