*NAPOMENA: Tekst koji slijedi je iz knjige “Mostar -
kolijevka sporta”.
Uz donatorsku podršku Evropske unije i u tiražu od 1000 primjeraka, 1996.
godine iz štampe je izašla knjiga “Mostar - kolijevka sporta” koja popunjava
veliku prazninu u oskudnoj sportskoj literaturi. Knjiga je djelo više autora
čiji je rad koordinirao poznati sportski novinar Dragan Miladinović, dok su
recenzenti bili priznati sportski stručnjaci prof. dr Hamid Šoše, prof. Željko
Džeba, prof. Enver Novaković i Mile Knezović. Najveća vrijednost ove knjige,
posvećene prvom vijeku organizovanog modernih Olimpijskih igara je da je
oslobođena političkih, ideoloških i drugih konotacija, te prožeta jedino
sportskim duhom, kako to u recenziji naglašava i Hamid Šoše.
Čitava tehnička revolucija s kraja 15. stoljeća u mnogome
je izmijenila život i shvatanja tadašnjeg čovjeka. Sve što je u njemu dugo bilo
gušeno i sputavano sada se oslobađa i razrasta. Bilo je to doba Renesanse. Tada
se u Italiji javljaju pokušaji osnivanja škola u kojima bi nastava fizičkog
vaspitanja imala važno mjesto (Vitorino da Feltre, 1378.-1447.). Ali,
nastojanja humanista za uvođenje tjelovježbe u škole nisu urodila plodom, ni u Italiji,
niti negdje drugo. Međutim, tokom cijelog razdoblja prelaza iz feudalizma u
kapitalizam, u Evropi ne prestaje težnja naprednijih pedagoga i mislilaca da
što pravilnije teorijski i praktično postave pitanja mjesta i uloge fizičkog
vaspitanja u školama, naročito kod djece. Tako su u Francuskoj pisac F. Rabel
(1494.-1553.) i filozof de Montenje (1533.-1592.) pobornici povezivanja
vaspitanja sa životom, intelektualnog obrazovanja s fizičkim vaspitanjem.
Znameniti češki pedagog J. A. Komenius (1592.-1670.) smatrao je fizičko
vaspitanje u školi veoma važnim dijelom ukupnog pedagoškog procesa.
Prema engleskom filozofu Džonu Loku (1632.-1704.) fizičko
vaspitanje ima zadatak da učvršćuje zdravlje djece i da zadovoljava njihove
potrebe za kretanjem. Francuski prosvjetitelj i pedagog Žan Žak Ruso
(1712.-1778.) naglašava značenje fizičkog vaspitanja za duhovni razvoj djece i
za njihovu obuku u radu. Izradi i usavršavanju fizičkog vaspitanja u Njemačkoj
golemo su doprinijeli tzv. filantropisti. „Philantropinum“ J. B. Bazedova
(1724.-1790.), u Desau, bila je prva njemačka javna škola u kojoj su učenici,
pod vođstvom svojih učitelja, imali redovnu nastavu fizičkog vaspitanja.
Filantropisti J. C. F. Guts Muts (1759.-1839.) i G. U. A. Fit (1763.-1836.)
tvorci su temelja njemačkog sistema gimnastike. To je usavršio F. Jan
(1775.-1852.), a prilagodio uslovima rada u školi A. Šips (1810.-1858.).
Pedagoške koncepcije Tomasa Arnolda (1795.-1842.), engleskog reformatora
ragbija, o slobodnoj primjeni sporta u školama, proširile su se po engleskim
školama i koledžima. Odatle se i širio novi sportski pokret, kao uzor na koji
su se ugledali sportski pokreti u svim zemljama svijeta. Otac modernih
olimpijskih igara, francuski baron Pjer de Kuberten smatra da je Tomas Arnold
najveći vaspitač „modernih vremena“. Štaviše, ističe i ovo: „Mislim da se
veliko Arnoldovo otkriće sastojalo u tome što je on uvidio koliku važnost
vaspitanje mladih u školi ima za društveni napredak. Nikad prije toga u
istoriji osnovna obilježja društva nisu u tolikoj mjeri bila inkarnirana u
školi“.
