Olimpijci bez odličja - GALERIJA NEOSTVARENIH ŽELJA

            *NAPOMENA: Tekst koji slijedi je iz knjige “Mostar - kolijevka sporta”.

            Uz donatorsku podršku Evropske unije i u tiražu od 1000 primjeraka, 1996. godine iz štampe je izašla knjiga “Mostar - kolijevka sporta” koja popunjava veliku prazninu u oskudnoj sportskoj literaturi. Knjiga je djelo više autora čiji je rad koordinirao poznati sportski novinar Dragan Miladinović, dok su recenzenti bili priznati sportski stručnjaci prof. dr Hamid Šoše, prof. Željko Džeba, prof. Enver Novaković i Mile Knezović. Najveća vrijednost ove knjige, posvećene prvom vijeku organizovanog sportskog pokreta u gradu na Neretvi i stogodišnjici modernih Olimpijskih igara je da je oslobođena političkih, ideoloških i drugih konotacija, te prožeta jedino sportskim duhom, kako to u recenziji naglašava i Hamid Šoše.

 

            Ivica BARBARIĆ (Čitluk 1962.) - Kada je na ljeto 1989. godine preselio u Španiju, “Burgos” je bio drugoligaš. A, već u narednoj sezoni stekao je status prvoligaša. Prvobitno je bio “zapeo” za oko slavnom “Mančester junajtedu”, ali visina obeštećenja je spriječila njegov odlazak na Ostrvo.

            S “Rođenima” je krčio put do finala Kupa Jugoslavije 1986. godine, ali je zbog operacije meniskusa izostao iz odlučujuće bitke. Tri godine kasnije Ivica Barbarić je bio u “Veležovoj” posadi koja je doplovila do finala toga najmasovnijeg fudbalskog takmičenja. Ne može da prežali što sa “Rođenima” nije stigao i do šampionskog trona:

            - Tri godine zaredom vrtjeli smo se oko samog prvoligaškog vrha. A, bar jedanput je trebalo da budemo prvaci, ali smo najviše dosegli vicešampionsku titulu.

            Samo jedanput igrao je u “A” reprezentaciji, 1988. godine. Iste godine bio je akter Olimpijskih igara u Seulu.

 

***

 

            Ivan ĆURKOVIĆ (Mostar 1944.) - Mostar je oduvijek imao odlične i pouzdane fudbalske golmane. Iz te plejade među najpoznatijim je Ivan Ivica Ćurković. Četrnaestogodišnji dječak 1958. godine stao je na gol juniora „Veleža“. Već 1960. godine, na svoj šesnaesti rođendan, potpisao je prvi ugovor, pa je tada bio najmlađi profesionalac u državi.

            Nije dugo čekao da postane standardni prvotimac. To se dogodilo u sezoni 1960./61. godine. Prvoligašku premijeru imao je protiv „Crvene zvezde“. Svoju četverogodišnju obavezu odradio je na najbolji mogući način. Branio je fenomenalno. Bio je ne samo jedan od stubova odbrane, nego i čitavog tima. U tom razdoblju „Rođeni“ su igrali klasični „bunker“, jer su se grčevito borili za goli prvoligaški život, s izuzetkom sezone 1962./63. godine kada su bili četvrti. „Veležovu“ mrežu čuvao je na 222 utakmice od kojih oko polovine prvoligaških. Od 1964. do 1972. godine igrao je u beogradskom „Partizanu“ (bio i prvak). „A“ reprezentativac (1963.-1970. godine) bio je 19 puta. Igrao i u omladinskoj (4 puta), amaterskoj (4 puta) i mladoj (2 puta) reprezentaciji. Akter Olimpijskih igara u Tokiju 1964. godine.

            Najljepše fudbalske dane, ali i one van igrališta, doživio je u Francuskoj. Vrhunac karijere 1976. godine, sa „Sent Etjenom“ finalista Kupa evropskih šampiona. U odlučujućoj utakmici protiv minhenskog „Bajerna“ mrežu je čuvao kao da ima „hiljadu ruka“. U razdoblju Ćuretovog četverogodišnjeg gazdovanja i „Sent Etjen“ je bio vladar francuskim fudbalom: tri puta šampion i isto toliko puta pobjedink Kupa Francuske. Bio je i kapiten tima u kojem je i okončao igračku karijeru na kraju sezone 1980./81. godine. U Francuskoj je bio  i ostao ne samo visoko cijenjena i omiljena sportska ličnost, nego i kao čovjek posebnog kova. Bio je čak savjetnik stručnog štaba reprezentacije „Galskog pijetla“ na Svjetskom prvenstvu u Španiji 1982. godine. Dobitnik je „Zlatne značke“, visokog priznanja za zasluge u francuskom sportu.

