Sokolski pokret – SOKOLI POLETJELI SA NERETVE

            *NAPOMENA: Tekst koji slijedi je iz knjige “Mostar - kolijevka sporta”.

            Uz donatorsku podršku Evropske unije i u tiražu od 1000 primjeraka, 1996. godine iz štampe je izašla knjiga “Mostar - kolijevka sporta” koja popunjava veliku prazninu u oskudnoj sportskoj literaturi. Knjiga je djelo više autora čiji je rad koordinirao poznati sportski novinar Dragan Miladinović, dok su recenzenti bili priznati sportski stručnjaci prof. dr Hamid Šoše, prof. Željko Džeba, prof. Enver Novaković i Mile Knezović. Najveća vrijednost ove knjige, posvećene prvom vijeku organizovanog sportskog pokreta u gradu na Neretvi i stogodišnjici modernih Olimpijskih igara je da je oslobođena političkih, ideoloških i drugih konotacija, te prožeta jedino sportskim duhom, kako to u recenziji naglašava i Hamid Šoše.

 

 

            Mostar je gnijezdo sokolstva u Bosni i Hercegovini. Tu su jedan za drugim, prije kraja prvog desetljeća 20. stoljeća, “poletjela” tri sokolska društva. Prvo je dobilo krila 1896. godine. Ono se u početku zvalo “Prvo hercegovačko koturaško društvo”, pa “Hercegovačko koturaško-gombalačko društvo Sokol”, da bi 1905. godine promjenilo ime u “Hrvatski sokol”, kako je to utvrdio znameniti istraživač i istoričar, prof. dr. Hajrudin Ćurić. Drugo se vinulo “Srpsko gimnastičko društvo Obilić” (1903.), kasnije nazvano “Srpski soko”. I, 1909. godine “krug je zatvoren”: poletio je “Muslimanski soko”.

            Ovo je samo uvodni dio životopisa tih stvarno prvih zvaničnih sportskih organizacija u gradu na Neretvi, ustrojenih s imenom i prezimenom, i kod nadležnih vlasti registrovanih. Ta sokolska društva su, inače, prvijenci među svojim narodima na teritoriji Bosne i Hercegovine, u to vrijeme dvije pokrajine, u sastavu Austro-Ugarske Monarhije.

            A, šta je to sokolstvo, gdje i zašto nastalo? Ukratko, to je grupni naziv za tjelovježbene pokrete. Kolijevka sokolstva je Češka. Embrion: Tjelesno – odgojno društvo “Sokol” u Pragu, začet 16. februara 1862. godine. Osnovni cilj novog pokreta bio je da potakne nacionalnu svijest i, istovremeno, pruži organizovan otpor odnarođivanju. Sokolstvo je, zatim, zapljusnulo sve slavenske zemlje, naročito one što su bile pod krunom Habsburške dinastije.

            Onovremena štampa (1909.), s nacionalnim predznakom, pisala je ovako:

»Vaspitno-idejno strujanje gimnastičkih društava, odnosno sokolstva, osjećalo se u krugovima gradske, radničke, seoske i školske omladine. Sokolska ideologija izgrađuje novog čovjeka - oplemenjena, prosvijećena, moralno i tjelesno zdrava – patriota koji se rukovodi principima: “brat je mio koje vjere bio” itd.« Jedan sokolski funkcioner (o.p.: djelovao i u Mostaru) toga doba je izrekao slijedeće misli: “Soko širi kontakt među članovima svih društvenih slojeva. Izjednačava društvene razlike, izglađava staleške opreke... spaja sve sokolove zajedničkom mišlju, organizuje ih za svestran rad. Od nekadašnjih tjelesnih slabića stvara jasne karaktere. Prijašnje neodlučne i mlake tipove odgaja za svjesne radnike u svom pozivu, nehajne sebičnjake pretvara u revne članove ljudskog društva i korisne sinove svoga naroda“...

            U tadašnjim prilikama i odnosima, u Austro-Ugarskoj, sokoli u BiH (a to znači i u Mostaru) imali su niz prepreka dok bi poletjeli, a kamoli da bi se razmahnuli. To je naročito bilo izraženo za mandata „nekrunisanog kralja“ Benjamina Kalaja, od 1883. do njegove smrti 1903. godine. U Pravilima Sokola moralo je izričito stajati: „Rad društva isključuje svaki politički značaj“, ili „ ... isključeno svako političko djelovanje“ i tome slično... I ne samo to. Sva aktivnost Sokola je „strogo kontrolisana“, pri čemu je tražena „dlaka u jajetu“, na sve se sumnjičilo i gledalo kroz „crne naočale“ s povećanom dioptrijom.

