Dvorske spletke u Hercegovini - Prošlost iskićena legendama

            *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Nasuf Fazlagić u Donjem Vakufu 1990. godine.

            Gradovi-tvrđave u mnogo čemu podsjećaju na ljude. Oni imaju mladost, uspon i pad. Na kraju oronu, ostare, propadaju i pretvaraju se u gomile kamenja. Ovakva sudbina stigla je većinu utvrđenih gradova. Oni što su preostali izgubili su strateški značaj i davno su napušteni. Zidine nekih gradova i danas strše iznad provalija, odolijevajući zubu vremena kao svjedoci nečega što je nestalo. O mnogima od njih ispletene su i sačinjene priče i legende, koje su često neuvjerljive-oprečne istoriji, ali su, ipak, odigrale veliku ulogu, sačuvale i otrgle od zaborava po neku istinu o malo poznatim detaljima ljudske prošlosti. Takav je i Ključki Grad u Hercegovini.

            Putujući magistralom od Dubrovnika preko Trebinja i Bileće, stiže se preko Kobilje glave i Kamenog brda u Gatačku komunu. Tu se lijevo od puta ukazuje duguljasta, uska uvala kao prva stepenica prostrane gatačke visoravni, omeđena sa sjevera planinom Babom i njenim obroncima Rudim brdom, prevojem Sedlom, visom Videžom i Vrhovima. Južnu stranu uvale zatvaraju dijelovi Kamenog brda i prostrana kraška površ. Uz sjeverni rub uvale priljubilo se nekoliko mirnih, kamenitim stijenama zaklonjenih, seoceta: Stepen, Cernica, Ključ i Zagradci. Odmah tu u blizini na obroncima Babe iznad Ključa visoko u nebo strše osute i provaljene zidine Ključkog Grada.

            Nije poznato kako je Ključ dobio ime. Postoji priča da mu je ime vezano za izvor iza grada, Vilinu pećinu iz koje voda prosto ključa uz tutnjavu za vrijeme plima kako mještani nazivaju poplave i povodanj u Gatačkom polju. Pored ovoga u ključkoj uvali postoji više izvora koji se naročito bude i “ključaju” za vrijeme kišnih dana i topljenja snijega. Veliki dio gatačkih voda teče u obliku ponornice podzemnim putem ispod planine Babe i prevoja Sedla koji kao prirodne prepreke rastavljaju Donje gatačko polje od Ključkog polja na rastojanju od 4 km, da bi se kroz Vilinu pećinu i druge kraške otvore i šupljine u periodu plime sručile u Ključko polje. Ovakva pojava je i u kraškim predjelima prava rijetkost i zanimljiv prirodni fenomen. U takvim prilikama zažubore i zaklokoču izvori na sve strane, a žedni ponori nemilice gutaju mutne vode…

            Narod o Ključkom Gradu kaže da su ga zidali Grci i da su u davna vremena pobjegli usred ljeta po smrznutom snijegu prema moru, te da je to bila zla godina puna leda i snijega. Kasnije je gradom vladao kralj po imenu Sandalj, a iza njega herceg Stjepan od koga su ga preoteli Turci. Narod je tu nešto pomiješao i ono što kažu da su ga zidali Grci može imati vezu sa pominjanjem Gacka u Ljetopisu popa Dukljanina iz XII vijeka, gdje se spominju kraljevi Radoslav, njegov otac Dobroslav i Grci. Istina je, međutim, nešto drugačija. Ključki Grad potiče sa kraja XIV vijeka. Prvi njegov graditelj i gospodar bio je Sandalj Hranić i vrlo je vjerovatno da ga je zidao na ostacima prijašnjeg grada. U širem smislu je grad bio svojina vlastelinske plemićke porodice Kosača koji su se kao oblasni gospodari smjenjivali u nekoliko generacija. Praotac im je bio Vuk od koga su sinovi Vlatko Vuković i Hranja (Hrana). Vlatko je poznat kao Tvrtkov vojvoda. Zaustavio je turski prodor u humsku zemlju pobijedivši 1388. godine kod Bileće turskog vojskovođu Šahin-pašu. Učesnik je Kosovske bitke 1389. godine na strani srpskog kneza Lazara Hrebljanovića, gdje je predvodio odred Bosanaca i Humljana. Vratio se živ iz bitke. Hranini sinovi su Sandalj Hranić (1370.-1435.), Vuk Hranić i Vukac Hranić. Vukčev sin je Stjepan Vukčić Kosača, poznatiji pod imenom herceg Stjepan (1405.-1466.). Posljednja dvojica, Sandalj i Stjepan, gospodarili su prostranom teritorijom koja je prelazila granice današnje Hercegovine; imali su svoje kancelarije i dobro organizovan dvor, vojsku i druge službe. Čuveni Sandaljev savjetnik i diplomata bio je Pribislav Pohvalić, koji ga je nadživio i tu funkciju vršio i za hercega Stjepana. Nešto kasnije se kao Hercegove diplomate spominju Pribislav Vukotić i Gost Radin. Sandalj Hranić je imao snage i sredstava da podigne ovaj grad (Ključ), jer je kao oblasni gospodar raspolagao ogromnim prihodima od carina, trgovine i posjeda. Imao je kuću u Dubrovniku i raspolagao sa velikim svotama zlatnog novca. On je u ovom gradu 1410. godine izdao ispravu koja objašnjava prodaju grada Ostrovice u Dalmaciji Mlečanima. Da je Ključ bio Sandaljev grad i njegovo povremeno sjedište potvrđuju i drugi dokumenti, a posebno natpis na stećku Radonje Ratkovića koji se donedavno nalazio pod ovim gradom.

            Prva Sandaljeva žena bila je Katarina bratična Hrvoja Vukčića Hrvatinića, bosanskog vojvode i hercega, a druga Jelena kći kneza Lazara Hrebljanovića - Jela, inače udovica Đurđa Stratimirovića-Balšića. U narodu je dugo ostalo uvriježeno mišljenje da je Sandalj bio naprasit, loše naravi, a u vjerskom pogledu “nevjernik” vjerovatno pripadnik Crkve bosanske sa bogumilskim shvatanjima i da mu je Jela bila sušta suprotnost. Voljela je knjigu i bila bogobojažljiva, te je stoga mnogo ispaštala.

            Ključka tvrđava na kamenitim stijenama svjedoči o lošim odnosima u plemićkom društvu Bosne i Hercegovine, međusobnim obračunima i partikularizmu u bosanskoj državi, a posebno među oblasnim gospodarima kakav je bio Sandalj. Napravili su je da bi u njoj bili sigurniji, da bi ih zaštitila od drugih njima sličnih. Ima mišljenja da je Ključki Grad imao funkciju čuvara drumova koji su ovuda vodili.

            U Sandaljevo doba u selu Cernici kod Ključa postojala je carinarnica, trg i dubrovačka kolonija. Često su kod Sandalja u Ključ navraćali dubrovački poslanici. Sandalj je na svome dvoru u Ključu imao muziku i glumce. Cernica (kod Gacka) se ponegdje u istorijskim izvorima naziva Crnica. Postoji mišljenje da je Cernica još u rimsko doba bila trgovačko naselje iako ovdje nema rimskih tragova osim jedne skraćenice na liticama Sarića grada.

