*NAPOMENA:
Tekst koji slijedi napisao je Ismet Ito Korjenić, a objavljen je u
mostarskoj informativnoj reviji MM, u broju 11, iz aprila 1997. godine.
Ovaj tekst nije originalno istorijski, ali se vjerovatno može svsrtati u
tekstove mostarske mitologije.
Kad sam bio dijete, neko mi je ispričao da je jednom jedan car ili
faraon, napuštajući ovaj svijet izjavio da je ostao jedino željan (ili
žedan, u spisima je ostalo nejasno) vode sa mostarske česme. Sad,
uzvodno ili nizvodno, nije bitno. Bitno je da je to rečeno, a sve što
car kaže, nije bez neke.
Sjetih se ove priče nedavno čitajući kako neki načitani i pametni ljudi
hoće dokazati da svaka voda nije voda, da ima razlike čak i od česme do
česme, da na to utiče i ugao prema prvoj sunčevoj zraci, i visina
žednog očinjeg vida, i širina žednog ženskog dlana, i tačna debljina
najbliže hladovine. Pa onda iz tog proizilazi da nije svejedno na kojem
mjestu treba postaviti česmu.
Isto kao što se nikada nije napravila tijesna cipela, jer ona to tek
postaje nošenjem, ni mostarske česme nisu pravile sokake uskima. Stvar
je bila u ljudima, jer ih je vazda tiska stajala, vazda su se, još kao
djeca, gurkali za vodu - daj, moja prva žeđ, ja sam se prvi primak’o i
slično. I, mada je česma dominirala ne samo mahalom, nego i svima nama,
vezujući nas sve međusobno - kakvi smo, da smo - ipak se sumnjalo da
postoji još nešto i više i jače, što nas i česme drži tako privrženima.
A, koja je to sila, e, to se nikada nije dalo dokučiti, posebno s
ondašnjim mozgom. A i sila je bila baš velika, do neba, što se tokom
kasnije istrage i pokazalo kao tačno. Nije pretjerivanje, tajna veza je,
evo, tu negdje, znalo se to, ali je potvrda došla, kao i obično, tek
ovih vijekova. Stvar je, zapravo, u rasporedu česama u gradu. Na
neopisivo staroj mapi od najtanje, k’o ćat debele jufke, pronađenoj
ispod jedne truhle smokve, odgonetnute su tajanstvene tačke, koje su se u
međusobnom skladu skoro naslućivale, pa je anonimnom, sretnom ali i
mudrom nalazniku bilo suđeno samo da odgoneta šta su te tačke i da ih
spoji, ali tako da smjer ne bude važan, jer ako si na dobrom putu,
svejedno je išao ga tamo ili ovamo. Jedino još malo muke mogla je
praviti isušena jufka. A i to je bila zagonetka, jer se već od samog
pogleda odgonetača počela opasno mrviti. Odgonetanje sa mostarskom vodom
pokazalo se kao pravo rješenje, jer se njome nakvašena jufka kao od
šale odmotala, a tačke su se od sebe povećale. I tako smanjile međusobni
razmak do te mjere da se rješenje već dalo lijepo vidjeti. Ocrtavalo
se, naime - srce. Veliko srce.
Kasniji tumači, očevici i kibiceri uočili su i dalje širenje mape, pa
nije bilo problema prepoznati u svakoj tački, ustvari česmu, čak i sa
natpisom mjesta, poput Babuna, Divizije, Ričine, Šemovca, Mazoljica,
Musale, Koščele, Lipe, Cernice, Carine, Pothuma, Mahale, Tepe, Šadrvana,
Harema... Naravno, poslije je pilotima dvokrilaca bila prava pjesma
sejriti to sa visine, svojim očima, taj fantastični prikaz tog rasporeda
mostarskih česama, sa jasnom porukom da se ove vode i piju, zaista,
srcem.
Možda će neupućenima gornje otkriće i biti čudno, ali stvari su zaista
takve naravi, inače se ne bi ni objavljivale svijetu. Jer, ni najstariji
mostarski preci ne sretoše roba božijega, koji je prošao česmu, a da
ovlaš nije pokvasio barem jednu svoju obrvu. E, sada, ko je brz na malom
mozgu, uloviće one zaboravljene poruke prošlosti, koje leže ispod
teških, gustih obrva koje šišaju samo kad dodirnu vlastite trepavice.