            Korijen hrvatskog sokolstva u Bosni i Hercegovini je prema tvrdnjama prof. dr. Hajrudina Ćurića, mostarsko „Prvo hercegovačko koturaško (biciklističko) društvo“.  Ono je osnovano 1. maja 1896. godine. Dogodilo se to neposredno poslije Prvih olimpijskih igara modernog doba u Atini, održanih te (1896.) godine, od 5. do 14. aprila. Društvo je, međutim, bilo kratkog vijeka. Ostalo je samo s dvojicom koturaša, valjda što su bicikli bili veoma skupi. To zatišje nije, ipak, dugo trajalo. Uz koturaše (bicikliste) se u kolo hvataju i gombaoci (gimnastičari). I, u Mostaru se rađa 1902. godine „Hercegovačko koturaško-gombalačko društvo Sokol“. Ono puni zalet uzima naredne godine. Važan događaj je zabilježen 19. aprila 1903. godine, jer toga datuma je organizovana prva zvanična biciklistička „trka“. Start je bio u Mostaru, a cilj u Metkoviću, na stazi dugoj 49 kilometara. Izletnicima na kotačima u Čapljini su se pridružile i tri žene. Bile su to „dvije gospođe i jedna gospođica“. U jesen iste (1903.) godine društvo je dobilo i svog učitelja gombanja. To je bio Viktor Bek, koji je gimnastici podučavao i učenike Velike gimnazije. On je stigao iz Sarajeva. Taj stručnjak je poslije u društvu „Hrvatski sokol“ (to ime zvanično nosi od 1905. godine) dao novi impuls. Razgranala se njegova aktivnost, stigao je talas novih zaljubljenika u sport.

            Članovi „Hrvatskog sokola“ su svih staleža. Njihov broj je oscilirao. Do Prvog svjetskog rata (1914.) bilo ih je najmanje 103, a najviše 143. Većina su bili tzv. izvršujući. Prvi ženski članovi pominju se 1912. godine. U tom vremenu u rukovodstvu društva smjenjivali su se mnogi ljudi. Kao prvi predsjednik (poslije se to zvalo starješina) „Hrvatskog sokola“ navodi se inž. Dragutin Keler (Carl Kver). On je tadašnjim Mostarcima bila dobro znana ličnost, bio je jedan od prvih zapovjednika gradskog Vatrogasnog zbora. Potpredsjednik društva je bio prof. Leo Jamnicki, kasnije direktor Gimnazije. Prvi zvanični učitelj gombanja (gimnastike) je prof. Viktor Bek. Najduži predsjednički (starješinski) staž u „Hrvatskom sokolu“ imao je poznati veletrgovac Adam Mikačić (od 1905. do 1909. godine). Naslijedio ga je znameniti advokat dr. Dominik Maci (Mazzi). Iza njega je starješina bio Lovro Blažević. Različite funkcije, u određenom vremenu do 1914. godine, obavljali su i Cezar Vlajo, M. Ciculić, I. Oreč, Ante Anton Bajalo, Stjepan Grabovac, Petar Geljanović, Ljubomir Jurković, Stjepan pl. Kuštreba, Đuro Džamonja, Stjepan Škobić, dr. Ivan Kolbe, Mato Pinjuh, Nikola Miličević, Marko Komljenović, Stjepan Oreč, Dragutin Šešelj, Šaćir Hodžić, Dragutin Retl, Radoslav Bitanga, Josip Soče i drugi.