            Čitavo zdanje Ključkog Grada je uglavnom građeno od kamena, pijeska kreča i drveta. Malter u zidinama djeluje kao okamenjen. Ključani tvrde da se u okolini još poznaju tragovi Sandaljevih “klačina”. Čitava okolina Ključa predstavlja oporu i surovu prirodu.

            Ključki Grad kao cjelina ima dva dijela. Za donji grad se ponekad kaže i Potključ. Donji grad je bio pristupačniji, teže ga je bilo braniti, posebno sa zapadne strane, a unutar njega su bile kamenite kuće pod pločom kao kakvo zaštićeno predgrađe. Ovdje su pri gradnji korištene tri debele prirodne stijene - litice smjera istok-zapad, kako ih ovdje zovu “linje” visoke prosječno do 12 metara. Graditelj je ove stijene kao gotove stjenovite zidove koristio, i mjestimično gdje je bilo potrebno povezao sa pravim zidinama, zatvorivši ih sa istočne i zapadne strane i tako dobio cjelinu. Površina čitavog kompleksa iznosi 3120 metara kvadratnih. U gornjem dijelu je prvobitno postojala kula na kojoj su stajali topovi i koja je dominirala gradom. Unutar grada je postojala, kasnije doziđivana, turska kula-tamnica koja je nekada bila stan vojvode Sandalja. U Ključu je Sandalj umorio vlastelina Radića Sankovića, a vjerovatno i mnoge druge “neposlušne”. Još i danas se u gradu raspoznaju ostaci cisterne za vodu 3x4 metra. Između donjeg i gornjeg dijela grada postojao je tajni prolaz.

            Srednjovjekovnim feudalcima, pa i Sandalju i njegovim nasljednicima zabave i igara kao da nikada nije bilo dosta. Legenda kaže da su Sandalj i njegovi nasljednici povremeno u doba povodnja zatvarali neke ponore u Cerničko-ključkoj uvali i pretvarali ih u jezero. Ono je služilo za vožnju čamcima od Stepena do Zagradaca. Posebno obučeni momci upravljali su i veslali čamcima napunjenim feudalnom gospodom. Kad bi se svega izdovoljili otvarali su ponore i jezera je nestajalo. Imena nekih lokaliteta u Gatačkoj komuni ukazuju da su Sandalj i njegov nasljednik Stjepan Vukčić imali i svoje kuće za odmor van Ključa. O ovome svjedoči lokalitet u selu Miholjačama kojeg zovu “Sandaljev sto”, gdje je vjerovatno Sandalj imao svoju izlaznu kuću i tu povremeno stolovao. Kod gatačkog sela Fojnice postoji izvor kojega zovu “Hercegovo vrelo” i pored njega isklesana dobro učuvana kamena stolica najvjerovatnije, kako narod tvrdi, pravljena za hercega Stjepana, što je još jedna potvrda da su oni znali uživati u prirodi, lovu, zdravoj vodi.

            Na jednoj zaravnjenoj stijeni naspram grada (Ključa) istočnije stotinjak metara sačuvana je kamena pokretna monolitna stolica u obliku teške fotelje ukrašena ornamentima sa sjedalom dužine 70, širine 53 i visine oko 40 centimetara. Ovu zaravan u Ključu zovu “Stoca” od stolica, ili stolac, odnosno stolno mjesto – stolovanje. Tu se nekad sudilo u prisustvu oblasnih gospodara i njihovih savjetnika, te se radi o sudačkoj stolici, dok mještani tvrde da je to mjesto Sandalju služilo za dnevni odmor i razgovore sa ljudima od povjerenja, te bi po tom shvatanju moglo imati dvostruku funkciju. Teško je vjerovati priči da je Sandalj neke osuđenike bacao odavde sa “stoca” u provaliju.

            U Sandaljevo vrijeme je pred gradskim vratima bila crkvica koju je Sandalj napravio za svoju ženu Jelu. Kasnije su je Turci pretvorili u džamiju za potrebe vojne posade. Ona i danas tamo stoji. Pretpostavlja se da je i crkvu u gatačkom selu Srđevićima podigla Sandaljeva žena Jelena.

            Na širem prostoru oko Ključa ima dosta spomenika iz predturskog perioda. Na više mjesta postoje razvaline crkava pod nazivom “crkvine” i nekoliko manjih skupina (nekropola) stećaka. Po glavicama u polju između Ključa i Cernice crkvenih razvalina ima na sedam mjesta. Neki lokaliteti oko Ključa nose imena koja ukazuju da su ovdje živjele poznate ličnosti srednjovjekovne bosanske države. Na to podsjećaju lokaliteti: “Kraljev put”, “Banica” (Baničin put) i “Lijepa Plana”. Svi označavaju imena srednjovjekovnih karavanskih puteva koji se i danas tako zovu. Prvi je vodio od Ključa prema jugu, drugi prema zapadu i treći prema istoku. Možda je i ime sela Stepena izvedeno od turske riječi tepa (brežuljak), kao što su izvedena imena od dvoboj Doboj, od stolice stoce, od Markov val Makov vao, od šuplji val šuplji vao, od počinje vala počivala, od golih stijena linje, od vis Videž i sl.

            Interesantna je mala nekropola stećaka smještena na brdu Ćućenici istočno od grada. Tu su tri povelika kamena nadgrobna stećka oblika sanduka sa odvojenim postoljem i tri ploče bez postolja kao i jedan veliki sljemenjak dug 154, širok 85 i visok 120 centimetara. Na sjevernoj bočnoj strani su motivi dvojice konjanika koji dijele megdan kopljima i samo što se nisu sudarili. Istočna strana sljemenjaka sadrži natpis:

            “Ovdje leži Radonja Ratković

            pogiboh pod gradom

            pod Ključem za svoga

            gospodara vojvodu Sandalja.”

            Sandalj je bio poznat kao proslavljeni vitez. On je zajedno sa Hrvojem Vukčićem 1412. godine učestvovao na evropskom plemićkom saboru u Budimu gdje se istakao i proslavio na viteškom turniru, a zatim se u utvrđenom Budimu sastao sa carem Sigismundom. Za ovu nekropolu mještani kažu, radi lakšeg izgovora, “Doboj” od dvoboj na kome je poginuo Sandaljev zatočnik. Možda je Ključ jedini grad čije je ime upisano na stećku. Ovaj stećak se nalazi pred Vojnim muzejom na Kalemegdanu u Beogradu, odnosno u vrtu iza zgrade gdje je prevezen poslije Drugog svjetskog rata.

            Sandaljev sinovac Stjepan naslijedio je ogromne posjede koje mu je stric pribavio, pa i sam Ključki Grad. Stjepan je kasnije 1448. godine otcijepio Hum od Bosne proglasivši se hercegom od Svetoga Save i doprinjeo razbijanju jedinstva bosanske države. Ovaj dio nekadašnje bosanske države po Hercegu je dobio ime Hercegovina. On je sa porodicom prebivao u Ključu o čemu takođe postoje istorijski dokumenti. Ključki Grad su Turci zauzeli 1468. godine od Hercegovog sina Vlatka Hercegovića poslije očeve smrti.

