Konzulati u Mostaru za vrijeme turske i austrougarske uprave

            *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Šemsudin Zlatko Serdarević, a objavljen je u martu 2001. godine, u časopisu „Most“, br. 136(47) i 137(48)

            Otvaranje konzulata i konzularnih agencija u Hercegovini nastaje u vrijeme narastanja nacionalno oslobodilačkih pokreta etničkih grupa, ali i zbog evropskih zemalja, prije svega Francuske, Austrije, Engleske i Italije s jedne i Rusije s druge strane, za prestiž na Istoku. Već od Kučuk Kajnardžijskog mira iz 1774. godine Rusija je stekla pravo da na teritoriji Osmanskog carstva organizuje svoje konzulate. Konzuli su gotovo svakodnevno u svoje centrale slali izvještaje o političkom stanju, ekonomskim, kulturnim i drugim prilikama, tradiciji i običajima i svemu što bi doprinosilo upotpunjavanju slike određenog područja.

            U osnovi otvaranja većeg broja ruskih konzulata nalazila se potreba za suprostavljanjem aktivnostima katoličke propagande Rima. Rusija je već 1839. godine otvorila konzulat u Beogradu, a svoja poslanstva imala je u Carigradu i Beču prije Krimskog rata (1853. – 1856.).

            Što se tiče podataka o Bosanskom ejaletu od 1840. godine njih je u Moskvu slao M. F. Raevski, nadstojnik ruske crkve pri poslanstvu u Beču. Njega je oktobra 1850. godine posjetila delegacija hercegovačkih hrišćana i predala mu molbu naslovljenu Vladi Rusije. Između ostalog u njoj se moli da Rusija, po uzoru na Austriju, osnuje konzulate u Sarajevu i Mostaru s tim da ako bude iz bilo kojih razloga sporno otvaranje dva konzulata da se opredjele za jedan i to u Mostaru.

            U drugoj polovini XVIII vijeka u Hercegovini su vladike bili Grci. To su Antim koji se zavladičio 1767. godine, njega je naslijedio Ananije, a ovoga Jeremija. Niti jedan od njih nije bio obljubljen u narodu, čak bi se moglo reći da je pravoslavni živalj otvoreno pokazivao znake animoziteta prema njima. To je bio jedan od osnovnih razloga da hercegovački pravoslavci od prote Mihaila F. Raevskog zatraže otvaranje ruskog konzulata. Pored potrebe za uvođenje reda u pravoslavnoj crkvi oni su molili više aktivnosti ruskog dvora na obrazovanju duhovnih vođa naroda.

            Prvi ruski konzulat u Bosanskom ejaletu otvoren je u Sarajevu 1857. godine što je bio razlog za protest Aleksandra Fjodoroviča Giljferdinga privremenog upravnika konzulata upućenog generalnom konzulu Rusije u Dubrovniku gospodinu P. N. Stremouhovu. Aleksandar Fjodorovič Giljferding, (1831. – 1872.) rođen u Varšavi istaknuti je ruski filolog, istoričar, vrstan putopisac, poznavalac slovenskih jezika i strastveni istraživač starina. Zahvaljujući njemu uspostavljene su između BiH i Rusije ne samo dobre političke i vjerske nego i književne veze. On je prvi ruski konzul u Sarajevu od 1856. godine. Za nas je od izuzetne važnosti njegov putopis “Putovanje po Hercegovini, Bosni i Staroj Srbiji”, izdat u Sent Peterburgu 1859. godine. Kod nas je preveden i objavljen 1972. godine u Sarajevu. Njemu je bilo žao što je Mostar stavljen u drugi plan. Na proputovanju za Sarajevo Giljferding je 15. maja 1857. godine stigao u Mostar gdje se zadržao pet dana.

            O tome nam je dragocijene podatke ostavio Prokopije Čokorilo u svom Dnevniku čiji su odlomci objavljeni zahvaljujući dr. V. Ćoroviću u Glasniku Zemaljskog Muzeja u Sarajevu 1913. godine. On piše: “Na 1857. maja 15. dana ovdi u Mostar dođe Aleksander Giljferding, moskov (ljanin) pravi, za proći u Sarajevo, za konzula sarajevskog. Bio je u crkvi, slušo Božestvenu i kaže da mu se liepo pjenije dopalo. Poslje u šest sati posjeti duovnjake. Maja 16. posjetio je nekolike kuće hristjanske ko: Šotrića, Okoliša, Bjelobrka, Anđelopolja, Mrava, Šolu. Darovao je malom Jovi Dreču novo Evanđelje, koje valja šest dukata, darovao je ostaloj djeci 20 dukata, dao e na dostoinu 7 dukata, dao e na pomazanie 2 dukata. Išao je u blagajski grad, i u manastir Žitomislić, dao je i tu 5 dukata. Tako ode u Sarajevo maja 20.”