            Odijelo članova mostarskog „Hrvatskog sokola“ bilo je onakvo kako je to određeno propisima Hrvatskog sokolskog saveza u Zagrebu (1904. godine). Muško paradno: surka od smeđeg sukna (kratki haljetak), košulja od crvenog lanenog flanela, kapa s crnim rubom i crvenom tjemenicom, značka (kokarda) – hrvatska trobojnica s monogramom i sokolskim perom, hlače remen crni lakovani s ovalnim monogramom i cipele od obične crne kože, kao i plašt. Sokolski podmladak se odjevao ovako: crvena dalmatinska kapica, crvena sokolska košulja, hlače od sivog ruskog platna, s narodnim trobojnim pasom, čarape crne do gležnja i crne cipele. Njihovo „radno“ odijelo činili su majica, hlače i cipele. Žene su se odijevale atraktivno. Njihova vježbovna uniforma sastojala se od bluze (košuljice) i suknje od tamno-modroga platna, sve sa posebnim ukrasima. Redovnim članom „Hrvatskog sokola“ mogla je postati svaka „samostalna osoba ako je navršila 18 godina“, a u podmladak su se primali mlađi, sa 15 godina. Društvo je imalo svoju zastavu: crveno-bijelo-plavo. Prvi zvanični barjaktar je Stjepan Mihić, 1912. godine.

            Tokom austro-ugarske vladavine mostarski hrvatski sokolovi bili su organizatori i sudionici više javnih nastupa, priredbi, sletova i zabava. Oni su bili domaćini i Prvog sleta HSŽ „Viševićeve“, 26. i 27. maja 1912. godine. Održan je na otvorenom gimnazijskom vježbalištu. Prvog dana »sokoli i sokolice su priređivali razne vježbe, a „Hrvojev“ mješoviti zbor je otpjevao nekoliko pjesama«. Tu se i „plesalo“, kako su pisali „Sarajevski list“ i „Hrvatski dnevnik“. Drugog dana posvećen je barjak mostarskog društva „Hrvatski sokol“, kojem je kumovala „blagorodna gospođa Mikačić supruga ovdašnjeg veletrgovca g. Adama Mikačića“. Stjepan Mihić je ponio zastavu „u pratnji sokolova prispjelih iz provincije i mnoštvo naroda“. Povorka se kretala „preko Franje Josipa mosta, Glavnom ulicom“, te »preko Starog mosta, Crkvenom ulicom do pred „Hrvoje“, gdje je i smješten«. Sletske svečanosti završene su na gimnazijskom dvorištu. Tu su sokoli, sokolice i sokolski podmladak izveli „skupne vježbe“. Vježbali su „na preči, ručama“, skakali i preskakali. Finale fešte je bio vatromet i ples „do kasno doba noći“.

            Članovi mostarskog „Hrvatskog sokola“ bili su sudionici i Hrvatskog svesokolskog sleta u Zagrebu 1911. godine i Prvog sleta HSŽ „Tvrtkove“ (tada jedine u BiH) u Sarajevu 1910. godine. Na smotri dostignuća tjelesnog vježbanja u glavnom „zemaljskom gradu BiH“, oni su u takmičenjima postigli zapažene rezultate. Tako su u grupi „viši odjeli“: 4. Nikola Miličević, 8. Gerardo Dračić, 9. Škoro, 10. Marko Komljenović, 11. Šaćir Hodžić; „niži odjeli“: 1. Franjo Beli, 8. Mato Pinjuh, 14. Ljubomir Jurković, 16. Dragutin Šešelj, 25. Radoslav Bitanga. To su, zaista, lijepi uspjesi, jer su ostvareni u konkurenciji trinaest društava.

            Poslije 1918. godine došlo je do ujedinjenja svih sokolskih društava. Ali, 1922. godine je uslijedila obnova „Hrvatskog sokola“. Ono je, kao i sva društva s nacionalnim predznakom, od strane režima kralja Aleksandra raspušteno 1929. godine. Deset godina kasnije mostarski Hrvati su umjesto „Sokola“ stvorili novu tjelovježbenu organizaciju pod imenom „Junak“. I ona je, međutim, 1941. godine nestala sa scene. I do sada u Mostaru nije obnovljena.

            Godine 1888. u Mostaru je osnovano Srpsko pjevačko društvo „Gusle“. U njegovom programu nije bilo samo njegovanje pjesme, nego i razvijanje nacionalne svijesti. Uz to društvo uskoro se otvara čitaonica, a zatim i ostale ustanove, među kojima i pododbor „Prosvjete“. Iz tog kruga stvoreno je, prema istoričaru Vladimiru Ćoroviću, „prvo čisto sokolsko društvo“ bosanskohercegovačkih Srba. Bilo je to 1903. godine. Nazvano je Srpsko gimnastičko društvo „Obilić“. Njegova pravila je odobrila Zemaljska vlada u Sarajevu 1. (14.) aprila 1904. godine. Prvi starješina društva bio je dr. Pero Ivanović, a vođa profesor Stevan Žakula. U godinama prije Prvog svjetskog rata prvi čovjek „Obilića“ je i Atanasije Šola. Važne dužnosti su imali i Đorđe Perin, Čedo Milić i druge ličnosti iz kruga prosvjete, kulture, politike, trgovine itd.