            O padu Ključa pod Turke postoji legenda iz koje se vidi da je Herceg imao tri sina Vladislava, Vlatka i Stjepana. Kad je Stjepan bio za ženidbu isprosi mu otac djevojku u Latina. Čim su je doveli u Ključ otac je nasamo pozvao sina i saopštio mu: “Sine, Latini su nas prevarili! Djevojka je slijepa.” Mladi Stjepan se iznenadio i povikao: “Meni ne treba”. To je otac jedva dočekao, jer je djevojka bila zdrava i prava ljepotica. Ubrzo se saznalo da je Herceg uzeo snahu sebi i bruka je pukla. Sin nije mogao izdržati sramotu. Skupio je 300 najvjernijih drugova i prebjegao Turcima u Skoplje. Tu se navodno poturčio. To je izveo Sultanov šejh Akšemsudin i Mahmut-paša Hrvat. Pošto je bio plemić iz vladarske porodice proizveden je u čin paše. Na turskom dvoru je tada živjela rodica njegove majke Barbare srpska princeza carica Mara. Stjepan (mlađi) je prešavši na islam dobio ime Ahmed. Čuven je u turskoj istoriji pod imenom Ahmed-paša Hercegović. On je kasnije postao veliki vezir. Na njegovom dvoru u Carigradu živjeli su i neki naši ljudi: Grgur Desisalić i Radić Bogašinović sa kumom Dubrovčaninom Andrijom Sokorčevićem.

            Ovaj Hercegov sin, prema legendi, napada, kao turski komandant na zemlju svoga oca osvajajući mnoge gradove. Red je došao i na njegov Ključ. Turci su se približili gradu i logorovali u Pustom polju. Sin paša je napisao ocu pismo u kome je stajalo: “Oče, bježi, idem pravo na tebe. Vodim 50.000 vojnika koje niko nije u stanju zadržati.” Otac je odgovorio: “Ne bojim te se. Grad je tvrd. Pun je hrane, vode i vojske.” Ahmed-paša je znao da je otac u pravu. Pokušao je da ga prevari i uspio. Predveče je napao Ključ topovima od istoka, naredivši svojim vojnicima da nakopaju po dvije zobnice zemlje crnice i da je nose sa sobom. Vojnici su se čudili pašinom naređenju ali su ga izvršili. Udarajući na grad po pomrčini jedne snježne noći pala je komanda da se pod zidine grada istresu zobnice sa zemljom. Sve je pocrnjelo. Branioci su javili da se nešto čudno događa. Herceg i njegovi ljudi su se uznemirili. Konstatovano je da Turci potkopavaju grad i spremaju lagum. Neki su uzviknuli: “sve će nas u lagum dignuti”. Još iste noći spremili su se i tajnim izlazom sa zapadne strane, potovarivši mazge sa blagom koje su prije toga bile naopako potkovane nestali u pravcu Stjepan-Grada iznad Blagaja i izvora Bune kod Mostara udaljenog od Ključa oko 100 kilometara. Turcima je trebalo više od 24 sata da doznaju kud je Herceg krenuo. Izgleda da im je bilo daleko važnije Hercegovo blago nego Herceg koji se blagovremeno sklonio u Stjepan Grad. Ahmed-paša se poslije nekoliko sedmica približio ovom gradu na takozvano Čobanovo polje gdje je zanoćio. Ponovo se poslužio lukavstvom. Puhala je jaka bura. Hladnoća je ulazila u kosti vojnika. Paša je naredio da svaki vojnik sakupi 10 hrpa suhog granja i drva. Kad je pala noć pala je i naredba: “Pali vatre!” Planule su strane iznad Blagaja. Herceg je sa sinovima i vojvodama posmatrao prizor i na koncu progovorio: “Bježimo! Ima ih k’o na gori lista. Da je toliko vojnika koliko je vatri goloruki bi nas pobijedili, a sigurno oko svake vatre ima bar po 10 vojnika.” Lukavstvo je i ovog puta uspjelo.

            Poslije napuštanja Stjepan Grada kod Mostara Herceg se zaputio u Dubrovnik i od Dubrovčana tražio zaštitu, ali je nije dobio. Dubrovčani su se plašili da Turci ne traže Hercega i njegovo zlato što bi moglo dovesti do rata. On je pak ubijedio Dubrovčane da mu uzmu zlato na čuvanje. Na to su oni pristali tek kada je Herceg pismeno potvrdio da kod njih nije ništa ostavio. Na potvrdi koju je Herceg potpisao i koju su kasnije Dubrovčani pokazali Turcima, stajalo je: “Herceg dođe, prođe i protjera blago.”

            Iza toga su se vremena smirila. Herceg je boravio u Novom, današnjem Herceg Novom i u međuvremenu tražio dio svoje ostavštine od Dubrovčana. Oni su odgovorili da nema šta tražiti. Priča se da je ovo “ubilo” Hercega, poznatog srebroljubca i pomoglo mu umrijeti, te da se Dubrovnik od tada silno obogatio.

            Ličnost Ahmed-paše Hercegovića u istoriji nije do kraja razjašnjena, naročito u pogledu toga da li je on kao najmlađi Hercegov sin, pošto je rođen 1456. godine mogao tako mlad izvršiti onu misiju koju mu pripisuju, jer je na dan očeve smrti imao svega 10 godina. O tome kako je i zašto ovaj dječak dospio na sultanov dvor u Carigradu postoje razne legende u koje spada i ona koju je zapisao Evlija Čelebija. Ipak, najprihvatljivija je ona legenda po kojoj je Herceg pred kraj iz Novog, da bi ispao korektan prema sultanu, ovome poslao velike darove i sina Stjepana kao taoca, koji se kasnije poturčio. Sultan je na ovaj gest odgovorio podjelom Hercegovine na gornju i donju. Navodno je gornju Hercegovinu dao na privremenu upravu hercegu Stjepanu.

            Ahmed-paša nije osvajač Ključkog Grada. Postoji mišljenje da je Ključ osvojio Ahmed vojvoda ili Kara Meho, kako još legenda tvrdi, sa drugovima Hasom i Husom. Dalje se priča da im se vojska obukla u ćefine - dugačke bijele čaršafe i da su Meha, Hasa i Husa na grad nanijeli “tri konja doratasta, tvrdoglava i lisasta”, te da je Meho prvi zauzeo gradsku kapiju i tu poginuo. Još uvijek postoji njegov grobni kamen pred džamijom u Ključu bez natpisa, ali sa uklesanim lukom i strijelom. Ono sa ćefinima bi moglo imati nekog osnova pošto je Ključki Grad pao u decembru po zimi i snijegu, te se moglo desiti da se vojska maskirala u bijelo.

            Istina je i to da je Ahmed-paša Hercegović po padu Hercegovine sudskim putem od Dubrovčana tražio i dobio dio blaga svoga oca kojeg je Herceg testamentom 21. maja 1466. godine ostavio u nasljeđe trojici sinova i ženi Ceciliji i pohranio u Dubrovniku. U toj zaostavštini bilo je zlata, srebra, bisera, skupocjenog posuđa, odjeće i drugih dragocjenosti.

            Oba grada i Ključ i Stjepan Grad kod Mostara pali su pod Turke poslije Hercegove smrti. Ključ se u odbrani odlično držao. Hercegov sin Vlatko je pred Ključem zarobio turskog vojvodu Ahmeda koji nije identičan sa ličnošću Ahmed-paše Hercegovića.