Jedna od tih poruka kaže da je ovdje voda stvorila čovjeka, česma ga
podigla da je i poletio, veseo materi svojoj bio. Levitacija ili ne, ma i
sada stoje negdje zaturene riječi mahmurnog čovjeka, sa jedva držećim
crvenim očima, koji se kleo da je vidio jarana kako, napivši se sa
česme, ašćare leta oko nje, na oko 3 metra visine. Pa koja to voda još
može, ljeti hladnija od leda, a zimi toplija od sebe, veliko je pitanje.
A obrvu, kako rekosmo, skvasiti, nije pokret za potcjenjivanje. Probaj,
podigni malo, makar i suhu obrvu, pa ćeš se pred svijetom osjećati
nekako, jelde, višim, mudrijim... A, što se samog pijenja tiče, i to je
sa samim rođenjem podešeno, poput pravog rituala, pa, čim se priđe
česmi, zna se da je desna ruka na mokrom zidu iznad kamenog korita, u
vječnom strahu da se ne oklizne o vlažnu i glatku zidinu - lijeva poput
lijevka skreće hladnu vodu iz rore u usta već spremna u obliku osmice,
da što kraće, a brže Radobolja unese svoje svježine u dušu svog žednog
griješnika. Bezbeli, ne može faliti i da se ugazi u obaveznu lokvu
ispod, da neugodno nadojimo pazuh kroz rukav, a ni uši nam ne ostaju
žedne...
Kada izgleda da se, ipak, nešto rasvijetlilo oko česama kojih nema
nadaleko, još stoji, poput vatrogasnog trougla, i znak posljednjeg
pitanja. Doduše, i taj znak je u hladu, ali kako to da se toliko ljudi
napilo te mostarske vode, a da ni česama ni ljudi nije falilo, da se
niko nije opoganio ili ošugao, mada je svijeta vrvilo doslovice odvazda i
odsvakle. To je pojam o kome filozofija još i ne sanja, mada je, istini
za volju, kažu, neki Abaza posudio isto tako nekom Muminu jedan veci
izlapljeli panadol (aspirin iz stare Anadolije), kada se ovaj požalio da
je stomak pokvario vodom Radoboljom. To je tada tako i prošlo, mada se i
dan-danas sumnja da će, zapravo, prije biti da je Mumin, što skuhan od
mostarskog ćelopeka, što pun preslanog torotana i užegle, tvrde
kukuruze, legao pod česmu dok se nije, jadan, skroz naduo. Otada je
tajno praćeno ponašanje svakog pijućeg stvora, bez razlike.
Osim malih dragih vrabaca - dživkara, jer od njih stvarno nikoga nikada
glava nije zaboljela. A ova voda je, čak, i liječila. I to ne samo
zdrave, nego i one koji bi to da budu ponovo. A i o tome gdje se
zdravstveno spada, pokazaće najvjernije vlastiti odraz lica u vodi
korita začepljenog korom od karpuze (lubenice).
Konačno, poput mraka u nevrijeme, dođe i vrijeme kada se, na nesreću,
umjesto vode guta - vlastiti strah. To je strašno, strašno da strašnije
ne može biti. A potom obično poteku, umjesto vode, strašne vijesti. Te
strašne vijesti obično najbolje zna ispričati nijemo dijete. To je samo
po sebi već smak čovječnosti. Jedino je velikoj Sudnjoj osudi bliža
optužba koja odslikava to isto lice u lokvi od neljudskog vremena
razvaljene česme. A kome je česma, jednako kao i to dijete, kriva...,
odgovor leži, možda u ruini iz koje šiklja nagrđeni mlaz vode na sve
strane i visoko, put samih nebesa, ali ne proklinjući, već žaleći taj
rušilački, neljudski smrad koji se nikada i ne bi sa vodom upoznao da mu
ta ista mostarska česma nije svoju dragovoljno podarila. Takve zaista
treba, ali ubuduće sa mudrom obrvom, žaliti. A žaljenje je najveća kazna
upućena ljudima koji to nisu. Jednako kao što je oprost djelo najveće
veličine ljudi koji to jesu ili će to biti, poput našeg nijemog djeteta
sa likom odslikanim u koritu mostarske česme.
Nema komentara:
Objavi komentar