Nastava fizičkog vaspitanja u školstvu - ANDRE DALMATINAC UTEMELJIVAČ 1846. GODINE

 

 *NAPOMENA: Tekst koji slijedi je iz knjige “Mostar - kolijevka sporta”.

            Uz donatorsku podršku Evropske unije i u tiražu od 1000 primjeraka, 1996. godine iz štampe je izašla knjiga “Mostar - kolijevka sporta” koja popunjava veliku prazninu u oskudnoj sportskoj literaturi. Knjiga je djelo više autora čiji je rad koordinirao poznati sportski novinar Dragan Miladinović, dok su recenzenti bili priznati sportski stručnjaci prof. dr Hamid Šoše, prof. Željko Džeba, prof. Enver Novaković i Mile Knezović. Najveća vrijednost ove knjige, posvećene prvom vijeku organizovanog modernih Olimpijskih igara je da je oslobođena političkih, ideoloških i drugih konotacija, te prožeta jedino sportskim duhom, kako to u recenziji naglašava i Hamid Šoše.

 

Čitava tehnička revolucija s kraja 15. stoljeća u mnogome je izmijenila život i shvatanja tadašnjeg čovjeka. Sve što je u njemu dugo bilo gušeno i sputavano sada se oslobađa i razrasta. Bilo je to doba Renesanse. Tada se u Italiji javljaju pokušaji osnivanja škola u kojima bi nastava fizičkog vaspitanja imala važno mjesto (Vitorino da Feltre, 1378.-1447.). Ali, nastojanja humanista za uvođenje tjelovježbe u škole nisu urodila plodom, ni u Italiji, niti negdje drugo. Međutim, tokom cijelog razdoblja prelaza iz feudalizma u kapitalizam, u Evropi ne prestaje težnja naprednijih pedagoga i mislilaca da što pravilnije teorijski i praktično postave pitanja mjesta i uloge fizičkog vaspitanja u školama, naročito kod djece. Tako su u Francuskoj pisac F. Rabel (1494.-1553.) i filozof de Montenje (1533.-1592.) pobornici povezivanja vaspitanja sa životom, intelektualnog obrazovanja s fizičkim vaspitanjem. Znameniti češki pedagog J. A. Komenius (1592.-1670.) smatrao je fizičko vaspitanje u školi veoma važnim dijelom ukupnog pedagoškog procesa.

Prema engleskom filozofu Džonu Loku (1632.-1704.) fizičko vaspitanje ima zadatak da učvršćuje zdravlje djece i da zadovoljava njihove potrebe za kretanjem. Francuski prosvjetitelj i pedagog Žan Žak Ruso (1712.-1778.) naglašava značenje fizičkog vaspitanja za duhovni razvoj djece i za njihovu obuku u radu. Izradi i usavršavanju fizičkog vaspitanja u Njemačkoj golemo su doprinijeli tzv. filantropisti. „Philantropinum“ J. B. Bazedova (1724.-1790.), u Desau, bila je prva njemačka javna škola u kojoj su učenici, pod vođstvom svojih učitelja, imali redovnu nastavu fizičkog vaspitanja. Filantropisti J. C. F. Guts Muts (1759.-1839.) i G. U. A. Fit (1763.-1836.) tvorci su temelja njemačkog sistema gimnastike. To je usavršio F. Jan (1775.-1852.), a prilagodio uslovima rada u školi A. Šips (1810.-1858.). Pedagoške koncepcije Tomasa Arnolda (1795.-1842.), engleskog reformatora ragbija, o slobodnoj primjeni sporta u školama, proširile su se po engleskim školama i koledžima. Odatle se i širio novi sportski pokret, kao uzor na koji su se ugledali sportski pokreti u svim zemljama svijeta. Otac modernih olimpijskih igara, francuski baron Pjer de Kuberten smatra da je Tomas Arnold najveći vaspitač „modernih vremena“. Štaviše, ističe i ovo: „Mislim da se veliko Arnoldovo otkriće sastojalo u tome što je on uvidio koliku važnost vaspitanje mladih u školi ima za društveni napredak. Nikad prije toga u istoriji osnovna obilježja društva nisu u tolikoj mjeri bila inkarnirana u školi“.