            Prema Pravilima „Obilića“, cilj ovog društva je bio razvijanje i unapređenje zdravlja i tjelesne snage članova. To se ostvarivalo zajedničkim tjelesnim vježbama, viteškim igrama, mačevanjem, pješačenjem, plivanjem, jahanjem na biciklu itd. Što se u ostalom, vidi iz dijela imena društva, osnova cjelokupne aktivnosti bila je gimnastika. Članovi su, međutim, upražnjavali i druge sportove od kojih su neki u ovom podneblju tek tražili svoje „mjesto pod suncem“. Isto tako, njegovani su i oni tzv. narodni sportovi, s dubokim korijenima i tradicijama na ovim prostorima. Vrata sale SPD „Gusle“ bila su širom otvorena i za članove SGD „Obilić“. Oni su je, naime, koristili za vježbanje, pa i na različitim gimnastičkim spravama. Mostarsko društvo je bilo jedno od najaktivnijih u Srpskoj sokolskoj župi bosanskohercegovačkoj, pod čijim je okriljem bilo četrdesetak takvih organizacija. Nastupalo je javno na proslavama, priredbama i sletovima, ne samo u Mostaru, nego i u Sarajevu, Pragu, Trebinju i drugdje. Na nekim od tih manifestacija mostarsko društvo se pojavljuje pod novim nazivom – „Srpski soko“.

            Mostarci su, naprimjer, učesnici i Drugog Hercegovačkog srpskog sokolskog sleta u Trebinju, 19. i 20. avgusta (6. i 7. avgusta po starom kalendaru) 1911. godine. Oni su bili među izvođačima nekoliko zajedničkih vježbi s palicom, prostih, s kopljem i na spravama. Isto tako, takmičili su se u atletskom programu, u tri discipline, s tim što je svaku ekipu sačinjavalo po pet takmičara čiji su rezultati zbrajani ekipno. Nastupili su predstavnici pet mjesta. Članovi SGD „Obilić“ u bacanju kamena s ramena bili su treći (ukupna daljina petorke 50.93 metra – prosjek po bacaču 10.186 m.), u skoku u dalj s male daske peti, posljednji (21.75 m. – prosjek 4.35 m.) i u trčanju na 100 metara treći (68.10 sekundi, prosjek petorke 13.62 sekunde). Skakalo, bacalo i trčalo se samo po jedanput.

            Članovi „Obilića“ imali su dvije vrste odijela. Radno: plave čakšire, bijela košulja, koja je na prsima imala izvezen monogram društva crvenim koncem, pojas od trobojke utvrđen za čakšire i otvorena žuta obuća. Svečana uniforma je izgledala ovako: koporan od zeleno zatvorene čoje, čakšire zatvorene crvene boje (višnjeva), trobojan pojas s monogramom društva, čizme zatvorene žute boje i kapa na formu šubare, okolo astragan ili slično, a tjeme pokriveno zatvorenom čojom kao i čakšire i kabanica. Znak društva bio je sa srpskom narodnom trobojnicom i natpisom „Obilić u Mostaru 1903.“. Kada je ovo društvo promijenilo ime u „Srpski soko“, ono je funkcionisalo prema Pravilima koja su važila za sva srpska sokolska društva u sastavu Srpske sokolske župe bosanskohercegovačke, sa sjedištem u Sarajevu, od osnivanja 1909. godine. I ovo društvo je bilo pogođeno „iznimnim mjerama“ austro-ugarske vlasti 1913. godine, a konačno mu je zabranjen rad naredne godine, poslije sarajevskog atentata. Po završetku Prvog svjetskog rata, mostarski „Srpski soko“ bio je ujedinjen prvo u „Jugoslovenski soko“, pa je zatim postao „Sokolsko društvo“. Vrata su mu zatvorena 1941. godine.

