*NAPOMENA:
Tekst koji slijedi napisao je Šemsudin Serdarević, a objavljen je u
dijelovima u mostarskoj informativnoj reviji MM, u brojevima od 4 do 8, u
periodu od septembra 1996. do januara 1997. godine.
Pišući o Mujagi gotovo svi autori su isticali njegovu
pronicljivost, oštroumnost i smisao za unosne i velike poslove. I zaista
sudeći po svemu što je uradio i postigao nije teško zaključiti da je
bio veoma inteligentan čovjek, obdaren sposobnošću da predviđa
nadolazeće vrijeme i događaje u njemu.
Iz teksta uklesanog na nišanu pored Lakišića džamije, u
Ričini, se zaključuje da je rođen 1256. po Hidžri, odnosno 1840. godine.
Otac mu se zvao Hadži Omeraga i do sada nije utvrđeno njegovo porijeklo
s majčine strane. Imali su petero djece: Huseina, Mustafu, Saliha,
Ahmeda i Muntu. Poslije završenog mekteba upisao se u medresu koju je s
uspjehom završio. Nema dovoljno podataka iz tog perioda putem kojih bi
rasvijetlili taj dio njegovog života. Zna se da je krajem turske uprave
uspješno obavljao poslove vezane za prenos pošte na relaciji
Mostar-Sarajevo i obratno. Uostalom taj posao je bio vezan za porodicu, a
mladi Mustafa je već tada pokazivao sklonost za poslovnost, naročito u
odnosima sa surudžijama, odnosno vodičima poštanskih karavana koje su
činili Tatari.
Ulaskom austrijskih trupa u Mostar u ljeto 1878. godine,
general Jovanović, zapovjednik 18. pješadijske divizije odmah je
imenovao Medžis od domaćih ljudi, a za gradonačelnika je postavljen
Muhamed-beg Alajbegović. U to vrijeme izbili su neredi u Konaku, te je
palo nekoliko glava. Mustafa Komadina se nalazio u Konjicu i ponesen
idejom da se pruži otpor okupacionoj vojsci, bez obzira što je na to
pristao sultan, očekivao je da učestvuje u borbama, ali do toga nije
došlo jer su događaji u Mostaru pokazali da je bespotrebno ginuti kada
je sve riješeno za zelenim stolom u Berlinskom kongresu.
Pošto su jedinice austrougarske vojske ušle u Konjic,
oficiri su ga privolili da primi dužnost vojnog liferanta što nije mogao
odbiti jer je osjetio da tu njegove sposobnosti mogu doći do izražaja.
Kada je 1885. godine osnovano Dobrovoljno vatrogasno društvo
među prvom tridesetoricom utemeljitelja našlo se njegovo ime, a uz to
je poklonio 50 forinti za ime glavnice Društva. Za ovu svotu novca tada
se mogao kupiti jedan hektar plodne oranice. Na tom spisku su imena još
nekih viđenijih građana kao što su: Muhamed-beg Ćemalović, Mustafa ef.
Efica, Ibrahim-beg Kapetanović, Mate Mikačić, Antun Pehar, Vojislav
Šola, Husaga Kajtaz, Ahmed-beg Hadžiomerović, Risto i Miho Šantić,
Ignacije mitropolit, Omer Sefić i drugi. Bila je velika čast pripadati
jednom takvom društvu koje vrši humane poslove. Uostalom vrijeme će
pokazati da će pripadnici ovog društva spašavati sijeno u njegovim
sjenicama.
Iste godine učestvuje u sufinansiranju Časničko-činovničke
kasine na Mejdanu. Pored njega pozajmnice je u iznosu od oko 20.000
forinti dao izvjesni Hauser iz Trsta.
Rijetko kad su u Mostaru zabilježene izuzetno hladne zime sa
velikim snijegom. Ipak, takva zima zadesila se 1887. godine kada je
grad zbog velikih nanosa snijega bio praktično odsječen od ostalog
svijeta.
