AUTORI TEKSTOVA: Ahmet S. Aličić, Džemal Čelić, Tonči Grbelja, Čedo Kisić, Todo Kurtović, Zdravko Marić, Mišo Pištalo, Žarko Radulović, Vlado Smoljan, Krešimir Šego, Tvrtko Šulentić i Anđelko Zelenika
IZDAVAČ: NIRO „Privredni vjesnik“ Zagreb, Mažuranićev
trg 5/II u suradnji sa Socijalističkim savezom radnog naroda BiH – Međuopćinska
konferencija Mostar
TISAK: Štamparski zavod „Ognjen Prica“ Zagreb,
Savska cesta 31
DISTRIBUCIJA: NIRO „Privredni vjesnik“ – Zagreb i
„Turistkomerc“ – Zagreb
Tisak dovršen u IX
mjesecu 1981. godine
Industrija. Razvoj industrije u Hercegovini počinje austro-ugarskom
okupacijom. Ovdje je već 1885. godine sagrađena pruga Mostar-Metković, 1888.
Mostar-Ostrožac, 1889. Ostrožac-Konjic i 1891. Konjic-Sarajevo. Zatim je u julu
1901. puštena u promet i pruga Gabela-Uskoplje-Zelenika, pa je tako stvorena
jedna od neophodnih pretpostavki za ekonomski razvoj ovoga kraja, pa time i
njegovu industrijalizaciju.
Očito je da je
industrijski razvoj Bosne i Hercegovine u tom periodu bio u funkciji politike
dvojne monarhije. Za stadij razvoja kapitalizma na prelasku iz XIX u XX vijek
bio je tipičan izvoz robe. Bosna i Hercegovina sa svojim prirodnim bogatstvom
postala je izdašan sirovinski rezervat za relativno jaku industriju
Austro-Ugarske i to je bio osnovni motiv u poticanju industrijskog razvoja
ovoga područja. Otuda i sistematska ispitivanja mineralnih sirovina, impulsi
razvoju poljoprivrede i šumarstva i sl., pa tako i razmjerno značajna ulaganja
u rudarstvo, te drvnu i kemijsku industriju.
Razumljivo je da je taj
proces širio i unutrašnje tržište kojemu se pridružio sve jači kupovni
potencijal stanovništva u okupiranim oblastima. Međutim, „za stabiliziranje
stanja u Bosni i Hercegovini nije bilo dovoljno samo privredno djelovati.
Trebalo je i politički raditi. Trebalo je pridobiti simpatije stanovništva
okupiranog područja. Zato, dobrim dijelom, bar u Kalajevo doba, ovakvo
djelovanje bilo je osnov ekonomske politike“ (Kemal Hrelja).
Međutim, neophodno je ipak
podsjetiti kako je Austro-Ugarska bila – barem do aneksije 1908. godine – samo
mandator na ovom području, te da je morala pravdati svoju upravu i konkretnim
rezultatima. Biće da je i to jedan od osnovnih razloga što se Bosna i Hercegovina
tada relativno brzo i – prvi put u svojoj historiji – smišljenije razvijala.
Iz uvodnih napomena
proizilazi i zaključak o razlozima zbog kojih je Hercegovina u tom periodu
znatno usporenije napredovala. Ti su razlozi i prethodno i u širem kontekstu
objašnjeni. Hercegovina nije imala za to vrijeme i za potrebe vladajućeg
društvenog odnosa izrazitijih razvojnih uslova, a okupatorske vlasti nisu u
svojim kolonijama gradile prerađivačke kapacitete.
Prve informacije o
industriji Bosne i Hercegovine po područjima pojedinih općina datiraju iz 1885.
godine. Kao kuriozitet činjenice o evoluciji definicije industrije navodi se da
je industrija u to vrijeme obuhvaćala i „kazane za pečenje rakije“.
Jedini industrijski
kapacitet – kako se tumači danas – bila je Tvornica duhana u Mostaru, sa 125
zaposlenih proizvodnih radnika u 1881. godini. To posebno treba istaći, jer je
u toj tvornici nikao prvi industrijski proleterijat Hercegovine.
Rudnici uglja su, u
stvari, bili nalazišta rude koju su koristili okolni stanovnici za vlastite
potrebe. Tako je 1910. godine u pet manjih rudnika u Bosni i Hercegovini
(Ugljevik, Duvno, Livno, Mostar i Gacko) bilo zaposleno svega 12 radnika. Te je
godine u Mostaru izvađeno 139, a u Gacku 78,5 tona uglja.
