*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Salko Šarić, a objavljen je u oktobru 2000. godine, u časopisu „Most“, br. 131(42)
Voda je uvijek imala izuzetno značenje za opstanak i razvitak jednog
grada. Povoljan geografski smještaj Mostara i posebno činjenica da ovo
gradsko naselje leži na rijekama Neretvi i Radobolji bili su odlučujući
momenti da se ovaj grad kroz više od petstopedeset godina postojanja ne
samo mogao održati nego i svestrano razvijati.
Grad Mostar imao je pod turskom vlašću dva vodovoda. Prema austrijskom
istoričaru Mortizu Hoernesu (1852.-1917.) jedan vodovod je dolazio iz
doline Radobolje i imao je šezdeset mjesta za oticanje, a drugi je bio
razveden do vrela “Djevojačka voda” na lijevoj obali Neretve. Ovo vrelo
nalazilo se u nekad slikovitim vinogradima, na mjestu zvanom
“Brijegovi”, koji su se prostirali poviše “Carinskog harema” sjeverno
prema Zaliku, uz glavni put od Mostara prema Sarajevu.
Čuveni dobrotvor Ibrahim efendija Roznamedžija je prije 1620. godine
podigao u Mostaru džamiju, a pored džamije medresu (vjersku školu) u
čijoj je avliji podigao i šadrvan. Roznamedžijina medresa bila je
najveća i najljepša medresa u gradu, sa najstarijim i najvećim šadrvanom
izuzetne ljepote. Srušena je 1944. godine. Osnovne konture temelja ove
medrese i danas se naziru. Za džamiju i šadrvan doveo je vodu sa vrela
“Djevojačka voda”. Ispod velike pećine, na mjestu zvanom “Brijegovi”,
izvire to vrelo, a rezervoar za Roznamedžijin vodovod smješten je bio
upravo pod tom pećinom.
Mostarac Husein Ćišić u svom djelu “Mostar u Herceg Bosni” kaže: …
“Vrelo od davnina nosi ime ‘Djevojačka voda’. Po nekoj narodnoj
praznovjerici posjećivale su ga djevojke svakog Đurđevdana prije izlaska
sunca” … Taj se običaj, kaže Ćišić, zadržao i za vrijeme osmanlijske
okupacije u našim krajevima.
Kada je Roznamedžija pravio vodovod sa tog vrela, nije zaboravio na
običaje mostarskih djevojaka i djevojaka iz obližnjih sela, pa je ispod
izvora na glavnoj cesti podigao lijepu kamenu česmu – Djevojačku česmu –
i uz nju od klesanog kamena dosta prostranu sofu – Djevojačku sofu –
oko kojih se nekada nalazio lijep gaj sa stablima košćela.
Austrougarska okupaciona uprava je u blizini tog vrela izgradila jedan
od mostarskih vojnih logora, nazvan “Sjeverni logor” (Das Nordlager),
za smještaj svojih trupa, čime je pohod djevojaka vrelu sam od sebe
iščeznuo. Vinogradi i voćnjaci sa zemljištem gdje se nalazi i vrelo
postali su vremenom posjed Mostarca hadži Ibrahima efendije Slipičevića.
Kada su austrougarske vlasti podigle “Sjeverni logor”, ef. Slipičević
je oko 1908. godine dao sagraditi na svom posjedu četiri stambene kuće
za unajmljivanje. Tako se vrelo našlo u bašti jedne od tih kuća (Titova
ulica br. 37), danas vlasništvo Daniša Hrvića, unuka hadži Ibrahima ef.
Slipičevića. Ispred avlijskog zida ove kuće i danas stoji “Djevojačka
česma”. Ova česma je bila priključena na vrelo “Djevojačka voda” da bi
1885. godine bila priključena na novi vodovod, dok je vrelo “Djevojačka
voda” bilo povezano sa česmama u tada novoizgrađenom “Sjevernom logoru”.
Kada je 1966. godine izgrađena nova željeznička pruga Sarajevo – Ploče,
oduzet je i dio zemljišta iznad nekad Slipičevića kuća, a tako i iznad
kuće Daniša Hrvića, pa je vrelo danas nepristupačno, iznad željezničke
pruge, obraslo u draču i korov.
Iz naše perspektive teško je opisati ambijent i vrelo “Djevojačka
voda”, u tom nekada perifernom dijelu Mostara. Podsjećanja radi, slijedi
opis vrela iz sjećanja Mostarca Luke Grđića Bjelokosića, kojeg on
iznosi u svome tekstu “Mostar nekad i sad” (Beograd, 1901. godine, str.
12 – 13).
“
… ‘Djevojačka voda’ je iznad Sjevernog logora u vinogradima pri jednoj
strani. Ovo vrelo je radi svoje građevine zanimljivo. U prirodnu pećinu
vode umjetno načinjena vrata, pa preko praga voda pomalo otječe. Vrata
su dosta malena, otprilike jedan aršin gotovo u četvrt (aršin je stara
turska mjera za dužinu; 1 aršin, otprilike, je između 65 i 75
centimetara). Kad čovjek uđe unutra zagaziće u vodu do koljena, a naći
će se u prostoru gdje se najveći čovjek može ispraviti. Ima otprilike 12
– 16 kvadratnih metara prostora. Odozgo je prirodna pećina, a sa strane
je umjetno ozidan zid. Ovaj je prostor prezidan, tu na prezidi imaju
malo manja vrata od prvih, nasuprot njima. Kada na ova vrata uđemo, doći
ćemo opet u jednu prostoriju istu onakvu kao što je prva. U ovoj
prostoriji ima opet prezida i na njoj vrata, a iza vrata opet onakva
jedna prostorija. Ovakvih prostorija vele da ima sedam, sa sedmera
vrata. Što se god dublje u pećinu ulazi, sve je u svakoj prostoriji
dublja voda, a na svakoj manja vrata, a pričaju da se kroz sedma vrata
ne može nikako proći. Jedni vele da imaju devetera vrata, i da je na tim
devetim vratima aždaha. Ja dok sam bio mali, ulazio sam u tri
prostorije i dolazio na četvrta vrata. Tlo je u pećini ravno, a voda
preko praga svakih vrata iz prostorije u prostoriju otječe. Narodno
predanje o ovoj zanimljivoj građevini ne zna ništa preciznije reći, samo
to da ju je nekakva djevojka gradila, pa se zato i zove ‘Djevojačka
voda’ …”
Nema komentara:
Objavi komentar