02/02/2015

Mustafa Mujaga Komadina - legendarni mostarski gradonačelnik

            *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Šemsudin Serdarević, a objavljen je u dijelovima u mostarskoj informativnoj reviji MM, u brojevima od 4 do 8, u periodu od septembra 1996. do januara 1997. godine.

            Pišući o Mujagi gotovo svi autori su isticali njegovu pronicljivost, oštroumnost i smisao za unosne i velike poslove. I zaista sudeći po svemu što je uradio i postigao nije teško zaključiti da je bio veoma inteligentan čovjek, obdaren sposobnošću da predviđa nadolazeće vrijeme i događaje u njemu.
            Iz teksta uklesanog na nišanu pored Lakišića džamije, u Ričini, se zaključuje da je rođen 1256. po Hidžri, odnosno 1840. godine. Otac mu se zvao Hadži Omeraga i do sada nije utvrđeno njegovo porijeklo s majčine strane. Imali su petero djece: Huseina, Mustafu, Saliha, Ahmeda i Muntu. Poslije završenog mekteba upisao se u medresu koju je s uspjehom završio. Nema dovoljno podataka iz tog perioda putem kojih bi rasvijetlili taj dio njegovog života. Zna se da je krajem turske uprave uspješno obavljao poslove vezane za prenos pošte na relaciji Mostar-Sarajevo i obratno. Uostalom taj posao je bio vezan za porodicu, a mladi Mustafa je već tada pokazivao sklonost za poslovnost, naročito u odnosima sa surudžijama, odnosno vodičima poštanskih karavana koje su činili Tatari.
            Ulaskom austrijskih trupa u Mostar u ljeto 1878. godine, general Jovanović, zapovjednik 18. pješadijske divizije odmah je imenovao Medžis od domaćih ljudi, a za gradonačelnika je postavljen Muhamed-beg Alajbegović. U to vrijeme izbili su neredi u Konaku, te je palo nekoliko glava. Mustafa Komadina se nalazio u Konjicu i ponesen idejom da se pruži otpor okupacionoj vojsci, bez obzira što je na to pristao sultan, očekivao je da učestvuje u borbama, ali do toga nije došlo jer su događaji u Mostaru pokazali da je bespotrebno ginuti kada je sve riješeno za zelenim stolom u Berlinskom kongresu.
            Pošto su jedinice austrougarske vojske ušle u Konjic, oficiri su ga privolili da primi dužnost vojnog liferanta što nije mogao odbiti jer je osjetio da tu njegove sposobnosti mogu doći do izražaja.
            Kada je 1885. godine osnovano Dobrovoljno vatrogasno društvo među prvom tridesetoricom utemeljitelja našlo se njegovo ime, a uz to je poklonio 50 forinti za ime glavnice Društva. Za ovu svotu novca tada se mogao kupiti jedan hektar plodne oranice. Na tom spisku su imena još nekih viđenijih građana kao što su: Muhamed-beg Ćemalović, Mustafa ef. Efica, Ibrahim-beg Kapetanović, Mate Mikačić, Antun Pehar, Vojislav Šola, Husaga Kajtaz, Ahmed-beg Hadžiomerović, Risto i Miho Šantić, Ignacije mitropolit, Omer Sefić i drugi. Bila je velika čast pripadati jednom takvom društvu koje vrši humane poslove. Uostalom vrijeme će pokazati da će pripadnici ovog društva spašavati sijeno u njegovim sjenicama.
            Iste godine učestvuje u sufinansiranju Časničko-činovničke kasine na Mejdanu. Pored njega pozajmnice je u iznosu od oko 20.000 forinti dao izvjesni Hauser iz Trsta.
            Rijetko kad su u Mostaru zabilježene izuzetno hladne zime sa velikim snijegom. Ipak, takva zima zadesila se 1887. godine kada je grad zbog velikih nanosa snijega bio praktično odsječen od ostalog svijeta.
