PUNI NAZIV
KNJIGE: (Ne)Zaboravljeni Mostar: “Zaludu,
nad Mostarom nema varoši”
AUTOR: Miroslav Prstojević
IZDAVAČI: Autor
Jukićeva 136
71000
Sarajevo
Tel. +38733
209 028
&
Publishing MI
– Knjižara / Galerija
Burggasse 84,
1070 Wien
Tel/fax +43 1 524 6399
e-mail: knjizarami@utanet.at
ŠTAMPA: BEMUST,
Sarajevo
SPONZOR: GIK HIDROGRADNJA, Sarajevo
PRVO IZDANJE: 2006. godine
Engleski putnik
devetnaestog vijeka bilježi da je „duhan koji se u Hercegovini gaji dobar i
prodaje se po jeftinoj cijeni od osam penija za englesku funtu ili pola oke. U
bazarima može da se nađe odličnih vrsta duhana i iz cijele Bosne“. Zemlju
duhana svijet postupno otkriva. Docnije će doći vrednovanje i etiketa da se na
ovim stranama gaji jedan od najboljih duhana. Išli smo postupno... Čibuk i
pušenje. Burmut i šmrkanje. Lula i duhankesa, čakmak i trud. Nargila, kanda i
obavezno da pokažemo mističnost Orijenta zapadnjaku. Tek sa cigaret-papirom
sedamdesetih godina XIX vijeka dođe i cigarluk, cigareta. Ćat i duhan, te cigar
duhana kao mjera udaljenosti pješaku. S Austro-Ugarskom podiže se i Fabrika
duhana. Intenziviran je uzgoj. Reže se duhan. Pakuje u „pakliće“ i klasira kao
„Hercegovački najfiniji“, „Hercegovački fini“, „Srednje-fini hercegovački“ i
„Hercegovački seoski“. Proizvode se ručno i pakuju cigarete (1882), koje imaju
odličnu prođu na tržištu. Nazivaju se „Damen“, „Bosna“, „Hercegovina“, „Orient“
... Zaputi se hercegovački duhan u svijet.
Novo je valjalo
istaknuti, podičiti se njime. Svoje opažanje prerade duhana ima i Herr Renner,
toliko srastao boravkom za nas. Obilazi južni dio grada, tamo do kasarni je i
novopodignuta zgrada tvornice: „Blizu južnog tabora, no već u gradu, stoji
erarska duhanska tvornica. Vrijedno ju je pohoditi. Zaposleno je tu 300-400 i
većih i manjih djevojčica i sijaset muškaraca. Tu se iz slavnog hercegovačkog
duhana izrađuju cigarete. Međ muškarcima ima ih od svake vjere, med ženskinjama
samo katolkinja i pravoslavnih, jer muhamedovke, koje se jave na posao,
dobivaju da rade kod kuća. Zasluga je čak i za evropske prilike veoma
pristojna; a one lijepe djevojačke spodobe, sve redom u slikovitoj narodnoj
nošnji, s fesom na glavi, divno ti je za redom pogledati. Nekoje nose oko fesa
i oko vrata novac, čak i dukate i stari osmanlijski zlatni novac. Koje to ne
smažu, nose na fesu i u kosi cvijeće. Cvijeće stoji i na svim stolovima, gdje
se radi. To je takva golema razlika s radionicama u starim tvornicama, da bi
pomislio, kao da se ovdje radi za zabavu. Te su djevojke spram tamošnjih
pojmova veoma visoko plaćene i često izdržavaju svoje siromašne porodice. Kako
nam je ravnatelj kazao, nema marljivijih ni vještijih radnika ni radnica, nego
ta mlađarija, te ih se prima, koliko ih se samo javi. Tvornica se neprestance
povećava, jer se duhan sve više sadi i izvoz jednako raste...“
Docnije će doći
sindikalna udruženja, borba za radnička prava i osmosatno radno vrijeme, veće
nadnice, prvomajske proslave i crveni karanfili s idejama i parolama sve
razvijenijeg socijaldemokratskog pokreta dvojne monarhije.
Za Tvornicu duhana zna
se da je 1880. osnovana, da je od 1885. s parnim pogonom, da je, recimo, 1888.
imala 318 radnika (99 muških i 219 ženskih) svih konfesija, da je proizvela
2.773 metričkih centi duhana za pušenje i ne manje nego 6,127.000 cigareta, da
je u Hercegovini ukupno 31.000 metričkih centi duhana pobrano u 1888, a u
općini mostarskoj 5.000 mq, da se osobito cijenio duhan pobran na obližnjem
Rodoču ili u Brotnju...
