*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je akademik Asim
Peco, a objavljen je u septembru 2000. godine.
Naš narod kaže:
Vrijeme gradi niz Kotare kule.
Vrijeme gradi, vrijeme razgrađuje.
Koliko istorijske istine ima u ove dvije rečenice!
Drugačije rečeno, sve je prolazno. Ali, opet, istorijska je istina da negdje
vremenu, njegovom neumitnom hodu, često pripomažu i ljudi. Ima vremena u kojima
zli ljudi, bolje rečeno – neljudi, mnogo učine da se vremenski hod ubrza. Oni
potpomažu da se kule razgrađuju. Kad nam vrijeme “oburda” kulu, nije žal za
njom kao kad je njen kraj djelo ruku nečovjeka, kada neljudi dođu do izražaja,
pa je unište. O ovom posljednjem, o nedjelu zlih ljudi, često se govori u
posljednje vrijeme. I to naročito na našim prostorima, na prostorima
Hercegovine. O jednom takvom neljudskom djelu, imali smo prilike da pročitamo u
“Mostu” br. 127(38.). Tu nam je gospođa Azemina Ljutović-Kurtović ispričala
istorijat Ljutovića kule u Hodbini. I, ispričala ga je na zavidnoj visini. U
toj njezinoj priči sve je došlo do izražaja: i pismenost, i ljubav prema
porodici, od Ahmetage kao stuba porodice, do rano preminule Emire, koje se i ja
sjećam kao učenice Mostarske gimnazije – i ljubav za Hodbinu.
U ovoj priči o “bivšoj kuli” došao je do punog izražaja
smisao autorkin za uočavanje detalja i da ih, u stilu velikih pisaca, nama
nareda i saopšti. Mi možemo samo zaželjeti da nam gospođa Azemina
Ljutović-Kurtović, iz svoje, nesumnjivo, bogate riznice sjećanja i pamćenja,
još ponešto saopšti na ovaj način. Doći će bolja vremena, doći će generacije
koje će imati vremena da se bave i naukom i istorijom, pa i istorijom
umjetnosti, koje, kratko rečeno, neće brinuti naše svakodnevne brige. A njima
će, bez sumnje, dobro doći svaki detalj o našoj sadašnjosti, svaki detalj koji
će im pružiti nešto novo, nešto iz našeg vremena. Pogotovo iz vremena koja su
prethodila našem.
I upravo zbog toga, ponukan člankom gospođe Azemine
Ljutović-Kurtović, ja ovdje iznosim jednu svoju želju: popišimo sve kule po
Hercegovini, popišimo sve značajnije objekte po Hercegovini. Generacije koje
dolaze iza nas mogu nam biti zahvalne. A ima se o čemu pisati (ja ovdje navodim
neke kule po sjećanju, a i neke važnije kuće).
U mome Ortiješu ima, ili je bila, kula koja je do posljednjeg
rata bila vlasništvo porodice N. Crnogorca. Ko je pravio tu kulu, kakva je
njena istorija, na moju veliku žalost, ja ne znam. Svakako o njoj se ne bi
mogle pričati priče kao o Ljutovića kuli, ali vrijedno je zabilježiti ono što
još u sjećanju mojih Ortiješana postoji.
Na Buni je bila, i do ovih vremena, zvala se Ćemalovića
kula. Možda još postoji neko od Ćemalovića ko se sjeća te kule, i života u
njoj.
Na Buni je vrijedno zabilježiti i Badžakovinu. To su bile,
koliko se sjećam, lijepe kuće koje su imale i vodu. Koliko su one povezane za
Ali-pašu Rizvanbegovića, ne znam. Ali vrijedno bi bilo da se i to zabilježi.
Vrijedno bi bilo zabilježiti o Velagićima iz Blagaja. To je
bila poznata porodica, sa svojim kućama na vrelu Bune. Svakako da postoji još
neko ko se sjeća i “rahatluka” u Velagića kućama. Čini mi se da je osnovna
osobina svih Velagića bilo poštenje i ponos.
U Stocu je bilo još tragova od Ali-paše Rizvanbegovića. Tu
su bili njegovi “dvori”. Zašto da i to ne sačuvamo od zaborava?! Sa
Rizvanbegovićima bi vrijedno bilo zabilježiti i o porodici Mehmedbašića, a i
jednih i drugih, nadam se, još ima u čijem je sjećanju život iz predratnih
dana. Ja sam jednom boravio u Begovini. Te kuće treba sačuvati, ako nije moguće
drugačije, onda opisati ih i ostaviti potomcima.
U Gabeli, Višićima, živjeli su Muradbegovići. Vrijedno bi
bilo da se i o njima što zabilježi. A njihovo prezime mnogo govori.
Fazlagića kula sama svojim imenom mnogo govori.
I, tako, ima, možda, još koja kula čije bitisanje bi bilo
korisno zabilježiti, sačuvati od zaborava. U Baćevićima postoje “Čelarevi
dvori”. Istina, davno su bili porušeni, ali, možda, postoji još neki trag od
njih, makar u sjećanjima. Ako nekad neko uzme za magistarski rad, da ne kažem –
doktorski rad – iz istorije umjetnosti ovu temu, naše sjećanje bi mu mnogo
pomoglo.
Ja znam da opisi ovih kula ne mogu biti onakvi kao što je opis Ljutovića kule, ali mogu nam pružiti osnovne podatke o svome trajanju. Pa i to će biti dosta. A ja se i ovom prilikom zahvaljujem gospođi Azemini Ljutović-Kurtović što mi je, pišući o svojoj kuli, mada je nikad nisam vidio, a nedaleko od nje sam živio, povratila sjećanje i na Simu Lučića, sa kojim sam išao u osnovnu školu, i na Hodbinu, i na hercegovačke kule.
Sačuvajmo i od “zuba vremena”, i od neljudi, ono što se još može sačuvati. Istorija će za to biti zahvalna.
Lijepe su te priče o kulama i ne treba ih zaboraviti.
OdgovoriIzbrišiSamo naprijed sa pisanjem.
Pozdrav
Hvala od srca!
IzbrišiVeliki pozdrav! :)