03. 02. 2015.

Timurdžijski (kovački) esnafi u Mostaru


            *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Ismet Ćumurija, a objavljen je u maju 2001. godine, u časopisu “Most”, br. 138(49)


            Stara poslovica kaže: “U kovača crne ruke, al’ bijela pogača”. U XIX vijeku a i prije, spominju se da su radili razni obrtnici koji su se tretirali pod kovačkim esnafom. Ti obrtnici su bili: klinčari, bravadžije, klčije (sabljari), tufekčije (puškari), bičakčije (nožari), kazandžije, kalajdžije, zildžije (zvonari) i tenečedžije (limari).
            Zajednički biljeg tih obrtnika bio je: kovački mijeh. U nedostatku dokumentovane građe, ne može se tačno odrediti kada je koji navedeni obrt djelovao u Mostaru.
            Spominje se, da su u Bosni kovači djelovali i prije dolaska Osmanlija na ove terene. Za kovački esnaf je usko vezan obrtnički posao nalbanta (potkivača konja). Kako je Mostar u periodu nakon XVI vijeka imao veći broj hanova, a kako su kroz njega prolazili karavani, najvjerovatnije da je obrt nalbanta u to vrijeme bio najtraženiji i prijeka potreba, pa se pretpostavlja da su u blizini ovih hanova postojale i ovakve kovačnice, što se može zaključiti i iz sevdalinke:

          Konja kuje brate Sulejmane,
            sestra Saja, dodaje mu čavle,
            desnom rukom čavle dodavala,
            a lijevom lice zaklanjala...