U tim, za siromašnije gradsko stanovništvo veoma teškim
trenucima, Mujaga priskače u pomoć. Šalje telala da po gradu objavi
radosnu vijest u kojoj stoji da će podijeliti drva i brašna. Vrlo brzo
razdijeljeno je ni manje ni više nego 500 tovara drva i 40 vreća brasna.
Na ovom primjeru mnogi su uočili njegovu širokogrudnost i jednu
specifičnost svojstvenu Mostarcima: da oni grad osjećaju kao svoju širu
rodbinu za koju se vrijedi često zrtvovati.
Što se tiče početka njegovog ulaska u politički život grada
može se reći da je bio neuspješan. Na izborima za Gradsko vijeće Mostara
1891. godine, pokušaj da uđe u krug vijećnika mu nije uspio, jer je
sakupio samo 302 glasa, što je bilo nedovoljno. Prelom je nastao 1893.
godine kada ipak biva kooptiran u Gradsko vijeće jer je jedno mjesto
ostalo upražnjeno. Tom prilikom on daje zakletvu i od tada započinje
njegova sve veća društvena angažovanost.
Njegovo ime se već nalazi u spisku Odbora za predračun
opštine, a ujedno je izabran za člana deputacije koja je išla u Sarajevo
s ciljem da protestuje protiv nekih odluka Vlade vezanih za poreze. S
obzirom na česte poplave Radobolje odlučeno je da se korito od Pijeska
do Raljevića ćuprije reguliše a u komisiju je pored ostalih imenovan i
Komadina.
Da bi se obilježila na odgovarajući način 50-godišnjica
vladavine cara Franje Josifa mostarska Vlada izašla je sa prijedlogom da
je za taj jubilej najprimjerenije početi sa izgradnjom Prve osnovne
škole. Sam prijedlog podrazumijevao je istovremeno i finansijsko učešće u
izgradnji ovog objekta. Na sjednici Vijeća iz 1898. godine u zapisnik
je unesen podatak da Vlada u te svrhe izdvaja prilog od 30.000 forinti.
Kako je izabrana lokacija preko puta zgrade Gimnazije
pripadala vlasništvu Vakufa odustalo se od te ideje. Gradsko
poglavarstvo je stoga predložilo dva druga zemljišta od kojih je jedno
bilo u vlasništvu Mujage Komadine, a drugo Salihage Makeljića. Premda je
Mujagino zemljište skuplje stajalo ipak je zaključeno da se ono otkupi.
U oktobru je postavljen kamen temeljac s prigodnom spomenicom kako je
to ranije bio običaj. Zgrada je napravljena i sve do pred ovaj rat
(1992. godine) služila je svojoj namjeni.
Prema kazivanju Mujaginih savremenika Salih-bega Velagića i
Omera Obada on je nosio običan fes bez kalufa i jednostavne šalvare.
Odijelo mu nikada nije odavalo čovjeka iz bogatog sloja. Neprekidno je
bio u nekoj žurbi što dokazuje i zapis njegovog unuka Mustafe Komadine.
Naime, Mustafi-Braci je nena Mujaginica pričala da bi
Hadžaga, kako je ona voljela da zove svoga muža Mujagu, odlazeći iz kuće
toliko žurio da je redovno jednu postolu obuvao vukući je po kaldrmi
dok je ne bi navukao na nogu. Na sastancima Gradskog vijeća ili Vakufa
često je prekidao govornike saopštavajući im da je neki posao oko koga
se diskusija vodila on već završio na svoju ruku jer, navodno, nije bilo
vremena za dugo razmišljanje i debatiranje. U stvari, on je sam nudio
investicije i time ubrzavao donošenje odluke o prihvatanju prijedloga.