            Giljferding je u svom djelu putopisne prirode pohvalio Mostarsku srpsku pravoslavnu opštinu kao najprimjereniju među svim drugim u Turskoj carevini u pogledu prosvjetnog napretka i afirmacije obrazovanja učenika. Pokazao je dosta sluha za izgradnju bogomolja u Hercegovini, te je na njegovu preporuku u Rusiju otputovao jeromonah Prokopije Čokorilo da sakuplja novac. Njegovom zaslugom su u Rusiju na školovanje poslani: Jovan Dreč u Petrograd, Jovan Pičeta u Herzon, a Nikola Bilić i Vaso Ostojić u Odesu.

            U Sarajevu se Aleksandar Giljferding zalagao za otvaranje ruskog konzulata u Mostaru. Zajedno sa K. Petkovićem 1857. godine insistira u Azijskom departmanu Ministarstva inostranih dela (MID) Rusije da dođe do realizacije ove ideje jer se pravoslavni živalj Hercegovine preko povjerljivih lica njima obraća kako bi ih konzulat zaštitio od “ugnjetavanja paše i mostarskog mitropolita Grigorija” (ibidem). Da bi se proširio uticaj ruskog konzulata u Sarajevu 1857. godine stavlja mu se u zadatak da prati zbivanja i u Hercegovini. O ovoj odluci obavješten je Giljferding, dok je od bosanskog valije zatraženo da izda naredbu mutesarifu (guverneru) Hercegovine kojom bi garantovao bezbjednost konzularnom agentu Rusije A. S. Joninu i njegovom dragomanu prilikom obavljanja svojih zadataka. Nekoliko dana uoči Nove 1858. godine u Mostar je doputovao sekretar Jonin i već 1. januara 1858. godine šalje svoj prvi izvještaj tematski vezan za Hercegovački ustanak.

            Na rođendan cara Aleksandra drugog, 30. avgusta 1858. godine ruski konzul u Sarajevu Jevgraf Romanovič Šćulepnikov podiže zastavu na novootvorenom ruskom konzulatu u Mostaru na Suhodolini kod Konaka. Po starom običaju za svečanosti u gradu, sa brda Huma bi se ispaljivale topovske salve što je urađeno i prilikom otvaranja ovoga konzulata. U jutarnjim satima u Staroj pravoslavnoj crkvi na padini Stoca održana je liturgija pri čemu je pominjano ime ruskog cara u znak zahvalnosti za ovo dobro djelo po pravoslavni živalj u Hercegovini. Zgradu konzulata, u prisustvu austrijskog i engleskog vice konzula, osvještao je mitropolit Grigorije. To isto je uradio i za rusku zastavu podignutu po dolasku Vasif paše.

            Paša je došao u prisustvu brigadnog komandanta Hasan paše i nekoliko članova Medžlisa. Čin posvećenja pratila je topovska salva iz dvadesetjednog oruđa. Zanimljivo je da je dizanje zastave na jarbol pratila vojna muzika, dok je ispred zgrade konzulata četa nizama Hasan paše odala počast zastavi. Nakon zdravice govorio je Vasif paša poželivši dobro zdravlje ruskom caru i razvoj prijateljskih veza između Rusije i Turske.

            Konzul Šćulepnikov Jevgraf Romanovič podjelio je prigodne darove a Joanikiju Pamučini, u znak zahvalnosti za njegovu veliku aktivnost uručio je nekoliko posebnih poklona.

Joanikije Pamučina mostarski arhimandrit rođen je u Zagradini u Hercegovini 13.12.1810. godine, a umro u Mostaru 8.9.1870. godine. Ustoličen je i imenovan za jeromonaha manastira Zavale 1829. godine. U Mostaru je živio od 1835. godine u krugu vladike Josifa sa izraženom željom za sticanje znanja. Sam je naučio turski, ruski i grčki jezik stekavši zavidno obrazovanje. U zrelim godinama počeo se baviti književnim radom. Gotovo sav njegov život posvećen je služenju crkvi, prosvjetiteljskom i nacionalnom radu. Turci su ga veoma poštovali. Svoje radove objavljivao je u “Srpsko dalmatinskom glasniku” iz Zadra. Napisao je “Životopis Serafima Šolaje”, “Životopis Ali – paše Rizvanbegovića Stočanina”, “Šaljive srpske narodne pripovijetke” i “Zbirku turcizama”.