            U tim počecima mostarskog esnafa su bili obrtnici koji su vodili obrt: kovača, sabljara, nalbanta, puškara i nožara. U posljednje doba su cigani preuzeli voditi kovački, nalbantski i kalajdžijski posao. Poznati istoričar Hamdija Kreševljaković, u svojim istraživanjima kaže: U blizini Mostara nikada nije bilo gvozdenih rudnika, te da ovaj obrt nikada nije uzeo jačega maha, kao u Sarajevu. U Mostaru su se izrađivali sitniji predmeti kao što su: klinci, brave, ereze, demiri…
            U Hafiz-hodžinoj mahali u Mostaru su bili kovači: Usta-Osman i Selim, kao i neki Milosav, to nam kazuje prvi sidžil. Pored ovih kovača spominju se još: Bećir, Behram i Ibrahim (klinčar-čilinger). Pomenuti Milosav je stanovao u hadži Balijaginoj Ćumurije mahali, te je svoj kovački alat založio za 300 akči hadži Mehmedovom vakufu, a jamac mu je bio kovač Behram (Manuscripta turcica, br. 964, list 118).
            U Sidžil mostarskog kadije iz 1632.-1634. godine (autor prevoda: Muhamed A. Mujić str. 13) navodi gradske privrednike, među kojima kalajdžije: Aliju, Ibru-čelebi, piri-Halila, Jusufa, Memiju, te kovače: Behrama, Bekira, Hasana, Milisava, pa nalbante (potkivače konja): Ahmeda-čelebi, Ishaka i tufekčije (puškare): Memiju i Osmana.
            Kovači su snažni ljudi. Vijekovima su izrađivali sve što je bilo potrebno za obradu zemlje i za kućnu upotrebu: kose, srpove, motike, sjekire, krampe, kosjeriće i drugo. Danas je njihov zanat potisnula industrijska proizvodnja. Ipak, ponegdje se još čuje odjekivanje kovačkih ćekića, koji neuomorno udaraju po usijanom gvožđu pretvarajući ga u potkovicu, kosu ili neki drugi korisni predmet. Kovačev posao je veoma težak.
            Mnogi Mostarci kroz usmena predanja pričaju, da su na lokalitetu pod današnjim nazivom Kovačnice, upravo bile kovačke radnje. Nalazile su se između Bakamluka i Panjevine. Po tim kovačnicama lokalitet i dobi svoje ime.
            Trećeg avgusta 1891. godine Gradsko vijeće Mostara na svojoj sjednici je udovoljilo Bećiru Orlašu iz kvarta Brankovac, koji je predložio da izvrši rušenje svoje trošne kovačnice o trošku Gradskoga vijeća kako mu je i naređeno. Zahtijeva da mu se za uzvrat podigne zid, a on daje bez naplate zemljište da se proširi ulica (Dokument X u arhivi Gradskog vijeća Mostara).
            Luka Grđić Bjelokosić nam ostavi napisano da su kovači nekada kovali u Pećini ispod Kujundžiluka.
            U Mostaru su 1918. godine radila samo četiri kovača. Njihovi dućani su bili pod Spilama kraj Nezir-agine džamije.
            Prisjećam se kovača Alije Zerdelića (neka mu je rahmet duši), bio je poznat kao najveći gospodin (lord) među mostarskim ciganima. Rođen je 1900. godine, a umro je sedamdesetih godina. Mi, djeca smo ga zvali Baron Ciganin (valjda po filmu koji je tih godina igrao u mostarskim kinima). I odrasli su ga tako zvali. Visok, prava ljudeskara, bakrenocrne puti, ostala mi je u sjećanju njegova prošarana sijeda kosa. Bio je stamenit, u hodu veoma čvrst, s osmjehom na licu. Bio je uredan, oblačio se gospodski: kravata, šešir, ponekad i slamni šešir kada bi išao na plažu ispod Starog mosta. Tu je provodio slobodno vrijeme ljeti u kupanju i sunčanju. Često bi se vidila i njegova vjerna supruga Hajra kako mu nosi ručak na Neretvu. Kao kovač nije mnogo radio, nego onoliko koliko mu je bilo potrebno od danas do sutra. Stanovao je Alija sa svojom porodicom, suprugom Hajrom i kćerkom, crnokosom koja se elegantno oblačila kao i otac. Radila je u knjižari “Svjetlost” (bivša knjižara Pahera i Kisića na Glavnoj ulici). Kuća je u Jusovini uz samu rijeku Radobolju. Iza kuće je mala avlijica, u kojoj bi Alija ostavljao svoj alat i koristio ga povremeno u radionici u kojoj je nekada radio Husein Jahić zvani Husa. Jahić je ovu kovačnicu koristio sve do 1938. godine, do svoje smrti (ovaj podatak mi je dao stari Mostarac Hilmija Vila, rođen 1923. godine).
            Zerdelić je umijeće kovačkog obrta učio od kovača Jure Miletića. U razgovoru o poslu to je volio da istakne. Od Alijine kuće preko današnje Oručevića ćuprije ispod samog zida, istočno od Nezir-agine džamije u kućici-pločari radio je Alija kao kovač.
            1752. godine kovači su imali svoj esnaf. Ustibaša je bio izvjesni Mula-Ibrahim Zvono (valjda Zvonić). Vjerovatno on, ili neki mu predak je pravio zvona. Dakle, Mula-Ibrahim je bio zildžija – majstor za otkivanje zvona.
            Sabljarski obrt je u Mostaru jedan od najstarijih. Oni nisu imali posebno svoju čaršiju. Spominju se sabljari Mostara 1632. godine: Mehmed-čelebija, Mehmed i Mustafa sin Ahmedov. Mehmed sabljar (klčija) je u selu Goranci imao baštinu zvanu Ahmedovina. A Mustafa, Ahmedov bio je stanovnik Karađoz-begove mahale; uzajmio je 1633. godine od jednog vakufa 500 akči, te je dao svoj dućan u zalog (Manuscripta turcica, br. 964, list 121). Godine 1685. procijenjena je vrijednost jedne sablje u ostavštini za 440 akči. Ovaj obrt zamro je u Mostaru prvih godina XIX vijeka.
            Bičakčije (nožari) se spominju pred kraj XVII vijeka. Godine 1685. spominju se samo dva nožara Ahmed, sin Abdulahov i Mustafa, sin Abdulahov, stanovnik Nezir-agine mahale. Ovi nožari su vršili više oštrenja noževa, već što su ih pravili.
            Između ratova 1941. i 1992. godine u samome Hendeku nadomak Starog mosta su bila četiri nožara. Prvo je radio Damjan Lojpur, a nekoliko godina kasnije su radili braća Behrami, Senadin i Faruk. Ponekad bi u ovoj istoj radnji radio i radnik Preduzeća “Soko” Mirza Hamzić. Oštračka radnja se nalazila u Hendeku, s lijeve strane Starog mosta. Tu je danas atelje vrsnog slikara Salke Peze. Kao oštrači noževa i makaza su radili i cigani na samoj Maloj Tepi. Hamdija Kreševljaković spominje u svojim Izabranim djelima II, strana 273, Ibru Bičakčiju – da je trgovac uvezenim noževima, oštrio ih i preprodavao.
            Tufekčije (puškari). Bilo ih je mnogo. Godine 1634. spominju se puškari Osman i Memija među dužnicima vakufa Huma-hatun. Sredinom XVIII vijeka živio je poznati puškar Mostara, Mustafa. Tufekčijski (puškarski) obrt je ponešto životario i nakon 1878. godine. Kao posljednji majstor puškar spominje se Usta-Ahmed Tufekčija. U Mostaru su se puške samo opravljale. Dakle, zildžije (zvonari), klčije (sabljari), bičakčije (nožari) i tufekčije (puškari) su pripadali kovačkom esnafu.
            Kazandžije i kalajdžije su radili na Velikoj Tepi u većim radionicama koje se zovu kalhane. Manji predmeti od bakra su pravljeni u manjim dućanima. Sve posude od bakra se kalajišu kalajem (kositrom). Iza II svjetskog rata, 1945. godine pa do oko 1960. godine, ovaj posao su radili cigani – kotlari. Išli su kroz mostarske sokake i pred kućama i avlijama su na licu mjesta vršili posao kalajisanja. Kazandžija nije bilo mnogo. Bio mi je poznat Stevo Ilić, kazandžija. Radio je prije rata 1941. godine u dućanu Vučijakovića, sjevernije od Vučijakovića džamije. Uz njegov dućan su držali dućan moleri Bubić i Tomanović, a do njih su Škipine prodavale obuću. Stevo Ilić – kazandžija je držao dućan i nakon II svjetskog rata nekoliko godina, te kad je ponestalo posla sam ga je zatvorio. U najstarijem mostarskom sidžilu naveden je kazandžija Redžep, sin Kurtov, dok u sidžilu od 1685. godine nema spomena ni o jednom kazandžiji. Hadži-Alija Kazandžić (Kazandži-zade) je 1600. godine uvakufio veću sumu novca koja je 1. rebula II 1042. (16. X 1632.) iznosila 15.150 akči (zapisano u Manuscripti turcica br. 964, list 111). Od kalajdžija 1633. godine spominju se Ibrahim-čelebija, sin kalajdžije Pirije, te Alija, Halil, Jusuf i Memija, sin Džaferov. Najvjerovatnije (po ovom obrtu su porodice Kalajdžić i dobile prezime). Kalajdžić Omer se spominje da je živio u Mostaru 1754. godine.
            Tenečedžije (limari) u Mostaru su bili Jevreji.

