Vrelo "Djevojačka voda"

            *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Salko Šarić, a objavljen je u oktobru 2000. godine, u časopisu „Most“, br. 131(42)

            Voda je uvijek imala izuzetno značenje za opstanak i razvitak jednog grada. Povoljan geografski smještaj Mostara i posebno činjenica da ovo gradsko naselje leži na rijekama Neretvi i Radobolji bili su odlučujući momenti da se ovaj grad kroz više od petstopedeset godina postojanja ne samo mogao održati nego i svestrano razvijati.

            Grad Mostar imao je pod turskom vlašću dva vodovoda. Prema austrijskom istoričaru Mortizu Hoernesu (1852.-1917.) jedan vodovod je dolazio iz doline Radobolje i imao je šezdeset mjesta za oticanje, a drugi je bio razveden do vrela “Djevojačka voda” na lijevoj obali Neretve. Ovo vrelo nalazilo se u nekad slikovitim vinogradima, na mjestu zvanom “Brijegovi”, koji su se prostirali poviše “Carinskog harema” sjeverno prema Zaliku, uz glavni put od Mostara prema Sarajevu.

            Čuveni dobrotvor Ibrahim efendija Roznamedžija je prije 1620. godine podigao u Mostaru džamiju, a pored džamije medresu (vjersku školu) u čijoj je avliji podigao i šadrvan. Roznamedžijina medresa bila je najveća i najljepša medresa u gradu, sa najstarijim i najvećim šadrvanom izuzetne ljepote. Srušena je 1944. godine. Osnovne konture temelja ove medrese i danas se naziru. Za džamiju i šadrvan doveo je vodu sa vrela “Djevojačka voda”. Ispod velike pećine, na mjestu zvanom “Brijegovi”, izvire to vrelo, a rezervoar za Roznamedžijin vodovod smješten je bio upravo pod tom pećinom.

            Mostarac Husein Ćišić u svom djelu “Mostar u Herceg Bosni” kaže: … “Vrelo od davnina nosi ime ‘Djevojačka voda’. Po nekoj narodnoj praznovjerici posjećivale su ga djevojke svakog Đurđevdana prije izlaska sunca”  … Taj se običaj, kaže Ćišić, zadržao i za vrijeme osmanlijske okupacije u našim krajevima.

            Kada je Roznamedžija pravio vodovod sa tog vrela, nije zaboravio na običaje mostarskih djevojaka i djevojaka iz obližnjih sela, pa je ispod izvora na glavnoj cesti podigao lijepu kamenu česmu – Djevojačku česmu – i uz nju od klesanog kamena dosta prostranu sofu – Djevojačku sofu – oko kojih se nekada nalazio lijep gaj sa stablima košćela.

            Austrougarska okupaciona uprava je u blizini tog vrela izgradila jedan od mostarskih vojnih logora, nazvan “Sjeverni logor” (Das Nordlager), za smještaj svojih trupa, čime je pohod djevojaka vrelu sam od sebe iščeznuo. Vinogradi i voćnjaci sa zemljištem gdje se nalazi i vrelo postali su vremenom posjed Mostarca hadži Ibrahima efendije Slipičevića. Kada su austrougarske vlasti podigle “Sjeverni logor”, ef. Slipičević je oko 1908. godine dao sagraditi na svom posjedu četiri stambene kuće za unajmljivanje. Tako se vrelo našlo u bašti jedne od tih kuća (Titova ulica br. 37), danas vlasništvo Daniša Hrvića, unuka hadži Ibrahima ef. Slipičevića. Ispred avlijskog zida ove kuće i danas stoji “Djevojačka česma”. Ova česma je bila priključena na vrelo “Djevojačka voda” da bi 1885. godine bila priključena na novi vodovod, dok je vrelo “Djevojačka voda” bilo povezano sa česmama u tada novoizgrađenom “Sjevernom logoru”.

            Kada je 1966. godine izgrađena nova željeznička pruga Sarajevo – Ploče, oduzet je i dio zemljišta iznad nekad Slipičevića kuća, a tako i iznad kuće Daniša Hrvića, pa je vrelo danas nepristupačno, iznad željezničke pruge, obraslo u draču i korov.

            Iz naše perspektive teško je opisati ambijent i vrelo “Djevojačka voda”, u tom nekada perifernom dijelu Mostara. Podsjećanja radi, slijedi opis vrela iz sjećanja Mostarca Luke Grđića Bjelokosića, kojeg on iznosi u svome tekstu “Mostar nekad i sad” (Beograd, 1901. godine, str. 12 – 13).

            “ … ‘Djevojačka voda’ je iznad Sjevernog logora u vinogradima pri jednoj strani. Ovo vrelo je radi svoje građevine zanimljivo. U prirodnu pećinu vode umjetno načinjena vrata, pa preko praga voda pomalo otječe. Vrata su dosta malena, otprilike jedan aršin gotovo u četvrt (aršin je stara turska mjera za dužinu; 1 aršin, otprilike, je između 65 i 75 centimetara). Kad čovjek uđe unutra zagaziće u vodu do koljena, a naći će se u prostoru gdje se najveći čovjek može ispraviti. Ima otprilike 12 – 16 kvadratnih metara prostora. Odozgo je prirodna pećina, a sa strane je umjetno ozidan zid. Ovaj je prostor prezidan, tu na prezidi imaju malo manja vrata od prvih, nasuprot njima. Kada na ova vrata uđemo, doći ćemo opet u jednu prostoriju istu onakvu kao što je prva. U ovoj prostoriji ima opet prezida i na njoj vrata, a iza vrata opet onakva jedna prostorija. Ovakvih prostorija vele da ima sedam, sa sedmera vrata. Što se god dublje u pećinu ulazi, sve je u svakoj prostoriji dublja voda, a na svakoj manja vrata, a pričaju da se kroz sedma vrata ne može nikako proći. Jedni vele da imaju devetera vrata, i da je na tim devetim vratima aždaha. Ja dok sam bio mali, ulazio sam u tri prostorije i dolazio na četvrta vrata. Tlo je u pećini ravno, a voda preko praga svakih vrata iz prostorije u prostoriju otječe. Narodno predanje o ovoj zanimljivoj građevini ne zna ništa preciznije reći, samo to da ju je nekakva djevojka gradila, pa se zato i zove ‘Djevojačka voda’ …”