            Na zgradi konzulata lociranoj u vrhu Suhodoline, danas Ulica Konak, vijorila se ruska zastava dok je na pročelnu fasadu postavljen konzularni grb. Zastava se podizala za svaki praznik.

            U jesen 14. oktobra 1859. godine Ministarstvo inostranih poslova Rusije imenovalo je Valerijana Vladimiroviča Bezobrazova za prvog konzula u Mostaru. Bezobrazov je titulu magistra nauka stekao na univerzitetu u Sant Peterburgu. U Mostar je stigao 14. januara 1860. godine. Po dolasku je predao mutesarifu (guverneru) Hercegovine ferman o postavljanju za konzula.

            Bezobrazov je na toj dužnosti ostao do 28. septembra 1866. godine. Sve do februara 1862. godine sekretarske poslove u konzulatu obavljao je Vladimir Semjonovič Jonin, a povremeno i Aleksej Nikolajevič Kudracev.

            Još jedno ime pojavljuje se u ulozi konzula, istina u rasponu od tri mjeseca, koliko je Bezobrazov bio odsutan zbog putovanja u Beograd. To je Nikolaj Nikolajevič Četveruhin.

            U ruskom konzulatu još su radili na mjestu vršioca dužnosti i vice konzula Nikolaj Aleksandrovič Ilarionov, Aleksej Nikolajevič Kudracev, Jakobson i Jakov Slavoljubov. Kao zvanični prevodioci radili su Grk Čemberli za turski jezik i Bugarin Jenčev.

            Ruski poslanik u Carigradu N. P. Ignjatijev, 1. maja 1875. godine izdaje nalog za ukidanje ruskog konzulata u Mostaru tako da je posljednji vicekonzul Slavoljubov, 23. maja 1875. godine predao ruskom konzulu u Sarajevu svu arhivu, novac, šifru i ostalo. Za transport arhive i velikog broja bogoslužnih knjiga platio je 56 dukata.

            Zanimljivo je da su konzulati imali svoje kurire koji su prenosili povjerljivu poštu. Nju je iz mostarskog konzulata prenosio u Beograd i Dubrovnik Risto Mihajlović sve do ukidanja konzulata 1875. godine.

            Danas se na samom vrhu Ulice Konak još uvijek nalaze ruševine trošne zgrade u kojoj se nekad nalazio ruski konzulat. Desno od ove zgrade stanovala je porodica Muratović. Bilo bi dobro da se na ovom mjestu postavi ploča sa tekstom o nekadašnjoj namjeni zgrade.

            Ruski konzuli u Mostaru zalagali su se za podizanje kulturnog nivoa pravoslavnog stanovništva ne samo u ovom gradu nego i u Hercegovini. Za izdržavanje Srpske škole pod košćelama, čiji su temelji udareni 23. maja 1855. godine, a dovršena je 15. aprila 1856. godine, davala je Vlada Rusije godišnju pomoć od 300 rubalja. Pomoć je pružena zahvaljujući zalaganju ruskog konzula u Mostaru Aleksandra Giljferdinga, pošto je bio oduševljen revnošću i pregalaštvom Mostaraca prema obrazovanju.

            Međutim, promjenama konzula mijenjali su se i ti odnosi tako da je bilo i negativnih posljedica zbog osionosti predstavnika Rusije. Srpska pravoslavna opština došla je u sukob sa ruskim konzulatom u Mostaru pošto je konzul Valerijan Bezobrazov, koji je u ovaj grad došao 14. januara 1860. godine potrošio izvjesnu svotu novaca od priloga sakupljenih u Rusiji a koji su bili namijenjeni ovoj opštini. U stvari sav novac koji je išao preko njega nije dostavljen za određenu mu namjenu. Nestalo je 400 dukata za manastire Pivu i Duži, zatim 600 rubalja koje je poslao jedan dobrotvor iz Carigrada za žensku školu i jednog pitomca u Manastiru Žitomisliću. Ništa se nije dobilo ni od pomoći ruskog cara za petogodišnju platu od po 100 dukata mjesečno jednoj učiteljici ženske škole. Bezobrazov je čak tražio da mu Opština da sve novce koje je Prokopije Čokorilo sakupio u Rusiji za izgradnju crkava po Hercegovini ali mu je taj zahtijev kategorički odbijen. U mostarskih trgovaca se uveliko zaduživao ali su mu vremenom i oni uskratili povjerenje.

