*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Esad Kurtović, a objavljen je u septembru 2000. godine, u časopisu „Most“, br. 130(41)
Ponuđenim prilogom
razmatra se pitanje ko su Jelena i Teodora, spomenute u odluci dubrovačkog Vijeća
umoljenih iz juna 1443. godine.
Više
istih imena ponavljanih u svakom geneaološkom nizu uvijek je zbunjujuće u praćenju
određene porodice, a izrazitom opterećenju pripada njihovo prepoznavanje u
oskudnoj građi srednjovjekovlja. Često marginalizirane, ženske linije je
redovno najteže pratiti. Takve karakteristike pruža zanimljivo i slojevito
genaološko stablo Kosača. Njegova složenost ponajbolje oslikava dugotrajnije
aktivno prisustvo ove znamenite porodice u svim sferama života srednjovjekovne
Bosne, Huma (kasnije Hercegovine) i šireg regiona jugoistoka Evrope. Različite
pozicione ženidbe spajale su u kući Kosača “sve četiri strane svijeta”,
ekonomsko-političkom, kulturno-vjerskom, rekli bi smo, onovremenom
civilizacijskom širinom, dajući joj kasnije, do današnjih dana, s naglašenim
elementima diskontinuiteta spoznaje, u ogledalu naslijeđa povijesno čudan
epilog sa odrazom manjeg prepoznavanja feudalnog i srednjovjekovnog a više savremenijeg
“balkanskog” raskidanja i svojatanja.
Dvojica
najjačih predstavnika Kosača XV vijeka, središnje grane i kičmeni stubovi kuće,
Sandalj Hranić i njegov sinovac i politički nasljednik Stjepan Vukčić, ženili
su se po više puta. Iz tri braka Sandalj Hranić je ipak ostao bez direktnih
potomaka. Umro je 15. marta 1435. godine. Nadživjela ga je njegova treća
supruga Jelena Hranić, prema poznatom, jedan od kontraverznijih predstavnika u
praćenju ženske linije Kosača.
Jelena
Lazarević, kći kneza Lazara Hrebljanovića i udovica Đurđa II Stracimirovića, u
brak sa Sandaljem Hranićem ulazi krajem 1411. godine. Njena uloga je istaknuta
u političkom životu Zete, te u široj političkoj konstelaciji vezivanja sa
Sandaljem u njegovim odnosima s Despotovinom i Zetom, putem braka s političkom
pozadinom. Literatura je kroz proučavanje srednjovjekovne književnosti
prepoznaje kao reprezenta prosvijećenog društva. Njeno prisustvo u poslovnim
bankarskim aktivnostima u Dubrovniku i Kotoru upotpunjuje sliku jedne od
zanimljivijih žena feudalnog južnoslavenskog prostora. Izostanak direktnog
potomstva uveo je Jelenu u Sandaljeve poslovne transakcije već za njegova života.
Obezbjeđujući supruzi zaseban depozit i kamate od ulaganja novca na dobit
veliki vojvoda se pokazao promišljenim. Ne samo da je očuvao političku
konstelaciju svoga braka, nego je i svome sinovcu Stjepanu Vukčiću ostavio u
nasljeđe stabilnije šire političko okruženje. Između ostalog, pitanje
preciznijeg datiranja smrti Jelene Hranić, u literaturi, nije riješeno. Različita
usputna bilježenja daju utisak da njena smrt nije ni postavljana kao problem u
geneaologiji Kosača.
Kristofor
Bonazijev iz Padove, dubrovački ljekar, trebao je prema odluci dubrovačkog Vijeća
umoljenih, krajem juna 1443. godine, ukoliko prihvati, da ide liječiti Jelenu i
Teodoru na dvoru ugledne vlasteoske porodice Kosača. (“domine Jelene et domine Theodore”, Državni arhiv u Dubrovniku,
Consilium Rogatorum VIII, 223, 28.06.1443. godine.) Navedena Jelena u
literaturi je poistovjećivana sa Sandaljevom ženom Jelenom Hranić. Stavovi
autora, Riste Jeremića i Jorja Tadića u kvalitetnom radu o zdravstvu, prihvaćeni
su bez komentara i u novije vrijeme. Dodatno, kod Jeremić-Tadića Jelena Hranić
je nazvana sestrom kneza Lazara, a nedavno, kod Vojke Besarović, pored Jelene i
Teodori je dato prezime Hranić. (Jelena Hranić, Sandaljeva žena, kći je kneza
Lazara a sestra despota Stefana Lazarevića. Nije poznata Teodora Hranić. Čuvena
je Teodora, supruga Radoslava Pavlovića. Ona je kći Vukca Hranića i sestra
Stjepana Vukčića. Ako bi se na nju mislilo ona bi nosila prezime Vukčić.)