Fizičko vaspitanje postaje nastavni predmet u školi uz neznatne iznimke, u drugoj polovini 19. vijeka. Od pedesetih godina ono se (uglavnom gimnastika) uvodi, u manjem ili većem obimu, u svim zemljama Evrope. U južnoslavenskim zemljama počinje se primjenjivati srazmjerno kasno i neravnomjerno. To je bio odraz opšteg nepovoljnog stanja u organizaciji školstva u drugoj polovini 19. vijeka. Kako je to, u početku, izgledalo u Bosni i Hercegovini? Do 1878. godine, kada je ove krajeve zaposjela Austro-Ugarska, škole su bile organizovane na vjerskoj osnovi. Prve škole postojale su uz bogate crkvene opštine, odnosno uz „bogato varoško stanovništvo“. Od 1845. godine turska vlast je, međutim, dozvolila otvaranje i javnih škola, ali u njima se moglo da uči samo „čitanje, pisanje i račun“. Ipak, i u takvim uslovima i okolnostima, pojavljuju se napredniji učitelji, oni sa širokim pogledima na svijet. Oni samoincijativno u svojim školama počinju uvoditi i časove fizičkog vaspitanja. Prvo se to u Bosni i Hercegovini događa u Mostaru 1846. godine. „Prva lasta“ bio je učitelj Andre Pavasović Dalmatinac. On, naime, „uvede izlete s đacima“. I to je dokaz da je mladi učitelj bio širokih pogleda, da je bio i te kako upućen u značenje i važnost tjelovježbe u pedagoškom procesu i životu djece uopšte. Uostalom, izleti, ti grupni odlasci u prirodu kretanjem su usmjereni na razvijanje fizičkih snaga i umnih sposobnosti, na sticanje najrazličitijih znanja i navika. Poslije su izleti postali jedan od najomiljenijih oblika aktivnosti članova sokolske organizacije. Na njima su provjeravali snagu, znanje i sposobnost. Izleti su se smatrali kao jedan od uspješnih načina tjelesnog jačanja članova na čistom zraku, naročito vježbama u hodu, trku, penjanju, skoku itd. Ove elemente vježbanja je, vjerovatno, primjenjivao sa svojim učenicima mostarski učitelj Andre Pavasović Dalmatinac od 1846. godine.

Odakle je Andre Pavasović Dalmatinac došao u Mostar? O tome su sačuvani vrlo šturi podaci. Po nadimku toga čovjeka može se naslutiti da je porijeklom Dalmatinac, po svemu sudeći iz sela Pavasovića pokraj Zadra. On se, što se sa sigurnošću može reći, školovao u Vojvodini, vjerovatno u somborskoj Učiteljskoj školi. Na takav zaključak upućuje i zapis znamenitog Mostarca i cijenjenog istoričara Vladimira Ćorovića (1885.-1941.). Prema njemu, „prvi učitelj, koji je došao sa strane u Mostar, bio je neki Andre Pavasović Dalmatinac. On je upućen u taj grad, vjerovatno, od istoričara Mostarca Dim. Milakovića ili Đorđa Nikolajevića, zauzimljivog prosvjetnog i nacionalnog radnika najprije u Zadru, pa poslije u Dubrovniku“. I to pominjanje Zadra ukazuje da je Andre Pavasović iz okoline toga grada na Jadranskom moru. I taj oduševljeni mladi učitelj unosi sasvim novi duh u školu i na juriš osvaja sva đačka srca. I ne samo to. „Mrska škola posta mi draža od najdraže igre“ - tim riječima je istoričara V. Ćorovića uvjeravao sagovornik, mostarski trgovac Špiro Zec.

Mladi pedagog Andre Pavasović Dalmatinac u gradu na Neretvi učiteljevao je samo dvije godine. Jer, kada je 1848. godine izbila mađarska revolucija, on je ostavio školu i svoje učenike, sa dvojicom mladih mostarskih prijatelja otišao u Vojvodinu. „I tamo je kao junak ostavio glavu. Sav je Mostar zaplakao za njim kao najrođenijim.“ - zapisao je istoričar Vladimir Ćorović. Koliko je bio obljubljen i poštovan u ovom gradu, svjedoči i jedna pjesma kao uspomena na tog divnog čovjeka i pedagoga. Ona doslovno glasi: „Andre Dalmatinac ove riječi piše/ Pod moj barjak kome hrabro srce diše./ Porodi nas mati biti dika rodu/ I više svega ljubiti slobodu.“ A, Andre Pavasović Dalmatinac je bio barjaktar fizičkog vaspitanja u bosanskohercegovačkom školstvu.

Dvije decenije poslije prvih „izleta s đacima“, 1866. godine u Mostaru je osnovana ruždija kao prva svjetovna muslimanska škola. Ruždija je škola za odraslu, punodobnu djecu - prvi stepen srednje škole. Ni djeci drugih vjera nije bilo zabranjeno da je pohađaju. Međutim, tek 1869. godine donošenjem turskog školskog zakona, uvode se i svjetovni predmeti. Među njima je na programu i gimnastika! To je još jedan dokaz da fizičko vaspitanje sve više osvaja škole i učenike, da se ono shvata i prihvata kao značajan činilac u obrazovnom procesu.