            Od tri mostarska sokolska društva prije Prvog svjetskog rata najmlađi je „Muslimanski soko“. Smatra se jednim od prvih u svom narodu na teritoriji Bosne i Hercegovine. To društvo je osnovano 1909. godine. Za to je najzaslužniji poznati pjesnik i nacionalni poslanik Osman Đikić (1879.-1912.). On je oko sebe okupio grupu oduševljenih mladića i odmah su krenuli u ostvarivanje zamisli da se i oni uključe u sokolski pokret, stvarajući vlastito društvo „Muslimanski soko“. Treba istaći da su bosanskohercegovački Muslimani bili zainteresovani za sokolstvo još od prelijevanja ovog pokreta u ovim pokrajinama Austro-Ugarske Monarhije. Paralelno s nacionalnim osvješćivanjem oni su stupali u redove hrvatskih i srpskih sokolskih organizacija. Takvih primjera ima i u Mostaru.

            „Muslimanski soko“ u Mostaru je, zaista, imao porođajne muke. Prije svega što se smatralo da je osnovan na vjerskoj (!?), a ne na nacionalnoj osnovi. Zato se to društvo suočavalo sa nizom problema i nailazilo na različite prepreke. To najupečatljivije ilustruje upravo mostarskog „Muslimanskog sokola“. Njegovi članovi su, takođe, žarko željeli da budu učesnici Šestog svesokolskog sleta u Pragu 1912. godine. Društvo se, s tim u vezi, pismeno obratilo i Svečanom odboru te velike manifestacije u češkoj metropoli. O tome se vodila prepiska s još nekim sokolskim asocijacijama. Između Svečanog odbora sleta u Pragu i Srpske sokolske župe bosanskohercegovačke kružili su dopisi. Oni su, uzgred rečeno, dobar dokument o istoriji muslimanskog sokolstva u Bosni i Hercegovini.

            „Muslimanski soko“ u Mostaru uputio je Svečanom odboru sleta u Pragu opširan i na „srdačan način pisan dopis“, u kome su se objašnjavale „lokalne prilike i postojanje muslimanskih sokolskih društava u Bosni i Hercegovini...“ Mostarski muslimanski sokoli su, između ostalog, naglašavali „da im je nemoguće da se spoje ni sa Hrvatskim savezom ni sa Bosansko-hercegovačkom župom, jer bi to ugrozilo njihov opstanak“. Istovremeno, iz Mostara su odaslane poruke u Prag da će „do sleta muslimanska društva organizovati jedinstvenu muslimansku sokolsku župu“ i da žele biti u toku „sletskih priprema“. Takođe, izražavala se radost da će moći doći „u Prag i ovdje nacrpsti snagu sokolske svijesti i saznanje“. Na osnovu tih riječi domaćini Šestog svesokolskog sleta „Češka opština sokolska u Pragu“ je zaključila da mostarski Muslimani ozbiljno namjeravaju „da učestvuju na svesokolskom sletu, iako im službeni poziv, nije bio, niti je mogao biti, poslan, jer o njihovom postojanju nije se ništa određeno znalo“.

            U Svečanom odboru sleta u Pragu se, istina, smatralo da se, eto na žalost, ne može dozvoliti osnivanje društva i sokolskih saveza na „vjerskoj osnovi“!? Zvuči čudno, ali se u to austro-ugarsko doba pojmom Musliman nije prihvatalo kao narodna, nego kao vjerska pripadnost. Ali, istovremeno je iz Praga odaslana poruka da se ne zabrani „Muslimanskom sokolu“ iz Mostara učešće na Svesokolskom sletu 1912. godine „jer će mu se time pružiti prilika da upozna, ne samo principe, nego i pravi sokolski život“. S tim u vezi iz Praga je, na adresu Srpske sokolske župe bosanskohercegovačke u Sarajevu, upućeno pismo (datirano 25. aprila 1912. godine), u kojem se kaže i ovo: »koliko je moguće, ne činite prigovore naknadnom pozivu „Muslimanskom sokolu“, ali ćemo s pozivom pričekati dok vidimo kakvo će biti vaše mišljenje«. Prema riječima tajnika Svečanog odbora sleta dr. Helera kopija toga dopisa upućena je i mostarskom „Muslimanskom sokolu“.

