*NAPOMENA: Tekst koji slijedi je iz knjige
“Mostar - kolijevka sporta”.
Uz
donatorsku podršku Evropske unije i u tiražu od 1000 primjeraka, 1996. godine
iz štampe je izašla knjiga “Mostar - kolijevka sporta” koja popunjava veliku
prazninu u oskudnoj sportskoj literaturi. Knjiga je djelo više autora čiji je
rad koordinirao poznati sportski novinar Dragan Miladinović, dok su recenzenti
bili priznati sportski stručnjaci prof. dr Hamid Šoše, prof. Željko Džeba,
prof. Enver Novaković i Mile Knezović. Najveća vrijednost ove knjige, posvećene
prvom vijeku organizovanog sportskog pokreta u gradu na Neretvi i stogodišnjici
modernih Olimpijskih igara je da je oslobođena političkih, ideoloških i drugih
konotacija, te prožeta jedino sportskim duhom, kako to u recenziji naglašava i
Hamid Šoše.
Mostarska, stara dobra
Velika gimnazija od svog osnivanja 1893. godine bila je i ostala rasadnik
odličnih sportista. Jer, ova ugledna srednja škola je uvijek imala profesore i
nastavnike, sportske zanesenjake, neke i po profesionalnom opredjeljenju. Prvi
jači sportski talas gimnazijalce, ali i ostale srednjoškolce, zapljusnuo je
prvih godina XX vijeka. To je i razumljivo, s obzirom da je gimnastika
(gombanje) sve više postajala obavezan nastavni predmet. I ovamo su,
istovremeno počeli stizati stručni učitelji-pedagozi tjelesnog vježbanja, ali i
domaći ljudi su se opredjeljivali za taj poziv. Oni su među učenicima širili
ideje sportskog pokreta, uvodili ih u tajne novih igara i disciplina.
Istina, neki sportovi
među mlade Mostarce stizali su, da tako kažemo, i zaobilaznim putevima. To
najbolje potvrđuje događaj iz 1925. godine, s početka nove školske godine. Tada
se, naime, među mostarskim gimnazijalcima obreo po mnogo čemu neobičan učenik.
Stasit, atletski građen devetnaestogodišnjak, veoma moderno odjeven. Jezikom
ljudi ovog podneblja nije se baš dobro služio, svaku riječ je izgovarao s
nekakvom mješavinom. Ali, engleski jezik, to mu je jača strana. I kroz učionice
i čitavu gimnazijsku zgradu, a kasnije i kroz grad, prostrujala je vijest: taj
silni i naočiti momak je Amerikanac! Zove se Milenko Radosavljević. Rođen u
gradu Njujorku 1906. godine. On za svoje školovanje nije slučajno izabrao
Mostar. Jer, to je rodni grad njegove majke, ovdje ima ujaka Ljubomira Krulja,
poznatog vlasnika vinarskih podruma. I ne samo to. Milenkov otac dr. Pajo,
porijeklom Vojvođanin, inače već profesor znamenitog Kolumbija univerziteta u
Njujorku, prije je učiteljevao u gradu na Neretvi i postao njegov zet. Mlađani
Radosavljević je u Mostaru trebao maturirati (položiti viši tečajni ispit) na
čuvenoj mostarskoj Gimnaziji i, istovremeno, usavršavati maternji jezik i
književnost. To mu je trebala biti „ulaznica“ za studije u Beogradu. (Kada je
diplomirao na Filozofskom fakultetu, kao profesor je ostao u Beogradu sve od
iza Drugog svjetskog rata). Međutim, prosvjetne vlasti Milenku nisu zbog
razlike u nastavnom programu priznale sva svjedočanstva, nego samo ona za „niže“
razrede Gimnazije. Zato je peti razred pohađao redovno, a šesti polagao
privatno. Tako je bilo i sa sedmim i osmim razredom. I, na kraju, 1927. godine
matura. Tako se u Mostaru školovao dvije godine.
