ŠARIĆA KADUNA I NJENA SAHAT-KULA

 

*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Nusret Omerika, a objavljen je u maju 1999. godine.

 

U vrijeme vladavine Otomanskog carstva balkanskim prostorima, kao važan kulturni centar, Mostar se posebno ističe u periodu XVI, XVII i XVIII stoljeća, te postaje poznat, osim Starog mosta, po velikom broju učenih ljudi, pjesnika, pisaca, filozofa, muderisa, kadija itd., a u tadašnjem svijetu umjetnosti i literature posebno se ističe kao najmarkantnija ličnost Mustafa Ejubović - Šejh Jujo i pjesnik Derviš-paša Bajezidagić (poginuo 1603. godine pod Budimom).

Čuveni turski putopisac Evlija Čelebija prolazeći kroz Mostar 1664. godine je zapisao da “na teritoriji Hercegovačkog sandžaka nema nijedan veliki grad napredniji i ljepši od šehera Mostara.” Ljepotu njegovih mahala, bašči, Neretve, Starog mosta, kula, dućana i djevojaka opjevali su, posebno pjesnici koji su stvarali na orijentalnim jezicima ali i narodno pjesništvo, naročito sevdalinke i balade. Da je Mostar bio grad pjesme svjedoči nam i češki muzikolog Ludvik Kuba koji je boraveći u našem gradu 1893. godine za vrijeme mjeseca ramazana sakupljajući lirske pjesme zabilježio sljedeće: “U porodicama muškarci pjevaju uz tamburu ili uz gusle, djevojke pjevaju uz tepsiju, tj. uz pratnju velike metalne tacne koja zveči, a koja inače služi kao posuda za jelo ili kao stolna daska”.

U drugoj polovici XVI i prvim decenijam XVII stoljeća Mostar je već brojao 24 mahale i u njegovom nastanku i razvitku veliku ulogu su imali njegovi dobrotvori - vakifi. Nas u ovom kraćem osvrtu interesuje jedna žena, veliki dobrotvor, Fatima Šarić, čije su zadužbine opjevane i zabilježene u narodnoj lirskoj pjesmi, i to u nekoliko različitih varijanti. Ova je legatorka u svom gradu sagradila džamiju na Carini (srušena 1947. godine), mekteb i sahat-kulu. Ova sahat-kula, koja je locirana u Kazaskoj čaršiji i za koju Evlija Čelebija kaže da se “zvuk njena zvona čuje iz daljine na tri sata hoda”, je posebno opjevana u narodnoj pjesmi kao i još neki kulturno-istorijski objekti u Mostaru.

Sa književno-kulturološkog aspekta sve varijante počivaju na jedinstvenom motivu koji predstavlja svojevrstan izvor za proučavanje prošlosti Mostara. Jednostavnost i čistota pjesničkog kazivanja kao i izbor stihova u formi zaklinjanja od strane Šarića kadune čini pjesme same po sebi neobičnim, neponovljivim i neprolaznim. Forma zaklinjanja otkriva ogromnu ljubav i odlučnost kao i kaduninu težnju da vlastiti naum pretoči u djelo, kako bi univerzalna ljepota građenja džamije, mekteba i sahat-kule bila u skladu s željom srca, da kucanje sata od čelika prenese u prostor egzistiranja svoga dragog:

 

“Po kucanju sata od čelika

on bi čuo kucaj srca moga...”

 

I tako narodna pjesma spaja nespojivo; sat od čelika i kadunino srce rušeći sve zakone poetike podizanjem ljubavi iznad zakona svakodnevnice, darovanog života i harmonije Svemira. Jačina zvuka koji će proizvoditi sahat od čelika na sahat-kuli u Brankovcu mora se čuti po cijelom Mostaru a “još da nije te Velež planine, čulo bi se ravnom Nevesinju”, i čuo bi ga, naravno, Ibro Fazlagić zbog koga je i pravljen, što pjesmi daje poseban pečat i lokalno obilježje.

U drugoj varijanti Šarića kaduna se zarekla u mahali među hanumama da će sagraditi veliki sahat u Mostaru zaklinjući se najvećim vrijednostima i temeljnim zakonima islama kao i onoga što on duhovno i materijalno baštini, spojivši svoj ovozemaljski život i ljubav, njegovu bespovratnost i trajanje s univerzalnim simbolima ostanka i opstanka ljudskog bića na zemlji prožetog muslimanskom tradicijom i islamskom duhovnošću:

 

...“Jest tako mi dina i imana

i tako mi šehri ramazana

sagradiću mekteb i munaru

i veliki sahat u Mostaru...”

 

Jedna od pjesama je zabilježila da će Šarića kaduna pored gradnje objekata islamske arhitekture popraviti na Buni ćupriju i oženiti brata, čime se ovaj motiv proširuje i produbljuje na ljubav i ljepotu, kako prema bratu tako i najužem zavičaju, da bi i jedno i drugo koristili čovjeku i bili u funkciji života i umjetnosti uopšte:

 

“Zaklinje se Šarića kaduna

Načinit ću mećet i munaru

I suviše sahat u Mostaru

A na Buni popravit ćupriju

Oženit ću brata kapetana

Đuzel ćerkom teman teftedara...”

 

Kao što vidimo nema ničeg suvišnog u kaduninom zaklinjanju; sve je na svome mjestu, životno i emotivno utkano u jednu misaonu cjelinu, koja odslikava mjesto i vrijeme, želju i odvažnost, inat i snagu, da se riječ pretoči u stvarnost i veselje, i da ljubav ostane i opstane kako u srcu tako i u pjesmi, te da se tradicijom i naukom sačuva i prenosi, održava i pamti, uzdiše i sluša. Zanimljivo je napomenuti da je pjesma bila jedan od načina komuniciranja zaljubljenih u patrijarhalnoj muslimanskoj sredini Bosne i Hercegovine, pa tako i za Šarića kadunu i njenog Ibru Fazlagića koji je živio daleko od rodnog joj Mostara, u Fazlagića kuli kod Gacka.

Otud i tolika ljubav za sahat-kulom i njenim satom od čelika. Na kraju treba istaći da je u svim varijantama ove pjesme sve stvarno i postojeće, omeđeno i uvjetovano, kako pravilima morala tako sredinom i vremenom nastanka, da bi ljubavni doživljaj bio prepoznatljiv i jedinstven, i u onom, i u ovom vremenu.

 

Falila se Šarića kaduna

 

Falila se Šarića kaduna

u hamamu medju kadunama:

 

“Sagradit ću kulu na Brankovcu,

i na kuli sahat od čelika!

 

Nek’ se čuje po c’jelom Mostaru,

kada kucne sahat od čelika!

 

Još da nije te Velež planine,

Čulo bi se ravnom Nevesinju,

 

Čulo bi se Fazlagića kuli,

Čuo bi ga Ibro Fazlagiću!

 

Po kucanju sah’ta od čelika,

on bi čuo kucaj srca moga!”

 

 

Zaklinje se Šarića kaduna

 

Zaklinje se Šarića kaduna:

“Načinit ću mećet i munaru

I suviše sahat u Mostaru,

A na Buni popravit ćupriju,

Oženit ću brata kapetana

Đuzel ćerkom teman teftedara!”

 

Što je rekla, nije ni porekla:

Načinila mećet i munaru

I suviše sahat u Mostaru,

I na Buni popravi ćupriju,

Oženila brata kapetana

Đuzel ćerkom teman teftedara.

 

 

Zareče se Šarića kaduna

 

Zareče se Šarića kaduna

u mahali među hanumama:

“Jest tako mi dina i imana

i tako mi šehri ramazana,

sagradiću mekteb i munaru

i veliki sahat u Mostaru,

nek se čuje preko Bišća ravna,

Velagića i Blagaja grada,

a da nije Bišine

čulo bi i Nevesinje”.

 

 

Zaklela se kaduna Fatima

 

Zaklela se kaduna Fatima,

Da će gradit sahat u Mostaru,

Da se čuje po svemu Mostaru,

Po Mostaru i oko Mostara,

I još da će džamiju graditi

Baš na srijedi u cara malo.

Što je rekla, to je učinila:

Sagradila sahat u Mostaru,

I džamiju na srijedi Mostara,

          To se čudo i do cara čulo.

Mostarci na olimpijskim igrama – IZMEĐU LONDONA I BARCELONE

            *NAPOMENA: Tekst koji slijedi je iz knjige “Mostar - kolijevka sporta”.

            Uz donatorsku podršku Evropske unije i u tiražu od 1000 primjeraka, 1996. godine iz štampe je izašla knjiga “Mostar - kolijevka sporta” koja popunjava veliku prazninu u oskudnoj sportskoj literaturi. Knjiga je djelo više autora čiji je rad koordinirao poznati sportski novinar Dragan Miladinović, dok su recenzenti bili priznati sportski stručnjaci prof. dr Hamid Šoše, prof. Željko Džeba, prof. Enver Novaković i Mile Knezović. Najveća vrijednost ove knjige, posvećene prvom vijeku organizovanog sportskog pokreta u gradu na Neretvi i stogodišnjici modernih Olimpijskih igara je da je oslobođena političkih, ideoloških i drugih konotacija, te prožeta jedino sportskim duhom, kako to u recenziji naglašava i Hamid Šoše.

 

            Ova, 1996. godina je olimpijska! U Atlanti, savezna država Džordžija, Amerika (SAD), održavaju se 26. olimpijske igre. One će biti u znaku obilježavanja stogodišnjice Prvih olimpijskih igara modernog doba. Ili, kako to neki vole reči: stoljeće od obnavljanja Olimpijade. I, naravno, to će biti prilika za podsjećanje ne samo na OI od 1896. godine u Atini do 1996. godine u Atlanti, nego i na antičke olimpijske igre.

            I to je bio motiv da, i u ovoj knjižici, malo više prostora posvetimo “olimpijcima” Mostarcima, onim po rođenju i onim što su oblačili dres klubova iz grada na Neretvi.

            Olimpijske ideje su odavno pogodno tlo našle i u ovom podneblju. One su najprije pretvarane u stvarnost u sokolstvu, koje je do 1919. godine bilo baza svekolikog organizovanog sporotskog života na ovim prostorima.

            Međutim, tek poslije završetka Drugog svjetskog rata, počeli su se takmičiti na olimpijskim igrama i sportisti koji su stasali u Mostaru.