            U svoj dnevnik Prokopije Čokorilo je zabilježio još dva događaja vezana za konzularnu aktivnost. “Jedanaestog februara 1858. ovuda (misli se na Mostar) prošao je ruski konzul G. Evgraf Ščulepnikov Romanovič i ode u Sarajevo na mjesto G. Aleksandra Giljferdinga; ovaj odlazi vo svoja Rusija.” On je registrovao jedan kratki boravak Giljferdinga u Mostaru. Čokorilo navodi da je 11. marta iste godine na proputovanju iz Sarajeva za Metković dvadesetak dana ovde boravio Giljferding a da je na put ponovo krenuo 1. aprila. Očito da je Čokorilo ovom događaju dao važnost čim ga je uvrstio u svoj dnevnik.

            U drugoj polovini XIX vijeka zahvaljujući ruskim konzulima u BiH počinje akcija upućivanja đaka na školovanje u Rusiju. Početkom 1857. godine ruski car Aleksandar II i Vlada ove zemlje usvojili su koncepciju prihvatanja omladine na studije i srednje škole. Glavni centri školovanja na blagoslovijama su u Odesi, Kijevu, Harkovu, Moskvi, Petrogradu i Kazanju. Paralelno sa akcijom pomaganja izgradnje crkava, manastira i škola A. F. Giljferding se zalaže i za provođenje odluke vlade Rusije o školovanju đaka iz BiH. Giljferding je imao ulogu oko odabiranja talentovanih mladića za nastavak obrazovanja u srednjim školama i na fakultetima. On je jefimera mostarske crkve Prokopija Čokorila odredio kao pratioca đaka pošto je u njega stekao veliko povjerenje a pored toga Čokorilo je već ranije putovao za Rusiju. Osim toga za vrijeme boravka u Rusiji Prokopije je imao zadatak da prikuplja novac za crkve i manastire. Za mladiće iz Hercegovine određeni su gradovi za školovanje koji su se nalazili na jugu Rusije i u Kijevu pošto su oni dolazili iz toplijih krajeva pa se i o tom momentu vodilo računa. Prvu grupu učenika iz Hercegovine su sačinjavali Nikola Bilić, Serafim Govedarica i Jovan Pičeta. Grupa predvođena Čokorilom krenula je iz Sarajeva 3. maja 1858. godine i do Beograda su na konjima putovali 15 dana. Put do Odese su prešli za sljedećih osam dana vozeći se brodom. U narednoj grupi učenika na put je krenuo Mostarac Jeftan Oborina koji je započeo studij na Institutu istočnih jezika u Moskvi. U periodu između 1857. i 1869. godine u ruskim školama obrazovanje je sticalo 11 učenika i studenata a to su: Jovo Dreč, Jefto Oborina, Nikola Bilić, Jovan Pičeta, Stevan Govedarica, Jovo Milinković, Dimitrije Dučić, Jovo Perović, Petar Srbić, Luka Ivanišević i Đorđe Babić. Iz jednog pisma vicekonzula u Mostaru J. P. Slavoljubova upućenog sekretaru Odeskog slavjanskog komiteta Mitroviću, datiranom maja 1873. godine vidi se da je nakon 1869. godine nastavljeno slanje učenika i studenata u Rusiju. Iz Hercegovine se pored navedenih pominju još i Simo Damjanović, Stojan Vojnović, Đorđe Filipović, Jovo Ljepava, Risto Milenković i Ilija Govedarica.

            Zanimljiva je sudbina Jovana Pičete rođenog Mostarca čiji je otac bio Vladimir Ivanovič Pičeta. Nakon završetka Hersonske blagoslovije završio je Kijevsku duhovnu akademiju 1867. godine da bi kasnije postao rektor prvo Vitebske a zatim Poltavske bogoslovije. Jovanović, Oborina i Bilić su umrli u Rusiji a ostali su imali svoje različite sudbine s tim što su neki odigrali važnu ulogu u ustancima protiv Turske.

            Iz poštovanja prema svemu što su ruski konzuli u Mostaru učinili za pravoslavni živalj uvriježio se jedan zanimljiv običaj. Prilikom kretanja posmrtne povorke ka pravoslavnom groblju na Bjelušinama ili onom iznad stare pravoslavne crkve običaj je da povorka stane ispred Vladičinog dvora (Mitropolije) na Suhodolini. Tu se obavi molitva za ruske konzule nakon čega povorka nastavi ka groblju. Prema pričanju Ravijojle Kolak prvi ruski konzul u Mostaru isposlovao je kod turskih vlasti u Mostaru da pravoslavni sprovodi mogu ići gradskim ulicama kao što je to bilo omogućeno katolicima.