Sve to, međutim, u ovoj
priči možda na prvi pogled nije bitno. Ali, Milenko Radosavljević, s razlogom
nazvan Amerikanac, bio je svestran i odličan sportista. On je ne samo u
Mostaru, nego i u Bosni i Hercegovini posijao sjeme nove atraktivne igre zvane
košarka. Ona je ovamo stigla, dakle, iz svoje postojbine Amerike, preko Okeana.
Bilo je to 1925. godine. Milenko Radosavljević Amerikanac je, naravno, prvi
igrač i, istovremeno, trener prvih mostarskih i bosanskohercegovačkih
košarkaša. On je, u pravom smislu riječi, naš Džems Najsmit. A, ko je, opet,
taj čovjek? To, naravno, nije tajna znalcima istorije basketa. Ipak... Džems Najsmit (1861.-1939.) je 1891. godine
izmislio košarku. Bio je prvo nastavnik fizičkog vaspitanja na koledžu u
Springfildu-Masačusets, SAD. Svom ragbi timu tokom zimskih mjeseci htio je
omogućiti trening u dvorani. I izumio je potpuno novu igru: s ubacivanjem lopte
u koš! Ona se s vremenom modificirala i u vrlo kratkom razdoblju stekla golem
broj pristalica na svim stranama Amerike. Francuska je na evropskom kontinentu
prva prihvatila košarku. Za popularizaciju i širenje nove igre s ove strane
Atlantika najznačajniju ulogu su, međutim, imali američki vojnici, koji su
vojevali na frontovima tokom Prvog svjetskog rata.
Košarka na
južnoslavenske prostore stigla je, vjerovali ili ne, sa izaslanikom Crvenog
krsta Viljemom Vilendom. On je, naime, taj novi sport prikazao na tečajevima za
učitelje gimnastike u osnovnim i srednjim školama, sokolske kadrove i skaute, u
Beogradu 1923. godine. A, zatim se u Mostaru, prvom mjestu u Bosni i Hercegovini,
počelo s ubacivanjem lopte u koš. Za to je najzaslužniji, naravno, Amerikanac
„naše gore list“, Milenko Radosavljević, rođeni Njujorčanin. To je, zaista,
historijski događaj. Zbio se 1925., ili možda 1924. godine. Koje godine nije
bitno, najvažnije je da u BiH nije nigdje prije Mostara. U tim godinama
„razilaze“ se dvojica svjedoka i aktera te košarkaške premijere. Mostarskog
„Najsmita“ ovako je opisao jedan od njegovih školskih kolega, dr. Fazlija
Alikalfić, inače univerzitetski profesor.
- Milenko je bio
skroman i jednostavan. Ali, za sve nas u razredu ličio je na viteza iz „obećane
zemlje“, Amerike. Visok, atletski građen, živahan. Ostao je posebno upamćen kao
sportista.
- Radosavljević je bio
odličan košarkaš - tvrdio je, njegov školski i maturski kolega, prof. dr.
Hajrudin Ćurić, jedan od najboljih poznavalaca prošlosti sporta u BiH.
I prof. dr. Fazlija
Alikalfić i prof. dr. Hajrudin Ćurić u jednome, onom najbitnijem, u potpunosti
se slažu: Milenko Radosavljević Amerikanac posijao je košarkaško sjeme na tlu
Bosne i Hercegovine, i to u prvoj brazdi mostarskoj, među gimnazijalcima.
Dvojica cijenjenih i uglednih profesora i doktora nauka nisu, međutim,
jednoglasni o godini kada je počelo ubacivanje lopte u koš. Po prof. dr.
Alikalfiću to je 1924., a prema mišljenju prof. dr. Ćurića to je 1925. godine.
Ta, svakako, nenamjerna mimoilaženja, nastojali smo raščistiti, taj za
historiju sporta bitan događaj rekonstruisati. „Svjedok“ je bila „Spomenica -
75 godina Gimnazije u Mostaru“, izdata 1968. godine. Tu tačno piše da je
Milenko Radosavljević - „otac“ bosanskohercegovačke košarke - maturirao, tj.
položio ispit zrelosti u školskoj 1926./27. godini. U toj generaciji svršenih
maturanata bio je i Hajrudin Ćurić. Tek naredne godine na „ispit zrelosti“
izišao je Fazlija Alikalfić.