            Po mojim vlastitim shvatanjima i saznanjima, vjerovatno je došlo do miješanja imena i pojmova kroz narodna prepričavanja legendi i istorijskih činjenica, jer postoje zapisi koji potvrđuju da se, u stvari, Vladislav (najstariji sin hercega Stjepana) iz privatnih i porodičnih razloga odmetnuo od oca i kasnije ostao poznat u istoriji kao Ahmed-paša Hercegović. (op. Ensvid Hadžajlić - MosHer)

„Otac“ košarke u BiH Milenko Radosavljević Amerikanac - IZ NJUJORKA NA KANTAREVAC

    

            *NAPOMENA: Tekst koji slijedi je iz knjige “Mostar - kolijevka sporta”.

            Uz donatorsku podršku Evropske unije i u tiražu od 1000 primjeraka, 1996. godine iz štampe je izašla knjiga “Mostar - kolijevka sporta” koja popunjava veliku prazninu u oskudnoj sportskoj literaturi. Knjiga je djelo više autora čiji je rad koordinirao poznati sportski novinar Dragan Miladinović, dok su recenzenti bili priznati sportski stručnjaci prof. dr Hamid Šoše, prof. Željko Džeba, prof. Enver Novaković i Mile Knezović. Najveća vrijednost ove knjige, posvećene prvom vijeku organizovanog sportskog pokreta u gradu na Neretvi i stogodišnjici modernih Olimpijskih igara je da je oslobođena političkih, ideoloških i drugih konotacija, te prožeta jedino sportskim duhom, kako to u recenziji naglašava i Hamid Šoše.

            Mostarska, stara dobra Velika gimnazija od svog osnivanja 1893. godine bila je i ostala rasadnik odličnih sportista. Jer, ova ugledna srednja škola je uvijek imala profesore i nastavnike, sportske zanesenjake, neke i po profesionalnom opredjeljenju. Prvi jači sportski talas gimnazijalce, ali i ostale srednjoškolce, zapljusnuo je prvih godina XX vijeka. To je i razumljivo, s obzirom da je gimnastika (gombanje) sve više postajala obavezan nastavni predmet. I ovamo su, istovremeno počeli stizati stručni učitelji-pedagozi tjelesnog vježbanja, ali i domaći ljudi su se opredjeljivali za taj poziv. Oni su među učenicima širili ideje sportskog pokreta, uvodili ih u tajne novih igara i disciplina.

            Istina, neki sportovi među mlade Mostarce stizali su, da tako kažemo, i zaobilaznim putevima. To najbolje potvrđuje događaj iz 1925. godine, s početka nove školske godine. Tada se, naime, među mostarskim gimnazijalcima obreo po mnogo čemu neobičan učenik. Stasit, atletski građen devetnaestogodišnjak, veoma moderno odjeven. Jezikom ljudi ovog podneblja nije se baš dobro služio, svaku riječ je izgovarao s nekakvom mješavinom. Ali, engleski jezik, to mu je jača strana. I kroz učionice i čitavu gimnazijsku zgradu, a kasnije i kroz grad, prostrujala je vijest: taj silni i naočiti momak je Amerikanac! Zove se Milenko Radosavljević. Rođen u gradu Njujorku 1906. godine. On za svoje školovanje nije slučajno izabrao Mostar. Jer, to je rodni grad njegove majke, ovdje ima ujaka Ljubomira Krulja, poznatog vlasnika vinarskih podruma. I ne samo to. Milenkov otac dr. Pajo, porijeklom Vojvođanin, inače već profesor znamenitog Kolumbija univerziteta u Njujorku, prije je učiteljevao u gradu na Neretvi i postao njegov zet. Mlađani Radosavljević je u Mostaru trebao maturirati (položiti viši tečajni ispit) na čuvenoj mostarskoj Gimnaziji i, istovremeno, usavršavati maternji jezik i književnost. To mu je trebala biti „ulaznica“ za studije u Beogradu. (Kada je diplomirao na Filozofskom fakultetu, kao profesor je ostao u Beogradu sve od iza Drugog svjetskog rata). Međutim, prosvjetne vlasti Milenku nisu zbog razlike u nastavnom programu priznale sva svjedočanstva, nego samo ona za „niže“ razrede Gimnazije. Zato je peti razred pohađao redovno, a šesti polagao privatno. Tako je bilo i sa sedmim i osmim razredom. I, na kraju, 1927. godine matura. Tako se u Mostaru školovao dvije godine.

            Sve to, međutim, u ovoj priči možda na prvi pogled nije bitno. Ali, Milenko Radosavljević, s razlogom nazvan Amerikanac, bio je svestran i odličan sportista. On je ne samo u Mostaru, nego i u Bosni i Hercegovini posijao sjeme nove atraktivne igre zvane košarka. Ona je ovamo stigla, dakle, iz svoje postojbine Amerike, preko Okeana. Bilo je to 1925. godine. Milenko Radosavljević Amerikanac je, naravno, prvi igrač i, istovremeno, trener prvih mostarskih i bosanskohercegovačkih košarkaša. On je, u pravom smislu riječi, naš Džems Najsmit. A, ko je, opet, taj čovjek? To, naravno, nije tajna znalcima istorije basketa. Ipak...  Džems Najsmit (1861.-1939.) je 1891. godine izmislio košarku. Bio je prvo nastavnik fizičkog vaspitanja na koledžu u Springfildu-Masačusets, SAD. Svom ragbi timu tokom zimskih mjeseci htio je omogućiti trening u dvorani. I izumio je potpuno novu igru: s ubacivanjem lopte u koš! Ona se s vremenom modificirala i u vrlo kratkom razdoblju stekla golem broj pristalica na svim stranama Amerike. Francuska je na evropskom kontinentu prva prihvatila košarku. Za popularizaciju i širenje nove igre s ove strane Atlantika najznačajniju ulogu su, međutim, imali američki vojnici, koji su vojevali na frontovima tokom Prvog svjetskog rata.

            Košarka na južnoslavenske prostore stigla je, vjerovali ili ne, sa izaslanikom Crvenog krsta Viljemom Vilendom. On je, naime, taj novi sport prikazao na tečajevima za učitelje gimnastike u osnovnim i srednjim školama, sokolske kadrove i skaute, u Beogradu 1923. godine. A, zatim se u Mostaru, prvom mjestu u Bosni i Hercegovini, počelo s ubacivanjem lopte u koš. Za to je najzaslužniji, naravno, Amerikanac „naše gore list“, Milenko Radosavljević, rođeni Njujorčanin. To je, zaista, historijski događaj. Zbio se 1925., ili možda 1924. godine. Koje godine nije bitno, najvažnije je da u BiH nije nigdje prije Mostara. U tim godinama „razilaze“ se dvojica svjedoka i aktera te košarkaške premijere. Mostarskog „Najsmita“ ovako je opisao jedan od njegovih školskih kolega, dr. Fazlija Alikalfić, inače univerzitetski profesor.

            - Milenko je bio skroman i jednostavan. Ali, za sve nas u razredu ličio je na viteza iz „obećane zemlje“, Amerike. Visok, atletski građen, živahan. Ostao je posebno upamćen kao sportista.

            - Radosavljević je bio odličan košarkaš - tvrdio je, njegov školski i maturski kolega, prof. dr. Hajrudin Ćurić, jedan od najboljih poznavalaca prošlosti sporta u BiH.

