03. 02. 2015.

Mostarska sevdalinka - 1.dio


            *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Ismet Ćumurija, a objavljen je u mostarskoj informativnoj reviji MM, u dvobroju 6/7, u decembru 1996. godine.


            Aman, gondže, mrijem od sevdaha...

            Grim je jednom rekao da naša narodna pjesma ima u sebi sve ljepote istočne i zapadne lirike. Ona je ogledalo života i vremena, ona nam kazuje kako se nekada eglenisalo, sevdisalo, teferičilo i ašikovalo, kakve su bile đisije, kakvi šefteli sokaci, kakve su bile mahale, noću obasjane zlatnom mjesečinom i fenjerima, kakve sedefli tambure, koliki su bili meraci i derti uz zvuke daira.

          Ima l’ jada kad bir-akšam pada,
            kad def bije u prve jacije,
            Kad mahale fenjere popale,
            A sa đula jeca glas bulbula,
            Dok sanani cvile šadrvani
            i iz tame šapću usne same:
            Slatko gondže, da li misliš na me?

            Mi, Mostarci, smo sevdalinki dali još jedan epitet i zovemo je TEŠKIM SEVDAHOM.

          Aman jada, kad sabah ovlada,
            Kad dert guši i suze osuši,
            Vrele usne kad šapću bez daha:
            “Aman, gondže, mrijem od sevdaha!”

            Sevdalinka je, inače, kažu, nastala u haremluku, ženskim odajama na čardaku, gdje su, uz tihu pjesmu, djevojke na džerdžefima vezle i u vezove utkivale svoje ljubavne želje, nade i strahovanja. Stajale su krišom iza demirli-pendžera provirujući kroz mušepke dolazak voljenoga koji bi se jabukom ili cvijetom bacio na pendžer i pozvao djevojku na ašikovanje.
            Tako je i mostarska sevdalinka, koja ima specifični izraz u odnosu na sevdalinke Prijedora, Banjaluke, Sarajeva, Višegrada, Foče, Tuzle, Travnika i drugih gradova Bosne i Hercegovine, nastala u sokacima mostarskih mahala: Luke, Brankovca, Mazoljica, Carine, Cernice, Starog grada, Ograde, Podhuma, Raljevine, Panjevine, Džikovine, pa sve do Babuna. Damar sevdalinke osjećao se u Rizvanbegovića čošku na Suhodolini, Čelebića čošku na Luci, Fazilovim i Novinim u Podhumu, u dva Ćumurijina čoška u Brankovcu, Alajbegovića, Kajtazovom, Hadžiosmanovića-čošku. U kućama Efica, Dedića, Voljevica, Ljubovića, Džabića, Džudža, Muslibegovića, Lakišića, Rudinca, Ribica, Karabega, Oručevića, Komadina, Aršinovića i mnogih drugih.
            Ta divna sevdalinka nastala je u zanosu, neostvarenim željama, čežnji i u ranjenom srcu, a ta rana, kako kaže pjesma, nezacjeljiva je, jer je u sred srca.

          Prvi sevdah - rana pod srdašcem,
            Drugi sevdah - rana na srdašcu,
            Treći sevdah - rana u srdašcu.
            Preboljet’ ću ranu pod srdašcem,
            Preboljet’ ću ranu na srdašcu,
            Al’ ne mogu ranu u srdašcu.

            Sevdahom se i voli i pati. Dr. Himzo Polovina, nekadašnji i vječno popularni sevdalija iz Mostara, svojevremeno na pitanje da li se danas izgubio značaj sevdalinke, ovako odgovorio:
            - Možda, utoliko što rijetko ko još zna pravo značenje sevdaha. To nije riječ koja označava ljubav. Sevdah je sve ono emotivno što dajete jednoj osobi. Kroz sevdah i sevdalinku se voli i pati, čezne i trpi. U vrijeme kada je sevdalinka nastala, ljubav nije bila slobodna i momci i djevojke su bili sputani tradicijom. Muškarac u to doba nije mogao ženi reći: “Volim te”, a žena je to mogla samo kroz pjesmu, pa opet ne tako otvoreno, već kroz metafore, diskretne asocijacije...
            Sevdalinka je uvijek imala neke poruke što se danas u zabavnoj muzici kao i u takozvanoj novokomponovanoj narodnoj pjesmi izgubilo...