A, ko su bili prvi
bosanskohercegovački košarkaši, naravno mostarski gimnazijalci? Trojica su
manje-više poznata, jer je riječ o znamenitim sportistima. To su, svakako,
Milenko Radosavljević Amerikanac, Hajrudin Ćurić i Dušan Mučibabić, ova dvojica
posljednjih su čuveni sokolski vježbači tih godina. Ali, ko su bili ostali
igrači? Osim te slavne trojke, u generaciji maturanata, onih što su položili
ispit zrelosti na kraju školske 1926./27. godine bili su i Vitko Bukvić, Alija
Hadžić, Borivoj Knežić, Vasilije Spremo, Gojko Bogdanović, Mario Kerčelić,
Slobodan Tošović, Ćazim Nožić, Žarko Pecelj i Šimun Šunjić (riječ je samo o
muškarcima). Godinu mlađi maturanti bili su Ljubomir Kešelj, Abdurahman
Nametak, Fazlija Alikalfić, Fuad Slipičević i Ivan Marić. Nekoliko njih bili su
visoki, za košarku kao rođeni. I može se smatrati da su svi pomenuti igrali
košarku već „premijerne godine“, ali i oni golobradi đaci svih viših razreda
Gimnazije.
Gdje je bilo prvo
igralište?
- Na velikom dvorištu
iza gimnazijske zgrade, gdje smo imali časove gimnastike. Tu smo podigli
skromne stubove s koševima. Na tom igralištu smo trenirali, zapravo vježbali i
igrali. To su bile utakmice između razreda, ili učenika koji bi se tu okupili -
pričao je prof. dr. Fazlija Alikalfić. - Za postavljanje koševa i ostalog
prethodno smo pribavili dozvolu direktora Gimnazije.
Prvi učitelj-trener
mostarskih košarkaša bio je, naravno, Milenko Radosavljević Amerikanac. On je
gimnazijske kolege upoznavao sa pravilima, tehnikom i taktikom igre: hvatanje,
dodavanje i vođenje lopte, dribling, ubacivanje lopte u koš, zadaci u fazi
odbrane i u fazi napada itd. Gimnazijalci su s oduševljenjem i zanosom
savlađivali „abecedu“ novog, njima do tada nepoznatog sporta. I trudili su se
da što bolje nauče vještinu igranja košarke. Novi sport je postepeno osvajao i
učenike ostalih srednjih škola u gradu na Neretvi, nalazio je pristalice i među
„Sokolima“. Nije čudo što su se „Sokoli“, tako reći, odmah uhvatili u ovo kolo.
Jer, eto, među gimnazijalcima je bilo njih dosta, a najzapaženiji i
najkvalitetniji bili su upravo Hajrudin Ćurić i Dušan Mučibabić, inače odlični
vježbači-gimnastičari.
Poslije položenog višeg
tečajnog ispita tj. završene „velike mature“, generacija 1926./27., raspršila
se, tako reći, na sve strane, većina na studije. Njihovim odlaskom nova
sportska igra ispod obruča u Mostaru sve više je zamirala i odlazila u zaborav.
Na žalost. Jer, u to vrijeme nije bilo organizovanog zvaničnog kluba, niti
sekcije za košarku.
„Košarka...nema svojih
tradicija u našoj...Republici, iako se tu i tamo igrala još u predratnoj
Jugoslaviji...još uvijek nije...utrla put svome razvitku kod nas i za to ima
više razloga. Jedan...jeste i taj, što košarka nije tako jednostavna igra, da
bi se...uz najosnovnije poznavanje pravila već mogla sa većim uspjehom igrati.