Razvoj šumarstva i drvne
industrije u Bosni i Hercegovini odrazio se, - iako sa znatno slabijim efektima
– i na ovom prostoru. Tako je u 1910. godini područje Konjica imalo jednu parnu
i 7 običnih vodnih pilana, a Gacko i Prozor po jednu običnu pilanu.
Od početka ovog
stoljeća u vanjskotrgovinskoj razmjeni Hercegovine pojavilo se i vino. U
kratkom vremenskom razmaku izgrađeno je – za ono doba – više modernih
vinarija: Velimira Oborine (1894), Đ. i
R. Jelačića (1891), Riste Krulja (1899), Save Šantića i D. Lj. Grkovića u
Mostaru, te Milana i Luke Kurilića u Domanovićima.
U 1910. godini u
Hercegovini je bilo zaposleno 3098 radnika u industriji i zanatstvu (u BiH 31
774). Kako se vidi, na samom početku industrijskog razvoja Bosne i Hercegovine
ovaj je region počeo ekonomski zaostajati. Iako je u njemu tada živjelo 14%
stanovnika Bosne i Hercegovine, učešće industrijskih i zanatskih radnika nije
iznosilo ni 10%. Od ukupnog broja industrijskih i zanatskih radnika 37,5% se
nalazilo u Mostaru. Na taj se način Mostar počeo izdvajati po svojoj
razvijenosti u ovom potpuno nerazvijenom prostoru.
Analazirajući nadalje
proces industrijalizacije Hercegovine u austrougarskom periodu, treba upozoriti
i na njegov prostorni aspekt. Od 121 industrijskog preduzeća u BiH, u 1914.
godini u Hercegovini je bilo 10: rudnici
uglja (Mostar i Gacko) 2, drvna industrija (Ostrožac) 1, kemijska industrija
(Mostar) 1, prehrambena industrija (ledare u Mostaru i Čapljini) 2, industrija
duhana (Mostar) 1, grafička industrija (Mostar) 1, proizvodnja električne energije
(Mostar i Bileća) 2.
Uz Fabriku duhana u
Mostaru, po broju zaposlenih bila je značajna drvna idustrija u Ostrošcu sa oko
300 zaposlenih, a objektivno vrijedan razvojni potencijal je bio u Tvornici
sapuna, svijeća i kristalne sode (Knežić i sin) u Mostaru. Svi ostali
kapaciteti su i za ono vrijeme bili beznačajni.
Kako se vidi, prva
industrija Hercegovine je nikla u dolini Neretve. Snagom lokacione inercije ona
se i dalje razvijala na istom prostoru sve do pedesetih godina ovog vijeka. Na
taj način, već u austrougarskom periodu postavljen je osnov za kasniji
neravnomjeran razvoj regije, kao i za sve političke posljedice te činjenice.
U ekonomskoj politici
dvojne monarhije, koju je četrdeset godina provodila na ovom području, nalaze
se djelimični, ali i djelotvorni uzroci i dugoročnog zaostajanja Hercegovine u
razvoju i njezinog neravnomjernog teritorijalnog razvoja. Poslije sloma
Austro-Ugarske ovdje nije ostao niti jedan kapacitet iz onih industrijskih
grana koje su polarizatori razvoja, a u širokim dijelovima Hercegovine nije
bilo ni industrijskih zametaka uopće.
Ali, na štetu ovoga
kraja, ni u periodu između dva svjetska rata nisu te greške ispravljene. One
su, čak, bile i potencirane. Suština ekonomskih politika i Austro-ugarske
monarhije i Kraljevine Jugoslavije nije rezultirala iz dugoročnih životnih
potreba bilo kojeg nerazvijenog područja. U kapitalističkom sistemu, uostalom,
takva politika i nije bila moguća.
Zanatstvo. Poslije okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine počeo
je u početku lagani, a kasnije sve brži trend propadanja tradicionalnog
zanatstva. Njegove proizvode je zamjenjivala uvezena roba, pa su gotovo potpuno
iščezli: ćebedžije, abadžije, ćurčije,
kazazi, terzije i dr. Održanju nekih zanata je, međutim, pogodovalo zadržavanje
narodne nošnje i običaja na selu. Isto tako su se počeli javljati i novi
zanati, koje je razvoj industrije generirao. Kao i svaka novost, i oni u
početku nisu imali svoju definiciju, pa su se u cijelom austrougarskom periodu
prikazivali zajednički sa industrijom. Tako je, s vremenom, mijenjan broj
zanatlija, ali se mijenjala i struktura zanatstva.
