02/02/2015

Kriva ćuprija

 
          *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Hivzija Hasandedić, a objavljen je u mostarskoj informativnoj reviji MM, u dvobroju 12/13, u junu 1997. godine.


            Od dva mostarska kamena mosta sa po jednim lukom preko kojih se puna tri vijeka odvijao cjelokupni promet s juga prema sjeveru i obratno, uzgor je ostao još samo jedan.

            Na rijeci Radobolji, oko sto pedeset metara uzvodno od njenog utoka u Neretvu, nalazi se mali kameni most na jedan luk koji je poznat pod imenom “Kriva ćuprija”. Prvi mu spomen nalazimo u Ćejvanovoj zakladnici iz 1558. godine, gdje legator izričito veli: “I prihodi će se trošiti na održavanje njegovog mosta na rijeci Radobolji”. Na temelju ovog navoda može se nedvojbeno zaključiti da je Krivu ćupriju sagradio Ćejvan (Ćehaja), i to nešto prije 1558. godine. Prema tome, Kriva ćuprija je starija i od Starog mosta, koji je podignut 1566. godine. Valja istaći da je, po predanju, Stari most sagrađen po uzoru na ovaj.
            Preko ovog mosta se u toku dugog turskog perioda odvijao živi promet, jer je on dugo vremena bio jedini komunikacijski objekat za prelaz preko Radobolje u njenom donjem toku. Sve do prolaska željeznice kroz Mostar 1884. godine, ovaj se most nalazio na glavnom drumu koji je vodio od juga prema sjeveru i obratno. Regulacijom Radobolje i izgradnjom više željezničkih mostova preko nje, prestala je Kriva ćuprija gotovo da služi i za prelaz pješaka, jer se nalazi duboko u koritu Radobolje i pristup k njoj, i sa jedne i sa druge strane, je nepodesan.
            Kriva ćuprija je, uz sultan-Selimov mesdžid i Ćejvan-Ćehajinu džamiju, najstariji očuvani građevinski spomenik turskog perioda na mostarskom području. Na ovom objektu su 1969. godine izvršeni konzervatorsko-restauratorski radovi i registrovan je kao spomenik kulture.
            Iako teško ranjena, Kriva ćuprija je preživjela i posljednji rat. Topovske i minobacačke granate, koje su neprijatelji urbane civilizacije i sa istoka i sa zapada slali po čitavom gradu, padale su i u njenoj najbližoj okolini, ali je stara ćuprija bila bolje sreće od njenog nekoliko godina mlađeg, ali većeg, ljepšeg i mnogo poznatijeg brata.
            Na mostu su najvidljivija oštećenja na ogradama (korkalucima), ali je, i pored toga, on i dalje u funkciji. Ono što, međutim, svima upada u oči, kada je riječ o oštećenim kulturno-istorijskim spomenicima koji čekaju na definitivnu restauraciju, je da su u potpunosti prepušteni zubu vremena koji iz dana u dan odnosi sve više od, i ono malo preostale, autentičnosti. Tako ćete na današnjim fotografijama kula Starog mosta, Sahat-kule, pa konačno i Krive ćuprije uočiti veće rupe i oštećenja nego na istim koje su snimljene prije godinu i više dana. Ne vjerujemo da to sve baš tako mora da bude.

            *Nažalost, posljednju veliku poplavu rijeka Neretve i Radobolje u XX vijeku, Kriva ćuprija, ipak, nije uspjela da preživi i tako da, ono što su ratna razaranja u godinama ranije započela, nabujale vode su uspjele da dovrše, jer su ratna oštećenja mosta bila u velikoj mjeri.
            Ipak, u skorije vrijeme Kriva ćuprija je ponovno obnovljena.

            Mostaru treba vratiti svu njegovu ljepotu i privlačnost, sve njegove razglednice. Da ga i naša djeca i naše djece djeca pamte onakvog kao mi...

Nema komentara:

Objavi komentar