            U tim, za siromašnije gradsko stanovništvo veoma teškim trenucima, Mujaga priskače u pomoć. Šalje telala da po gradu objavi radosnu vijest u kojoj stoji da će podijeliti drva i brašna. Vrlo brzo razdijeljeno je ni manje ni više nego 500 tovara drva i 40 vreća brasna. Na ovom primjeru mnogi su uočili njegovu širokogrudnost i jednu specifičnost svojstvenu Mostarcima: da oni grad osjećaju kao svoju širu rodbinu za koju se vrijedi često zrtvovati.
            Što se tiče početka njegovog ulaska u politički život grada može se reći da je bio neuspješan. Na izborima za Gradsko vijeće Mostara 1891. godine, pokušaj da uđe u krug vijećnika mu nije uspio, jer je sakupio samo 302 glasa, što je bilo nedovoljno. Prelom je nastao 1893. godine kada ipak biva kooptiran u Gradsko vijeće jer je jedno mjesto ostalo upražnjeno. Tom prilikom on daje zakletvu i od tada započinje njegova sve veća društvena angažovanost.
            Njegovo ime se već nalazi u spisku Odbora za predračun opštine, a ujedno je izabran za člana deputacije koja je išla u Sarajevo s ciljem da protestuje protiv nekih odluka Vlade vezanih za poreze. S obzirom na česte poplave Radobolje odlučeno je da se korito od Pijeska do Raljevića ćuprije reguliše a u komisiju je pored ostalih imenovan i Komadina.
            Da bi se obilježila na odgovarajući način 50-godišnjica vladavine cara Franje Josifa mostarska Vlada izašla je sa prijedlogom da je za taj jubilej najprimjerenije početi sa izgradnjom Prve osnovne škole. Sam prijedlog podrazumijevao je istovremeno i finansijsko učešće u izgradnji ovog objekta. Na sjednici Vijeća iz 1898. godine u zapisnik je unesen podatak da Vlada u te svrhe izdvaja prilog od 30.000 forinti.
            Kako je izabrana lokacija preko puta zgrade Gimnazije pripadala vlasništvu Vakufa odustalo se od te ideje. Gradsko poglavarstvo je stoga predložilo dva druga zemljišta od kojih je jedno bilo u vlasništvu Mujage Komadine, a drugo Salihage Makeljića. Premda je Mujagino zemljište skuplje stajalo ipak je zaključeno da se ono otkupi. U oktobru je postavljen kamen temeljac s prigodnom spomenicom kako je to ranije bio običaj. Zgrada je napravljena i sve do pred ovaj rat (1992. godine) služila je svojoj namjeni.
            Prema kazivanju Mujaginih savremenika Salih-bega Velagića i Omera Obada on je nosio običan fes bez kalufa i jednostavne šalvare. Odijelo mu nikada nije odavalo čovjeka iz bogatog sloja. Neprekidno je bio u nekoj žurbi što dokazuje i zapis njegovog unuka Mustafe Komadine.
            Naime, Mustafi-Braci je nena Mujaginica pričala da bi Hadžaga, kako je ona voljela da zove svoga muža Mujagu, odlazeći iz kuće toliko žurio da je redovno jednu postolu obuvao vukući je po kaldrmi dok je ne bi navukao na nogu. Na sastancima Gradskog vijeća ili Vakufa često je prekidao govornike saopštavajući im da je neki posao oko koga se diskusija vodila on već završio na svoju ruku jer, navodno, nije bilo vremena za dugo razmišljanje i debatiranje. U stvari, on je sam nudio investicije i time ubrzavao donošenje odluke o prihvatanju prijedloga.