 

***

 

            Predrag JURIĆ (Čitluk 1961.) - „Velež“ je sedamdesetih godina prošlog vijeka imao „atomsku navalu“ sastavljenu od reprezentativaca. Ali, imao je i osamdesetih godina, još ubojitiju, s klupskim prvoligaškim rekordom golova u jednoj sezoni, čak 67. Njen prvi snajperist bio je Predrag Jurić. On je sa 19 pogodaka, u jednom prvenstvu, treći strijelac „Rođenih“ svih vremena. Tresao je mreže i u drugim bitkama. Naročito mu je drag gol iz finala Kupa 1986. godine kada je pobijeđen zagrebački „Dinamo“ sa 3:1. Taj pogodak jedan reporter je ovako opisao: „Sjajan centaršut Skočajića sa desnog krila, Predrag Jurić je loptu umirio, obišao Lulića, izbio pred Stojića i gol je neminovnost, lopta se zarila u lijevi gornji ugao Dinamove mreže. To je 3:1, to je drugi Veležov trijumf u Kupu.“

            - Nijedna prethodna generacija „Veleža“, u jednoj takmičarskoj godini, nije postigla koliko naša. Postala je pobjednik Kupa i bila treća u prvenstvu. To je, zaista, veliki uspjeh. Međutim, da smo ozbiljnije shvatili ukazanu priliku mogli smo biti i prvaci. Ne samo jednom. Eto, u sezoni 1986./87. godine bili smo na korak do trona, ali smo se na kraju morali zadovoljiti vicešampionskim zvanjem - riječi su Predraga Jurića.

            Vrata „A“ reprezentacije (1987.-1989. godine) otvorila su mu se samo dva puta. Bio je i „olimpijac“ u Seulu 1988. godine. Počeo je u Čitluku, nastavio u dubrovačkom GOŠK-u i zagrebačkom „Dinamu“, da bi zablistao u „Veležu“. A, ispod Bijelog brijega odlepršao je u Španiju, a karijeru je nastavio u Hrvatskoj.

 

***

 

            Vladimir MATIJEVIĆ (Mostar 1957.) - Najtrofejniji „Veležov“ igrač i mostarski fudbaler. Jer, u svojim rukama je držao četiri pobjednička pehara. Dva puta je slavio osvajanje Kupa, zatim Balkanskog kupa i međunarodnog juniorskog turnira „Kvarnerska rivijera“ (1974. godine). A tu su i trofeji sa tradicionalnog mostarskog februarskog turnira.

            Godine 1975. prvi put je osjetio miris prvoligaškog baruta. Bilo je to protiv OFK „Beograda“ (1:2) pod Bijelim brijegom. Na terenu je pstao samo tri minute, jer ga je povreda izbacila iz stroja. Slučajnošću, maja 1987. godine jedna teža, protiv splitskog „Hajduka“ (0:1), na istom stadionu, označila je kraj njegove igračke karijere. A, tada je, kao kapiten predvodio „Rođene“ prema samom vrhu prvoligaške piramide. Da mu se ta „fatalna“ povreda nije dogodila, možda bi se s njima ispeo i na Olimp.

            Punih 12 sezona vojevao je na prvoligaškom frontu. Stasao je u „libera“ kalibra kakvog bi poželio svaki vrhunski tim, u kalibra reprezentativnog formata. Bio je pouzdan, ali i kreativan. Iskazao je i realizatorske sposobnosti: 31 pogodak u 273 prvoligaške bitke. I njegovoj generaciji, tako reći za dlaku, izmakao je šampionski oreol. Najbliži im je bio u sezoni 1986./87. godine, kada su bili viceprvaci. „A“ reprezentativac (1980.-1984. godine) tri puta. Igrao na Olimpijskim igrama u Moskvi 1980. godine, gdje je ostao na korak do medalje - četvrti.

 

***

 

            Boro PRIMORAC (Mostar 1954.) - On je „najreprezentativniji“ fudbalski reprezentativac. Igrao u pet državnih selekcija: omladinska (12 puta), mlada (7 puta i 1 postignuti gol), mediteransko-olimpijska (15 puta i 6 postignutih golova) i „A“ (14 puta, od 1975. do 1980. godine). Bio je akter Olimpijskih igara u Moskvi 1980. godine.

            - Za uspomenu ostaju trijumfi u Kupu Evrope za mlade 1978. godine druga finalna utakmica igrana u mom rodnom gradu i na Mediteranskim igrama u Splitu 1979. godine - kazao je Boro Primorac.