Fizičko vaspitanje postaje nastavni predmet u školi uz
neznatne iznimke, u drugoj polovini 19. vijeka. Od pedesetih godina ono se
(uglavnom gimnastika) uvodi, u manjem ili većem obimu, u svim zemljama Evrope.
U južnoslavenskim zemljama počinje se primjenjivati srazmjerno kasno i
neravnomjerno. To je bio odraz opšteg nepovoljnog stanja u organizaciji
školstva u drugoj polovini 19. vijeka. Kako je to, u početku, izgledalo u Bosni
i Hercegovini? Do 1878. godine, kada je ove krajeve zaposjela Austro-Ugarska,
škole su bile organizovane na vjerskoj osnovi. Prve škole postojale su uz
bogate crkvene opštine, odnosno uz „bogato varoško stanovništvo“. Od 1845.
godine turska vlast je, međutim, dozvolila otvaranje i javnih škola, ali u
njima se moglo da uči samo „čitanje, pisanje i račun“. Ipak, i u takvim
uslovima i okolnostima, pojavljuju se napredniji učitelji, oni sa širokim
pogledima na svijet. Oni samoincijativno u svojim školama počinju uvoditi i
časove fizičkog vaspitanja. Prvo se to u Bosni i Hercegovini događa u Mostaru
1846. godine. „Prva lasta“ bio je učitelj Andre Pavasović Dalmatinac. On,
naime, „uvede izlete s đacima“. I to je dokaz da je mladi učitelj bio širokih
pogleda, da je bio i te kako upućen u značenje i važnost tjelovježbe u
pedagoškom procesu i životu djece uopšte. Uostalom, izleti, ti grupni odlasci u
prirodu kretanjem su usmjereni na razvijanje fizičkih snaga i umnih
sposobnosti, na sticanje najrazličitijih znanja i navika. Poslije su izleti
postali jedan od najomiljenijih oblika aktivnosti članova sokolske
organizacije. Na njima su provjeravali snagu, znanje i sposobnost. Izleti su se
smatrali kao jedan od uspješnih načina tjelesnog jačanja članova na čistom
zraku, naročito vježbama u hodu, trku, penjanju, skoku itd. Ove elemente
vježbanja je, vjerovatno, primjenjivao sa svojim učenicima mostarski učitelj
Andre Pavasović Dalmatinac od 1846. godine.
Odakle je Andre Pavasović Dalmatinac došao u Mostar? O tome
su sačuvani vrlo šturi podaci.
Mladi pedagog Andre Pavasović Dalmatinac u gradu na Neretvi
učiteljevao je samo dvije godine. Jer, kada je 1848. godine izbila mađarska
revolucija, on je ostavio školu i svoje učenike, sa dvojicom mladih mostarskih
prijatelja otišao u Vojvodinu. „I tamo je kao junak ostavio glavu. Sav je
Mostar zaplakao za njim kao najrođenijim.“ - zapisao je istoričar
Dvije decenije poslije prvih „izleta s đacima“, 1866. godine u Mostaru je osnovana ruždija kao prva svjetovna muslimanska škola. Ruždija je škola za odraslu, punodobnu djecu - prvi stepen srednje škole. Ni djeci drugih vjera nije bilo zabranjeno da je pohađaju. Međutim, tek 1869. godine donošenjem turskog školskog zakona, uvode se i svjetovni predmeti. Među njima je na programu i gimnastika! To je još jedan dokaz da fizičko vaspitanje sve više osvaja škole i učenike, da se ono shvata i prihvata kao značajan činilac u obrazovnom procesu.