            Olimpijske igre u Londonu 1948. godine imaju poseban značaj za Mostarce i njihov sport, jer tamo se prvi put predstavio jedan sportist iznjedren u njihovoj sredini. Bio je to fudbaler Miroslav Brozović. On je loptačku karijeru počeo u rodnom gradu. Tada je igrao za državnu reprezentaciju i osvojio prvu medalju za Mostar. Zato ona ima posebnu specifičnu težinu i vrijednost.

            I poslije su fudbaleri iz Mostara bili najčešći ambasadori na olimpijskim igrama. Ali, samo još dvojica - Muhamed Mujić i Krunoslav Radiljević - vratili su se kući s odličjima. Oni su ponovili uspjeh Brozovića, medalje su bile srebrne. Stekli su ih u Melburnu 1956. godine.

            Godine 1976. na Olimpijskim igrama u Montrealu, na tu srebrnu nisku isti takav biser nanizao je košarkaš Dražen Dalipagić. Četiri godine kasnije, u Moskvi, to su učinile rukometašice Jasna Merdan i Vesna Radović. Dražen Dalipagić u Moskvi 1980. godine i Jasna Merdan Kolar u Los Anđelesu 1984. godine svoju i mostarsku riznicu olimpijskih dragulja upotpunili su onim najblistavijim, zlatnim. Košarkaš Franjo Arapović se u Barceloni 1992. godine “posrebrio”.

            Na olimpijska borilišta izlazilo je još osam mostarskih asova. Godine 1976. u Montrealu su se takmičili atletičar Danijel Temim i rukometaš Zvonko Serdarušić. Zatim četu fudbalera predvodi Ivica Ćurković (Tokio 1964. godine), a slijede ga Vladimir Matijević  i Boro Primorac (Moskva 1980. godine), te Ivica Barbarić, Predrag Jurić i Semir Tuce (Seul 1988. godine).

            Još dvojica mostarskih sportista su obogatila kolekciju olimpijskih trofeja. Sportista-invalid Ante Pehar to je izborio na takmičenjima (na paraolimpijskim igrama). Međutim, kad je riječ o skakaču sa Starog mosta u Neretvu Emiru Baliću, treba reći da je njemu specijalno olimpijsko znamenje dodijelio predsjednik MOK-a Huan Antonio Samaran i to za doprinos u širenju olimpijske ideje.

            A, ovo je, na određen način, mali, simboličan “spomenik” mostarskom “olimpizmu”. 

ODLOMCI IZ KNJIGE “FOTOMONOGRAFIJA HERCEGOVINA“

             AUTORI TEKSTOVA:  Ahmet S. Aličić, Džemal Čelić, Tonči Grbelja, Čedo Kisić, Todo Kurtović, Zdravko Marić, Mišo Pištalo, Žarko Radulović, Vlado Smoljan, Krešimir Šego, Tvrtko Šulentić i Anđelko Zelenika

            IZDAVAČ:  NIRO „Privredni vjesnik“ Zagreb, Mažuranićev trg 5/II u suradnji sa Socijalističkim savezom radnog naroda BiH – Međuopćinska konferencija Mostar

            TISAK:  Štamparski zavod „Ognjen Prica“ Zagreb, Savska cesta 31

            DISTRIBUCIJA:  NIRO „Privredni vjesnik“ – Zagreb i „Turistkomerc“ – Zagreb

            Tisak dovršen u IX mjesecu 1981. godine

  

            Industrija. Razvoj industrije u Hercegovini počinje austro-ugarskom okupacijom. Ovdje je već 1885. godine sagrađena pruga Mostar-Metković, 1888. Mostar-Ostrožac, 1889. Ostrožac-Konjic i 1891. Konjic-Sarajevo. Zatim je u julu 1901. puštena u promet i pruga Gabela-Uskoplje-Zelenika, pa je tako stvorena jedna od neophodnih pretpostavki za ekonomski razvoj ovoga kraja, pa time i njegovu industrijalizaciju.

            Očito je da je industrijski razvoj Bosne i Hercegovine u tom periodu bio u funkciji politike dvojne monarhije. Za stadij razvoja kapitalizma na prelasku iz XIX u XX vijek bio je tipičan izvoz robe. Bosna i Hercegovina sa svojim prirodnim bogatstvom postala je izdašan sirovinski rezervat za relativno jaku industriju Austro-Ugarske i to je bio osnovni motiv u poticanju industrijskog razvoja ovoga područja. Otuda i sistematska ispitivanja mineralnih sirovina, impulsi razvoju poljoprivrede i šumarstva i sl., pa tako i razmjerno značajna ulaganja u rudarstvo, te drvnu i kemijsku industriju.

            Razumljivo je da je taj proces širio i unutrašnje tržište kojemu se pridružio sve jači kupovni potencijal stanovništva u okupiranim oblastima. Međutim, „za stabiliziranje stanja u Bosni i Hercegovini nije bilo dovoljno samo privredno djelovati. Trebalo je i politički raditi. Trebalo je pridobiti simpatije stanovništva okupiranog područja. Zato, dobrim dijelom, bar u Kalajevo doba, ovakvo djelovanje bilo je osnov ekonomske politike“ (Kemal Hrelja).

            Međutim, neophodno je ipak podsjetiti kako je Austro-Ugarska bila – barem do aneksije 1908. godine – samo mandator na ovom području, te da je morala pravdati svoju upravu i konkretnim rezultatima. Biće da je i to jedan od osnovnih razloga što se Bosna i Hercegovina tada relativno brzo i – prvi put u svojoj historiji – smišljenije razvijala.

            Iz uvodnih napomena proizilazi i zaključak o razlozima zbog kojih je Hercegovina u tom periodu znatno usporenije napredovala. Ti su razlozi i prethodno i u širem kontekstu objašnjeni. Hercegovina nije imala za to vrijeme i za potrebe vladajućeg društvenog odnosa izrazitijih razvojnih uslova, a okupatorske vlasti nisu u svojim kolonijama gradile prerađivačke kapacitete.

            Prve informacije o industriji Bosne i Hercegovine po područjima pojedinih općina datiraju iz 1885. godine. Kao kuriozitet činjenice o evoluciji definicije industrije navodi se da je industrija u to vrijeme obuhvaćala i „kazane za pečenje rakije“.

            Jedini industrijski kapacitet – kako se tumači danas – bila je Tvornica duhana u Mostaru, sa 125 zaposlenih proizvodnih radnika u 1881. godini. To posebno treba istaći, jer je u toj tvornici nikao prvi industrijski proleterijat Hercegovine.

            Rudnici uglja su, u stvari, bili nalazišta rude koju su koristili okolni stanovnici za vlastite potrebe. Tako je 1910. godine u pet manjih rudnika u Bosni i Hercegovini (Ugljevik, Duvno, Livno, Mostar i Gacko) bilo zaposleno svega 12 radnika. Te je godine u Mostaru izvađeno 139, a u Gacku 78,5 tona uglja.

            Razvoj šumarstva i drvne industrije u Bosni i Hercegovini odrazio se, - iako sa znatno slabijim efektima – i na ovom prostoru. Tako je u 1910. godini područje Konjica imalo jednu parnu i 7 običnih vodnih pilana, a Gacko i Prozor po jednu običnu pilanu.

            Od početka ovog stoljeća u vanjskotrgovinskoj razmjeni Hercegovine pojavilo se i vino. U kratkom vremenskom razmaku izgrađeno je – za ono doba – više modernih vinarija:  Velimira Oborine (1894), Đ. i R. Jelačića (1891), Riste Krulja (1899), Save Šantića i D. Lj. Grkovića u Mostaru, te Milana i Luke Kurilića u Domanovićima.

            U 1910. godini u Hercegovini je bilo zaposleno 3098 radnika u industriji i zanatstvu (u BiH 31 774). Kako se vidi, na samom početku industrijskog razvoja Bosne i Hercegovine ovaj je region počeo ekonomski zaostajati. Iako je u njemu tada živjelo 14% stanovnika Bosne i Hercegovine, učešće industrijskih i zanatskih radnika nije iznosilo ni 10%. Od ukupnog broja industrijskih i zanatskih radnika 37,5% se nalazilo u Mostaru. Na taj se način Mostar počeo izdvajati po svojoj razvijenosti u ovom potpuno nerazvijenom prostoru.

            Analazirajući nadalje proces industrijalizacije Hercegovine u austrougarskom periodu, treba upozoriti i na njegov prostorni aspekt. Od 121 industrijskog preduzeća u BiH, u 1914. godini u Hercegovini je bilo 10:  rudnici uglja (Mostar i Gacko) 2, drvna industrija (Ostrožac) 1, kemijska industrija (Mostar) 1, prehrambena industrija (ledare u Mostaru i Čapljini) 2, industrija duhana (Mostar) 1, grafička industrija (Mostar) 1, proizvodnja električne energije (Mostar i Bileća) 2.

            Uz Fabriku duhana u Mostaru, po broju zaposlenih bila je značajna drvna idustrija u Ostrošcu sa oko 300 zaposlenih, a objektivno vrijedan razvojni potencijal je bio u Tvornici sapuna, svijeća i kristalne sode (Knežić i sin) u Mostaru. Svi ostali kapaciteti su i za ono vrijeme bili beznačajni.

            Kako se vidi, prva industrija Hercegovine je nikla u dolini Neretve. Snagom lokacione inercije ona se i dalje razvijala na istom prostoru sve do pedesetih godina ovog vijeka. Na taj način, već u austrougarskom periodu postavljen je osnov za kasniji neravnomjeran razvoj regije, kao i za sve političke posljedice te činjenice.

            U ekonomskoj politici dvojne monarhije, koju je četrdeset godina provodila na ovom području, nalaze se djelimični, ali i djelotvorni uzroci i dugoročnog zaostajanja Hercegovine u razvoju i njezinog neravnomjernog teritorijalnog razvoja. Poslije sloma Austro-Ugarske ovdje nije ostao niti jedan kapacitet iz onih industrijskih grana koje su polarizatori razvoja, a u širokim dijelovima Hercegovine nije bilo ni industrijskih zametaka uopće.

            Ali, na štetu ovoga kraja, ni u periodu između dva svjetska rata nisu te greške ispravljene. One su, čak, bile i potencirane. Suština ekonomskih politika i Austro-ugarske monarhije i Kraljevine Jugoslavije nije rezultirala iz dugoročnih životnih potreba bilo kojeg nerazvijenog područja. U kapitalističkom sistemu, uostalom, takva politika i nije bila moguća.