            Već 1883. godine Mujaga podiže jednu veću zgradu na dva sprata na samom uglu Glavne i ulice Mala Tepa. Još uvijek se iznad ulaznih vrata na kamenom luku vidi klinastog oblika kameni segment na kome je uklesan tekst na turskom jeziku, a arapskim slovima. Iz njega saznajemo porijeklo zgrade. Sve do ovog rata taj tekst je bio pokriven plastičnom tablom, u stvari firmom pčelarske prodavnice. Na prozorima se nalaze metalni kanati, a fasada je neobično prošarana u dvije boje. Zgrada se naslanja na oniži objekat u kome je dugo vremena bila smještena Frkina kafana. Mujaga ju je namijenio za musafirhanu tako da su tu mogli određeno vrijeme prebivati musafiri-gosti.
            Zanimljivi su detalji vezani za objekat na mjestu nekadašnje Džinovine. Sve do 1896. godine na prostoru omeđenom Glavnom, Srednjom Hanskom i Telčevom ulicom nalazio se Džinovića han. Po njemu je ovo zemljište i dobilo naziv Džinovina. Upravo taj plac Mujaga je kupio 1898. godine i tu podigao impozantnu trospratnicu u kojoj je sve do pred ovaj rat bila smještena Skupština opštine, a u prizemlju ZE-MA, odnosno NA-MA. Ipak treba reći da ju je Mujaga 1920. godine prodao bogatoj mostarskoj porodici Peško. Na pročelju te zgrade Mujaga je želio staviti reljef bosanskohercegovačkog grba, a to je savijena ruka sa nožem u šaci. Tadašnje austrijske vlasti mu to nisu dozvolile tražeći da se umjesto bosanskohercegovačkog postavi austrijski grb. Kompromis je nađen tako što su u ugrađene medaljone umetnuti njegovi inicijali MK (Mujaga Komadina) koji su se tek sada ponovo ukazali nakon što je zgrada zapaljena. Ispod medaljona su izrađena dva unakrsno postavljena mača. Zgrada je izgrađena u secesijskom stilu po projektu Josipa Vancaša, a služila je kao K. und K. militer comando, odnosno Carsko kraljevska vojna komanda.
 

          Treba reći da je Mujaga na izborima 1900. godine sa 770 glasova izabran u Opštinsko vijeće i to kao treći po broju glasova što je nagovještavalo njegov još veći uspjeh u narednom periodu.
            To se moglo i pretpostaviti nakon izbora u još neke odbore kao što su Odbor za građane, Odbor uboške zaklade i Gospodarstveni odnosno privredni odbor. Tri godine kasnije ponovo je izabran za člana Vijeća te u jednu komisiju za gradski vodovod. Mišljenja smo da je događaj u vezi sa izradom Statuta Mostara posebno interesantan, sa današnje distance i aktuelnih poslova oko iste problematike. Naime, februara 1905. godine zasjedala je Komisija za izradu novog Statuta opštine. Članovi komisije su smatrali da je potrebna veća autonomija Vijeća građana. Za izvjestioca Mujaga predlaže Peru Šantića koji se poslije iznošenja prijedloga obraća prisutnom vladinom predstavniku, kotarskom predstojniku baronu Rudtu, pitajući ga za njegovo mišljenje o predloženom Statutu. Kako mu Statut ne odgovara, on se diplomatski povlači ne dajući eksplicitan odgovor.
            Novi Opštinski statut predviđao je da građani neposredno biraju vijećnike koji bi opet time stekli pravo da biraju gradonačelnika i podgradonačelnika (dvojicu). Ovim našinom u stvari je eliminisan direktni upliv vlasti u izbor ličnosti za navedene funkcije. Kako je ovo bio prvi statut ovakve vrste u BiH po kome je garantovana opštinska autonomija sasvim je jasno da su oficijelne austrijske vlasti činile sve da se ne usvoji. Do tada važeći statuti u BiH samo djelimično su pružali šansu da građani odlučuju. Istina samo dvije trećine vijećnika su mogli birati građani dok je taj odnos bio daleko manji kada je riječ o izboru gradonačelnika i podgradonačelnika i iznosio je jednu trećinu. Godine 1905. Mujaga je postavljen za predsjednika Komisije koja je trebala izraditi novi Statut.