          Od sevdaha, Mujo,
            Od sevdaha, dušo,
            Od sevdaha, srce moje,
            Goreg jada nema.
                        Nit bolesti, Mujo,
                        Nit bolesti, dušo,
                        Nit bolesti, srce moje,
                        Od ašikovanja.

            Takva pjesma iz mostarskih odaja, haremluka, čardaka, sišla je ubrzo u kaldrmisane avlije, prošarane đerizima iz rijeke Radobolje u kojima su rasle šeftelije, zerdelije i šandude, osjećala se hladovina odrine, u uglu sećija i mala skemlijica prekrivena serdžadicama, a visoki duvarovi okrečeni - bili su nadvijeni granatim smokvama i napuklim plodovima nara.
            Ponekad bi djevojke svoj vez vezle i pjevale u hladu avlije, okružene mirisnim džulbeharima, katmerima, šebojima, zumbulima i albaderima, dok su u avlijskim sofama na pripeci spavali cvijetovi lale i zambaka. Često bi se preplitao pjev bulbula sa pjevom kumrija i cvrčaka iz obližnjih bašta oko Radobolje, Strijelčevine i Zgona, te sa platana duž Liske, Balinovca i Rondoa.
            Vremena prolaze i djevojke postaju slobodnije. Izlaze pored zabrane roditelja krišom na avlijska vrata i tu se sada vode ašikluci.

          Sinoć ja i moja kona,
            Na kapiji stajahu,
            Čekala sam dragog da mi dođe,
            Da mi ružu donese.

            Sevdalinka prelazi u selamluke, predahluke, gdje se muška čeljad porodice prvo odmarala, pa onda zabavljala. Pjevalo se uz saz i daire i teferičilo do kasno u noć, pa, ponekad, i do samog sabaha.
            A momci su počeli s pjesmom prolaziti sokacima i dolaziti draganama pod prozore:

          Daj, iziđi, ašik-dušo,
            Na kapidžik onaj mali,
            Gdje smo nekad sevdisali,
            Šerbe pili i plakali.