  

            Zanatstvo. Poslije okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine počeo je u početku lagani, a kasnije sve brži trend propadanja tradicionalnog zanatstva. Njegove proizvode je zamjenjivala uvezena roba, pa su gotovo potpuno iščezli:  ćebedžije, abadžije, ćurčije, kazazi, terzije i dr. Održanju nekih zanata je, međutim, pogodovalo zadržavanje narodne nošnje i običaja na selu. Isto tako su se počeli javljati i novi zanati, koje je razvoj industrije generirao. Kao i svaka novost, i oni u početku nisu imali svoju definiciju, pa su se u cijelom austrougarskom periodu prikazivali zajednički sa industrijom. Tako je, s vremenom, mijenjan broj zanatlija, ali se mijenjala i struktura zanatstva.

            Austrougarske vlasti su, možda, više učinile da se u zanatstvu zadrži tradicija, nego da se uvedu novi sadržaji. Proizvodi bosanskog zanatstva su za Evropu imali draž Orijenta, a ona je uvijek iz toga izvlačila profit. Tako se, vjerojatno, može tumačiti i činjenica što je zemaljska uprava odlučila „u umjetničkom i ekonomskom interesu da obnovi stare umjetne zanate“, te formirala Radionicu za umjetne obrte u Sarajevu, radionice za inkrustacije u Foči i Livnu, Tkaonicu ćilima u Sarajevu, Tkaoninicu beza i Vezionicu u Sarajevu.

            Nestankom esnafa javila se potreba formiranja zanatskih udruženja. Za razliku od tolerantnosti esnafa, koji su učlanjivali zanatlije bez obzira na vjeru, nova su se udruženja uglavnom formirala na nacionalnoj osnovi. Tako je 1904. godine osnovano Srpsko zanatlijsko društvo, a zatim i Muslimansko zanatlijsko udruženje ITIHAD i Hrvatska radnička zadruga u Mostaru. Formirala su se i stručna udruženja, u kojima je gotovo redovno klasni karakter dominirao nad nacionalnim (Podružnica Stručnog udruženja drvodjelaca u Konjicu, Podružnica kožarskih radnika u Trebinju).

            Tako je zanatstvo Bosne i Hercegovine u vrijeme dvojne monarhije uglavnom stagniralo. Stara organizacija je bila razbijena, a novi oblici su već u samom početku nosili u sebi klicu kasnijih antagonizama.

  

            Trgovina. Loša saobraćajna povezanost pvpg područja s Bosnom i ovdje je došla do izražaja:  izvozno-uvozni robni tokovi Hercegovine bili su uglavnom usmjereni pravcem Mostar-Metković-Trst. Tako je već tada Metković imao sasvim određen zadatak u ekonomici ovog područja, a više Hercegovaca je u Trstu formiralo svoje trgovačke filijale ili firme, koje su se bavile i trgovačkim prometom.

            Značajan faktor razvoja unutrašnje trgovine Hercegovine u doba Austro-ugarske monarhije bili su i rastući administrativni centri i veći vojni garnizoni na granici sa Crnom Gorom. Iz tog se razloga trgovina tada naročito snažno razvijala – osim u okružnom centru u Mostaru – u Gacku, Bileći i Trebinju.

  

            U 1885. godini u Bosni i Hercegovini je bilo ukupno 15 454 tvorničara, trgovaca i obrtnika, a u Hercegovini 1 468. Međutim, iz karakteristika tadašnje ekonomske strukture postaje očito da se pretežan dio tih brojki odnosi na zanatlije. Ali broj trgovaca je već u 1910. godini gotovo dostigao ukupni broj tvorničara, trgovaca i zanatlija iz 1895. godine.

  

            Odlukom učesnica Berlinskog kongresa 1878. godine, i pored toga što su Hercegovci ustankom okončali viševjekovnu vlast osmanske imperije na svom tlu, došlo je do smjene gospodara. Vatrom iz pušaka Hercegovci su dočekali austrougarske okupatore 1878, a samo četiri godine kasnije (1882) carske trupe su ponovo morale da savlađuju oružani otpor u ovim krajevima. Ni u narednom periodu, za sve vrijeme svoje vladavine na ovom podrčju, habsburška monarhija nije uspjela stanovništvo Hercegovine načiniti pokornim podanicima. U Mostaru, Trebinju, Konjicu i drugim mjestima ove oblasti u toku čitavog ovog perioda snažno se razvio i bujao politički život, naročito nakon stupanja proleterijata na političku pozornicu.

            Austrougarska okupatorska vlast uskraćivala je stanovništvu Bosne i Hercegovine političke sloboda i prava, a zavela je najkrući kolonijalno-birokratski sistem vladavine. Ona je u interesu svoga privatnog i državnog kapitala omogućila neograničenu eksploataciju šumskog, rudnog i drugog prirodnog bogatstva Bosne i Hercegovine, zavela svoj trgovački monopol i iskorišćavanje jeftine radne snage. Iako rukovođena interesima austrougarskog finansijskog kapitala, okupatorska vlast je stvorila uslove za razvoj kapitalističke privrede i podsticala podizanje kapitalističkih preduzeća. Pristupilo se izgradnji željezničkih pruga i solidnih puteva. Pojavio se veći broj preduzeća drvne industrije, otvarani su novi rudnici, podizane fabrike za preradu duvana, kemijske i metalurške industrije. Iako je takav razvoj izrazito nosio karakter kolonijalne privrede, on je uslovio znatne promjene u društvenoj strukturi stanovništva i omogućio pojavu i formiranje radničke klase. Veliki generalni štrajk, koji je spontano izbio prvih dana mjeseca maja 1906. godine, jasno je pokazao da se i u Bosni i Hercegovini oformila nova društvena i politička snaga, tj. proleterijat, koja će unijeti nove ideje i stremljenja u društvo.

            U težnji da definitivno učvrsti svoju vlast na Balkanskom poluostrvu Austro-ugarska monarhija izvršila je 1908. godine aneksiju Bosne i Hercegovine.

  

            Okupacijom od strane Austro-ugarske monarhije, čitavo područje Bosne i Hercegovine snažnije se integrisalo u jedinstvenu privrednu cjelinu, a istovremeno i u jedinstvenu teritorijalno-administrativnu jedinicu. Prema tome, ona je sve do aneksije 1908. godine imala status okupirane pokrajine, da bi u sljedećem periodu, sve do kraja vladavine Austro-Ugarske, bila tretirana kao integralni dio Monarhije. U takvim uslovima, od kraja XIX stoljeća, kapitalizam je krčio put i u ovoj pokrajini u kojoj je osnovnu privrednu snagu u gradovima predstavljalo zanatstvo i trgovina. Uz njih se sporo i u vrlo ograničenim okvirima razvijala i moderna industrija.

            Međutim, Hercegovina je kroz čitav ovaj period ostala agrarna oblast u kojoj je oko 240 hiljada stanovnika živjelo od poljoprivrede. Većinu poljoprivrednog stanovništva sačinjavali su slobodni seljaci, najčešće vlasnici malih parcela. Prema podacima iz 1910. godine, njih je u Hercegovini bilo 17 539 sa 83 096 članova porodice, od ukupno 267 038 stanovnika, koliko je tada imala Hercegovina.

            Životne prilike mlade radničke klase bile su vrlo teške, jer je radna snaga u Hercegovini bila veoma jeftina. Zbog toga su radničke porodice jedva obezbjeđivale minimum egzistencije. Ništa bolji položaj nije bio ni seoskog stanovništva, koje je zbog mnogobrojnih poreza, taksa i sličnih nameta sve više ekonomski propadalo. To je, ujedno, i bio jedan od razloga veoma jake ekonomske emigracije iz Hercegovine početkom XX stoljeća u zemlje izvan Austro-Ugarske, a naročito u druge pokrajine Monarhije.

  

            Svoje postojanje, odnosno ulazak u život, klasni radnički pokret je najavio tako silovitim istupom proleterijata u maju 1906. godine da je to istovremeno značilo i njegovu punu društvenu afirmaciju. Iako je pokret u Hercegovini tih dana izbio na površinu u vidu erupcije, spontano i bez organizovane jezgre, on je za sobom povukao i gotovo sve opoziciono raspoloženo stanovništvo gradova i izazvao snažno talasanje na selu. Nikada ni prije ni poslije 1906. godine austrougarska uprava u Hercegovini nije bila izložena tako jakom unutrašnjem pritisku kao tada. To je bio najsnažniji i najdublji društveni potres za 40 godina trajanja njene okupacije u Bosni i Hercegovini.

            Neposredno poslije završetka generalnog štrajka 1906. godine hercegovački radnički pokret se definitivno organizaciono uobličava. Sindikalna centrala – Glavni radnički savez za Bosnu i Hercegovinu, koji je osnovan u Sarajevu 27. augusta 1905. godine, dobija u septembru 1906. godine od vlasti odobrenje za rad, a idućeg mjeseca se formira i sedam njegovih strukovnih sekcija.

            Ujesen 1906. godine i u Mostaru počinju nicati prve sindikalne organizacije (grafičari), a nešto kasnije, već slijedeće godine, ovdje su funkcionisale podružnice krojača, pekara, metalaca, građevinara, drvodjelaca i kožaraca. Ubrzo je formiran i Međustrukovni odbor, koji je predstavljao jedinstveno rukovodeće tijelo u gradu i inicirao brži razvitak sindikalnog pokreta u Hercegovini.

  

            Zatečenom stanju austrougarska okupacija je suprostavila svoje, za kolonijalno-provincijske potrebe prilagođene srednje-evropske koncepte;  zgrade kasarni i žandarmerijskih stanica, duhanske otkupne stanice, skromne školske zgrade i sjedišta administrativno-birokratskog aparata upečatljivo svjedoče o suštinskom odnosu kultur-tregera prema ovoj zemlji. Iz reprezentativnih razloga zgrade su van mjerila sredine, na jeftino-pompezan način dekorisane pseudostilskim elementima karakterističnim za prelaz XIX u XX stoljeće, posebno pseudomaurskom dekoracijom (mostarska gimnazija). Među ovim građevinama secesionistički tretirana „Banja“ i urbano-kompoziciono rješenje „Rondo-a“ u Mostaru (sa šest aleja), kao i rješenje trgova i glavne ulice od Starog grada prema Dubrovačkoj kapiji u Trebinju, izdvajaju se konceptom i uspješnom realizacijom.

Sokolski pokret – SOKOLI POLETJELI SA NERETVE

            *NAPOMENA: Tekst koji slijedi je iz knjige “Mostar - kolijevka sporta”.