Nasuprot
navedenim mišljenjima stoji činjenica da se testament Sandaljeve žene Jelene
Hranić počinje realizirati početkom aprila 1443. godine, što znači da ona tada
nije živa. U Ključu, 1. aprila 1443. godine Stjepan Vukčić Kosača, njegova supruga
Jelena i sin Vladislav izdaju potvrdu da primaju od Dubrovčana legate koje im
je Sandaljeva žena, Jelena Hranić, oporučno ostavila. To je ustvari,
priznanica, garancija čuvaru legata (Dubrovčanima), koja omogućuje primanje
legata koje će se tek desiti. Ona glasi:
“Mi
gospodin Stjepan milostiju božiom veliki voevoda rusaga bosanskoga i k tomu i
mi gospoja Elena više rečenoga gospodina voevode Stjepana a kći počtenoga
spomenutja gospodina Baoše i ja knez Vladislav sin više rečenoga gospodina
voevode Stjepana daemo va vidjenie vsakomu komu se dostoi ili pret koga se
iznese sii naš zapis otvoren ogledati a pod našu zakonu visuću pečat kako
primismo od mnogopočtenoga kneza i vlasteo dubrovačcjeh po našemu sluzje i
dijaku po Radivoju Šiglici s našim listom vjerovaniem što nam oporuči i ostavi
po sebie na smrti gospoća Elena i upisa z dobrom svjestju svoju napokonu rječ u
testamentu kakono e po zakonu svjetovno i š ne pečatju pisana od ruki nee
duhovnika Nikandra starca erusalimskoga kako smo rekli zgora ere primismo mi
gospodin voevoda Stjepan i ja gospoja Elena i ja knez Vladislav vas poklad što
e bila položila rečena gospoja Elena u komun dubrovački u sudovieh srebrnieh i
obotcjeh zlatieh i u pojasieh i u prstenieh i u velicieh i oglavju ili u čem u
inom sve na puno primismo i tisuću dukat zlatjeh i nešto veće ne osta u komun
dubrovački od postava gospoće Ele er ni sve daše cielokupno kakono e i
postavleno i zato im učinismo ovi zapis za veće vjerovano pod našu visuću pečat
rošestva Hristova 1443 ljeto mjeseca aprila prvi dan u Kluču pisano po
zapoviedi gospodina voevode Stjepana i gospoe Elene i kneza Vladislava voevodića
kako se i više piše pisa Vukša dijak.”
O
smrti Jelene Hranić prije juna 1443. godine govori i dokumentacija nastala
prilikom otvaranja njenog testamenta. Testament Jelene Hranić pisan je 25.
novembra 1442. godine u Gorčanima. Originalni primjerak nije sačuvan, već samo
prepis koji je napisan 5. aprila 1443. godine prilikom otvaranja testamenta u
Dubrovniku. U zbirci ćirilske građe Ljubomira Stojanovića otvaranje testamenta
i njegovo prepisivanje u zapisnik nepodesno je datirano sa 25. XI 1442. godine
i naslovljeno samo kao njen testament. (Čin otvaranja i prepisivanja testamenta
desio se 05.04.1443. godine, kako je to ispravno datirao Medo Pucić u svojoj
zbirci i što se može utvrditi u zapisniku u Dubrovačkom arhivu.) Uvodni dio
dokumenta pokazuje razdvajanje čina otvaranja testamenta poslije smrti Jelene
Hranić, od same sadržine testamenta pisanog za njezina života. On glasi:
“Pred
gospodina kneza dubrovačkoga Nikše Pucikja svojem vikem na puone przvan
duhovnik Nikandar starac jeruzalimski i Iovan kaluger i Dobrko Marnik i svakoga
nih osoba zaklesmo vrhu testamienta počtenoga spomenutja gospoge Elle bivšago
gospogja gospodina vojevode Sandalja koi rekoše bogom i dušom nih da ovja
testamen jest učinila gospogja Ella u svom dobru zdravju puotju i u svoju pečat,
a hote da se izvrši što se u nem udrži koga testamenta jest početak ovai …”,
(dalje se daje prepis testamenta), “… Va ime otca i sina i svetago duha u
svetuju troici amin. Mi gospogja Elena …”.