Godine 1893. u Mostaru je otvorena državna Velika gimnazija. U svim njenim razredima po dva sata sedmično izvođena je gimnastika. Za to je u početku korišteno gimnazijsko dvorište, a poslije i dograđena dvorana opremljena sa spravama i rekvizitima. Ko su bili prvi nastavnici fizičkog vaspitanja na Gimnaziji? Je li to bio profesor Nikola Bićanić? On jeste bio predavač u ovoj školi već u njenoj prvoj školskoj 1893./94- godini, ali da li je držao i časove gombanja (gimnastike)? Uzgred rečeno N. Bićanić je poslije, 1910. godine bio učitelj gombanja u trebinjskom društvu „Hrvatski sokol“. Među prvima bi se mogli smatrati još dvojica kasnijih „sokola“, prof. Leo Jamnicki (određeno vrijeme i direktor Gimnazije) i prof. Stevan Žakula. Međutim, prvi zvanični nastavnik fizičkog vaspitanja mostarskim gimnazijalcima bio je Viktor Bek (Beck). To potvrđuju i pisani tragovi. Taj čovjek je u jesen 1903. godine došao iz Sarajeva. Njegovo ime nalazi se među „nastavnim osobljem“ Velike gimnazije u Mostaru od školske godine 1903./1904. do 1909./1910. godine. Viktor Bek se, inače, smatra jednim od najstarijih stručnih učitelja gimnastike u Bosni i Hercegovini. Njega je u mostarskoj Gimnaziji naslijedio profesor filozofije Vladimir Novak, koji se posvetio gimnastici. On je u toj školi učenike podučavao tjelovježbi dvije godine (1910.-1912.). Od njega je „štafetu“ prof. Stjepan plemeniti Kuštreba. On je s gimnazijalcima radio do početka i prve godine poslije završetka Prvog svjetskog rata. Viktor Bek, Vladimir Novak i Stjepan pl. Kuštreba su, u to vrijeme, bili učitelji gimnastike i u društvu „Hrvatski sokol“. Oni su odigrali značajnu ulogu u širenju i razvijanju nekoliko modernih sportova među mladim Mostarcima.            Takođe u 1893. godini grad na Neretvi je dobio Višu djevojačku školu. Njene učenice su imale organizovanu nastavu gimnastike i to po dva sata nedjeljno. Reorganizacija nastavnog programa u svim bosanskohercegovačkim školama 1908. godine posebno je „pogodila“ predmet gimnastika. Po značaju je bio tek šesnaesti! Nastava tjelovježbe izvodila se po dva sata sedmično u „nižim“ i po jedan sat u „višim“ razredima Gimnazije. Posebnu pažnju izaziva propis o načinu izvođenja nastave tjelovježbe. Tu se, između ostalog, kaže: „...na svim stupnjevima treba poglavito na oko uzeti pravo držanje tijela, lijepo kretanje i jednolično stupanje. Vježbe u pružanju ruku i nogu, vježbe u dihanju. Razne vrste koraka kao pripravne vježbe za igru (sa strunjačama za skok i jedekom). Igre sa kretanjima. Vježbe na obilježenim strojevima. Igre u glavnim redovima i figurama. Strog red i zapt“. U osnovnim školama, od 1881./82. godine, ovaj novi predmet zvao se „gombanje“. Tek 1889. godine dobio je ime „gimnastika“. Zatim su nekoliko godina upotrebljavana oba naziva. Bilo je i ocjenjivanja.

Kad je riječ o Mostaru, pretpostavlja se da su gimnazijski nastavnici podučavali određeno vrijeme i drugih srednjih, ali i osnovnih škola. Taj predmet je egzistirao i u razdoblju između Prvog i Drugog svjetskog rata. „Tjelovježba“ se ocjenjivala i od 1941. do 1945. godine. Od 1945. godine do danas, taj predmet je često mijenjao ime: fiskultura, tjelovježba i fizičko vaspitanje.

Od 1968. do 1992. godine u Mostaru, kao i na čitavoj teritoriji Bosne i Hercegovine, bio je veoma razvijen i omiljen pokret Malih olimpijskih igara za učenike osnovnih i srednjih škola. Bio je to oblik vannastavnih sportskih aktivnosti. Takmičenja su organizovana u četiri stupnja: školski, opštinski, regionalni i republički. Male olimpijske igre su i u mostarskoj opštini odigrale golemu ulogu u razvoju i unapređenju sporta uopšte.

Ali, ovaj tekst ima drukčiju funkciju: da dokaže da je Mostar bio i ostao kolijevka fizičkog vaspitanja u bosanskohercegovačkom školstvu. Kamen-temeljac tome je postavio Andre Pavasović Dalmatinac 1846. godine.