            Uz donatorsku podršku Evropske unije i u tiražu od 1000 primjeraka, 1996. godine iz štampe je izašla knjiga “Mostar - kolijevka sporta” koja popunjava veliku prazninu u oskudnoj sportskoj literaturi. Knjiga je djelo više autora čiji je rad koordinirao poznati sportski novinar Dragan Miladinović, dok su recenzenti bili priznati sportski stručnjaci prof. dr Hamid Šoše, prof. Željko Džeba, prof. Enver Novaković i Mile Knezović. Najveća vrijednost ove knjige, posvećene prvom vijeku organizovanog sportskog pokreta u gradu na Neretvi i stogodišnjici modernih Olimpijskih igara je da je oslobođena političkih, ideoloških i drugih konotacija, te prožeta jedino sportskim duhom, kako to u recenziji naglašava i Hamid Šoše.

 

 

            Mostar je gnijezdo sokolstva u Bosni i Hercegovini. Tu su jedan za drugim, prije kraja prvog desetljeća 20. stoljeća, “poletjela” tri sokolska društva. Prvo je dobilo krila 1896. godine. Ono se u početku zvalo “Prvo hercegovačko koturaško društvo”, pa “Hercegovačko koturaško-gombalačko društvo Sokol”, da bi 1905. godine promjenilo ime u “Hrvatski sokol”, kako je to utvrdio znameniti istraživač i istoričar, prof. dr. Hajrudin Ćurić. Drugo se vinulo “Srpsko gimnastičko društvo Obilić” (1903.), kasnije nazvano “Srpski soko”. I, 1909. godine “krug je zatvoren”: poletio je “Muslimanski soko”.

            Ovo je samo uvodni dio životopisa tih stvarno prvih zvaničnih sportskih organizacija u gradu na Neretvi, ustrojenih s imenom i prezimenom, i kod nadležnih vlasti registrovanih. Ta sokolska društva su, inače, prvijenci među svojim narodima na teritoriji Bosne i Hercegovine, u to vrijeme dvije pokrajine, u sastavu Austro-Ugarske Monarhije.

            A, šta je to sokolstvo, gdje i zašto nastalo? Ukratko, to je grupni naziv za tjelovježbene pokrete. Kolijevka sokolstva je Češka. Embrion: Tjelesno – odgojno društvo “Sokol” u Pragu, začet 16. februara 1862. godine. Osnovni cilj novog pokreta bio je da potakne nacionalnu svijest i, istovremeno, pruži organizovan otpor odnarođivanju. Sokolstvo je, zatim, zapljusnulo sve slavenske zemlje, naročito one što su bile pod krunom Habsburške dinastije.

            Onovremena štampa (1909.), s nacionalnim predznakom, pisala je ovako:

»Vaspitno-idejno strujanje gimnastičkih društava, odnosno sokolstva, osjećalo se u krugovima gradske, radničke, seoske i školske omladine. Sokolska ideologija izgrađuje novog čovjeka - oplemenjena, prosvijećena, moralno i tjelesno zdrava – patriota koji se rukovodi principima: “brat je mio koje vjere bio” itd.« Jedan sokolski funkcioner (o.p.: djelovao i u Mostaru) toga doba je izrekao slijedeće misli: “Soko širi kontakt među članovima svih društvenih slojeva. Izjednačava društvene razlike, izglađava staleške opreke... spaja sve sokolove zajedničkom mišlju, organizuje ih za svestran rad. Od nekadašnjih tjelesnih slabića stvara jasne karaktere. Prijašnje neodlučne i mlake tipove odgaja za svjesne radnike u svom pozivu, nehajne sebičnjake pretvara u revne članove ljudskog društva i korisne sinove svoga naroda“...

            U tadašnjim prilikama i odnosima, u Austro-Ugarskoj, sokoli u BiH (a to znači i u Mostaru) imali su niz prepreka dok bi poletjeli, a kamoli da bi se razmahnuli. To je naročito bilo izraženo za mandata „nekrunisanog kralja“ Benjamina Kalaja, od 1883. do njegove smrti 1903. godine. U Pravilima Sokola moralo je izričito stajati: „Rad društva isključuje svaki politički značaj“, ili „ ... isključeno svako političko djelovanje“ i tome slično... I ne samo to. Sva aktivnost Sokola je „strogo kontrolisana“, pri čemu je tražena „dlaka u jajetu“, na sve se sumnjičilo i gledalo kroz „crne naočale“ s povećanom dioptrijom.

            Korijen hrvatskog sokolstva u Bosni i Hercegovini je prema tvrdnjama prof. dr. Hajrudina Ćurića, mostarsko „Prvo hercegovačko koturaško (biciklističko) društvo“.  Ono je osnovano 1. maja 1896. godine. Dogodilo se to neposredno poslije Prvih olimpijskih igara modernog doba u Atini, održanih te (1896.) godine, od 5. do 14. aprila. Društvo je, međutim, bilo kratkog vijeka. Ostalo je samo s dvojicom koturaša, valjda što su bicikli bili veoma skupi. To zatišje nije, ipak, dugo trajalo. Uz koturaše (bicikliste) se u kolo hvataju i gombaoci (gimnastičari). I, u Mostaru se rađa 1902. godine „Hercegovačko koturaško-gombalačko društvo Sokol“. Ono puni zalet uzima naredne godine. Važan događaj je zabilježen 19. aprila 1903. godine, jer toga datuma je organizovana prva zvanična biciklistička „trka“. Start je bio u Mostaru, a cilj u Metkoviću, na stazi dugoj 49 kilometara. Izletnicima na kotačima u Čapljini su se pridružile i tri žene. Bile su to „dvije gospođe i jedna gospođica“. U jesen iste (1903.) godine društvo je dobilo i svog učitelja gombanja. To je bio Viktor Bek, koji je gimnastici podučavao i učenike Velike gimnazije. On je stigao iz Sarajeva. Taj stručnjak je poslije u društvu „Hrvatski sokol“ (to ime zvanično nosi od 1905. godine) dao novi impuls. Razgranala se njegova aktivnost, stigao je talas novih zaljubljenika u sport.

            Članovi „Hrvatskog sokola“ su svih staleža. Njihov broj je oscilirao. Do Prvog svjetskog rata (1914.) bilo ih je najmanje 103, a najviše 143. Većina su bili tzv. izvršujući. Prvi ženski članovi pominju se 1912. godine. U tom vremenu u rukovodstvu društva smjenjivali su se mnogi ljudi. Kao prvi predsjednik (poslije se to zvalo starješina) „Hrvatskog sokola“ navodi se inž. Dragutin Keler (Carl Kver). On je tadašnjim Mostarcima bila dobro znana ličnost, bio je jedan od prvih zapovjednika gradskog Vatrogasnog zbora. Potpredsjednik društva je bio prof. Leo Jamnicki, kasnije direktor Gimnazije. Prvi zvanični učitelj gombanja (gimnastike) je prof. Viktor Bek. Najduži predsjednički (starješinski) staž u „Hrvatskom sokolu“ imao je poznati veletrgovac Adam Mikačić (od 1905. do 1909. godine). Naslijedio ga je znameniti advokat dr. Dominik Maci (Mazzi). Iza njega je starješina bio Lovro Blažević. Različite funkcije, u određenom vremenu do 1914. godine, obavljali su i Cezar Vlajo, M. Ciculić, I. Oreč, Ante Anton Bajalo, Stjepan Grabovac, Petar Geljanović, Ljubomir Jurković, Stjepan pl. Kuštreba, Đuro Džamonja, Stjepan Škobić, dr. Ivan Kolbe, Mato Pinjuh, Nikola Miličević, Marko Komljenović, Stjepan Oreč, Dragutin Šešelj, Šaćir Hodžić, Dragutin Retl, Radoslav Bitanga, Josip Soče i drugi.

            Odijelo članova mostarskog „Hrvatskog sokola“ bilo je onakvo kako je to određeno propisima Hrvatskog sokolskog saveza u Zagrebu (1904. godine). Muško paradno: surka od smeđeg sukna (kratki haljetak), košulja od crvenog lanenog flanela, kapa s crnim rubom i crvenom tjemenicom, značka (kokarda) – hrvatska trobojnica s monogramom i sokolskim perom, hlače remen crni lakovani s ovalnim monogramom i cipele od obične crne kože, kao i plašt. Sokolski podmladak se odjevao ovako: crvena dalmatinska kapica, crvena sokolska košulja, hlače od sivog ruskog platna, s narodnim trobojnim pasom, čarape crne do gležnja i crne cipele. Njihovo „radno“ odijelo činili su majica, hlače i cipele. Žene su se odijevale atraktivno. Njihova vježbovna uniforma sastojala se od bluze (košuljice) i suknje od tamno-modroga platna, sve sa posebnim ukrasima. Redovnim članom „Hrvatskog sokola“ mogla je postati svaka „samostalna osoba ako je navršila 18 godina“, a u podmladak su se primali mlađi, sa 15 godina. Društvo je imalo svoju zastavu: crveno-bijelo-plavo. Prvi zvanični barjaktar je Stjepan Mihić, 1912. godine.

            Tokom austro-ugarske vladavine mostarski hrvatski sokolovi bili su organizatori i sudionici više javnih nastupa, priredbi, sletova i zabava. Oni su bili domaćini i Prvog sleta HSŽ „Viševićeve“, 26. i 27. maja 1912. godine. Održan je na otvorenom gimnazijskom vježbalištu. Prvog dana »sokoli i sokolice su priređivali razne vježbe, a „Hrvojev“ mješoviti zbor je otpjevao nekoliko pjesama«. Tu se i „plesalo“, kako su pisali „Sarajevski list“ i „Hrvatski dnevnik“. Drugog dana posvećen je barjak mostarskog društva „Hrvatski sokol“, kojem je kumovala „blagorodna gospođa Mikačić supruga ovdašnjeg veletrgovca g. Adama Mikačića“. Stjepan Mihić je ponio zastavu „u pratnji sokolova prispjelih iz provincije i mnoštvo naroda“. Povorka se kretala „preko Franje Josipa mosta, Glavnom ulicom“, te »preko Starog mosta, Crkvenom ulicom do pred „Hrvoje“, gdje je i smješten«. Sletske svečanosti završene su na gimnazijskom dvorištu. Tu su sokoli, sokolice i sokolski podmladak izveli „skupne vježbe“. Vježbali su „na preči, ručama“, skakali i preskakali. Finale fešte je bio vatromet i ples „do kasno doba noći“.