            Izdanak „Veležove“ škole, igrač plemenitog kova. Centarhalf visokog rejtinga. S vremena na vrijeme oblačio dres s brojem „6“. S „Rođenima“ učestvovao u 133 prvoligaške utakmice i na više njih pogodio protivničke mreže. Svojevremeno je pričao:

            - Imali smo, zaista, tim snova. Od svih prethodnih generacija naša je bila najbliža šampionskom tronu. Od njega nas je, u sezoni 1973./74. godine, dijelio samo mali korak, odlučivala je gol razlika!

            S „Veležom“ je dva puta zaredom pohodio po Evropi. To se ne zaboravlja. U osmini finala Kupa UEFA visoka prepreka zvana silni i oholi engleski „Derbi Kaunti“ na revanš u Mostar dolazi sa, naizgled, nedostižnom prednošču od 3:1. Ali, „Rođeni“ su vjerovali u svoje snage i mogućnosti. U toj drugoj utakmici, pod Bijelim brijegom, upravo Boro Primorac je „otvorio“ vrata „Ovnova“ (nadimak „Derbi Kauntija“, jer im je na grbu kluba ovan - op. a.). Iako najmlađi, bio je najhrabriji. Majstorski je realizovao penal za 1:0. To je bio nagovještaj slavlja i veličanstvene fudbalske predstave, a zatim nezaboravne fešte. „Velež“ je pobjedio sa 4:1. Boro je u toj nezadrživoj seriji, protiv bečkog „Rapida“ ukrotio austrijskog reprezentativnog centarfora Krankla, dobitnika „Srebrne lopte“ - drugog strijelca klupskih prvenstava Starog kontinenta.

            Primorac je 1977. godine preselio u splitski „Hajduk“ s kojim je osvojio titulu prvaka države. Kada je napustio Split, od 1983. godine igrao je u Francuskoj, gdje je u „Kanu“ počeo i trenersku karijeru. Vježbao je fudbalere i u drugim zemljama, a u vrijeme štampanja ove knjige obavljao je trenerski posao u Japanu.

 

***

 

            Zvonko SERDARUŠIĆ (Mostar 1951.) - U sport je zakoračio preko fudbala. Bio je u generaciji nada „Rođenih“. Kao đak igrao je rukomet za ekipu Medicinske škole. Nije mogao da promakne oku profesora Džemala Burića i obreo se u „Tehničaru“, timu EMŠC. Bilo je to 1967. godine. Kada ovaj tim nije uspio da preseli u Republičku (rukometnu) ligu, s nekim svojim drugarima 1969. godine je prešao u RK „Velež“ u kojem je ostao tri godine.

            U želji za dokazivanjem i bržom afirmacijom, iz rodnog grada Zvonko Noka preselio je u Sarajevo u, tada, prvoligašku „Bosnu“ 1972. godine. Dres sarajevskih studenata nosio je samo jednu polusezonu, da bi već 1973. godine pristupio slavnijem klubu, bjelovarskom „Partizanu“. I već na prvom iskoraku iz Mostara postao je reprezentativac - 61 nastup za reprezentaciju sa 122 postignuta gola. Igrao je na montrealskoj Olimpijadi 1976. godine.

            - Na tim igrama imali smo peh. Neočekivano smo izgubili od SR Njemačke i to samo s jednim golom razlike, pa smo osvojili tek peto mjesto. Bio je to naš jedini poraz. Mi smo, naprotiv, pobijedili sovjetsku reprezentaciju sa 20:18, ali je ona ipak osvojila zlatnu medalju - rekao je Zvonko Serdarušić.

            Serdarušić ipak u svom vlasništvu ima vrijednih trofeja. Na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj, u Haleu 1974. godine, osvojio je bronzano odličje. U kolekciji ima i dva zlatna: sa Mediteranskih igara i Svjetskog kupa u Švedskoj. S bjelovarskim „Partizanom“ je dva puta slavio titulu državnog prvaka i jednom pobjednika Kupa. Godine 1980. obreo se u Njemačkoj. Prvu sezonu je proveo u Kiiu gdje je, ko zna koji put, iskazivao svoje vrhunske igračke kvalitete. Iz ovog grada, iz njegovog prvoligaša, preselio se u onog novajliju u eliti, u Berlin, gdje je igrao tri „oproštajne“ sezone. Već prve sezone u Prvoj ligi s Berlincima je treći i polufinalista Kupa IHF. Godine 1983. bio je i trener njihovog drugog tima, inače drugoligaša.

            Proslavljeni internacionalac, poslije 12 godina, vratio se u Mostar i u svoj „Velež“ kao trener. Ali, po potrebi je i igrao. Kasnije je bio učitelj rukometaša iz Metkovića. U trenutku štampanja ove knjige, uspješan je prvi čovjek stručnog štaba „Kila“, jednog od najboljih Bundesligaša, naravno u Njemačkoj.