Godine 1893. u Mostaru je otvorena državna Velika gimnazija. U svim njenim razredima po dva sata sedmično izvođena je gimnastika. Za to je u početku korišteno gimnazijsko dvorište, a poslije i dograđena dvorana opremljena sa spravama i rekvizitima. Ko su bili prvi nastavnici fizičkog vaspitanja na Gimnaziji? Je li to bio profesor Nikola Bićanić? On jeste bio predavač u ovoj školi već u njenoj prvoj školskoj 1893./94- godini, ali da li je držao i časove gombanja (gimnastike)? Uzgred rečeno N. Bićanić je poslije, 1910. godine bio učitelj gombanja u trebinjskom društvu „Hrvatski sokol“. Među prvima bi se mogli smatrati još dvojica kasnijih „sokola“, prof. Leo Jamnicki (određeno vrijeme i direktor Gimnazije) i prof. Stevan Žakula. Međutim, prvi zvanični nastavnik fizičkog vaspitanja mostarskim gimnazijalcima bio je Viktor Bek (Beck). To potvrđuju i pisani tragovi. Taj čovjek je u jesen 1903. godine došao iz Sarajeva. Njegovo ime nalazi se među „nastavnim osobljem“ Velike gimnazije u Mostaru od školske godine 1903./1904. do 1909./1910. godine. Viktor Bek se, inače, smatra jednim od najstarijih stručnih učitelja gimnastike u Bosni i Hercegovini. Njega je u mostarskoj Gimnaziji naslijedio profesor filozofije Vladimir Novak, koji se posvetio gimnastici. On je u toj školi učenike podučavao tjelovježbi dvije godine (1910.-1912.). Od njega je „štafetu“ prof. Stjepan plemeniti Kuštreba. On je s gimnazijalcima radio do početka i prve godine poslije završetka Prvog svjetskog rata. Viktor Bek, Vladimir Novak i Stjepan pl. Kuštreba su, u to vrijeme, bili učitelji gimnastike i u društvu „Hrvatski sokol“. Oni su odigrali značajnu ulogu u širenju i razvijanju nekoliko modernih sportova među mladim Mostarcima. Takođe u 1893. godini grad na Neretvi je dobio Višu djevojačku školu. Njene učenice su imale organizovanu nastavu gimnastike i to po dva sata nedjeljno. Reorganizacija nastavnog programa u svim bosanskohercegovačkim školama 1908. godine posebno je „pogodila“ predmet gimnastika. Po značaju je bio tek šesnaesti! Nastava tjelovježbe izvodila se po dva sata sedmično u „nižim“ i po jedan sat u „višim“ razredima Gimnazije. Posebnu pažnju izaziva propis o načinu izvođenja nastave tjelovježbe. Tu se, između ostalog, kaže: „...na svim stupnjevima treba poglavito na oko uzeti pravo držanje tijela, lijepo kretanje i jednolično stupanje. Vježbe u pružanju ruku i nogu, vježbe u dihanju. Razne vrste koraka kao pripravne vježbe za igru (sa strunjačama za skok i jedekom). Igre sa kretanjima. Vježbe na obilježenim strojevima. Igre u glavnim redovima i figurama. Strog red i zapt“. U osnovnim školama, od 1881./82. godine, ovaj novi predmet zvao se „gombanje“. Tek 1889. godine dobio je ime „gimnastika“. Zatim su nekoliko godina upotrebljavana oba naziva. Bilo je i ocjenjivanja.
Kad je riječ o Mostaru, pretpostavlja se da su gimnazijski nastavnici podučavali određeno vrijeme i drugih srednjih, ali i osnovnih škola. Taj predmet je egzistirao i u razdoblju između Prvog i Drugog svjetskog rata. „Tjelovježba“ se ocjenjivala i od 1941. do 1945. godine. Od 1945. godine do danas, taj predmet je često mijenjao ime: fiskultura, tjelovježba i fizičko vaspitanje.
Od 1968. do 1992. godine u Mostaru, kao i na čitavoj teritoriji Bosne i Hercegovine, bio je veoma razvijen i omiljen pokret Malih olimpijskih igara za učenike osnovnih i srednjih škola. Bio je to oblik vannastavnih sportskih aktivnosti. Takmičenja su organizovana u četiri stupnja: školski, opštinski, regionalni i republički. Male olimpijske igre su i u mostarskoj opštini odigrale golemu ulogu u razvoju i unapređenju sporta uopšte.
Ali, ovaj tekst ima drukčiju funkciju: da dokaže da je Mostar bio i ostao kolijevka fizičkog vaspitanja u bosanskohercegovačkom školstvu. Kamen-temeljac tome je postavio Andre Pavasović Dalmatinac 1846. godine.
Nema komentara:
Objavi komentar