            Iz Sarajeva je odmah uslijedio odgovor. U tom dopisu je, između ostalog, stajalo: „Sa svoga slovenskog stanovišta mi trebamo bosanskohercegovačkim Muslimanima dati priliku da dođu na slet u Prag“. Ali, opet stara priča: osporavanje je li Musliman vjerska ili nacionalna pripadnost. Pa, u tom stilu i nastavak odgovora: »No, da se ne ogriješimo o temeljno sokolsko načelo, da se sokolstvo može osnivati samo na nacionalnom temelju, treba „Muslimanskom sokolu“ u Mostaru savjetovati da se priključi jednoj nacionalnoj sokolskoj organizaciji u Mostaru. Srpsko sokolstvo će ih rado primiti u svoje redove... i njima mora biti ista tendencija da tjelesnim radom jačaju svoje članove, podižu njihovu otpornu snagu, a ujedno da ih odgaja u nacionalnom duhu« - istaknuto je u pismu Srpske sokolske župe bosanskohercegovačke, upućenom u prijestolnicu Češke, 6. maja 1912. godine.

            Nakon te „ping-pong“ prepiske i na adresu društva „Muslimanski soko“ u Mostaru stigao je dopis (datiran 25. maja 1912. godine) od Svečanog odbora Šestog svesokolskog sleta u Pragu. Tu se, između ostalog, kaže: „Braćo!...javljamo vam, s obzirom na negativnu izjavu bratskog ... ne možemo vam, što želimo, poslati službeni poziv na svesokolski slet. Hrvatski savez, a s njim i Bosanskohercegovačka župa, kao i Češka opština sokolska, stoje na stanovištu da sokolske organizacije mogu biti osnovane samo na osnovi nacionalnoj, a nipošto vjerskoj“ – ponovo „staro“ objašnjenje. U istom dopisu se, zatim, naglašava: „Zbog toga vas molimo da se ljubazno dogovorite bilo sa Savezom hrvatskog sokolstva ili s Bosansko-hercegovačkom župom da li bi bilo moguće da zajedno s njima kao sokolski gosti učestvujete na sletskim svečanostima.“ I slijede potpis predsjednika dr. Štajnera i tajnika dr. Helera.

            To je, naravno, razočaralo muslimanske sokole Mostara. I, koliko je poznato, oni nisu išli na Svesokolski slet u Pragu 1912. godine.

            Ima dosta dokaza da je „Muslimanski soko“ tijesno sarađivao s dva druga društva s nacionalnim predznakom, hrvatskim i srpskim. Bio je, uz ostalo, učesnik i njihovih sletova i drugih priredbi. Odora i komande „Muslimanskog sokola“, s neynatnim izmjenama, bili su po uzoru na srpska sokolska društva. I „Muslimanski soko“ je zbog nacionalne osvješćenosti, poslije sarajevskog atentata 1914. godine bio raspušten. Nakon Prvog svjetskog rata nije obnovljen. Njegovi članovi su u većem broju stupili u redove ujedinjenih sokola, ili kasnije u druga sokolska društva.

            Gledano u cjelini, sokoli su i u Mostaru bili propagatori sportskog pokreta uopšte. Oni su počeli s koturaštvom (biciklizmom) i gombanjem (gimnastikom). Ali, i ostali sportovi, zavisno od uslova i drugog, pod krilima Sokola su sticali „pravo građanstva“ na ovim prostorima. To nije ni čudo, jer su ta sokolska krila imala izvorište u narodnim tradicijama: skokovi, trčanja i bacanja kamena s ramena, na primjer. Neretva i neke njene pritoke su bile idealne za razvoj plivačkog i drugih sportova na vodi. Ove prostore su, zahvaljujući sokolima, ali i strancima, zapljusnuli i drugi moderni sportovi: tenis, kuglanje, stoni tenis, odbojka, mačevanje itd. To je naročito izraženo širenjem ideje olimpijskog pokreta, posebno poslije olimpijskih igara  održanih početkom 20. vijeka na tlu evropskog kontinenta.

            Do Drugog svjetskog rata i u Mostaru, osim sokolskih društava i fudbalskih klubova, bile su rijetke druge samostalne sportske organizacije. Tek od 1945. godine sportski život dobija puni zamah, stvaraju se novi klubovi, korijene hvataju novi, moderni sportovi.