U
dubrovačkom zapisniku, neobjavljenim dijelovima dokumenta, na početku prepisa čina
otvaranja testamenta, za gore navedeni uvodni dio, stoji: “1443 adi 5 april”, a
sa strane, na mjestu gdje počinje prepis testamenta, navedeno je: “1442 adi 25
novembris”.
Time
bi se Jelena Hranic, Sandaljeva žena, mogla isključiti u kombinaciji odluke
Vijeća umoljenih iz juna 1443. godine. Tu činjenicu potvrđuje još jedan
podatak, koji ne riješava tačno vrijeme smrti Jelene Hranić, ali ga, ipak,
ostavlja preciznije otvorenim.
U
odluci Vijeća umoljenih od 27. marta 1443. godine, Stjepan Vukčić Kosača navodi
se kao korisnik dobiti na uložena sredstva pokojnog Sandalja Hranića, umjesto
umrle Sandaljeve supruge i svoje strine Jelene Hranić. (“Prima pars est de dando libertate domino Rectori et cuius Minori
consilio dandi et solveni voyvode Stipano prode ducatorum sex milliarum aliarum
depositati in nostro comuni per voyvoda Sandagl et de quibus prode veniebat et
dari debebat annuatum per domina Jela uxore sua. Et hoc per uno anno finito die
sancti Blaxi…”, -sa strane: “per
solveni voivode Stepano prode ducatorum 6000 domine Jele defuncte”, Državni
arhiv u Dubrovniku, Consilium Rogatorum, VIII, 206, 27.03.1443. godine. Kako su
za ovu odluku bile potrebne predradnje na dvoru Stjepana Vukčića Kosače, tj.
sastavljanje priznanice u odgovarajućoj formi i njeno dostavljanje u Dubrovnik, onda bi datum
smrti Jelene Hranić mogli pomaći i prije 27. marta 1443. godine.) Do tada Jelena
Hranić je iza smrti supruga Sandalja redovno ostvarivala dobit u periodu
1435.-1442. godine. Daljnja preciziranja bi mogla uslijediti. Zasigurno,
vremenski okvir smrti Sandaljeve žene Jelene Hranić stajao bi u granicama između
25. novembra 1442. godine, tj. datacije pisanja njenog testamenta, i 27. marta
1443. godine kada se jasno pominje da je ona pokojna. (Biograf kćeri kneza
Lazara, Miodrag Purković, vrijeme smrti Jelene Hranić stavlja u početak marta
1443. godine. U obzir treba uzeti i činjenicu, mada ne doslovno, jer je bilo
odstupanja u vremenu dizanja dobiti, da je Jelena imala pravo da podigne dobit
početkom februara, a da to nije učinila, preciznije, za prvu ratu na dan
svetoga Vlahe, 3. februara 1443. godine. Primjera radi, u periodu 1435.-1442.
godine prvu ratu je dizala najkasnije do sredine marta.)
Ko
bi onda mogla biti Jelena, pomenuta u odluci iz juna 1443. godine? Od
preostalih poznatih to bi bila Jelena Balšić, prva supruga Stjepana Vukčića
Kosače, kćerka Balše III i unuka Jelene Hranić, Sandaljeve žene. (Jelena Balšić
u brak sa Stjepanom Vukčićem ulazi krajem 1424. godine.)
Po strani ovog razmatranja ostalo je ime Teodore, koje se
također tada spominje. Prema poznatom, to bi mogle biti Teodora Vukčić, sestra
Stjepana Vukčića, i tada već udovica Radoslava Pavlovića, ili, što je
vjerovatnije, Teodora Balšić, sestra supruge Stjepana Vukčića Kosače, Jelene
Balšić, a inače supruga bosanskog vojvode Petra Vojsalića, potomka kuće
Hrvatinića. Teodora Vukčić bi se, kao mati vojvode Ivaniša Pavlovića,
vjerovatno preciznije nazvala u pomenutoj odluci. (Svoju unučicu Teodoru, u
svome testamentu pominje Jelena Hranić.)
Sandaljeva
supruga, Jelena Hranić umrla je prije 27. marta 1443. godine. Po
svemu sudeći, juna 1443. godine, prema odluci dubrovačkog Vijeća umoljenih,
ljekara su trebale dvije sestre Jelena i Teodora, kćerke Balše III, unuke
Sandaljeve žene Jelene Hranić, a supruge bosanskih velikaša Stjepana Vukčića
Kosače i Petra Vojsalića. (I nešto kasnije, 1445. godine Stjepan Vukčić Kosača
i njegova supruga Jelena će tražiti ljekara za Jeleninu sestru Teodoru.)
Nema komentara:
Objavi komentar