            U to vrijeme Mujaga se odlučuje da sagradi jednu džamiju u Gornjoj Drežnici gdje do tada nije bilo ni jedne muslimanske bogomolje. Na lokaciji Podglavci 1903. godine podiže džamiju na zemljištu koje je poklonio Mehmed Huseljić. Četvrtasta munara dosezala je visinu od 12 metara.
            Mustafi Braci Komadini je otac pričao kako je Mujaga za vrijeme Prvog svjetskog rata odlazio u Beč kako bi osigurao hranu za Mostar. U Beču su mu obećavali da će u Mostar poslati dva vagona žita. Da bi se osigurao, zahtijevao je da se vagoni sa žitom prikopčaju za kompoziciju kojom se on vraćao u Mostar. Tako je i učinjeno.
            Vispren duh i naglašena ineligencija često su dolazili do izražaja kod Mujage Komadine. Brzo je reagovao i redovno iznalazio prava rješenja. Jedne tople mostarske večeri poznati novinar i publicist Refik Hamzić je društvu okupljenom na terasi hotela “Bristol” pričao zanimljiv detalj koji se zbio u Beču za vrijeme Mujagine posjete caru Franji Josipu čiju je naklonost usitinu imao. Da li je to istinit događaj ili je to samo anegdota teško je prosuditi. Ipak, cijela priča ima za cilj da naglasi ono što je Mujaga posjedovao, a to je sposobnost za snalaženje i mudro reagovanje. Njegova posjeta glavnom gradu K. und K. monarhije tekla je po utvrđenom protokolu. Navodno ga je car upoznavao sa znamenitostima ove evropske metropole. Na kraju, da bi ostavio najveći utisak na svog cijenjenog gosta iz Mostara, pokazao mu je carsku haznu, odnosno riznicu. Prepuna blaga, zlatnika, dragog kamenja, nakita, novca i ostalih dragocjenosti, zadivila je Komadinu. Car, želeći da ga daruje, ponudi mu poklon koji će sam izabrati. Za svakog bi ta odluka bila preteška. Mujaga se mašio za svoju kožnu kesu sa novcem, izvadio jedan zlatnik, a palcem ga izbacio na gomilu blaga koje je ležalo u saharama. To je popratio riječima:
            - Nikad se iz carske nije iznosilo, u nju se samo donosilo.
            Ovdje se najbolje potvrdila izjava mostarskog publiciste i novinara Muhameda Hame Ajkića koji je jedne prilike rekao:
            - Komadina nije mnogo govorio, ali kad bi nešto rekao, onda se to pamtilo.
            Lokalne novine su zabilježile veliku poplavu u Mostaru koja se desila u noći između 6. i 7. novembra 1905. godine. Tada je proradila opasna Dronja čije korito Mostarci zovu Suhodolina, a nalazi se duž gradskog tvrđavskog zida u pravcu Konaka, završavajući se sa velikim ovalnim otvorom u blizini Mravove magaze. Na istoku prosijeca Novo i Staro pravoslavno groblje. Niz Suhodolinu je Dronja te večeri nosila sve što joj se nalazilo na putu: kamenje, pijesak, mrtvačke sanduke - čak i leševe, potom grede, a srušila je i nekoliko objekata. Jutro su mnogi građani dočekali bez krova nad glavom. Gradsko vijeće ne donosi odluku da se stradalnicima pomogne u opravci kuća jer nema odobrenja Vlade. Na scenu stupa Mujaga Komadina tražeći da Vijeće hitno donese odluku jer će u suprotnom on sam snositi troškove što je bio dovoljan argument da se popusti. Tada je došao u oštar sukob sa baronom Pinterom, austrijskim zaštitnikom.