Protegnu se i
željeznička pruga Metković – Mostar. Dužina joj 43 kilometra, raspon tračnica
76 cm. Ne uspori željeznicu ni vjerovanje da je brzina šejtanski posao. Prva lokomotiva s vagonima krenu 14. 6. 1885. „Zazviždao je samovoz željeznički“ i na
kolodvor mostarski dovezao se i sam moćni ministar Benjamin Kallay. Koje li
čudo bi onako čađava, uskotračna, moćnija i od najmoćnija magareta, čovjeka,
konjskih zaprega. Simpatični ćiro na uskom kolosijeku, dovoljno spor da putnik
u miru razgleda pejsaže, rijeku, kuće uz prugu, da žmiri kroz tunele i da se
ogaravi u licu, kosu obogati pregrštom čestica sagorjela uglja koje obilato
kuljaše iz širokih otvora dimnjaka malenih lokomotiva. Spoji glavni hercegovački grad s lukom
Metković, otvori ga morskim putima ka Dubrovniku, Trstu, Splitu... Bogatiji postasmo željezničarima
doseljenicima iz Carevine, kondukterima s ufitiljenim brkovima, skretničarima
zakopčanim mjedenom dugmadi do grla, strogim vlakovođama, čađavim mašinovođama,
otpravnicima vozova i ostalim osobljem što prati i održava prugu, kompozicije
što putuju, pregrijane lokomotive...
Kakvo li to čudo
pregolemo bijaše naspram ćudljiva magareta. Bez njega, tovara ćudljivog,
Hercegovcu bi bilo poteško na plećima sve pregoniti, tegliti. Južnim putem
mogaše se tako i do Beča, Stambola, Soluna, Ankone. Probiše se, potom, tuneli i
trasa ka Ostrošcu. Voz krenu kolovoza/avgusta 1888. Godinu docnije iskoraknu i
do Konjica. Spoji se sa Sarajevom, preko Bradine i kroz Ivan, 1. 8. 1891. Ni
Pešta tad ne bi predaleko. Željeznicom se tad i u Beč moglo zaputiti. To je
godina i prve monografije o Mostaru (Mostar
und sein Kulturkreis – Mostar i njegov kulturni krug), prve ili među prvima
ispisane monografije o jednom gradu bosanskom. Ispisa je njemačkim jezikom za
njemačkog čitajućeg radoznalca, za ljubopitljive, za Monarhiju, Carl Peez,
zaljubljenik grada sa Starim kamenim mostom.
Zapisano osta da je
samo godine 1887. iz Metkovića željeznicom dopremljeno, u tonama mjereno: alkohola i špiritusa 613 tona, piva 2.889 t,
kave 1.575, cementa 3.787, željezničkih tračnica 21.542, željezničkih vagona
1.135, papira 2.045, likera 2.040, riže 4.516 i šećera 3.761. Dakako, prethodno
je sva ta roba do Metkovića dovožena brodovima, najčešće austrijskog Lloyda. Željeznički red vožnje i red
plovidbe bijahu usklađeni. Trajahu plovidbe deset sati do Dubrovnika, četrnaest
sati ili 77 milja do Splita, do Rijeke bijaše više od 33 sata, do Trsta bi 276
milja ili dva dana putovanja (40 sati Lloydom
ili 54 sata Braćom Rismondo). Sve
bijaše, odjednom nam se činjaše precima, nadohvat ruke. Nekima i ne. Putevi se
otvoriše. Ne ostasmo mimo njih. Interes bijaše. Nekad samo radoznalca,
ponajčešće onaj ekonomski. On računa i izračuna koliko se isplati ulagati ili
ne i šta se očekuje da se može dobiti...
Kloparanje točkova
uskotračne pruge presta godine 1966. Ukinu se. Tko li se uopće tad i prisjeti
da je ono davnog 17. februara/veljače 1885. prva lokomotiva zazviždala u
Mostaru. Dovežena je kolskim zapregama i montirana potom za potrebe pruge u
gradnji. I krenu da provjeri izgrađenih 5,1 km pruge u pravcu Metkovića. Bijaše
čudo neviđeno. Šejtan čađavi. No, sedam decenija docnije ćiro bijaše prespor.
Bi druga polovina XX stoljeća. Ne bijaše nikoga moćnog i mudrog da ga ostavi za
neko naše sjećanje, nostalgiju, za neka turistička putovanja, koja bi danas
dobrano plaćali ljubitelji malih pruga, turisti bjelosvjetski...