            Stara sevdalinka kaže:

          Konja kuje Dizdarević Meho,
            dorat mu se potkovat ne dade.
            Stani doro, stani dobro moje...
            Ne kujem te da te prodajem,
            već te kujem idem po djevojku.
            Ako Bog da pa je dovedemo,
            zlatne ću ti ploče udariti,
            zlatne ploče i srebrene čavle...

            Mostar je do pred II svjetski rat imao majstore kovače zvane nalbante (potkivače konja). Otuda i prezima Najlbanta. I pomenuta sevdalinka nas podsjeća na svoj izvor i upućuje na prohujala vremena, da se sjetimo zanata koji su u izumiranju, te da održimo i tradiciju potkivanja konja i prošnje bosanskohercegovačkih djevojaka.
            Potkivačka radnja za konje bila je u današnjoj Fejićevoj ulici preko puta hana tadašnjeg vlasnika Zajke Mahića. U toj radnji je iza rata 1945. godine pa do 1955. godine bio kovač i potkivač Pero Markulin. Znalački je obavljao svoj posao. Jedna takva potkivačka radnja bila je u blizini mostarske pijace, Tepe, na uglu današnjeg Baltinog sokaka, što tvrdi mostarski kovač Omer Rahimić. Na trgu zvani Mejdan (danas Trg 1. maja) na mjestu kafića “Mimoza” i Brodarsko-veslačkog društva “Neretva” su nekada bili prostori za vezanje konja, mula i magaradi. U Mostaru je bilo još kovačkih radnji, a jedna se nalazila preko puta današnje devastirane Robne kuće “Razvitak”. Njeni vlasnici su bili braća Ljubo i Franjo Zrimšek, a uz njih je radio i Kornel Šujanski, porijeklom Čeh. Pomenuta kovačnica je radila između 1960. i 1970. godine i tada je zatvorena, a objekat je preuređen za zanatsku radnju za ljude sa govornim manama, nijemim i slaboga sluha. Meho Zalihić je imao svoju kovačnicu na Luci (Tekija) još prije II svjetskog rata i iza rata. Meho Jašarević radio je u kovačnici u sokaku pored Ibrahima Roznamedžijine džamije. Kovačnica je radila sve do iza 1955. godine. Mehić Rizvan je imao kovačnicu na Carini blizu Carinskog mosta. U mahali Predhum, današnja Donja mahala ili Gojka Vukovića ulica, držao je kovačnicu Hadžo Brkić, a uz njega je radio sin Arif. Uz Arifa je jedno vrijeme radio kao pomoćnik kovač Nazif Dželilović zvani Zifa (poslije je bio ulični kafanski pjevač-svirač uz staru harmoniku, koju bi nosao sa sobom i uveseljavao goste od stola do stola. Mostarci su ga poznavali po pjesmi koju bi često pjevao: “Gori lampa, gori gaz, u komšije i kod nas” i “Sirota je ona ptica koju bura prati” …)
            Spomenut ćemo vrijedne kovače koji su radili na bravarsko-kovačkim poslovima u Željezničkoj ložionici (današnji Centar II Mostar). Evo spiska kovača: Alija Krvavac, Mujo Šator, Ismet Peco, Džemal (Ahmeta) Ćumurija zvani Kemal, Huso Batlak, Ibrahim Avdić, Omer Rahimić, Jozo Miličević, Krsto Vego, Drago Krešić, Avgustin Tipurić, Ljubo Ereš, Jozo Rozić, Luka Šago, Tomislav Božić i drugi.
            Najmlađi je bio Hakija Behram. Mustafa Peco kao kovač radio je prvo u Željezničkoj ložionici, a zatim se prebacio u “Autoremont”, gdje je radio do odlaska u penziju, negdje do 1970. godine.