Već 1883. godine Mujaga podiže jednu veću zgradu na dva
sprata na samom uglu Glavne i ulice Mala Tepa. Još uvijek se iznad
ulaznih vrata na kamenom luku vidi klinastog oblika kameni segment na
kome je uklesan tekst na turskom jeziku, a arapskim slovima. Iz njega
saznajemo porijeklo zgrade. Sve do ovog rata taj tekst je bio pokriven
plastičnom tablom, u stvari firmom pčelarske prodavnice. Na prozorima se
nalaze metalni kanati, a fasada je neobično prošarana u dvije boje.
Zgrada se naslanja na oniži objekat u kome je dugo vremena bila
smještena Frkina kafana. Mujaga ju je namijenio za musafirhanu tako da
su tu mogli određeno vrijeme prebivati musafiri-gosti.
Zanimljivi su detalji vezani za objekat na mjestu nekadašnje
Džinovine. Sve do 1896. godine na prostoru omeđenom Glavnom, Srednjom
Hanskom i Telčevom ulicom nalazio se Džinovića han. Po njemu je ovo
zemljište i dobilo naziv Džinovina. Upravo taj plac Mujaga je kupio
1898. godine i tu podigao impozantnu trospratnicu u kojoj je sve do pred
ovaj rat bila smještena Skupština opštine, a u prizemlju ZE-MA, odnosno
NA-MA. Ipak treba reći da ju je Mujaga 1920. godine prodao bogatoj
mostarskoj porodici Peško. Na pročelju te zgrade Mujaga je želio staviti
reljef bosanskohercegovačkog grba, a to je savijena ruka sa nožem u
šaci. Tadašnje austrijske vlasti mu to nisu dozvolile tražeći da se
umjesto bosanskohercegovačkog postavi austrijski grb. Kompromis je nađen
tako što su u ugrađene medaljone umetnuti njegovi inicijali MK (Mujaga
Komadina) koji su se tek sada ponovo ukazali nakon što je zgrada
zapaljena. Ispod medaljona su izrađena dva unakrsno postavljena mača.
Zgrada je izgrađena u secesijskom stilu po projektu Josipa Vancaša, a
služila je kao K. und K. militer comando, odnosno Carsko kraljevska vojna komanda.
Treba reći da je Mujaga na izborima 1900. godine sa 770
glasova izabran u Opštinsko vijeće i to kao treći po broju glasova što
je nagovještavalo njegov još veći uspjeh u narednom periodu.
To se moglo i pretpostaviti nakon izbora u još neke odbore
kao što su Odbor za građane, Odbor uboške zaklade i Gospodarstveni
odnosno privredni odbor. Tri godine kasnije ponovo je izabran za člana
Vijeća te u jednu komisiju za gradski vodovod. Mišljenja smo da je
događaj u vezi sa izradom Statuta Mostara posebno interesantan, sa
današnje distance i aktuelnih poslova oko iste problematike. Naime,
februara 1905. godine zasjedala je Komisija za izradu novog Statuta
opštine. Članovi komisije su smatrali da je potrebna veća autonomija
Vijeća građana. Za izvjestioca Mujaga predlaže Peru Šantića koji se
poslije iznošenja prijedloga obraća prisutnom vladinom predstavniku,
kotarskom predstojniku baronu Rudtu, pitajući ga za njegovo mišljenje o
predloženom Statutu. Kako mu Statut ne odgovara, on se diplomatski
povlači ne dajući eksplicitan odgovor.
Novi Opštinski statut predviđao je da građani neposredno
biraju vijećnike koji bi opet time stekli pravo da biraju gradonačelnika
i podgradonačelnika (dvojicu). Ovim našinom u stvari je eliminisan
direktni upliv vlasti u izbor ličnosti za navedene funkcije. Kako je ovo
bio prvi statut ovakve vrste u BiH po kome je garantovana opštinska
autonomija sasvim je jasno da su oficijelne austrijske vlasti činile sve
da se ne usvoji. Do tada važeći statuti u BiH samo djelimično su
pružali šansu da građani odlučuju. Istina samo dvije trećine vijećnika
su mogli birati građani dok je taj odnos bio daleko manji kada je riječ o
izboru gradonačelnika i podgradonačelnika i iznosio je jednu trećinu.