            Članovi mostarskog „Hrvatskog sokola“ bili su sudionici i Hrvatskog svesokolskog sleta u Zagrebu 1911. godine i Prvog sleta HSŽ „Tvrtkove“ (tada jedine u BiH) u Sarajevu 1910. godine. Na smotri dostignuća tjelesnog vježbanja u glavnom „zemaljskom gradu BiH“, oni su u takmičenjima postigli zapažene rezultate. Tako su u grupi „viši odjeli“: 4. Nikola Miličević, 8. Gerardo Dračić, 9. Škoro, 10. Marko Komljenović, 11. Šaćir Hodžić; „niži odjeli“: 1. Franjo Beli, 8. Mato Pinjuh, 14. Ljubomir Jurković, 16. Dragutin Šešelj, 25. Radoslav Bitanga. To su, zaista, lijepi uspjesi, jer su ostvareni u konkurenciji trinaest društava.

            Poslije 1918. godine došlo je do ujedinjenja svih sokolskih društava. Ali, 1922. godine je uslijedila obnova „Hrvatskog sokola“. Ono je, kao i sva društva s nacionalnim predznakom, od strane režima kralja Aleksandra raspušteno 1929. godine. Deset godina kasnije mostarski Hrvati su umjesto „Sokola“ stvorili novu tjelovježbenu organizaciju pod imenom „Junak“. I ona je, međutim, 1941. godine nestala sa scene. I do sada u Mostaru nije obnovljena.

            Godine 1888. u Mostaru je osnovano Srpsko pjevačko društvo „Gusle“. U njegovom programu nije bilo samo njegovanje pjesme, nego i razvijanje nacionalne svijesti. Uz to društvo uskoro se otvara čitaonica, a zatim i ostale ustanove, među kojima i pododbor „Prosvjete“. Iz tog kruga stvoreno je, prema istoričaru Vladimiru Ćoroviću, „prvo čisto sokolsko društvo“ bosanskohercegovačkih Srba. Bilo je to 1903. godine. Nazvano je Srpsko gimnastičko društvo „Obilić“. Njegova pravila je odobrila Zemaljska vlada u Sarajevu 1. (14.) aprila 1904. godine. Prvi starješina društva bio je dr. Pero Ivanović, a vođa profesor Stevan Žakula. U godinama prije Prvog svjetskog rata prvi čovjek „Obilića“ je i Atanasije Šola. Važne dužnosti su imali i Đorđe Perin, Čedo Milić i druge ličnosti iz kruga prosvjete, kulture, politike, trgovine itd.

            Prema Pravilima „Obilića“, cilj ovog društva je bio razvijanje i unapređenje zdravlja i tjelesne snage članova. To se ostvarivalo zajedničkim tjelesnim vježbama, viteškim igrama, mačevanjem, pješačenjem, plivanjem, jahanjem na biciklu itd. Što se u ostalom, vidi iz dijela imena društva, osnova cjelokupne aktivnosti bila je gimnastika. Članovi su, međutim, upražnjavali i druge sportove od kojih su neki u ovom podneblju tek tražili svoje „mjesto pod suncem“. Isto tako, njegovani su i oni tzv. narodni sportovi, s dubokim korijenima i tradicijama na ovim prostorima. Vrata sale SPD „Gusle“ bila su širom otvorena i za članove SGD „Obilić“. Oni su je, naime, koristili za vježbanje, pa i na različitim gimnastičkim spravama. Mostarsko društvo je bilo jedno od najaktivnijih u Srpskoj sokolskoj župi bosanskohercegovačkoj, pod čijim je okriljem bilo četrdesetak takvih organizacija. Nastupalo je javno na proslavama, priredbama i sletovima, ne samo u Mostaru, nego i u Sarajevu, Pragu, Trebinju i drugdje. Na nekim od tih manifestacija mostarsko društvo se pojavljuje pod novim nazivom – „Srpski soko“.

            Mostarci su, naprimjer, učesnici i Drugog Hercegovačkog srpskog sokolskog sleta u Trebinju, 19. i 20. avgusta (6. i 7. avgusta po starom kalendaru) 1911. godine. Oni su bili među izvođačima nekoliko zajedničkih vježbi s palicom, prostih, s kopljem i na spravama. Isto tako, takmičili su se u atletskom programu, u tri discipline, s tim što je svaku ekipu sačinjavalo po pet takmičara čiji su rezultati zbrajani ekipno. Nastupili su predstavnici pet mjesta. Članovi SGD „Obilić“ u bacanju kamena s ramena bili su treći (ukupna daljina petorke 50.93 metra – prosjek po bacaču 10.186 m.), u skoku u dalj s male daske peti, posljednji (21.75 m. – prosjek 4.35 m.) i u trčanju na 100 metara treći (68.10 sekundi, prosjek petorke 13.62 sekunde). Skakalo, bacalo i trčalo se samo po jedanput.

            Članovi „Obilića“ imali su dvije vrste odijela. Radno: plave čakšire, bijela košulja, koja je na prsima imala izvezen monogram društva crvenim koncem, pojas od trobojke utvrđen za čakšire i otvorena žuta obuća. Svečana uniforma je izgledala ovako: koporan od zeleno zatvorene čoje, čakšire zatvorene crvene boje (višnjeva), trobojan pojas s monogramom društva, čizme zatvorene žute boje i kapa na formu šubare, okolo astragan ili slično, a tjeme pokriveno zatvorenom čojom kao i čakšire i kabanica. Znak društva bio je sa srpskom narodnom trobojnicom i natpisom „Obilić u Mostaru 1903.“. Kada je ovo društvo promijenilo ime u „Srpski soko“, ono je funkcionisalo prema Pravilima koja su važila za sva srpska sokolska društva u sastavu Srpske sokolske župe bosanskohercegovačke, sa sjedištem u Sarajevu, od osnivanja 1909. godine. I ovo društvo je bilo pogođeno „iznimnim mjerama“ austro-ugarske vlasti 1913. godine, a konačno mu je zabranjen rad naredne godine, poslije sarajevskog atentata. Po završetku Prvog svjetskog rata, mostarski „Srpski soko“ bio je ujedinjen prvo u „Jugoslovenski soko“, pa je zatim postao „Sokolsko društvo“. Vrata su mu zatvorena 1941. godine.

            Od tri mostarska sokolska društva prije Prvog svjetskog rata najmlađi je „Muslimanski soko“. Smatra se jednim od prvih u svom narodu na teritoriji Bosne i Hercegovine. To društvo je osnovano 1909. godine. Za to je najzaslužniji poznati pjesnik i nacionalni poslanik Osman Đikić (1879.-1912.). On je oko sebe okupio grupu oduševljenih mladića i odmah su krenuli u ostvarivanje zamisli da se i oni uključe u sokolski pokret, stvarajući vlastito društvo „Muslimanski soko“. Treba istaći da su bosanskohercegovački Muslimani bili zainteresovani za sokolstvo još od prelijevanja ovog pokreta u ovim pokrajinama Austro-Ugarske Monarhije. Paralelno s nacionalnim osvješćivanjem oni su stupali u redove hrvatskih i srpskih sokolskih organizacija. Takvih primjera ima i u Mostaru.

            „Muslimanski soko“ u Mostaru je, zaista, imao porođajne muke. Prije svega što se smatralo da je osnovan na vjerskoj (!?), a ne na nacionalnoj osnovi. Zato se to društvo suočavalo sa nizom problema i nailazilo na različite prepreke. To najupečatljivije ilustruje upravo mostarskog „Muslimanskog sokola“. Njegovi članovi su, takođe, žarko željeli da budu učesnici Šestog svesokolskog sleta u Pragu 1912. godine. Društvo se, s tim u vezi, pismeno obratilo i Svečanom odboru te velike manifestacije u češkoj metropoli. O tome se vodila prepiska s još nekim sokolskim asocijacijama. Između Svečanog odbora sleta u Pragu i Srpske sokolske župe bosanskohercegovačke kružili su dopisi. Oni su, uzgred rečeno, dobar dokument o istoriji muslimanskog sokolstva u Bosni i Hercegovini.

            „Muslimanski soko“ u Mostaru uputio je Svečanom odboru sleta u Pragu opširan i na „srdačan način pisan dopis“, u kome su se objašnjavale „lokalne prilike i postojanje muslimanskih sokolskih društava u Bosni i Hercegovini...“ Mostarski muslimanski sokoli su, između ostalog, naglašavali „da im je nemoguće da se spoje ni sa Hrvatskim savezom ni sa Bosansko-hercegovačkom župom, jer bi to ugrozilo njihov opstanak“. Istovremeno, iz Mostara su odaslane poruke u Prag da će „do sleta muslimanska društva organizovati jedinstvenu muslimansku sokolsku župu“ i da žele biti u toku „sletskih priprema“. Takođe, izražavala se radost da će moći doći „u Prag i ovdje nacrpsti snagu sokolske svijesti i saznanje“. Na osnovu tih riječi domaćini Šestog svesokolskog sleta „Češka opština sokolska u Pragu“ je zaključila da mostarski Muslimani ozbiljno namjeravaju „da učestvuju na svesokolskom sletu, iako im službeni poziv, nije bio, niti je mogao biti, poslan, jer o njihovom postojanju nije se ništa određeno znalo“.

            U Svečanom odboru sleta u Pragu se, istina, smatralo da se, eto na žalost, ne može dozvoliti osnivanje društva i sokolskih saveza na „vjerskoj osnovi“!? Zvuči čudno, ali se u to austro-ugarsko doba pojmom Musliman nije prihvatalo kao narodna, nego kao vjerska pripadnost. Ali, istovremeno je iz Praga odaslana poruka da se ne zabrani „Muslimanskom sokolu“ iz Mostara učešće na Svesokolskom sletu 1912. godine „jer će mu se time pružiti prilika da upozna, ne samo principe, nego i pravi sokolski život“. S tim u vezi iz Praga je, na adresu Srpske sokolske župe bosanskohercegovačke u Sarajevu, upućeno pismo (datirano 25. aprila 1912. godine), u kojem se kaže i ovo: »koliko je moguće, ne činite prigovore naknadnom pozivu „Muslimanskom sokolu“, ali ćemo s pozivom pričekati dok vidimo kakvo će biti vaše mišljenje«. Prema riječima tajnika Svečanog odbora sleta dr. Helera kopija toga dopisa upućena je i mostarskom „Muslimanskom sokolu“.