            I prof. dr. Fazlija Alikalfić i prof. dr. Hajrudin Ćurić u jednome, onom najbitnijem, u potpunosti se slažu: Milenko Radosavljević Amerikanac posijao je košarkaško sjeme na tlu Bosne i Hercegovine, i to u prvoj brazdi mostarskoj, među gimnazijalcima. Dvojica cijenjenih i uglednih profesora i doktora nauka nisu, međutim, jednoglasni o godini kada je počelo ubacivanje lopte u koš. Po prof. dr. Alikalfiću to je 1924., a prema mišljenju prof. dr. Ćurića to je 1925. godine. Ta, svakako, nenamjerna mimoilaženja, nastojali smo raščistiti, taj za historiju sporta bitan događaj rekonstruisati. „Svjedok“ je bila „Spomenica - 75 godina Gimnazije u Mostaru“, izdata 1968. godine. Tu tačno piše da je Milenko Radosavljević - „otac“ bosanskohercegovačke košarke - maturirao, tj. položio ispit zrelosti u školskoj 1926./27. godini. U toj generaciji svršenih maturanata bio je i Hajrudin Ćurić. Tek naredne godine na „ispit zrelosti“ izišao je Fazlija Alikalfić.

            A, ko su bili prvi bosanskohercegovački košarkaši, naravno mostarski gimnazijalci? Trojica su manje-više poznata, jer je riječ o znamenitim sportistima. To su, svakako, Milenko Radosavljević Amerikanac, Hajrudin Ćurić i Dušan Mučibabić, ova dvojica posljednjih su čuveni sokolski vježbači tih godina. Ali, ko su bili ostali igrači? Osim te slavne trojke, u generaciji maturanata, onih što su položili ispit zrelosti na kraju školske 1926./27. godine bili su i Vitko Bukvić, Alija Hadžić, Borivoj Knežić, Vasilije Spremo, Gojko Bogdanović, Mario Kerčelić, Slobodan Tošović, Ćazim Nožić, Žarko Pecelj i Šimun Šunjić (riječ je samo o muškarcima). Godinu mlađi maturanti bili su Ljubomir Kešelj, Abdurahman Nametak, Fazlija Alikalfić, Fuad Slipičević i Ivan Marić. Nekoliko njih bili su visoki, za košarku kao rođeni. I može se smatrati da su svi pomenuti igrali košarku već „premijerne godine“, ali i oni golobradi đaci svih viših razreda Gimnazije.

            Gdje je bilo prvo igralište?

            - Na velikom dvorištu iza gimnazijske zgrade, gdje smo imali časove gimnastike. Tu smo podigli skromne stubove s koševima. Na tom igralištu smo trenirali, zapravo vježbali i igrali. To su bile utakmice između razreda, ili učenika koji bi se tu okupili - pričao je prof. dr. Fazlija Alikalfić. - Za postavljanje koševa i ostalog prethodno smo pribavili dozvolu direktora Gimnazije.

            Prvi učitelj-trener mostarskih košarkaša bio je, naravno, Milenko Radosavljević Amerikanac. On je gimnazijske kolege upoznavao sa pravilima, tehnikom i taktikom igre: hvatanje, dodavanje i vođenje lopte, dribling, ubacivanje lopte u koš, zadaci u fazi odbrane i u fazi napada itd. Gimnazijalci su s oduševljenjem i zanosom savlađivali „abecedu“ novog, njima do tada nepoznatog sporta. I trudili su se da što bolje nauče vještinu igranja košarke. Novi sport je postepeno osvajao i učenike ostalih srednjih škola u gradu na Neretvi, nalazio je pristalice i među „Sokolima“. Nije čudo što su se „Sokoli“, tako reći, odmah uhvatili u ovo kolo. Jer, eto, među gimnazijalcima je bilo njih dosta, a najzapaženiji i najkvalitetniji bili su upravo Hajrudin Ćurić i Dušan Mučibabić, inače odlični vježbači-gimnastičari.

            Poslije položenog višeg tečajnog ispita tj. završene „velike mature“, generacija 1926./27., raspršila se, tako reći, na sve strane, većina na studije. Njihovim odlaskom nova sportska igra ispod obruča u Mostaru sve više je zamirala i odlazila u zaborav. Na žalost. Jer, u to vrijeme nije bilo organizovanog zvaničnog kluba, niti sekcije za košarku.

            „Košarka...nema svojih tradicija u našoj...Republici, iako se tu i tamo igrala još u predratnoj Jugoslaviji...još uvijek nije...utrla put svome razvitku kod nas i za to ima više razloga. Jedan...jeste i taj, što košarka nije tako jednostavna igra, da bi se...uz najosnovnije poznavanje pravila već mogla sa većim uspjehom igrati. Za takmičenje u košarci potrebna je temeljitost i istrajnost u pripremi, poznavanje i ovladavanje prilično složenom tehnikom kretanja ove sportske igre“. To su riječi prof. Bogdana Maksimovića, tadašnjeg sekretara Komiteta za fiskulturu Vlade NRBiH, u uvodnim napomenama za priručnik pod naslovom „Treniranje košarke“, „Svjetlost“ Sarajevo 1949. godine. „Vjerujemo da će ova knjiga pomoći brzom omasovljenju košarke u Bosni i Hercegovini, kao i podizanju kvaliteta ove sportske igre.“ Autor ovog malog priručnika je Čeh Miroslav Houšek, s češkog ga je preveo Bogomir Ružička a pripremio Bogdan Maksimović, znameniti sportski poslenici.

            Košarka je u BiH, a isto tako i u Mostaru, uhvatila korijene pedesetih godina. U gradu na Neretvi igrala se već 1951. godine. Dakle, poslije skoro četvrtvjekovne pauze. Ovamo su je donijeli studenti i učesnici radnih akcija. Prvo se lopta ubacivala u iprovizirani koš na terenu DTV „Partizan“, a onda je te godine stvoreno Sportsko društvo „Mladost“. Ono je imalo i košarkašku sekciju. Atraktivna igra ponovo osvaja Mostarce. I ovog puta prednjače gimnazijalci.

            - „Mladost“ je, uz ostalo, bila učesnik juniorskog prvenstva BiH u košarci 1954. godine. Igralo se u Rogatici. Na tom takmičenju postigli smo uspjeh vrijedan pažnje. Bili smo treći - tih dana sjeća se svestrani sportista Zdravko Ivković, koji je bio akter tog republičkog šampionata. Taj prvi značajniji uspjeh ostvarili su Duško Masten, Slavko Cindrić, Ferdinand Feđa Radovan, Zdravko Ivković, Zvonko Tolj, Mithat Blagajac i drugi. Međutim, dres košarkaša „Mladosti“ u različitim razdobljima oblačili su još neki mladići. Primjerice, 1952. i 1953. godine to je bio Nikola Nikica Smoljan; košarku je igrao i Mehmed Mahić itd.