            U svojoj knjizi Memoari sa Balkana (1858.-1878.) politički pristav Martin Đurđević opisujući događaje iz 1866. godine vezane za dolazak Osman Šerif-paše, odnosno Topal-paše u Mostar pominje tri konzulata u gradu a to su austrijski, ruski i francuski. Te godine u francuskom konzulatu je radio konzul Moreau. Od svih konzula, kako navodi Đurđević, najviše se volio družiti sa Moreauom, tako da je često boravio u njegovim prostorijama. U Memoarima Đurđević piše kako se te godine vodila pomorska bitka na Visu između italijanskih i austrijskih ratnih lađa, tako da se do Mostara čula tutnjava topova. Tada je u francuski konzulat stigla brzojavna vijest da su Italijani poraženi. U osmanskoj upravi su postojale dvije brzojavne korespodencije na francuskom kao diplomatskom i turskom jeziku. Poznato je da se telegrafska linija između Mostara i Metkovića uspostavila 1862. godine kao prva u BiH.

            Francuska Konzularna agencija otvorena je u Travniku još 1793. godine a za konzularnog agenta imenovan je Marc Brijer Desrivaux. Od 1814. pa sve do 1853. godine u Bosni i Hercegovini nije postojao francuski konzulat. U januaru 1853. godine ponovo se otvara Francuska Konzularna agencija u Bosni, ali ovaj put to se desilo u Sarajevu.

            Prije otvaranja bilo kakve konzularne agencije u Mostaru, situaciju u Hercegovini je pratio konzul Eduard Vjet, šaljući svoje izvještaje Ministarstvu spoljnih poslova u Parizu.

            Ali da bi što konspirativnije prikupljali podatke u Mostar su pored njega dolazili Leopold Moreau i Žerom Svjetohovski, školovane diplomate. Oni su pravili vrlo iscrpne izvještaje o političkom raspoloženju stanovništva, ekonomskom stanju, kulturnim i socijalnim prilikama ulazeći u najsitnije detalje pošto su svi elementi činili sliku ove pokrajine potpunijom i korisnijom. Potreba za otvaranjem posebne konzularne agencije javila se nakon što su u Hercegovini izbili nemiri protiv osmanske uprave.

            Dekretom od 14. januara 1863. godine, Francuska je osnovala svoju Konzularnu agenciju u Mostaru. Za vicekonzula Agencije postavljen je Augist Dozon dotadašnji službenik u Francuskom generalnom konzulatu u Beogradu. Na dužnost je stigao 29. aprila 1863. godine zajedno sa konzulom Alphonse Marius Rousseau iz Sarajeva. Njih su na tri sata hoda od Mostara dočekali ruski i austrijski konzuli i jedan pukovnik sa odredom topnika koga je poslao paša. Sa brda Hum prilikom ulaska u grad ispaljena je salva iz 21 topa. Tom prilikom došlo je do susreta sa predstavnicima turskih velikodostojnika i vjerskih konfesija. Zastava na zgradi Konzularne agencije nije odmah podignuta pošto kuća u kojoj je trebala da se smjesti Agencija nije bila dovršena. Ona se zavijorila 23. maja 1863. godine i u toj zgradi Dozon je ostao do kraja decembra 1865. godine kada je premješten u Plovdiv. Njega je zamijenio Leopold Moreau, čovjek koji je već ranije dolazio u Mostar prikupljajući podatke za travničku Agenturu Francuske. Za vrijeme odsustvovanja u trajanju od pet mjeseci Dozona je u Mostaru mijenjao Žerom Svjetohovski tako da je on ovdje proveo nešto više od dvije godine. Za to vrijeme poslao je osam izvještaja od kojih je onaj iz 1862. godine najvrijedniji, premda je utvrđeno da je to u stvari kopiran tekst austrougarskog konzula u Mostaru koji mu ga je ustupio. Novi vicekonzul Leopold Moreau primio je dužnost 26. decembra 1865. godine a vrijeme će pokazati da je od svog prethodnika bio daleko sposobniji i radeniji. Poznavao je bosanski i turski jezik što mu je predstavljalo veliku olakšicu u radu. U Bosni i Hercegovini je boravio punih osamnaest godina i to dragocjeno iskustvo on je dobro iskoristio u svom radu.