Za takmičenje u košarci potrebna je temeljitost i istrajnost u pripremi,
poznavanje i ovladavanje prilično složenom tehnikom kretanja ove sportske
igre“. To su riječi prof. Bogdana Maksimovića, tadašnjeg sekretara Komiteta za
fiskulturu Vlade NRBiH, u uvodnim napomenama za priručnik pod naslovom
„Treniranje košarke“, „Svjetlost“ Sarajevo 1949. godine. „Vjerujemo da će ova
knjiga pomoći brzom omasovljenju košarke u Bosni i Hercegovini, kao i podizanju
kvaliteta ove sportske igre.“ Autor ovog malog priručnika je Čeh Miroslav
Houšek, s češkog ga je preveo Bogomir Ružička a pripremio Bogdan Maksimović,
znameniti sportski poslenici.
Košarka je u BiH, a
isto tako i u Mostaru, uhvatila korijene pedesetih godina. U gradu na Neretvi
igrala se već 1951. godine. Dakle, poslije skoro četvrtvjekovne pauze. Ovamo su
je donijeli studenti i učesnici radnih akcija. Prvo se lopta ubacivala u
iprovizirani koš na terenu DTV „Partizan“, a onda je te godine stvoreno
Sportsko društvo „Mladost“. Ono je imalo i košarkašku sekciju. Atraktivna igra
ponovo osvaja Mostarce. I ovog puta prednjače gimnazijalci.
- „Mladost“ je, uz
ostalo, bila učesnik juniorskog prvenstva BiH u košarci 1954. godine. Igralo se
u Rogatici. Na tom takmičenju postigli smo uspjeh vrijedan pažnje. Bili smo
treći - tih dana sjeća se svestrani sportista Zdravko Ivković, koji je bio
akter tog republičkog šampionata. Taj prvi značajniji uspjeh ostvarili su Duško
Masten, Slavko Cindrić, Ferdinand Feđa Radovan, Zdravko Ivković, Zvonko Tolj,
Mithat Blagajac i drugi. Međutim, dres košarkaša „Mladosti“ u različitim
razdobljima oblačili su još neki mladići. Primjerice, 1952. i 1953. godine to
je bio Nikola Nikica Smoljan; košarku je igrao i Mehmed Mahić itd.
A, zatim nova velika
„provalija“. Košarka je, na žalost, ponovo otišla u arhivu. Treće rađanje u
Mostaru doživljava tek na početku šezdesetih godina. KK „Lokomotiva“ je krenula
od dubrovačkih zidina. Tu, u gradu pod Srđom, imala je premijernu utakmicu
uopšte, prvu u gostima, i rezultat nije bitan, samo se pamti da je bio poraz,
što se i očekivalo od neiskusnog tima. Bilo je to maja 1962. godine. U prvoj
petorki (a igrača na tom putovanju i više nije bilo) nastupili su Milenko Bela
Belović (1939.), Veljko Mićević (1942.), Sule Šarić (1938.), Vidosav Bato
Ivelja (1941.) i „pojačanje“ Blago Vego iz Čapljine. Njihov vođa, tehniko,
trener...bio je Nazif Čik Taslaman (1942.). Protivnik „lokosima“ bila je
iskusna ekipa dubrovačkog „Juga“.
Ta prva petorka
Mostaraca, s idejnim vođom Taslamanom, bili su ista „raja“ sa sastajalištem na
ćošku kod „Zdravljaka“, na raskršću ulica Mostarskog bataljona i Adema Buća
(ulaz u Cernicu). Tu su spontano, dok su „kibicovali“ gradske ljepojke i
„zavodnike“, kovali plan o osnivanju košarkaškog kluba. I utočište ostvarenja
svoje zamisli našli su pod krovom „Lokomotive“. I na promociju u Dubrovnik, kao
članovi željezničkog sportskog kolektiva, putovali su besplatno. Naravno, popularnim
„ćirom“. Munjevito se gradom pronijela vijest o premijernoj utakmici košarkaša
i počeli su pristizati novi mladići i golobradi dječaci, zainteresovani za igru
pod obručima, a Kantarevac im je sve više postajao omiljeno sastajalište. Tako
se među Mostarce ponovo vratila atraktivna igra. Za to su zaslužni oni što su
odigrali prvu utakmicu u dresu „Lokomotive“ u Dubrovniku, proljeća 1962.