Fotoateljei su otvarani
i zatvarani. Kuferaši su dolazili i odlazili. Sreću su i tugu sa sobom donosili
i odnosili. Fotografske staklene ploče su odavno zaturene, slomljene, zatrpane
gomilama prašine i paučine. Fotografije, poneke, nadživjele su i autore i
vlasnike... Ni film ne zadocni. Čudo koje osvaja krenu od cirkuskih šatri i
gostujućih premijera. Kada li bijaše prva, ne nalazim. Eto i prvog kina u
podrumu hotela „Bristol“ izgrađenom 1906. Otvori ga Antun Tiberio. Dvije godine
docnije njegovo kino „Rojal“ je u zgradi Kalajdžića, odmah preko ulice. Godine
1911. udružuje se Tiberio sa gospodom Wenzelom Mikanom i Krešimirom Aničićem.
Otvaraju kino „Uraniu“ u Srednjoj ulici. Imena kinu se mijenjaše: „Central“, „Gradski slikokaz“, „Volga“,
„Zvijezda“. I prvi tonski film vidješe Mostarci 1932. godine.
Deceniju po prvoj
lokomotivi koja je zatutnjala Mostarom, kad bi onih ratova po Kritu,
grčko-turski rat i strah da Rusi, u naletu pobjeda, i Carigrad ne osvoje,
isprepletoše se i hercegovačke pruge ka Humu, Trebinju, Dubrovniku, Zelenici.
Poveza se ratna flota u džep-luci u Kotoru i štrekom s Monarhijom i utvrđenim
vojnim bazama u Trebinju i Bileći. Rasplamsa se trgovina. Novim se bojama oboji
čaršija. Trgovačkih radnji bi 95 upisano sredinom devete decenije XIX vijeka.
Zamriješe poslovi sabljara, tufekčija, čizmedžija, mjerenja platna laktom i na
palac... Ne pojavi se ni deva više na Starom mostu. Nekad su i karavanima ovamo
donjihale lagano teret. Poneka i u kasapnici završi. Deve odjezdiše, kao i
karavanski putevi, carska džada. Magare osta da njače, da se inati s vlasnikom
tvrdoglavim monolozima, da dogoni i odgoni robu... Ujutro ćete, u mostarskoj čaršiji, naći Istok i Zapad kako se guraju –
elegantne austrijske oficire i kršne Hercegovce, Albance u bijelim čakširama sa
crnim upletenim gajtanima i obrijanim glavama, visoke Crnogorce što su došli
preko granice i ponekog Dalmatinca, koji se lako uočava među ostalim svijetom
po svojoj crvenoj kapici... Pristigoše kuferaši zapadnjaci, nove potrebe,
gramofon i gramofonske ploče, film i pokretne slike, vojska i oficiri... Podiže
se hotel Neretva (od 1892. godine s
klavirom, Sahertorte, Wienerschnitzel i svježim zemičkama s marmeladom za doručak,
melanž kavom). I piva bi. Bi ga i domaćeg iz Hercegovačke pivare Bilića iz
Blagaja, ali od 1. 3. 1903. bijaše piva i iz dovršene tvornice leda i piva.
Otvori je Sarajevska pivara u Mostaru. Led se u njoj, docnije, mogao kupovati
isključivo s kupovinom piva. Sa sličnom su ponudom za Neretvom i hoteli Bristol, Orijent,
Wegg, krinoline i
polucilindri, činovnici goleme Monarhije. Neki od dođoša se, poput presađena
cvijeta, ne primiše. Drugi ostadoše, pomostariše se.
Dolazilo je novo. Tražena je i originalnost, različitost od drugih, od viđenog, ali da bude, ipak, malo prepoznatljiva. Neretva i njena obala su mamili. Most, nadasve. Renner zapisuje: „Kada govorimo o pticama, moram da spomenem i jedno idilično mjesto blizu Staroga mosta. Tamo su velike pećine, koje je očito rijeka izlizala. U njima i u bašči uz njih otvorena je pivana, skladište sarajevske Dioničarske pivare. U tim je pećinama divan hlad i ni carevića-kraljevića Rudolfa nije godine 1888. mrzilo da posjeti tu najoriginalniju pivanu. Stotine lastavica ovdje ulijetaju i izlijetaju i nije ih briga za svijet. Sjede mirno u svojim odajama. Odavde je i lijep pogled na krševito korito Neretvino, koje je u gradu upravo i najdivljije...“
Nema komentara:
Objavi komentar