            Iz Sarajeva je odmah uslijedio odgovor. U tom dopisu je, između ostalog, stajalo: „Sa svoga slovenskog stanovišta mi trebamo bosanskohercegovačkim Muslimanima dati priliku da dođu na slet u Prag“. Ali, opet stara priča: osporavanje je li Musliman vjerska ili nacionalna pripadnost. Pa, u tom stilu i nastavak odgovora: »No, da se ne ogriješimo o temeljno sokolsko načelo, da se sokolstvo može osnivati samo na nacionalnom temelju, treba „Muslimanskom sokolu“ u Mostaru savjetovati da se priključi jednoj nacionalnoj sokolskoj organizaciji u Mostaru. Srpsko sokolstvo će ih rado primiti u svoje redove... i njima mora biti ista tendencija da tjelesnim radom jačaju svoje članove, podižu njihovu otpornu snagu, a ujedno da ih odgaja u nacionalnom duhu« - istaknuto je u pismu Srpske sokolske župe bosanskohercegovačke, upućenom u prijestolnicu Češke, 6. maja 1912. godine.

            Nakon te „ping-pong“ prepiske i na adresu društva „Muslimanski soko“ u Mostaru stigao je dopis (datiran 25. maja 1912. godine) od Svečanog odbora Šestog svesokolskog sleta u Pragu. Tu se, između ostalog, kaže: „Braćo!...javljamo vam, s obzirom na negativnu izjavu bratskog ... ne možemo vam, što želimo, poslati službeni poziv na svesokolski slet. Hrvatski savez, a s njim i Bosanskohercegovačka župa, kao i Češka opština sokolska, stoje na stanovištu da sokolske organizacije mogu biti osnovane samo na osnovi nacionalnoj, a nipošto vjerskoj“ – ponovo „staro“ objašnjenje. U istom dopisu se, zatim, naglašava: „Zbog toga vas molimo da se ljubazno dogovorite bilo sa Savezom hrvatskog sokolstva ili s Bosansko-hercegovačkom župom da li bi bilo moguće da zajedno s njima kao sokolski gosti učestvujete na sletskim svečanostima.“ I slijede potpis predsjednika dr. Štajnera i tajnika dr. Helera.

            To je, naravno, razočaralo muslimanske sokole Mostara. I, koliko je poznato, oni nisu išli na Svesokolski slet u Pragu 1912. godine.

            Ima dosta dokaza da je „Muslimanski soko“ tijesno sarađivao s dva druga društva s nacionalnim predznakom, hrvatskim i srpskim. Bio je, uz ostalo, učesnik i njihovih sletova i drugih priredbi. Odora i komande „Muslimanskog sokola“, s neynatnim izmjenama, bili su po uzoru na srpska sokolska društva. I „Muslimanski soko“ je zbog nacionalne osvješćenosti, poslije sarajevskog atentata 1914. godine bio raspušten. Nakon Prvog svjetskog rata nije obnovljen. Njegovi članovi su u većem broju stupili u redove ujedinjenih sokola, ili kasnije u druga sokolska društva.

            Gledano u cjelini, sokoli su i u Mostaru bili propagatori sportskog pokreta uopšte. Oni su počeli s koturaštvom (biciklizmom) i gombanjem (gimnastikom). Ali, i ostali sportovi, zavisno od uslova i drugog, pod krilima Sokola su sticali „pravo građanstva“ na ovim prostorima. To nije ni čudo, jer su ta sokolska krila imala izvorište u narodnim tradicijama: skokovi, trčanja i bacanja kamena s ramena, na primjer. Neretva i neke njene pritoke su bile idealne za razvoj plivačkog i drugih sportova na vodi. Ove prostore su, zahvaljujući sokolima, ali i strancima, zapljusnuli i drugi moderni sportovi: tenis, kuglanje, stoni tenis, odbojka, mačevanje itd. To je naročito izraženo širenjem ideje olimpijskog pokreta, posebno poslije olimpijskih igara  održanih početkom 20. vijeka na tlu evropskog kontinenta.

            Do Drugog svjetskog rata i u Mostaru, osim sokolskih društava i fudbalskih klubova, bile su rijetke druge samostalne sportske organizacije. Tek od 1945. godine sportski život dobija puni zamah, stvaraju se novi klubovi, korijene hvataju novi, moderni sportovi. 

ODLOMCI IZ KNJIGE “(NE)ZABORAVLJENI MOSTAR”

            PUNI NAZIV KNJIGE:  (Ne)Zaboravljeni Mostar: “Zaludu, nad Mostarom nema varoši”

            AUTOR:  Miroslav Prstojević

            IZDAVAČI:  Autor

                                  Jukićeva 136

                                  71000 Sarajevo

                                  Tel. +38733 209 028

 

                                               &

 

                                  Publishing MI – Knjižara / Galerija

                                  Burggasse 84, 1070 Wien

                                  Tel/fax  +43 1 524 6399

                                  e-mail:  knjizarami@utanet.at

            ŠTAMPA:  BEMUST, Sarajevo

            SPONZOR:  GIK HIDROGRADNJA, Sarajevo

            PRVO IZDANJE:  2006. godine

 

 

            Engleski putnik devetnaestog vijeka bilježi da je „duhan koji se u Hercegovini gaji dobar i prodaje se po jeftinoj cijeni od osam penija za englesku funtu ili pola oke. U bazarima može da se nađe odličnih vrsta duhana i iz cijele Bosne“. Zemlju duhana svijet postupno otkriva. Docnije će doći vrednovanje i etiketa da se na ovim stranama gaji jedan od najboljih duhana. Išli smo postupno... Čibuk i pušenje. Burmut i šmrkanje. Lula i duhankesa, čakmak i trud. Nargila, kanda i obavezno da pokažemo mističnost Orijenta zapadnjaku. Tek sa cigaret-papirom sedamdesetih godina XIX vijeka dođe i cigarluk, cigareta. Ćat i duhan, te cigar duhana kao mjera udaljenosti pješaku. S Austro-Ugarskom podiže se i Fabrika duhana. Intenziviran je uzgoj. Reže se duhan. Pakuje u „pakliće“ i klasira kao „Hercegovački najfiniji“, „Hercegovački fini“, „Srednje-fini hercegovački“ i „Hercegovački seoski“. Proizvode se ručno i pakuju cigarete (1882), koje imaju odličnu prođu na tržištu. Nazivaju se „Damen“, „Bosna“, „Hercegovina“, „Orient“ ... Zaputi se hercegovački duhan u svijet.

            Novo je valjalo istaknuti, podičiti se njime. Svoje opažanje prerade duhana ima i Herr Renner, toliko srastao boravkom za nas. Obilazi južni dio grada, tamo do kasarni je i novopodignuta zgrada tvornice: „Blizu južnog tabora, no već u gradu, stoji erarska duhanska tvornica. Vrijedno ju je pohoditi. Zaposleno je tu 300-400 i većih i manjih djevojčica i sijaset muškaraca. Tu se iz slavnog hercegovačkog duhana izrađuju cigarete. Međ muškarcima ima ih od svake vjere, med ženskinjama samo katolkinja i pravoslavnih, jer muhamedovke, koje se jave na posao, dobivaju da rade kod kuća. Zasluga je čak i za evropske prilike veoma pristojna; a one lijepe djevojačke spodobe, sve redom u slikovitoj narodnoj nošnji, s fesom na glavi, divno ti je za redom pogledati. Nekoje nose oko fesa i oko vrata novac, čak i dukate i stari osmanlijski zlatni novac. Koje to ne smažu, nose na fesu i u kosi cvijeće. Cvijeće stoji i na svim stolovima, gdje se radi. To je takva golema razlika s radionicama u starim tvornicama, da bi pomislio, kao da se ovdje radi za zabavu. Te su djevojke spram tamošnjih pojmova veoma visoko plaćene i često izdržavaju svoje siromašne porodice. Kako nam je ravnatelj kazao, nema marljivijih ni vještijih radnika ni radnica, nego ta mlađarija, te ih se prima, koliko ih se samo javi. Tvornica se neprestance povećava, jer se duhan sve više sadi i izvoz jednako raste...“

            Docnije će doći sindikalna udruženja, borba za radnička prava i osmosatno radno vrijeme, veće nadnice, prvomajske proslave i crveni karanfili s idejama i parolama sve razvijenijeg socijaldemokratskog pokreta dvojne monarhije.

            Za Tvornicu duhana zna se da je 1880. osnovana, da je od 1885. s parnim pogonom, da je, recimo, 1888. imala 318 radnika (99 muških i 219 ženskih) svih konfesija, da je proizvela 2.773 metričkih centi duhana za pušenje i ne manje nego 6,127.000 cigareta, da je u Hercegovini ukupno 31.000 metričkih centi duhana pobrano u 1888, a u općini mostarskoj 5.000 mq, da se osobito cijenio duhan pobran na obližnjem Rodoču ili u Brotnju...

 

 

            Protegnu se i željeznička pruga Metković – Mostar. Dužina joj 43 kilometra, raspon tračnica 76 cm. Ne uspori željeznicu ni vjerovanje da je brzina šejtanski posao. Prva lokomotiva s vagonima krenu 14. 6. 1885.  „Zazviždao je samovoz željeznički“ i na kolodvor mostarski dovezao se i sam moćni ministar Benjamin Kallay. Koje li čudo bi onako čađava, uskotračna, moćnija i od najmoćnija magareta, čovjeka, konjskih zaprega. Simpatični ćiro na uskom kolosijeku, dovoljno spor da putnik u miru razgleda pejsaže, rijeku, kuće uz prugu, da žmiri kroz tunele i da se ogaravi u licu, kosu obogati pregrštom čestica sagorjela uglja koje obilato kuljaše iz širokih otvora dimnjaka malenih lokomotiva. Spoji glavni hercegovački grad s lukom Metković, otvori ga morskim putima ka Dubrovniku, Trstu, Splitu...  Bogatiji postasmo željezničarima doseljenicima iz Carevine, kondukterima s ufitiljenim brkovima, skretničarima zakopčanim mjedenom dugmadi do grla, strogim vlakovođama, čađavim mašinovođama, otpravnicima vozova i ostalim osobljem što prati i održava prugu, kompozicije što putuju, pregrijane lokomotive...