Austrougarske vlasti
su, možda, više učinile da se u zanatstvu zadrži tradicija, nego da se uvedu
novi sadržaji. Proizvodi bosanskog zanatstva su za Evropu imali draž Orijenta,
a ona je uvijek iz toga izvlačila profit. Tako se, vjerojatno, može tumačiti i
činjenica što je zemaljska uprava odlučila „u umjetničkom i ekonomskom interesu
da obnovi stare umjetne zanate“, te formirala Radionicu za umjetne obrte u Sarajevu,
radionice za inkrustacije u Foči i Livnu, Tkaonicu ćilima u Sarajevu,
Tkaoninicu beza i Vezionicu u Sarajevu.
Nestankom esnafa javila
se potreba formiranja zanatskih udruženja. Za razliku od tolerantnosti esnafa,
koji su učlanjivali zanatlije bez obzira na vjeru, nova su se udruženja
uglavnom formirala na nacionalnoj osnovi. Tako je 1904. godine osnovano Srpsko
zanatlijsko društvo, a zatim i Muslimansko zanatlijsko udruženje ITIHAD i
Hrvatska radnička zadruga u Mostaru. Formirala su se i stručna udruženja, u
kojima je gotovo redovno klasni karakter dominirao nad nacionalnim (Podružnica
Stručnog udruženja drvodjelaca u Konjicu, Podružnica kožarskih radnika u
Trebinju).
Tako je zanatstvo Bosne
i Hercegovine u vrijeme dvojne monarhije uglavnom stagniralo. Stara
organizacija je bila razbijena, a novi oblici su već u samom početku nosili u
sebi klicu kasnijih antagonizama.
Trgovina. Loša saobraćajna povezanost pvpg područja s Bosnom i
ovdje je došla do izražaja:
izvozno-uvozni robni tokovi Hercegovine bili su uglavnom usmjereni
pravcem Mostar-Metković-Trst. Tako je već tada Metković imao sasvim određen
zadatak u ekonomici ovog područja, a više Hercegovaca je u Trstu formiralo
svoje trgovačke filijale ili firme, koje su se bavile i trgovačkim prometom.
Značajan faktor razvoja
unutrašnje trgovine Hercegovine u doba Austro-ugarske monarhije bili su i
rastući administrativni centri i veći vojni garnizoni na granici sa Crnom
Gorom. Iz tog se razloga trgovina tada naročito snažno razvijala – osim u
okružnom centru u Mostaru – u Gacku, Bileći i Trebinju.
U 1885. godini u Bosni
i Hercegovini je bilo ukupno 15 454 tvorničara, trgovaca i obrtnika, a u
Hercegovini 1 468. Međutim, iz karakteristika tadašnje ekonomske strukture
postaje očito da se pretežan dio tih brojki odnosi na zanatlije. Ali broj
trgovaca je već u 1910. godini gotovo dostigao ukupni broj tvorničara, trgovaca
i zanatlija iz 1895. godine.
Odlukom učesnica
Berlinskog kongresa 1878. godine, i pored toga što su Hercegovci ustankom
okončali viševjekovnu vlast osmanske imperije na svom tlu, došlo je do smjene
gospodara. Vatrom iz pušaka Hercegovci su dočekali austrougarske okupatore
1878, a samo četiri godine kasnije (1882) carske trupe su ponovo morale da
savlađuju oružani otpor u ovim krajevima. Ni u narednom periodu, za sve vrijeme
svoje vladavine na ovom podrčju, habsburška monarhija nije uspjela stanovništvo
Hercegovine načiniti pokornim podanicima. U Mostaru, Trebinju, Konjicu i drugim
mjestima ove oblasti u toku čitavog ovog perioda snažno se razvio i bujao
politički život, naročito nakon stupanja proleterijata na političku pozornicu.
Austrougarska
okupatorska vlast uskraćivala je stanovništvu Bosne i Hercegovine političke sloboda
i prava, a zavela je najkrući kolonijalno-birokratski sistem vladavine. Ona je
u interesu svoga privatnog i državnog kapitala omogućila neograničenu
eksploataciju šumskog, rudnog i drugog prirodnog bogatstva Bosne i Hercegovine,
zavela svoj trgovački monopol i iskorišćavanje jeftine radne snage. Iako
rukovođena interesima austrougarskog finansijskog kapitala, okupatorska vlast
je stvorila uslove za razvoj kapitalističke privrede i podsticala podizanje
kapitalističkih preduzeća. Pristupilo se izgradnji željezničkih pruga i
solidnih puteva. Pojavio se veći broj preduzeća drvne industrije, otvarani su
novi rudnici, podizane fabrike za preradu duvana, kemijske i metalurške
industrije. Iako je takav razvoj izrazito nosio karakter kolonijalne privrede,
on je uslovio znatne promjene u društvenoj strukturi stanovništva i omogućio
pojavu i formiranje radničke klase. Veliki generalni štrajk, koji je spontano
izbio prvih dana mjeseca maja 1906. godine, jasno je pokazao da se i u Bosni i
Hercegovini oformila nova društvena i politička snaga, tj. proleterijat, koja
će unijeti nove ideje i stremljenja u društvo.