Godine 1905. Mujaga je postavljen za predsjednika Komisije koja je
trebala izraditi novi Statut.
U to vrijeme Mujaga se odlučuje da sagradi jednu džamiju u
Gornjoj Drežnici gdje do tada nije bilo ni jedne muslimanske bogomolje.
Na lokaciji Podglavci 1903. godine podiže džamiju na zemljištu koje je
poklonio Mehmed Huseljić. Četvrtasta munara dosezala je visinu od 12
metara.
Mustafi Braci Komadini je otac pričao kako je Mujaga za
vrijeme Prvog svjetskog rata odlazio u Beč kako bi osigurao hranu za
Mostar. U Beču su mu obećavali da će u Mostar poslati dva vagona žita.
Da bi se osigurao, zahtijevao je da se vagoni sa žitom prikopčaju za
kompoziciju kojom se on vraćao u Mostar. Tako je i učinjeno.
Vispren duh i naglašena ineligencija često su dolazili do
izražaja kod Mujage Komadine. Brzo je reagovao i redovno iznalazio prava
rješenja. Jedne tople mostarske večeri poznati novinar i publicist
Refik Hamzić je društvu okupljenom na terasi hotela “Bristol” pričao
zanimljiv detalj koji se zbio u Beču za vrijeme Mujagine posjete caru
Franji Josipu čiju je naklonost usitinu imao. Da li je to istinit
događaj ili je to samo anegdota teško je prosuditi. Ipak, cijela priča
ima za cilj da naglasi ono što je Mujaga posjedovao, a to je sposobnost
za snalaženje i mudro reagovanje. Njegova posjeta glavnom gradu K. und K.
monarhije tekla je po utvrđenom protokolu. Navodno ga je car upoznavao
sa znamenitostima ove evropske metropole. Na kraju, da bi ostavio
najveći utisak na svog cijenjenog gosta iz Mostara, pokazao mu je carsku
haznu, odnosno riznicu. Prepuna blaga, zlatnika, dragog kamenja,
nakita, novca i ostalih dragocjenosti, zadivila je Komadinu. Car, želeći
da ga daruje, ponudi mu poklon koji će sam izabrati. Za svakog bi ta
odluka bila preteška. Mujaga se mašio za svoju kožnu kesu sa novcem,
izvadio jedan zlatnik, a palcem ga izbacio na gomilu blaga koje je
ležalo u saharama. To je popratio riječima:
- Nikad se iz carske nije iznosilo, u nju se samo donosilo.
Ovdje se najbolje potvrdila izjava mostarskog publiciste i
novinara Muhameda Hame Ajkića koji je jedne prilike rekao:
- Komadina nije mnogo govorio, ali kad bi nešto rekao, onda se to pamtilo.
Lokalne novine su zabilježile veliku poplavu u Mostaru koja
se desila u noći između 6. i 7. novembra 1905. godine. Tada je proradila
opasna Dronja čije korito Mostarci zovu Suhodolina, a nalazi se duž
gradskog tvrđavskog zida u pravcu Konaka, završavajući se sa velikim
ovalnim otvorom u blizini Mravove magaze. Na istoku prosijeca Novo i
Staro pravoslavno groblje. Niz Suhodolinu je Dronja te večeri nosila sve
što joj se nalazilo na putu: kamenje, pijesak, mrtvačke sanduke - čak i
leševe, potom grede, a srušila je i nekoliko objekata. Jutro su mnogi
građani dočekali bez krova nad glavom. Gradsko vijeće ne donosi odluku
da se stradalnicima pomogne u opravci kuća jer nema odobrenja Vlade. Na
scenu stupa Mujaga Komadina tražeći da Vijeće hitno donese odluku jer će
u suprotnom on sam snositi troškove što je bio dovoljan argument da se
popusti. Tada je došao u oštar sukob sa baronom Pinterom, austrijskim
zaštitnikom.