 

 

            Kakvo li to čudo pregolemo bijaše naspram ćudljiva magareta. Bez njega, tovara ćudljivog, Hercegovcu bi bilo poteško na plećima sve pregoniti, tegliti. Južnim putem mogaše se tako i do Beča, Stambola, Soluna, Ankone. Probiše se, potom, tuneli i trasa ka Ostrošcu. Voz krenu kolovoza/avgusta 1888. Godinu docnije iskoraknu i do Konjica. Spoji se sa Sarajevom, preko Bradine i kroz Ivan, 1. 8. 1891. Ni Pešta tad ne bi predaleko. Željeznicom se tad i u Beč moglo zaputiti. To je godina i prve monografije o Mostaru (Mostar und sein Kulturkreis – Mostar i njegov kulturni krug), prve ili među prvima ispisane monografije o jednom gradu bosanskom. Ispisa je njemačkim jezikom za njemačkog čitajućeg radoznalca, za ljubopitljive, za Monarhiju, Carl Peez, zaljubljenik grada sa Starim kamenim mostom.

            Zapisano osta da je samo godine 1887. iz Metkovića željeznicom dopremljeno, u tonama mjereno:  alkohola i špiritusa 613 tona, piva 2.889 t, kave 1.575, cementa 3.787, željezničkih tračnica 21.542, željezničkih vagona 1.135, papira 2.045, likera 2.040, riže 4.516 i šećera 3.761. Dakako, prethodno je sva ta roba do Metkovića dovožena brodovima, najčešće austrijskog Lloyda. Željeznički red vožnje i red plovidbe bijahu usklađeni. Trajahu plovidbe deset sati do Dubrovnika, četrnaest sati ili 77 milja do Splita, do Rijeke bijaše više od 33 sata, do Trsta bi 276 milja ili dva dana putovanja (40 sati Lloydom ili 54 sata Braćom Rismondo). Sve bijaše, odjednom nam se činjaše precima, nadohvat ruke. Nekima i ne. Putevi se otvoriše. Ne ostasmo mimo njih. Interes bijaše. Nekad samo radoznalca, ponajčešće onaj ekonomski. On računa i izračuna koliko se isplati ulagati ili ne i šta se očekuje da se može dobiti...

 

 

            Kloparanje točkova uskotračne pruge presta godine 1966. Ukinu se. Tko li se uopće tad i prisjeti da je ono davnog 17. februara/veljače 1885. prva lokomotiva zazviždala u Mostaru. Dovežena je kolskim zapregama i montirana potom za potrebe pruge u gradnji. I krenu da provjeri izgrađenih 5,1 km pruge u pravcu Metkovića. Bijaše čudo neviđeno. Šejtan čađavi. No, sedam decenija docnije ćiro bijaše prespor. Bi druga polovina XX stoljeća. Ne bijaše nikoga moćnog i mudrog da ga ostavi za neko naše sjećanje, nostalgiju, za neka turistička putovanja, koja bi danas dobrano plaćali ljubitelji malih pruga, turisti bjelosvjetski...

 

 

            Fotoateljei su otvarani i zatvarani. Kuferaši su dolazili i odlazili. Sreću su i tugu sa sobom donosili i odnosili. Fotografske staklene ploče su odavno zaturene, slomljene, zatrpane gomilama prašine i paučine. Fotografije, poneke, nadživjele su i autore i vlasnike... Ni film ne zadocni. Čudo koje osvaja krenu od cirkuskih šatri i gostujućih premijera. Kada li bijaše prva, ne nalazim. Eto i prvog kina u podrumu hotela „Bristol“ izgrađenom 1906. Otvori ga Antun Tiberio. Dvije godine docnije njegovo kino „Rojal“ je u zgradi Kalajdžića, odmah preko ulice. Godine 1911. udružuje se Tiberio sa gospodom Wenzelom Mikanom i Krešimirom Aničićem. Otvaraju kino „Uraniu“ u Srednjoj ulici. Imena kinu se mijenjaše:  „Central“, „Gradski slikokaz“, „Volga“, „Zvijezda“. I prvi tonski film vidješe Mostarci 1932. godine.

 

 

            Deceniju po prvoj lokomotivi koja je zatutnjala Mostarom, kad bi onih ratova po Kritu, grčko-turski rat i strah da Rusi, u naletu pobjeda, i Carigrad ne osvoje, isprepletoše se i hercegovačke pruge ka Humu, Trebinju, Dubrovniku, Zelenici. Poveza se ratna flota u džep-luci u Kotoru i štrekom s Monarhijom i utvrđenim vojnim bazama u Trebinju i Bileći. Rasplamsa se trgovina. Novim se bojama oboji čaršija. Trgovačkih radnji bi 95 upisano sredinom devete decenije XIX vijeka. Zamriješe poslovi sabljara, tufekčija, čizmedžija, mjerenja platna laktom i na palac... Ne pojavi se ni deva više na Starom mostu. Nekad su i karavanima ovamo donjihale lagano teret. Poneka i u kasapnici završi. Deve odjezdiše, kao i karavanski putevi, carska džada. Magare osta da njače, da se inati s vlasnikom tvrdoglavim monolozima, da dogoni i odgoni robu... Ujutro ćete, u mostarskoj čaršiji, naći Istok i Zapad kako se guraju – elegantne austrijske oficire i kršne Hercegovce, Albance u bijelim čakširama sa crnim upletenim gajtanima i obrijanim glavama, visoke Crnogorce što su došli preko granice i ponekog Dalmatinca, koji se lako uočava među ostalim svijetom po svojoj crvenoj kapici... Pristigoše kuferaši zapadnjaci, nove potrebe, gramofon i gramofonske ploče, film i pokretne slike, vojska i oficiri... Podiže se hotel Neretva (od 1892. godine s klavirom, Sahertorte,  Wienerschnitzel  i svježim zemičkama s marmeladom za doručak, melanž kavom). I piva bi. Bi ga i domaćeg iz Hercegovačke pivare Bilića iz Blagaja, ali od 1. 3. 1903. bijaše piva i iz dovršene tvornice leda i piva. Otvori je Sarajevska pivara u Mostaru. Led se u njoj, docnije, mogao kupovati isključivo s kupovinom piva. Sa sličnom su ponudom za Neretvom i hoteli Bristol,  Orijent,  Wegg,  krinoline i polucilindri, činovnici goleme Monarhije. Neki od dođoša se, poput presađena cvijeta, ne primiše. Drugi ostadoše, pomostariše se.

            Dolazilo je novo. Tražena je i originalnost, različitost od drugih, od viđenog, ali da bude, ipak, malo prepoznatljiva. Neretva i njena obala su mamili. Most, nadasve. Renner zapisuje:  „Kada govorimo o pticama, moram da spomenem i jedno idilično mjesto blizu Staroga mosta. Tamo su velike pećine, koje je očito rijeka izlizala. U njima i u bašči uz njih otvorena je pivana, skladište sarajevske Dioničarske pivare. U tim je pećinama divan hlad i ni carevića-kraljevića Rudolfa nije godine 1888. mrzilo da posjeti tu najoriginalniju pivanu. Stotine lastavica ovdje ulijetaju i izlijetaju i nije ih briga za svijet. Sjede mirno u svojim odajama. Odavde je i lijep pogled na krševito korito Neretvino, koje je u gradu upravo i najdivljije...“

Nastava fizičkog vaspitanja u školstvu - ANDRE DALMATINAC UTEMELJIVAČ 1846. GODINE

 

 *NAPOMENA: Tekst koji slijedi je iz knjige “Mostar - kolijevka sporta”.

            Uz donatorsku podršku Evropske unije i u tiražu od 1000 primjeraka, 1996. godine iz štampe je izašla knjiga “Mostar - kolijevka sporta” koja popunjava veliku prazninu u oskudnoj sportskoj literaturi. Knjiga je djelo više autora čiji je rad koordinirao poznati sportski novinar Dragan Miladinović, dok su recenzenti bili priznati sportski stručnjaci prof. dr Hamid Šoše, prof. Željko Džeba, prof. Enver Novaković i Mile Knezović. Najveća vrijednost ove knjige, posvećene prvom vijeku organizovanog modernih Olimpijskih igara je da je oslobođena političkih, ideoloških i drugih konotacija, te prožeta jedino sportskim duhom, kako to u recenziji naglašava i Hamid Šoše.

 

Čitava tehnička revolucija s kraja 15. stoljeća u mnogome je izmijenila život i shvatanja tadašnjeg čovjeka. Sve što je u njemu dugo bilo gušeno i sputavano sada se oslobađa i razrasta. Bilo je to doba Renesanse. Tada se u Italiji javljaju pokušaji osnivanja škola u kojima bi nastava fizičkog vaspitanja imala važno mjesto (Vitorino da Feltre, 1378.-1447.). Ali, nastojanja humanista za uvođenje tjelovježbe u škole nisu urodila plodom, ni u Italiji, niti negdje drugo. Međutim, tokom cijelog razdoblja prelaza iz feudalizma u kapitalizam, u Evropi ne prestaje težnja naprednijih pedagoga i mislilaca da što pravilnije teorijski i praktično postave pitanja mjesta i uloge fizičkog vaspitanja u školama, naročito kod djece. Tako su u Francuskoj pisac F. Rabel (1494.-1553.) i filozof de Montenje (1533.-1592.) pobornici povezivanja vaspitanja sa životom, intelektualnog obrazovanja s fizičkim vaspitanjem. Znameniti češki pedagog J. A. Komenius (1592.-1670.) smatrao je fizičko vaspitanje u školi veoma važnim dijelom ukupnog pedagoškog procesa.

Prema engleskom filozofu Džonu Loku (1632.-1704.) fizičko vaspitanje ima zadatak da učvršćuje zdravlje djece i da zadovoljava njihove potrebe za kretanjem. Francuski prosvjetitelj i pedagog Žan Žak Ruso (1712.-1778.) naglašava značenje fizičkog vaspitanja za duhovni razvoj djece i za njihovu obuku u radu. Izradi i usavršavanju fizičkog vaspitanja u Njemačkoj golemo su doprinijeli tzv. filantropisti. „Philantropinum“ J. B. Bazedova (1724.-1790.), u Desau, bila je prva njemačka javna škola u kojoj su učenici, pod vođstvom svojih učitelja, imali redovnu nastavu fizičkog vaspitanja. Filantropisti J. C. F. Guts Muts (1759.-1839.) i G. U. A. Fit (1763.-1836.) tvorci su temelja njemačkog sistema gimnastike. To je usavršio F. Jan (1775.-1852.), a prilagodio uslovima rada u školi A. Šips (1810.-1858.). Pedagoške koncepcije Tomasa Arnolda (1795.-1842.), engleskog reformatora ragbija, o slobodnoj primjeni sporta u školama, proširile su se po engleskim školama i koledžima. Odatle se i širio novi sportski pokret, kao uzor na koji su se ugledali sportski pokreti u svim zemljama svijeta. Otac modernih olimpijskih igara, francuski baron Pjer de Kuberten smatra da je Tomas Arnold najveći vaspitač „modernih vremena“. Štaviše, ističe i ovo: „Mislim da se veliko Arnoldovo otkriće sastojalo u tome što je on uvidio koliku važnost vaspitanje mladih u školi ima za društveni napredak. Nikad prije toga u istoriji osnovna obilježja društva nisu u tolikoj mjeri bila inkarnirana u školi“.