          Mujo kuje konja po mjesecu,
            Mujo kuje, a majka ga kune,
            sine Mujo, živ ti bio majci,
            ne kuju se konji po mjesecu,
            već po danu i žarkome suncu...

            Rudnik mrkog uglja u Mostaru (stara jama i kop) imali su svoga kovača Mehu Kajića najboljeg vezača sajli za izvlačenje vagoneta, liftova i ljudi iz stare jame. Iza II svjetskog rata u Preduzeću “Vodovod” je radio kao kovač Salih Zalihić. Ibrahim Zalihić je bio kovač u G.P. “Hercegovini”. Hajdar Toporan kovač u Preduzeću “Soko”, potom u Fabrici trgovinske opreme sve do odlaska u penziju. Šućrija Pošković, porijeklom Gačanin, radio je kao kovač u R.O. “Montprojekt”. Prije II svjetskog rata i nakon rata bila je jedna kovačnica na lokalitetu današnjeg objekta “Elektro Hercegovina”. Pretpostavlja se da je u njoj radio Jozo Miličević. Pomenut ću i vrsnog majstora Mostara puškara-oružara između dva rata Miroslava Tisovca. Bio je majstor-proizvođač najljepših štafeta koje su bile nošene niz godina za praznik Dana mladosti, svakog 25. maja u godini. Između dva rata bio je poznat i kao oružar-puškar izvjesni Risto Kovačević. U Priječkoj čaršiji nadomak Starog mosta, a na silasku prema Jusovini postoji kovačnica koju drži Hakija Rušpić, ali se rijetko bavi zanatom, ponekad nešto i otkuje; isti se preorijentisao na prodaju antikvara iz starijih vremena. Kaže, posla je sve manje, mora se snalaziti, treba se živjeti. Druga kovačnica koja ima takođe kovačko ognjište, a vlasnik joj je Nijaz Rušpić nalazi se na samom kraju Onešćukove ulice. Nijaz se takođe preorijentisao na prodaju starih predmeta, antikvara. Ove dvije kovačnice su kao turističke atrakcije. Više bi valjalo kada bi se koristile za stvarnu upotrebu, radi očuvanja zanata koji, na žalost, u Mostaru izumiru. Jedina kovačnica koja danas radi je omanji objekat u Centru II u Mostaru u kojoj je stari kovač Ivan Zekić, porijeklom iz Jablanice.
            Kazivanja o vrijednim zanatlijama kovačima završit ću sevdalinkom koja se rado i danas pjeva:

          Kopčić kuje kraj mora alata,
            Kopčić kuje daleko se čuje,
            To se čulo do Zlatina dvora,
            Kad’ je s’ majkom za večerom bila...
            Pitala ga ostarjela majka:
                        Zašto kuješ konja od mejdana?
            Udaje se moja ašiklija,
                        nebil’ mogle noge alatove,
                        da dostignu, aman, Zlatine svatove.

            NAPOMENA: Mostarac Salko Vlahović (rođen 1920. godine) je kazao imena pojedinih kovača, kao i lokacije nekih kovačnica. Kovač Omer Rahimić je kazao imena kovača koji su radili u Željezničkoj ložioni u Mostaru. Ovom prilikom im se zahvaljujem.

Nema komentara:

Objavi komentar