U gradu je Mujaga omiljen i često od njega traže pomoć.
Zanatlijsko udruženje “Ittihad” obraća mu se s molbom da im pomogne oko
obezbjeđenja prostorija na što on pozitivno odgovara i ustupa im
prostorije na uglu Cernice i Krpića ulice. Komadina je i potpisnik
Rezolucije Muslimana BiH u kojoj se traži vjersko prosvjetna autonomija.
Uz njegov je i potpis Ali Fehmi efendije Džabića. Džabićev pokret
nastao je u Mostaru kao odraz pokrštavanja Muslimana od strane katolika.
Posebno je na narod uticao slučaj pokrštavanja malodobne Fate iz Kuti
Livča koju su oteli i odveli negdje u Dalmaciju.
U kući Mujage Komadine januara 1907. godine održana je
Skupština muslimanskih predstavnika Hercegovine. Centralno pitanje na
koje se tom prilikom tražio odgovor glasilo je zašto na jednom sastanku
predstavnici hadži Husaga Kajtaz i Ahmed efendija Karabeg nisu potpisali
peticije. Iz ovoga zaključujemo da je njegova kuća korištena i za
značajnije sastanke sa temama od vitalnog ineteresa za muslimanski
narod.
Konačno su izbori 1909. godine nagovjestili njegov puni
uspjeh. I dalje je zadržan u Gradskom vijeću. Njegov protivnik baron
Karlo Pinter - kotarski predstojnik živo se zalaže da za gradonačelnika
izabere Ibrahima Kajtaza, a za njegovog zamjenika Dominika Mazija,
doseljenog advokata. Sjednica je nakon burne diskusije prekinuta i tek
na molbu Pintera vijećnici su se sakupili poslijepodne i za
gradonačelnika izabrali Mujagu Komadinu. Najviše glasova za funkciju
njegovog zamjenika sakupio je Nikola Smoljan. To je bio razlog da baron
Pinter definitivno napusti Mostar što se tumači pobjedom domaćih snaga u
političkom životu grada.
Prilikom dočeka cara Franje Josipa u Mostaru 1910. godine
sav grad je bio svečano iskićen. Na staroj željezničkoj stanici za tu
priliku je improviziran velelepni paviljon. Po ulicama su napravljeni
slavoluci iskićeni cvijećem i zastavama. Svaka od tri glavne konfesije
imala je svoj slavoluk. Čelični most između hotela “Neretve” i starog
“Bristola” bio je sav u cvijeću. Ispred hotela “Neretve” pripremljena je
bina za strane goste i domaće gospođe. Ulaz u Karađozbegovu džamiju sav
se šarenio od perzijskih ćilima. U Glavnoj ulici Muslimani su podigli
dva slavoluka.
Kod Suhodoline, a u blizini Srpske banke, pravoslavni su podigli svoj
slavoluk. Terasa Mujagine trospratnice uz Suhodolinu poslužila je za
smještaj članova “Gusala”. Najljepši perzijski ćilimi u dužini od oko
400 metara postavljeni su preko cijele Velike ćuprije, odnosno Starog
mosta i dalje ka priječkoj čaršiji. Na Rondou je tada postavljen visok
obelisk sa pozlaćenim carskim oreolom i širokim funfamentom. Pred Domom
Hrvoja katolici su imali svoj slavoluk sa svojom i carskom zastavom.
Tačno u 12 sati oglasili su se topovi sa Huma i to je bio
znak da u Mostar stiže car. Nakon što je primio raport počasnog stroja
car se uputio ka paviljonu gdje ga je dočekao gradonačelnik Mostara
Mujaga Komadina i kratkom besjedom pozdravio.
Na to je Franjo Josip odgovorio:
- Hvala vam najtoplije na dobrodošlici vjerno odanih građana
Mostara, a odazivam joj se iskrenom željom da vam grad uspješno
napreduje.