            U gradu je Mujaga omiljen i često od njega traže pomoć. Zanatlijsko udruženje “Ittihad” obraća mu se s molbom da im pomogne oko obezbjeđenja prostorija na što on pozitivno odgovara i ustupa im prostorije na uglu Cernice i Krpića ulice. Komadina je i potpisnik Rezolucije Muslimana BiH u kojoj se traži vjersko prosvjetna autonomija. Uz njegov je i potpis Ali Fehmi efendije Džabića. Džabićev pokret nastao je u Mostaru kao odraz pokrštavanja Muslimana od strane katolika. Posebno je na narod uticao slučaj pokrštavanja malodobne Fate iz Kuti Livča koju su oteli i odveli negdje u Dalmaciju.
            U kući Mujage Komadine januara 1907. godine održana je Skupština muslimanskih predstavnika Hercegovine. Centralno pitanje na koje se tom prilikom tražio odgovor glasilo je zašto na jednom sastanku predstavnici hadži Husaga Kajtaz i Ahmed efendija Karabeg nisu potpisali peticije. Iz ovoga zaključujemo da je njegova kuća korištena i za značajnije sastanke sa temama od vitalnog ineteresa za muslimanski narod.
            Konačno su izbori 1909. godine nagovjestili njegov puni uspjeh. I dalje je zadržan u Gradskom vijeću. Njegov protivnik baron Karlo Pinter - kotarski predstojnik živo se zalaže da za gradonačelnika izabere Ibrahima Kajtaza, a za njegovog zamjenika Dominika Mazija, doseljenog advokata. Sjednica je nakon burne diskusije prekinuta i tek na molbu Pintera vijećnici su se sakupili poslijepodne i za gradonačelnika izabrali Mujagu Komadinu. Najviše glasova za funkciju njegovog zamjenika sakupio je Nikola Smoljan. To je bio razlog da baron Pinter definitivno napusti Mostar što se tumači pobjedom domaćih snaga u političkom životu grada.
            Prilikom dočeka cara Franje Josipa u Mostaru 1910. godine sav grad je bio svečano iskićen. Na staroj željezničkoj stanici za tu priliku je improviziran velelepni paviljon. Po ulicama su napravljeni slavoluci iskićeni cvijećem i zastavama. Svaka od tri glavne konfesije imala je svoj slavoluk. Čelični most između hotela “Neretve” i starog “Bristola” bio je sav u cvijeću. Ispred hotela “Neretve” pripremljena je bina za strane goste i domaće gospođe. Ulaz u Karađozbegovu džamiju sav se šarenio od perzijskih ćilima. U Glavnoj ulici Muslimani su podigli dva slavoluka.
Kod Suhodoline, a u blizini Srpske banke, pravoslavni su podigli svoj slavoluk. Terasa Mujagine trospratnice uz Suhodolinu poslužila je za smještaj članova “Gusala”. Najljepši perzijski ćilimi u dužini od oko 400 metara postavljeni su preko cijele Velike ćuprije, odnosno Starog mosta i dalje ka priječkoj čaršiji. Na Rondou je tada postavljen visok obelisk sa pozlaćenim carskim oreolom i širokim funfamentom. Pred Domom Hrvoja katolici su imali svoj slavoluk sa svojom i carskom zastavom.
            Tačno u 12 sati oglasili su se topovi sa Huma i to je bio znak da u Mostar stiže car. Nakon što je primio raport počasnog stroja car se uputio ka paviljonu gdje ga je dočekao gradonačelnik Mostara Mujaga Komadina i kratkom besjedom pozdravio.
            Na to je Franjo Josip odgovorio:
            - Hvala vam najtoplije na dobrodošlici vjerno odanih građana Mostara, a odazivam joj se iskrenom željom da vam grad uspješno napreduje.