            A, zatim nova velika „provalija“. Košarka je, na žalost, ponovo otišla u arhivu. Treće rađanje u Mostaru doživljava tek na početku šezdesetih godina. KK „Lokomotiva“ je krenula od dubrovačkih zidina. Tu, u gradu pod Srđom, imala je premijernu utakmicu uopšte, prvu u gostima, i rezultat nije bitan, samo se pamti da je bio poraz, što se i očekivalo od neiskusnog tima. Bilo je to maja 1962. godine. U prvoj petorki (a igrača na tom putovanju i više nije bilo) nastupili su Milenko Bela Belović (1939.), Veljko Mićević (1942.), Sule Šarić (1938.), Vidosav Bato Ivelja (1941.) i „pojačanje“ Blago Vego iz Čapljine. Njihov vođa, tehniko, trener...bio je Nazif Čik Taslaman (1942.). Protivnik „lokosima“ bila je iskusna ekipa dubrovačkog „Juga“.

            Ta prva petorka Mostaraca, s idejnim vođom Taslamanom, bili su ista „raja“ sa sastajalištem na ćošku kod „Zdravljaka“, na raskršću ulica Mostarskog bataljona i Adema Buća (ulaz u Cernicu). Tu su spontano, dok su „kibicovali“ gradske ljepojke i „zavodnike“, kovali plan o osnivanju košarkaškog kluba. I utočište ostvarenja svoje zamisli našli su pod krovom „Lokomotive“. I na promociju u Dubrovnik, kao članovi željezničkog sportskog kolektiva, putovali su besplatno. Naravno, popularnim „ćirom“. Munjevito se gradom pronijela vijest o premijernoj utakmici košarkaša i počeli su pristizati novi mladići i golobradi dječaci, zainteresovani za igru pod obručima, a Kantarevac im je sve više postajao omiljeno sastajalište. Tako se među Mostarce ponovo vratila atraktivna igra. Za to su zaslužni oni što su odigrali prvu utakmicu u dresu „Lokomotive“ u Dubrovniku, proljeća 1962. godine. Od te godine košarka u gradu na Neretvi doživljava procvat. Najdublju brazdu kao igrač, trener i ko zna sve šta, ostavio je Slobodan Bobo Dabić. A, prvi koji je po Starom kontinentu pronio glas o mostarskoj košarci i njenim talentovanim igračima bio je Dragiša Vučinović Vučko. On se, još kao član „lokosa“, s juniorskog prvenstva Evrope 1966. godine vratio u rodni grad sa srebrenom medaljom. Bilo je to, uzgred rečeno, prvo mostarsko kontinentalno sportsko odličje visokog sjaja. Najpoznatiji košarkaš ovog grada je, naravno, Dražen Dalipagić. On je ovjenčan svjetskom slavom. Na Zemlji nema trofeja a da nije u njegovoj prebogatoj riznici. „Lokomotiva“ je iznjedrila još nekoliko poznatijih košarkaša. Neki su se provjeravali ili afirmisali u klubovima s imidžom: „Ciboni“, „Partizanu“, „Bosni“, „Željezničaru“, „Crvenoj zvezdi“...  Drugi su, pak, ostajali vjerni matičnom dresu. Evo samo jednog broja igrača „basketa“ sa Kantarevca, osim onih već ranije pominjanih: Franjo Arapović, Bruno Soče, Stevo Vukasović, Goran Banjanin, Dragan Lukenda, Boro Džaković, Teufik Tofa Bajgorić, Saša Dalipagić, Nebojša Vučinić, Zvonko Buntić, Veselin Aleksić, Veso Đonlez, Zlatko Cura Omanović, Goran Gačić, Semir Manjgo... treneri Neđa Prljeta, Mlađan Vučinić, Momo Pudar i drugi. Oni najistaknutiji košarkaši osvajali su medalje na olimpijskim, mediteranskim i balkanskim igrama, na svjetskim, evropskim i državnim šampionatima, u evropskim klupskim kupovima.

            Međutim, mostarski košarkaši, u stvari „Lokomotiva“, u takmičarskom smislu najviše su se vinuli do Druge savezne lige, prvi put 1971. godine, predvođeni s Draženom Dalipagićem. Za taj stupanj nadmetanja još jednom su ovjerili vizu, ali nedostatak osnovnih uslova ih je ostavio u Republičkoj ligi BiH. „Lokosi“ su bili i seniorski prvaci Republike. Njihovi juniori su bili vicešampioni BiH, a šesti u državi.

            Tim „Mladih krila“ bio je kadetski prvak Republike. Sedamdesetih godina na sceni se pojavila i „Neretva“. Kasnije su nicali i nastajali drugi klubovi. Sada egzistiraju „Lokomotiva“ i novajlija HŠK „Zrinjski“ od jeseni 1992. godine.

            „Lokosi“ su bili stvorili i žensku ekipu, kojom je vježbao Neđo Prljeta. Ali, nije se otišlo daleko, taj djevojački kolektiv nije se ustalio, niti je ostavio nasljednice. Tek 1987. godine osnovan je samostalni ženski košarkaški klub „Student“. Ova ekipa, pod stručnim vođstvom Zvonimira Đonte Buntića, stigla je do drugoligaškog praga. Za tim „studentkinja“ u Republičkoj ligi BiH igrale su među ostalima: Dugandžić, Đuliman, Buhovac, Dugalić, Berberović, Škegro, Planinić, Marić, Sulić i Milošević.

            Košarku od 1968. godine igraju stalno učenici osnovnih i srednjih škola, u okviru Malih olimpijskih igara, ali i drugih takmičenja. Taj sport je sve više osvajao i studente, kao i druge mlade Mostarce, muškarce i žene, dječake i djevojčice.

Risto Ilije Ivanišević (1842. - 1913.)

            *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisala je Jagoda Serdarević, a objavljen je u septembru 2000. godine, u časopisu „Most“, br. 130(41)

            Porodica Riste Ivaniševića, porijeklom je iz Popova polja i najvjerovatnije je da se u Mostar naselila krajem XVII ili početkom XVIII vijeka, što svjedoče natpisi na najstarijim grobovima te porodice koje nalazimo na lokalitetu Starog pravoslavnog groblja Pašinovac u Mostaru.

            Risto Ivanišević, rođen je 1842. godine u Mostaru, od oca Ilije Ivaniševića, koji je uz Vuka Mihajlovića, stekao zavidan glas i imanje sredinom XIX vijeka, baveći se nabavkom čebedžijskih i užarskih proizvoda za Mostar. U poslove trgovine uključuje i svoje sinove Ristu, Todora i Mitra.

            U Srpskoj konfesionalnoj školi pedesetih godina XIX vijeka Ristin učitelj je bio Jovo Miličević, izdanak vrlo stare srpske mostarske porodice. Najstariji pomen te porodice uočavamo na spomen obilježju iz XVII vijeka koje se nalazi na srpsko-pravoslavnom groblju Bjelušine.

            Mladi Risto sa grupom naprednih Srba omladinaca učestvovao je u inicijativi za otvaranje Srpske čitaonice u Mostaru. Potpisnik je molbe upućene Vladi u Sarajevo, odnosno valiji Safet­paši za otvaranje ove čitaonice. U zaostavštini Riste Ivaniševića postojao je recepis sa potpisom valije Safet-paše, koji se interesovao za lokaciju te čitaonice i visinu iznosa pomoći koju bi trebao poslati.