Zatim su sedmogodišnji sinčić Mujagin Edhem Komadina i mala
Fatima Kajtaz ponudili caru-kralju na srebrnoj tacni hljeba i soli, a
djevojčice Ruža Čokorilo i Milka Smoljan buketiće cvijeća. Edhema je car
darivao zlatnim sahatom, a curice broševima sa briljantima i
ugraviranim svojim inicijalima.
Tokom 1912. godine naš grad je dobio nekoliko kapitalnih
objekata. Početkom te godine Mujaga Komadina je osnovao Konvikt u
Brankovcu, kod zgrade Mitropolije. U adaptaciju je utrošeno 80 hiljada
kruna i već 1. septembra tu je primljeno 40 djece iz siromašnih
porodica, kako bi se lakše školovali u medresi, gimnaziji i trgovačkoj
akademiji. Nažalost, Konvikt je zatvoren samo dvije godine po otvaranju
zbog izbijanja (Prvog svjetskog) rata 1914. godine. Ova
ustanova bila je jedina ovakve vrste u Hercegovini, a kroz njeno
otvaranje vidimo koliko je Mujaga znao cijeniti obrazovanje mladih
ljudi.
Iz teksta sačuvane diplome saznajemo podatke o još jednom
objektu, darovanom od strane Mujage. Diplomu je predala delegacija
Vakufskog povjerenstva u Mostaru, a sastavio ju je u stihovima na
turskom jeziku Hamza ef. Puzić, čuveni epigrafičar Mostara. Ona glasi:
“Divne li Božije upute date Agi koji je izdašno velikodušan. Mustafaga
Komadina je ovog časa učinio veliko dobročinstvo. Na zemljištu hadži
Balina vakufa u Brankovcu, sagradio je za žensku djecu poseban svijetao
mekteb. Mostaru je sve do danas bio potreban jedan ovakav mekteb. Neka
je hvala Agi za njegov besprimjeran trud. Svi članovi Vakufskog odbora
izrazili su u ime stanovnika Njemu zahvalnost i da od Boga bude
nagrađen”.
Ovaj mekteb se nalazio u Brankovcu kod nekadašnje džamije,
na samom raskršću ulica Brkićeve i Braće Čišića. Počeo je sa radom od
1912. godine, a zgrada je kasnije služila u razne svrhe.
Najveće zasluge što se na Luci sagradio još jedan gradski
most pripadaju Mujagi Komadini. Izgradnja ovog mosta započela je u
proljeće 1912. godine, a radovi su završeni maja naredne godine. Vijeće
grada je donijelo odluku da se ovom objektu da ime Mujage Komadine, jer
je bio glavni incijator za njegovo pravljenje u to vrijeme. Postojala je
i tabla sa imenom mosta, ali je 1918. godine skinuta, pri čemu je most
preimenovan u “Most Vojvode Stepe”.
“Gradska elektrana Franje Josipa u Mostaru” sagrađena je,
takođe, 1912. godine. Grad je tada dobio 630 žarulja koje su zamijenile
fenjere. Svečano otvaranje pritiskom na dugme izvršio je Mujaga
Komadina.
Opštinski sud u Cernici je bio Mujagino vlasništvo koje je
kasnije prodao sinovima Riste Šaina. Objekat je građen 1906. godine.
Komadina je začetnik ideje o izgradnji javnog kupatila, po
uzoru na slično u Budimpešti. Gradili su ga radnici “Romanije”, po
projektu Miroslava Lose iz Mostara. Na svečanom otvaranju 3. juna 1914.
godine Mujaga je održao kratki govor, rekavši: “Narode, evo Bane (Banje)
za one koji imaju para. Za one koji nemaju - eno Neretve.” U to vrijeme
mostarska Banja bila je najmodernije javno kupatilo na Balkanu.
Most na Carini (1916.-1917.) pravljen je, isto tako, za vrijeme Mujagine uprave gradom.