            Zatim su sedmogodišnji sinčić Mujagin Edhem Komadina i mala Fatima Kajtaz ponudili caru-kralju na srebrnoj tacni hljeba i soli, a djevojčice Ruža Čokorilo i Milka Smoljan buketiće cvijeća. Edhema je car darivao zlatnim sahatom, a curice broševima sa briljantima i ugraviranim svojim inicijalima.


            Tokom 1912. godine naš grad je dobio nekoliko kapitalnih objekata. Početkom te godine Mujaga Komadina je osnovao Konvikt u Brankovcu, kod zgrade Mitropolije. U adaptaciju je utrošeno 80 hiljada kruna i već 1. septembra tu je primljeno 40 djece iz siromašnih porodica, kako bi se lakše školovali u medresi, gimnaziji i trgovačkoj akademiji. Nažalost, Konvikt je zatvoren samo dvije godine po otvaranju zbog izbijanja (Prvog svjetskog) rata 1914. godine. Ova ustanova bila je jedina ovakve vrste u Hercegovini, a kroz njeno otvaranje vidimo koliko je Mujaga znao cijeniti obrazovanje mladih ljudi.
            Iz teksta sačuvane diplome saznajemo podatke o još jednom objektu, darovanom od strane Mujage. Diplomu je predala delegacija Vakufskog povjerenstva u Mostaru, a sastavio ju je u stihovima na turskom jeziku Hamza ef. Puzić, čuveni epigrafičar Mostara. Ona glasi: “Divne li Božije upute date Agi koji je izdašno velikodušan. Mustafaga Komadina je ovog časa učinio veliko dobročinstvo. Na zemljištu hadži Balina vakufa u Brankovcu, sagradio je za žensku djecu poseban svijetao mekteb. Mostaru je sve do danas bio potreban jedan ovakav mekteb. Neka je hvala Agi za njegov besprimjeran trud. Svi članovi Vakufskog odbora izrazili su u ime stanovnika Njemu zahvalnost i da od Boga bude nagrađen”.
            Ovaj mekteb se nalazio u Brankovcu kod nekadašnje džamije, na samom raskršću ulica Brkićeve i Braće Čišića. Počeo je sa radom od 1912. godine, a zgrada je kasnije služila u razne svrhe.
            Najveće zasluge što se na Luci sagradio još jedan gradski most pripadaju Mujagi Komadini. Izgradnja ovog mosta započela je u proljeće 1912. godine, a radovi su završeni maja naredne godine. Vijeće grada je donijelo odluku da se ovom objektu da ime Mujage Komadine, jer je bio glavni incijator za njegovo pravljenje u to vrijeme. Postojala je i tabla sa imenom mosta, ali je 1918. godine skinuta, pri čemu je most preimenovan u “Most Vojvode Stepe”.
            “Gradska elektrana Franje Josipa u Mostaru” sagrađena je, takođe, 1912. godine. Grad je tada dobio 630 žarulja koje su zamijenile fenjere. Svečano otvaranje pritiskom na dugme izvršio je Mujaga Komadina.
            Opštinski sud u Cernici je bio Mujagino vlasništvo koje je kasnije prodao sinovima Riste Šaina. Objekat je građen 1906. godine.
            Komadina je začetnik ideje o izgradnji javnog kupatila, po uzoru na slično u Budimpešti. Gradili su ga radnici “Romanije”, po projektu Miroslava Lose iz Mostara. Na svečanom otvaranju 3. juna 1914. godine Mujaga je održao kratki govor, rekavši: “Narode, evo Bane (Banje) za one koji imaju para. Za one koji nemaju - eno Neretve.” U to vrijeme mostarska Banja bila je najmodernije javno kupatilo na Balkanu.
            Most na Carini (1916.-1917.) pravljen je, isto tako, za vrijeme Mujagine uprave gradom.