 

***

 

            Daniel TEMIM (Mostar 1955.) - Visinom podsjeća na košarkaša. Imao je smisla i za igru pod obručima, ali 1968. godine zauvjek ga je „osvojila“ atletika i disciplina skok uvis. Tu je, zaista, imao meteorski uspon i to pod nadzorom profesora fizičkog vaspitanja Mustafe Isovića.

            Godina 1973. za Daniela je bila prelomna. I beričetna. Te godine preletio je letvicu podignutu na 211 centimetara. U skoku uvis obara i juniorski državni rekord. Šampion je BiH za juniore i seniore. Na juniorskom prvenstvu Balkana osvaja bronzanu medalju. Istovremeno je i juniorski i seniorski reprezentativac Jugoslavije. Nastupa i na polufinalu Kupa Evrope. Pobjeđuje na mnogim, pa i na međunarodnim takmičenjima. Sve to ostvaruje kao član AK „Velež“.

            Od 1974. godine je u beogradskom „Partizanu“ gdje nastavlja sa podvizima i trijumfima. Te sezone na Balkanskim atletskim igrama u Sofiji sve je iznenadio i zadivio fantastičnim rezultatom. Preletio je visinu od 220 cm. Devetnaestogodišnjak sa obale Neretve tako osvaja zlatnu medalju i postavlja novi državni rekord. Taj dolet ga čak rangira na dvije tablice: na juniorskoj je prvi, a na seniorskoj deseti. Akter je Evropskog prvenstva u Rimu i Olimpijskih igara u Montrealu 1976. godine.

            Godine 1981. vinuo se do novog državnog rekorda od 226 cm. Taj rezultat je ostvario u Kupu evropskih šampiona, kada je pojačao „Crvenu zvezdu“. Kasnije se posvetio trenerskom pozivu, naravno radeći sa atletičarima.

 

***

 

            Semir TUCE (Mostar 1964.) - Otkriven je, gdje bi drugo, na tradicionalnom turniru mahalskih ekipa 1975. godine. Njegov raskošan talenat odmah su zapazili Haldun Leo Hrvić i Omer Oručević, pod čijim je nadzorom Semir Tuce učio i stasao među najmlađim „Rođenim“. I preskakao je klupske selekcije. U maju 1982. godine juniori „Veleža“ trijumfovali su na turniru nada Evrope u francuskom gradiću Romenvilu. On je bio prvo ime tog cijenjenog takmičenja. Tog proljeća je doživio prvoligaški debi na lijevom krilu. Njegov brzi uzlet donekle je usporila teža povreda noge. U ovom razdoblju igrao je u omladinskoj, mladoj, olimpijskoj i „A“ reprezentaciji Jugoslavije (1986.-1989.) u ovoj posljednjoj sedam puta s dva postignuta gola.

            Jedno ugledno novinarsko pero, Slavoljub Vujović o Semiru Tuci napisao je i ovo: „Zbilja na koga liči? Trk možda Skoblarov, ali Skoblar je bio mnogo žešći, ovaj Tuceov ima nekakvu mekoću crnačkih pokreta. Centaršut ala Džajić, ali ipak nekako drugačiji, ta lopta od njegove noge do nečije glave ide nekako kao ona djetinja loptica od strugotine, na gumice, kao da hoće da se vrati poslije. Možda taj dribling ima nešto Repčevo, ali taj šut...Na koga liči, pa jednostavno, to vam je Semir Tuce, njega sad drugi mogu da kopiraju. On je, izgleda, jednostavno takav rođen, tako obdaren da je postao jedan od neponovljivih...“

            Bio je u reprezentaciji koja je osvojila vizu za Olimpijske igre u Los Anđelesu 1984. godine. Ali, ostao je kod kuće. Zašto? To zna jedino tadašnji selektor reprezentacije Jugoslavije. Igrao je, međutim, na sljedećoj Olimpijadi u Seulu 1988. godine. Reći će da mu je neostvarena želja titula državnog prvaka u dresu „Veleža“. Sa svojom generacijom, kojoj je bio i kapiten (jedan od najmlađih u istoriji kluba), bio je jednom vicešampion, dva puta treći i jednom jesenji prvak. S njom je 1986. godine osvojio Kup, a tri godine kasnije u istom takmičenju bio je finalist. Od 1989. godine svoje loptačko umijeće iskazivao je u Švajcarskoj, u timu „Lucerna“. Igrao je i u državnoj reprezentaciji BiH i bio njen prvi kapiten u istoriji.