Svoj doprinos imao je u izgradnji još nekoliko zgrada, kao
što su: Viša djevojačka škola, zvana “Kalhana” iz 1903. godine, Vojna
komanda, arhitekte Josipa Vancaša iz 1898. godine, trospratnica u kojoj
je bila gvožđarija kompanjona Dokić-Bilić-Peško u blizini Suhodoline,
privatna rezidencija u Stefanijinom šetalištu, itd. U Gornjoj Drežnici
sagradio je džamiju sa kamenom munarom. Razmišljao je o izgradnji
pozorišne zgrade, dovođenju vode iz Bune, kao i o izgradnji još jednog
mosta preko Neretve od Tepe do Baščina. Projekat mosta je bio gotov i na
njemu se lijepo vidi zamisao da se na širokim trotoarima naprave mali
dućani, što je djelovalo vrlo atraktivno. Ipak, previše toga je sebi dao
u zadatak. Vremena je bilo sve manje. Starost se približavala, a damar
nije jenjavao.
Od unuka Mujage Komadine, gospodina Mustafe Brace Komadine,
saznajemo neke pojedinosti vezane za mezar najuspješnijeg gradonačelnika
u istoriji Mostara. Mezar se nalazi u haremu Lakišića džamije na
Korzou. Po smrti Mujaginoj 5. maja 1925. godine, bilo je prijedloga da
se pokopa u parku na Musali, gdje je inače, bio glavni gradski trg.
Međutim, njegovi sinovi Asim, Ahmed, Salih, Edhem, Šefkija i Hivzija
nisu se složili sa tim prijedlogom i insistirali su da to bude mjesto u
Lakišića haremu oko istoimene džamije, iz prostog razloga što je u ovoj
džamiji Mujaga redovno išao na klanjanje namaza i što je poslije obreda
volio tu sjediti. U stvari, kroz taj harem je prolazio jedan mali đeriz
Radobolje, uz koji bi se odmarao sa svojim prijateljima. To je bilo
njegovo intimno mjesto. Ispoštovana je porodična želja i zaista je tu
pokopan. Spomenik je rađen od aranđelovačkog kamena, a izvođač je bio
privatni poduzetnik iz Sarajeva.
U dijelu Lakišića harema oko džamije samo su sašuvana četiri
stara nišana. Godine 1935. izvršena je ekshumacija jednog dijela
mezarova, tako da su ostali bašluci sa natpisima Abdulaha iz 1862.
godine, hadži Omer-age Kalajdžića iz 1896. godine, hadži Omer ef. sina
Ali-bega Lakišića iz 1899. godine i Saliha, sina Šehovića, bez datuma.
Prema tome, najmlađi spomenik je Mujagin i potiče iz 1925. godine.
Uzglavni nišan sa završetkom u obliku fesa nosi natpis na turskom
jeziku: “On (misli se na Allaha) jeste vječan. Mostarski gradonačelnik
Komadina Mustafa-aga, sin Omerov. Za njegovu dušu prouči Fatihu. Godina
njegova rođenja je 1256. (hidžretska, odnosno 1840. godina), a godina
smrti 11. ševala 1344. (5. maj 1925.)”.
Na suprotnom podnožnom nišanu okrenutom ka istoku je tekst
na bosanskohercegovačkom jeziku u latinici: “Mujaga Komadina, načelnik
grada Mostara 1840.-1925.”
Oko spomenika su postavljeni debeli lanci na deset stubova.
Pored uže porodice, mezar redovno održava izvjesni gospodin
Novo, u znak pijeteta prema ovom dobrotvoru. Prilikom granatiranja
Lakišića džamije u prošlim ratovima od 1992. do 1995. godine, spomenik
je oštećen, ali ne u većoj mjeri.
Bilo bi dobro pokrenuti incijativu da se odštampa zbornik
radova o životu i djelu Mujage Komadine, Mostarca koji je sve svoje
potencijale stavio u službu prosperiteta našega grada. Mostar je u
vrijeme njegovog upravljanja prilično harmonično zakoračio u evropske
tokove.
Nema komentara:
Objavi komentar