            Spomenućemo neke, tih davnih vremena, rado pjevane sevdalinke u Mostaru: “Ali-paša na Hercegovini”, “Hvalila se Šarića kaduna”, “Kolika je pod Mostarom Cernica”, “Telal viče od jutra do mraka”, “Pod Mostarom ta zelena livada”, “U bašči mi bunar voda, ja je ne pijem”, “Mujo kuje konja po mjesecu”, “Imal jada ko kad akšam pada”, “Kroz bašču mi potok teče”, “Što li mi se Radobolja muti”, “U Mostaru šadrvan vodica”, “Hodio sam svud po svijetu”, “Trepetiljka trepetala”, “Lijepi li su mostarski dućani” i mnoge druge.
            Mostar je uvijek imao svoje pjevače sevdalinki i one koji su meračili uz nju i uz poznatu “hercegovačku lozu” i vina “žilavku” i “blatinu”, teferičili i mezetili uz pečenje sa ražnja.
            Svaka mostarska mahala imala je, može se slobodno reći, svoje pjevače i svirače. Mnogi pjesnici Mostara su nadahnuti sevdalinkom stvarali svoje stihove. Poznati mostarski pjesnik Osman Đikić napisao je tako kasnije veoma poznate i popularne sevdalinke: “Oj kaduno dušo moja”, “Džaurko mila”, “Džela Fato” i druge. Aleksa Šantić autor je Emine, ali se malo zna da su njegovi stihovi i sevdalinki “Bulbul pjeva okolo Mostara”, “Gondža ružo u zelenom sadu”, “Jahao sam konje, ašikovao, pio”, “Leptirići mali”, “Ko pokida sa grla đerdane”, “Hasanagin sevdah” i mnogih drugih.
            Mostarsko podneblje je stvoreno za ljubav - sevdah, a sevdalinka je uvijek bila glavna duhovna žila kucavica grada na Neretvi. Zato treba spomenuti i nekoliko izuzetnih tumača i izvođača sevdalinki u Mostaru u periodu od pred Drugi svjetski rat do rata 1992. godine. To su Avdo Ombašić (Šice), Šefkija Šehović, Fatima Hadrović - Čerkić (Fatka), Ščepa Rozić, Nezir Bukovac, Avdo Ćumurija, dr. Himzo Polovina, Meha Sefić (Slikar Maestro), Meho Zekić, Ekrem Duvnjak, Ismet Ćumurija, Fadil Karić, Ilijaz Delić. Stvarno ih je bilo još mnogo.
            Od instrumentalista koji su očuvali i prenosili sevdalinku na mlađe ističu se Mehmed Voljevica (Babo), Mujo Karalija, Fehim Hadžiselimović (Feha), Mirsad Stupac (Mimi), Faruk Mehičević i Izedin Gačanin.
            Mostarska sevdalinka je ušla i u prostorije mostarskih kafana: “Ruža” (sada na istom mjestu istoimeni Hotel, devastiran u posljednjem ratu), “Zeleni gaj” (sada više ne postoji), “Bijela lađa” (ne postoji odavno), “Metropol” (na nekoliko godina pred ovaj rat zatvorena i pretvorena u poslovne prostorije, a u ratu srušena), “Vakuf” (pred ovaj rat zatvorena), “Lira” (u ovom ratu totalno srušena), te bašte “Pariz” (odavno uništena i pretvorena u park), “Preporod” (desetak godina iza Drugog svjetskog rata pretvorena u dječije igralište), i “Velež” (u posljednjem ratu potpuno uništena), na terase Hotela “Neretva”, Hotela “Bristol” i Hotela “Mostar”.
            Pašana Begović (rođena Džoklo), Hatidža Zagorčić (rođena Kanjo), Džemila Behmen (rođena Voljevica), Hatidža Sirčo-Ćerić, Devla Kajtaz, Džira Vejzović, Sevda Katica, Džulsa Hadrović (rođena Gušanac) i mnoge druge Mostarke autentični su kazivači izvornih narodnih melodija, a rahmetli Osman Đikić, Muhamed Ajkić, dr. Himzo Polovina, Mustafa Trebinjac nekada, i Spasoje (Spaso) Berak danas, ističu se kao prikupljači narodnog blaga.
            Ovo je bila jedna generacija koja je prenosila usmenu i muzičku baštinu na mlađe.
            Ne mogu a da ne pomenem da je ovih dana u listu “Kabes” (br. 11) u izdanju Islamske vjerske zajednice u Mostaru otštampan rad našeg poznatog pjesnika-književnika Mostarca Hamze Hume pod naslovom SEVDALINKA NA RUBU DVAJU DRUŠTVENIH SISTEMA. Ovaj rad je pretiskan iz lista “Pravda” (Beograd, 6.9.1934.),:
            “Tempo života kod nas u Bosni i Hercegovini kreće se još prilično sporo, a tradicija je isuviše upečačena u naše duše, pa se sevdalinka još upinje. Ali taj se pečat briše sa generacije na generaciju, dok potpuno ne iščezne. Sevdalinke, kao aktuelne pjesme, uskoro će nestati, a sve što prolazi zamjenjuje novo. I kao što ne treba žaliti za valovima koji su protekli, ne treba da se žali ni za pjesmama koje su ispjevane. Današnjica traži sposobnost za život, traži nove vidike i nova uživanja, koja mame u nova otkrovenja.
            Nastaće i nove pjesme koje će nagovijestiti nova vremena, bolja od prošlih. Nastaće novi ljudi koji će s osmijehom sažaljevanja gledati na naše generacije, a neće ni misliti na to da smo im mi bili most, da pređu u život o kome mi danas možemo samo da sanjamo.”
            Eto, tako je bilo nekada, a nastupaju nova vremenska razdoblja i za Mostar i za njegovu sevdalinku.

            (Nastavlja se)

Nema komentara:

Objavi komentar