            Svoj doprinos imao je u izgradnji još nekoliko zgrada, kao što su: Viša djevojačka škola, zvana “Kalhana” iz 1903. godine, Vojna komanda, arhitekte Josipa Vancaša iz 1898. godine, trospratnica u kojoj je bila gvožđarija kompanjona Dokić-Bilić-Peško u blizini Suhodoline, privatna rezidencija u Stefanijinom šetalištu, itd. U Gornjoj Drežnici sagradio je džamiju sa kamenom munarom. Razmišljao je o izgradnji pozorišne zgrade, dovođenju vode iz Bune, kao i o izgradnji još jednog mosta preko Neretve od Tepe do Baščina. Projekat mosta je bio gotov i na njemu se lijepo vidi zamisao da se na širokim trotoarima naprave mali dućani, što je djelovalo vrlo atraktivno. Ipak, previše toga je sebi dao u zadatak. Vremena je bilo sve manje. Starost se približavala, a damar nije jenjavao.
            Od unuka Mujage Komadine, gospodina Mustafe Brace Komadine, saznajemo neke pojedinosti vezane za mezar najuspješnijeg gradonačelnika u istoriji Mostara. Mezar se nalazi u haremu Lakišića džamije na Korzou. Po smrti Mujaginoj 5. maja 1925. godine, bilo je prijedloga da se pokopa u parku na Musali, gdje je inače, bio glavni gradski trg. Međutim, njegovi sinovi Asim, Ahmed, Salih, Edhem, Šefkija i Hivzija nisu se složili sa tim prijedlogom i insistirali su da to bude mjesto u Lakišića haremu oko istoimene džamije, iz prostog razloga što je u ovoj džamiji Mujaga redovno išao na klanjanje namaza i što je poslije obreda volio tu sjediti. U stvari, kroz taj harem je prolazio jedan mali đeriz Radobolje, uz koji bi se odmarao sa svojim prijateljima. To je bilo njegovo intimno mjesto. Ispoštovana je porodična želja i zaista je tu pokopan. Spomenik je rađen od aranđelovačkog kamena, a izvođač je bio privatni poduzetnik iz Sarajeva.
            U dijelu Lakišića harema oko džamije samo su sašuvana četiri stara nišana. Godine 1935. izvršena je ekshumacija jednog dijela mezarova, tako da su ostali bašluci sa natpisima Abdulaha iz 1862. godine, hadži Omer-age Kalajdžića iz 1896. godine, hadži Omer ef. sina Ali-bega Lakišića iz 1899. godine i Saliha, sina Šehovića, bez datuma. Prema tome, najmlađi spomenik je Mujagin i potiče iz 1925. godine. Uzglavni nišan sa završetkom u obliku fesa nosi natpis na turskom jeziku: “On (misli se na Allaha) jeste vječan. Mostarski gradonačelnik Komadina Mustafa-aga, sin Omerov. Za njegovu dušu prouči Fatihu. Godina njegova rođenja je 1256. (hidžretska, odnosno 1840. godina), a godina smrti 11. ševala 1344. (5. maj 1925.)”.
            Na suprotnom podnožnom nišanu okrenutom ka istoku je tekst na bosanskohercegovačkom jeziku u latinici: “Mujaga Komadina, načelnik grada Mostara 1840.-1925.”
            Oko spomenika su postavljeni debeli lanci na deset stubova.
            Pored uže porodice, mezar redovno održava izvjesni gospodin Novo, u znak pijeteta prema ovom dobrotvoru. Prilikom granatiranja Lakišića džamije u prošlim ratovima od 1992. do 1995. godine, spomenik je oštećen, ali ne u većoj mjeri.
            Bilo bi dobro pokrenuti incijativu da se odštampa zbornik radova o životu i djelu Mujage Komadine, Mostarca koji je sve svoje potencijale stavio u službu prosperiteta našega grada. Mostar je u vrijeme njegovog upravljanja prilično harmonično zakoračio u evropske tokove.

Nema komentara:

Objavi komentar