U težnji da definitivno
učvrsti svoju vlast na Balkanskom poluostrvu Austro-ugarska monarhija izvršila
je 1908. godine aneksiju Bosne i Hercegovine.
Okupacijom od strane
Austro-ugarske monarhije, čitavo područje Bosne i Hercegovine snažnije se
integrisalo u jedinstvenu privrednu cjelinu, a istovremeno i u jedinstvenu
teritorijalno-administrativnu jedinicu. Prema tome, ona je sve do aneksije
1908. godine imala status okupirane pokrajine, da bi u sljedećem periodu, sve
do kraja vladavine Austro-Ugarske, bila tretirana kao integralni dio Monarhije.
U takvim uslovima, od kraja XIX stoljeća, kapitalizam je krčio put i u ovoj
pokrajini u kojoj je osnovnu privrednu snagu u gradovima predstavljalo
zanatstvo i trgovina. Uz njih se sporo i u vrlo ograničenim okvirima razvijala
i moderna industrija.
Međutim, Hercegovina je
kroz čitav ovaj period ostala agrarna oblast u kojoj je oko 240 hiljada
stanovnika živjelo od poljoprivrede. Većinu poljoprivrednog stanovništva
sačinjavali su slobodni seljaci, najčešće vlasnici malih parcela. Prema
podacima iz 1910. godine, njih je u Hercegovini bilo 17 539 sa 83 096 članova
porodice, od ukupno 267 038 stanovnika, koliko je tada imala Hercegovina.
Životne prilike mlade
radničke klase bile su vrlo teške, jer je radna snaga u Hercegovini bila veoma
jeftina. Zbog toga su radničke porodice jedva obezbjeđivale minimum
egzistencije. Ništa bolji položaj nije bio ni seoskog stanovništva, koje je
zbog mnogobrojnih poreza, taksa i sličnih nameta sve više ekonomski propadalo.
To je, ujedno, i bio jedan od razloga veoma jake ekonomske emigracije iz
Hercegovine početkom XX stoljeća u zemlje izvan Austro-Ugarske, a naročito u
druge pokrajine Monarhije.
Svoje postojanje, odnosno
ulazak u život, klasni radnički pokret je najavio tako silovitim istupom
proleterijata u maju 1906. godine da je to istovremeno značilo i njegovu punu
društvenu afirmaciju. Iako je pokret u Hercegovini tih dana izbio na površinu u
vidu erupcije, spontano i bez organizovane jezgre, on je za sobom povukao i
gotovo sve opoziciono raspoloženo stanovništvo gradova i izazvao snažno
talasanje na selu. Nikada ni prije ni poslije 1906. godine austrougarska uprava
u Hercegovini nije bila izložena tako jakom unutrašnjem pritisku kao tada. To
je bio najsnažniji i najdublji društveni potres za 40 godina trajanja njene
okupacije u Bosni i Hercegovini.
Neposredno poslije
završetka generalnog štrajka 1906. godine hercegovački radnički pokret se
definitivno organizaciono uobličava. Sindikalna centrala – Glavni radnički
savez za Bosnu i Hercegovinu, koji je osnovan u Sarajevu 27. augusta 1905.
godine, dobija u septembru 1906. godine od vlasti odobrenje za rad, a idućeg
mjeseca se formira i sedam njegovih strukovnih sekcija.
Ujesen 1906. godine i u
Mostaru počinju nicati prve sindikalne organizacije (grafičari), a nešto
kasnije, već slijedeće godine, ovdje su funkcionisale podružnice krojača,
pekara, metalaca, građevinara, drvodjelaca i kožaraca. Ubrzo je formiran i
Međustrukovni odbor, koji je predstavljao jedinstveno rukovodeće tijelo u gradu
i inicirao brži razvitak sindikalnog pokreta u Hercegovini.
Nema komentara:
Objavi komentar