            Risto je zajedno sa igumanom Serafimom Perovićem, poslije bune 1862. godine, predao sedam fermana u Mostarsku mešćemu (opštinu), koja se nalazila u Staroj mahali (današnja Ulica Mala tepa). Fermanima se tražilo odobrenje za izgradnju sedam pravoslavnih crkava u Hercegovini a jedan se odnosio na gradnju Saborne crkve u Mostaru. Prvi radovi na novoj Sabornoj crkvi započeli su 15. marta 1863. godine, a završili u jesen 1873. godine. Osveštena je 18. oktobra na Lučin dan. Posvećena je prazniku Svete Trojice u proljeće kad Mostar zabijeli pod beharom.

            Za vrijeme Austrougarske uprave u našim krajevima, Risto je uspio sačuvati turske pečate a među njima i stari grb Hercegovine koji su Turci koristili za vrijeme njihove okupacije u Mostaru. Odmah po Austrougarskoj okupaciji Mostara, avgusta 1878. godine, počinje ozbiljnija politička karijera Riste Ivaniševića. Delegaciju uglednih Mostaraca koja je trebala da otputuje u Beč, kako bi Caru i Kralju predala svečanu Adresu, odredio je austrijski general Jovanović. Među njima se nalazio i Risto, što govori o njegovom velikom uticaju i ugledu u gradu.

            Srbi u Mostaru su bili nezadovoljni postupcima austrijskog režima prema crkvenim opštinama, njihovim školama i uopšte prema srpskom narodu, te je Mostarska crkvena opština jula 1880. godine povjerila sastavljanje Memoranduma učitelju Jovi Ljepavi i Risti Ivaniševiću. Potpisnici ovog memoranduma bili su srpski trgovci i zanatlije, njih 160, zajedno sa mitropolitom Ignjatijem i arhimandritom Leontijem Radulovićem.

            Osim političke karijere, Risto se zanima i za pisanu riječ te formira vrlo bogatu ličnu biblioteku pa ga možemo svrstati u najpoznatije bibliofile u Mostaru. Jedan je od prvih koji je uredio arhiv i biblioteku Mostarske srpske opštine a pripadaju mu i velike zasluge za prvu javnu čitaonicu pri Srpskom pjevačkom društvu “Gusle” u Mostaru. Bavio se prikupljanjem starina, bio pretplaćen na mnoge časopise, kupovao knjige te preko njegove pisane ostavštine saznajemo da je iza sebe ostavio izuzetno vrijedan i bogat lični bibliotečki fond. U kući ovog uglednog Mostarca bila su sačuvana 32 pergamentna lista starog jevanđelja, koje je napisao Manojlo Grk kasnije poznatije pod nazivom ”Mostarsko jevanđelje”. Ukrašeno je minijaturama, a datira iz XIV vijeka. Pergamenti su poklonjeni Srpskoj Kraljevskoj Akademiji u Beogradu gdje se i danas nalaze.

            Kada je obolio pred kraj svoga života i bio vezan za sobu, kako to navodi Vladimir Ćorović, počeo je da bilježi svoja sjećanja o Mostaru i o ličnostima koje je poznavao.

            Risto Ivanišević je bio član privremenog odbora Srpskog pjevačkog društva ”Gusle”, na osnivačkoj skupštini održanoj 18. decembra 1888. godine a isto tako je u dva navrata (1893. - 1895.) i (1902. - 1903.) vršio dužnost predsjednika Upravnog odbora pomenutog društva.

            Sa omota notnog zapisa ”Liturgije” od autora Kornelija Stankovića, saznajemo da je Risto bio pjevač zbora, što nam govori o njegovoj muzičkoj nadarenosti.

            Risto Ilije Ivanišević umro je u Mostaru gdje je i sahranjen.

            O njemu su mnogi ugledni građani Mostara poslije njegove smrti, u svojim sjećanjima govorili i pisali sa dužnim poštovanjem.

            Jovan Radulović u svojim sjećanjima vezanim za osnivanje ”Gusala” navodi slijedeće ličnosti i piše: ”Svi najbolji sinovi i narodi tadašnjeg Mostara, od Ignjatija Gatala, Riste Ivaniševića do Luke Grđića, Alekse Šantića, Svetozara Ćorovića, Atanasija Šole i drugih promarširali su kroz ovu ustanovu i dali joj najbolji dio sebe”.

            Branislav Bančić: ”U Mostaru, 18. decembra 1888. godine osnovano je društvo ’Gusle’. To je datum prve skupštine na kojoj su pročitana od vlasti odobrena pravila. Prvi od vlasti priznati odbor činili su: Jovo Šola (predsjednik), Risto Ivanišević (podpredsjednik), Mića Bilić (perovođa), Ignjat Gatalo (knjižničar), te članovi Đorđo Zec, Risto Pavić, Đorđo Radulović, Luka Knežić i Vojislav Šola”. On dalje piše ”... obzirom da je prije pojave ’Gusala’ 1888. godine, šest godina ranije raspuštena Srpsko crkvena opština od strane Austrijske monarhije, Srbi u Hercegovini ponovo ovim društvom oživljavaju kulturni i nacionalni aktivitet”.

            Stevan Šiniković predsjednik Srpsko crkvene opštine Bijelo polje u jednom svom izvještaju navodi da je Risto I. Ivanišević zaslužan za nabavku svih nepokretnih dobara koje posjeduje crkva u Bijelom polju. Sve je to ”namaknuto i kupljeno nastojanjem i zauzimanjem gospodina Riste kad on bijaše član ove Opštine”.

            O odnosima tuđinske vlasti prema obrazovanju domicilnog stanovništva govori jedan zanimljiv podatak. Prilikom dolaska Hadži Koste 1860. godine iz Beograda u Mostar koji je bio trgovac knjigama tadašnje turske vlasti ga zatvaraju bez ikakvog objašnjenja.

            Da se u Mostaru mnogo čitalo, između ostalih navodi Jovan Radulović i dodaje ”... kad bi se mogli pružiti realni statistički podaci kakve je knjige i časopise kupovala mostarska čitalačka publika, dobila bi se svetla slika ovoga grada, kada je pred Prvi svetski rat Mostar imao 165 redovnih pretplatnika Srpske književne zadruge, pored dobrotvora i onih koji su izdanja direktno naručivali...”

            Tako je ugledni Mostarac Jovo Šotrić naručivao za svoga sina Atu knjige, koji je u Mostaru pored Joanikija Pamučine, imao najbogatiju biblioteku. U njoj su se nalazila čak i Puškinova djela i od Alberta Fortisa talijanski original ”Putovanje po Dalmaciji”.

            U godišnjem Izvještaju ”Kola srpskih sestara” iz 1923. godine, piše kako je Veljko Oborina darovao bogatu biblioteku ovom udruženju a braća Krulj su poklonili knjige paroha mostarskog Alekse Čokorila i njegovog sina Đorđa, knjižnici mostarskoj podružnici ”Kola srpskih sestara”. Neke knjige udruženja ”Kola srpskih sestara Mostar”, nalaze se u biblioteci Arhiva Hercegovine Mostar. Predpostavljamo da su došle putem preuzimanja arhivske građe, o čemu nemamo vjerodostojnih podataka.

            Brojne porodične biblioteke u Mostaru su u XIX vijeku poklanjane ili uz neznatan otkup prepuštane javnim i nacionalnim bibliotekama. Nemarom zaposlenih, nedovoljnom stručnom sposobnošću, ratovima koji su gotovo redovito harali na ovim prostorima uslovilo je da vrijedne i stare knjige, časopisi te rukopisi i drugi pisani dokumenti budu uništavani.