Fizičko vaspitanje postaje nastavni predmet u školi uz neznatne iznimke, u drugoj polovini 19. vijeka. Od pedesetih godina ono se (uglavnom gimnastika) uvodi, u manjem ili većem obimu, u svim zemljama Evrope. U južnoslavenskim zemljama počinje se primjenjivati srazmjerno kasno i neravnomjerno. To je bio odraz opšteg nepovoljnog stanja u organizaciji školstva u drugoj polovini 19. vijeka. Kako je to, u početku, izgledalo u Bosni i Hercegovini? Do 1878. godine, kada je ove krajeve zaposjela Austro-Ugarska, škole su bile organizovane na vjerskoj osnovi. Prve škole postojale su uz bogate crkvene opštine, odnosno uz „bogato varoško stanovništvo“. Od 1845. godine turska vlast je, međutim, dozvolila otvaranje i javnih škola, ali u njima se moglo da uči samo „čitanje, pisanje i račun“. Ipak, i u takvim uslovima i okolnostima, pojavljuju se napredniji učitelji, oni sa širokim pogledima na svijet. Oni samoincijativno u svojim školama počinju uvoditi i časove fizičkog vaspitanja. Prvo se to u Bosni i Hercegovini događa u Mostaru 1846. godine. „Prva lasta“ bio je učitelj Andre Pavasović Dalmatinac. On, naime, „uvede izlete s đacima“. I to je dokaz da je mladi učitelj bio širokih pogleda, da je bio i te kako upućen u značenje i važnost tjelovježbe u pedagoškom procesu i životu djece uopšte. Uostalom, izleti, ti grupni odlasci u prirodu kretanjem su usmjereni na razvijanje fizičkih snaga i umnih sposobnosti, na sticanje najrazličitijih znanja i navika. Poslije su izleti postali jedan od najomiljenijih oblika aktivnosti članova sokolske organizacije. Na njima su provjeravali snagu, znanje i sposobnost. Izleti su se smatrali kao jedan od uspješnih načina tjelesnog jačanja članova na čistom zraku, naročito vježbama u hodu, trku, penjanju, skoku itd. Ove elemente vježbanja je, vjerovatno, primjenjivao sa svojim učenicima mostarski učitelj Andre Pavasović Dalmatinac od 1846. godine.

Odakle je Andre Pavasović Dalmatinac došao u Mostar? O tome su sačuvani vrlo šturi podaci. Po nadimku toga čovjeka može se naslutiti da je porijeklom Dalmatinac, po svemu sudeći iz sela Pavasovića pokraj Zadra. On se, što se sa sigurnošću može reći, školovao u Vojvodini, vjerovatno u somborskoj Učiteljskoj školi. Na takav zaključak upućuje i zapis znamenitog Mostarca i cijenjenog istoričara Vladimira Ćorovića (1885.-1941.). Prema njemu, „prvi učitelj, koji je došao sa strane u Mostar, bio je neki Andre Pavasović Dalmatinac. On je upućen u taj grad, vjerovatno, od istoričara Mostarca Dim. Milakovića ili Đorđa Nikolajevića, zauzimljivog prosvjetnog i nacionalnog radnika najprije u Zadru, pa poslije u Dubrovniku“. I to pominjanje Zadra ukazuje da je Andre Pavasović iz okoline toga grada na Jadranskom moru. I taj oduševljeni mladi učitelj unosi sasvim novi duh u školu i na juriš osvaja sva đačka srca. I ne samo to. „Mrska škola posta mi draža od najdraže igre“ - tim riječima je istoričara V. Ćorovića uvjeravao sagovornik, mostarski trgovac Špiro Zec.

Mladi pedagog Andre Pavasović Dalmatinac u gradu na Neretvi učiteljevao je samo dvije godine. Jer, kada je 1848. godine izbila mađarska revolucija, on je ostavio školu i svoje učenike, sa dvojicom mladih mostarskih prijatelja otišao u Vojvodinu. „I tamo je kao junak ostavio glavu. Sav je Mostar zaplakao za njim kao najrođenijim.“ - zapisao je istoričar Vladimir Ćorović. Koliko je bio obljubljen i poštovan u ovom gradu, svjedoči i jedna pjesma kao uspomena na tog divnog čovjeka i pedagoga. Ona doslovno glasi: „Andre Dalmatinac ove riječi piše/ Pod moj barjak kome hrabro srce diše./ Porodi nas mati biti dika rodu/ I više svega ljubiti slobodu.“ A, Andre Pavasović Dalmatinac je bio barjaktar fizičkog vaspitanja u bosanskohercegovačkom školstvu.

Dvije decenije poslije prvih „izleta s đacima“, 1866. godine u Mostaru je osnovana ruždija kao prva svjetovna muslimanska škola. Ruždija je škola za odraslu, punodobnu djecu - prvi stepen srednje škole. Ni djeci drugih vjera nije bilo zabranjeno da je pohađaju. Međutim, tek 1869. godine donošenjem turskog školskog zakona, uvode se i svjetovni predmeti. Među njima je na programu i gimnastika! To je još jedan dokaz da fizičko vaspitanje sve više osvaja škole i učenike, da se ono shvata i prihvata kao značajan činilac u obrazovnom procesu.

Godine 1893. u Mostaru je otvorena državna Velika gimnazija. U svim njenim razredima po dva sata sedmično izvođena je gimnastika. Za to je u početku korišteno gimnazijsko dvorište, a poslije i dograđena dvorana opremljena sa spravama i rekvizitima. Ko su bili prvi nastavnici fizičkog vaspitanja na Gimnaziji? Je li to bio profesor Nikola Bićanić? On jeste bio predavač u ovoj školi već u njenoj prvoj školskoj 1893./94- godini, ali da li je držao i časove gombanja (gimnastike)? Uzgred rečeno N. Bićanić je poslije, 1910. godine bio učitelj gombanja u trebinjskom društvu „Hrvatski sokol“. Među prvima bi se mogli smatrati još dvojica kasnijih „sokola“, prof. Leo Jamnicki (određeno vrijeme i direktor Gimnazije) i prof. Stevan Žakula. Međutim, prvi zvanični nastavnik fizičkog vaspitanja mostarskim gimnazijalcima bio je Viktor Bek (Beck). To potvrđuju i pisani tragovi. Taj čovjek je u jesen 1903. godine došao iz Sarajeva. Njegovo ime nalazi se među „nastavnim osobljem“ Velike gimnazije u Mostaru od školske godine 1903./1904. do 1909./1910. godine. Viktor Bek se, inače, smatra jednim od najstarijih stručnih učitelja gimnastike u Bosni i Hercegovini. Njega je u mostarskoj Gimnaziji naslijedio profesor filozofije Vladimir Novak, koji se posvetio gimnastici. On je u toj školi učenike podučavao tjelovježbi dvije godine (1910.-1912.). Od njega je „štafetu“ prof. Stjepan plemeniti Kuštreba. On je s gimnazijalcima radio do početka i prve godine poslije završetka Prvog svjetskog rata. Viktor Bek, Vladimir Novak i Stjepan pl. Kuštreba su, u to vrijeme, bili učitelji gimnastike i u društvu „Hrvatski sokol“. Oni su odigrali značajnu ulogu u širenju i razvijanju nekoliko modernih sportova među mladim Mostarcima.            Takođe u 1893. godini grad na Neretvi je dobio Višu djevojačku školu. Njene učenice su imale organizovanu nastavu gimnastike i to po dva sata nedjeljno. Reorganizacija nastavnog programa u svim bosanskohercegovačkim školama 1908. godine posebno je „pogodila“ predmet gimnastika. Po značaju je bio tek šesnaesti! Nastava tjelovježbe izvodila se po dva sata sedmično u „nižim“ i po jedan sat u „višim“ razredima Gimnazije. Posebnu pažnju izaziva propis o načinu izvođenja nastave tjelovježbe. Tu se, između ostalog, kaže: „...na svim stupnjevima treba poglavito na oko uzeti pravo držanje tijela, lijepo kretanje i jednolično stupanje. Vježbe u pružanju ruku i nogu, vježbe u dihanju. Razne vrste koraka kao pripravne vježbe za igru (sa strunjačama za skok i jedekom). Igre sa kretanjima. Vježbe na obilježenim strojevima. Igre u glavnim redovima i figurama. Strog red i zapt“. U osnovnim školama, od 1881./82. godine, ovaj novi predmet zvao se „gombanje“. Tek 1889. godine dobio je ime „gimnastika“. Zatim su nekoliko godina upotrebljavana oba naziva. Bilo je i ocjenjivanja.

Kad je riječ o Mostaru, pretpostavlja se da su gimnazijski nastavnici podučavali određeno vrijeme i drugih srednjih, ali i osnovnih škola. Taj predmet je egzistirao i u razdoblju između Prvog i Drugog svjetskog rata. „Tjelovježba“ se ocjenjivala i od 1941. do 1945. godine. Od 1945. godine do danas, taj predmet je često mijenjao ime: fiskultura, tjelovježba i fizičko vaspitanje.

Od 1968. do 1992. godine u Mostaru, kao i na čitavoj teritoriji Bosne i Hercegovine, bio je veoma razvijen i omiljen pokret Malih olimpijskih igara za učenike osnovnih i srednjih škola. Bio je to oblik vannastavnih sportskih aktivnosti. Takmičenja su organizovana u četiri stupnja: školski, opštinski, regionalni i republički. Male olimpijske igre su i u mostarskoj opštini odigrale golemu ulogu u razvoju i unapređenju sporta uopšte.

Ali, ovaj tekst ima drukčiju funkciju: da dokaže da je Mostar bio i ostao kolijevka fizičkog vaspitanja u bosanskohercegovačkom školstvu. Kamen-temeljac tome je postavio Andre Pavasović Dalmatinac 1846. godine.