godine. Od te godine košarka u gradu na Neretvi doživljava procvat. Najdublju
brazdu kao igrač, trener i ko zna sve šta, ostavio je Slobodan Bobo Dabić. A,
prvi koji je po Starom kontinentu pronio glas o mostarskoj košarci i njenim
talentovanim igračima bio je Dragiša Vučinović Vučko. On se, još kao član
„lokosa“, s juniorskog prvenstva Evrope 1966. godine vratio u rodni grad sa
srebrenom medaljom. Bilo je to, uzgred rečeno, prvo mostarsko kontinentalno
sportsko odličje visokog sjaja. Najpoznatiji košarkaš ovog grada je, naravno,
Dražen Dalipagić. On je ovjenčan svjetskom slavom. Na Zemlji nema trofeja a da
nije u njegovoj prebogatoj riznici. „Lokomotiva“ je iznjedrila još nekoliko
poznatijih košarkaša. Neki su se provjeravali ili afirmisali u klubovima s
imidžom: „Ciboni“, „Partizanu“, „Bosni“, „Željezničaru“, „Crvenoj
zvezdi“... Drugi su, pak, ostajali
vjerni matičnom dresu. Evo samo jednog broja igrača „basketa“ sa Kantarevca,
osim onih već ranije pominjanih: Franjo Arapović, Bruno Soče, Stevo Vukasović,
Goran Banjanin, Dragan Lukenda, Boro Džaković, Teufik Tofa Bajgorić, Saša
Dalipagić, Nebojša Vučinić, Zvonko Buntić, Veselin Aleksić, Veso Đonlez, Zlatko
Cura Omanović, Goran Gačić, Semir Manjgo... treneri Neđa Prljeta, Mlađan
Vučinić, Momo Pudar i drugi. Oni najistaknutiji košarkaši osvajali su medalje
na olimpijskim, mediteranskim i balkanskim igrama, na svjetskim, evropskim i
državnim šampionatima, u evropskim klupskim kupovima.
Međutim, mostarski
košarkaši, u stvari „Lokomotiva“, u takmičarskom smislu najviše su se vinuli do
Druge savezne lige, prvi put 1971. godine, predvođeni s Draženom Dalipagićem.
Za taj stupanj nadmetanja još jednom su ovjerili vizu, ali nedostatak osnovnih
uslova ih je ostavio u Republičkoj ligi BiH. „Lokosi“ su bili i seniorski
prvaci Republike. Njihovi juniori su bili vicešampioni BiH, a šesti u državi.
Tim „Mladih krila“ bio
je kadetski prvak Republike. Sedamdesetih godina na sceni se pojavila i
„Neretva“. Kasnije su nicali i nastajali drugi klubovi. Sada egzistiraju
„Lokomotiva“ i novajlija HŠK „Zrinjski“ od jeseni 1992. godine.
„Lokosi“ su bili
stvorili i žensku ekipu, kojom je vježbao Neđo Prljeta. Ali, nije se otišlo
daleko, taj djevojački kolektiv nije se ustalio, niti je ostavio nasljednice.
Tek 1987. godine osnovan je samostalni ženski košarkaški klub „Student“. Ova
ekipa, pod stručnim vođstvom Zvonimira Đonte Buntića, stigla je do
drugoligaškog praga. Za tim „studentkinja“ u Republičkoj ligi BiH igrale su
među ostalima: Dugandžić, Đuliman, Buhovac, Dugalić, Berberović, Škegro,
Planinić, Marić, Sulić i Milošević.
Košarku
od 1968. godine igraju stalno učenici osnovnih i srednjih škola, u okviru Malih
olimpijskih igara, ali i drugih takmičenja. Taj sport je sve više osvajao i
studente, kao i druge mlade Mostarce, muškarce i žene, dječake i djevojčice.
Nema komentara:
Objavi komentar