            Privatna biblioteka Riste I. Ivaniševića

            U arhivskoj građi Kotarskog suda Mostar, u kutiji sa oznakom ostavine (1913. - 1918.) pronašli smo popis biblioteke Riste I. Ivaniševića. Sa omota spisa saznajemo da je prema dopisu sa suda 25.1.1915. godine, pod brojem Os 634/13 u pogledu sastavljanja inventara biblioteke, oporukom gospodin Risto Ilije Ivanišević ostavio istu Srpskoj pravoslavnoj crkvenoj opštini Mostar u trajno vlasništvo. Gotovo svi autori koji su do sada pisali o bibliotekama u Bosni i Hercegovini marginaliziraju veoma bogatu biblioteku Srpsko pravoslavne crkvene opštine u Mostaru.

            U Ristinoj biblioteci zastupljena su djela iz nauke, istorije, umjetnosti i kulture, prosvjete i drugih oblasti. Navešćemo, od 351 knjige iz te biblioteke, kraći analitički pregled knjiga iz kojeg se može uočiti da preovladavaju knjige iz oblasti istorije srpskog, jevrejskog i ruskog naroda, lijepe književnosti i umjetnosti, kao i djela o vaspitanju omladine (pedagoška literatura), liječnička literatura, školski udžbenici, knjige crkvenog sadržaja, sabrana djela tadašnjih klasika, kalendari, rječnici, razna upustva u granama poljoprivrede i zanatstva, kao i drugo. Čitaocu skrećemo potpunu pažnju samo na neke dragocjene primjerke iz biblioteke Riste Ivaniševića. U njoj se nalaze gotovo kompleti bosanskohercegovačkih časopisa (”Bosanska vila”; mostarska ”Zora”; ”Srpska zora”; ”Glasnik Zemaljskog muzeja”, Sarajevo...), zatim Časoslovac, rijetka izdanja kao što su: ”Mostar nekad i sad” autora Luke Grđića Bjelokosića; ”Manifest komunističke partije” Marksa; ”Muslimanskoj mladosti” Osmana Đikića...

            Biblioteka je sakupljana dugo. Fond knjiga Ristine biblioteke, vezan je najvećim dijelom za srpsku nacionalnu kulturu, te borbu srpskog naroda za očuvanje nacionalnog i kulturno-istorijskog identiteta na ovim prostorima u doba Austrougarske monarhije. Preko 70% knjiga odnosi se na srpsku istoriju, umjetnost i književnost. U ovoj biblioteci je samo jedna knjiga na njemačkom jeziku.

            Popis inventara

            Časopisi:

            - Bosanska vila, Sarajevo, god. 1885, 1886, 1889, 1891, 1892, 1893, 1895, 1896, 1897, 1897, 1898, 1899, 1900, 1901, 1903, 1904, 1905, 1906, 1907, 1908, 1909, 1910, 1911, 1912, 1913.

            - Brankovo kolo, Sremski Karlovci, god. 1903, 1904, 1905, 1906, 1907, 1908.

            - Srđ, Dubrovnik, god. 1902, 1903, 1904, 1906, 1907.

            - Zora, Mostar, god. 1897, 1898, 1899, 1900, 1901.

            - Srpska Zora, Sarajevo, god. 1877, 1878, 1879, 1880.

            - Hrišćanski vjesnik, Beograd, god. 1905.

            - Ljetopis Matice Srpske, Novi Sad, god. 1858, 1864, 1867, 1868, 1869, 1874, 1874, 1876, 1880, 1881, 1882, 1883, 1885, 1886, 1887, 1890, 189l, 1892, 1893, 1894, 1895, 1896, 1897, 1898, 1899, 1900, 1901, 1902, 1903, 1904, 1905, 1906, 1907, 1908, 1909, 1910, 1912, 1913, 1915.

            - Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo, god. 1885, 1889, 1890, 1891, 1892, 1893, 1894, 1896, 1898, 1911.

            - Privrednik , Beograd, god. 1899, 1900, 1901, 1902, 1903, 1904, 1905, 1906, 1907, 1908, 1909, 1910, 1911, 1912, 1913.

            Risto Ivanišević poklonio je Srpsko pravoslavnoj crkvenoj opštini Mostar ukupno 351 knjigu. Inventar biblioteke napisan je na dvanaest stranica velike sveske prilično nečitkim rukopisom.

            Knjige:

            1. Dositej Obradović: Život i priključenije.

            2. Simo Matavulj: S mora i planine.

            3. Luka Grđić: Mostar nekad i sad.

            4. M. Car: Rat alkoholizmu.

            5. T. Ostojić: Kosovo.

            6. V. Vučetić: Prijatelj grešnika.

            7. Jovan Subotić: Druge pesme.

            8. A. Protić: Naši moderni istoričari.

            9. Stojanović: Srbi i Hrvati.

            10. R. F.: Propast sveta.

            11. S. Samardžić: Iz iste nahije.

            12. M. K.: Srpska kultura.

            13. Šematizam srpske eparhije Zahumsko-hercegovačke.

            14. S. S.: Slavopoj Petroviću Njegošu.

            15. T. Masarik: Govor u austrougarskim delegacijama.

            16. M.: O zemlji, mjesecu, suncu i zvijezdama.

            17. Osman Đikić: Muslimanskoj mladosti.

            18. Lj. Vlačić: Iz prošlosti Srpske.

            19. Odjek Srpsko pravoslavnog sveštenstva.

            20. V. Vrčević: Hercegovačke narodne pjesme.

            21. M. Spasić: Vospitanije djece.

            22. M. Spasić: Konavoska zdravica.

            23. J. Živković: Vinogradarstvo.

            24. Z. Mihajlović: Razgovori u dokolici.

            25. Agrarni pokret u Rusiji.

            26. Zbornik molitava.

            27. V.: Zastupnici jevrejskog društva.

            28. V.: Ruski zastupnici.

            29. H. S.: Dođi, dobro došao!

            30. H. S.: Prva molitva.

            31. Kovačević: Raseljavanje u BiH.

            32. Konstantinović: Krvava noć u Beogradu.

            33. K.: Otkrivanje Amerike.

            34. J. P.: Trgovačko knjigovodstvo I.

            35. L. Vojnović: Književni časovi.

            36. Psaltir.

            37. Časoslovac.

            38. Manifest komunističke partije.

            39. Sundečić: O Starčeviću.

            40. M. D.: Pčelarstvo.

            41. Prvi izvještaj ”Prosvjete”.

            42. M. C.: Naša prosvjetna politika.

            43. M. Cvetić: Pitanje uređenja srpskih škola.

            44. Lujo Vojnović: Vođ kroz Dubrovnik i okolna mjesta.

            45. V. Grđić: Riječ dvije o našem sporu.

            46. Upustvo - kako da gajimo marve.

            47. S. Popović: Osvojenje Bara.

            48. V. G.: Razvitak - istorija crkve.

            49. J. Kostić : Pesme.

            50. Lj. L.: Zanati i zanatlije.

            51. D.: O prkosnoj BiH.

            52. M. V.: Starinar.

            53. M. Š.: Porodica.

            54. V.: Deca.

            55. Godišnjica Nikole Ćupćića.

            56. S.: Niz bisera.

            57. M.: Djeca robijaša

            58. Riječ srpskoj omladini.