*NAPOMENA:
Tekst koji slijedi napisao je Hivzija Hasandedić, a objavljen je u
mostarskoj informativnoj reviji MM, u dvobroju 12/13, u junu 1997.
godine.
Od dva mostarska kamena mosta sa po jednim lukom preko
kojih se puna tri vijeka odvijao cjelokupni promet s juga prema sjeveru i
obratno, uzgor je ostao još samo jedan.
Na rijeci Radobolji, oko sto pedeset metara uzvodno od
njenog utoka u Neretvu, nalazi se mali kameni most na jedan luk koji je
poznat pod imenom “Kriva ćuprija”. Prvi mu spomen nalazimo u Ćejvanovoj
zakladnici iz 1558. godine, gdje legator izričito veli: “I prihodi će se
trošiti na održavanje njegovog mosta na rijeci Radobolji”. Na temelju
ovog navoda može se nedvojbeno zaključiti da je Krivu ćupriju sagradio
Ćejvan (Ćehaja), i to nešto prije 1558. godine. Prema tome,
Kriva ćuprija je starija i od Starog mosta, koji je podignut 1566.
godine. Valja istaći da je, po predanju, Stari most sagrađen po uzoru na
ovaj.
Preko ovog mosta se u toku dugog turskog perioda odvijao
živi promet, jer je on dugo vremena bio jedini komunikacijski objekat za
prelaz preko Radobolje u njenom donjem toku. Sve do prolaska željeznice
kroz Mostar 1884. godine, ovaj se most nalazio na glavnom drumu koji je
vodio od juga prema sjeveru i obratno. Regulacijom Radobolje i
izgradnjom više željezničkih mostova preko nje, prestala je Kriva
ćuprija gotovo da služi i za prelaz pješaka, jer se nalazi duboko u
koritu Radobolje i pristup k njoj, i sa jedne i sa druge strane, je
nepodesan.
Kriva ćuprija je, uz sultan-Selimov mesdžid i
Ćejvan-Ćehajinu džamiju, najstariji očuvani građevinski spomenik turskog
perioda na mostarskom području. Na ovom objektu su 1969. godine
izvršeni konzervatorsko-restauratorski radovi i registrovan je kao
spomenik kulture.
Iako teško ranjena, Kriva ćuprija je preživjela i posljednji
rat. Topovske i minobacačke granate, koje su neprijatelji urbane
civilizacije i sa istoka i sa zapada slali po čitavom gradu, padale su i
u njenoj najbližoj okolini, ali je stara ćuprija bila bolje sreće od
njenog nekoliko godina mlađeg, ali većeg, ljepšeg i mnogo poznatijeg
brata.
Na mostu su najvidljivija oštećenja na ogradama
(korkalucima), ali je, i pored toga, on i dalje u funkciji. Ono što,
međutim, svima upada u oči, kada je riječ o oštećenim
kulturno-istorijskim spomenicima koji čekaju na definitivnu
restauraciju, je da su u potpunosti prepušteni zubu vremena koji iz dana
u dan odnosi sve više od, i ono malo preostale, autentičnosti. Tako
ćete na današnjim fotografijama kula Starog mosta, Sahat-kule, pa
konačno i Krive ćuprije uočiti veće rupe i oštećenja nego na istim koje
su snimljene prije godinu i više dana. Ne vjerujemo da to sve baš tako
mora da bude.
*Nažalost,
posljednju veliku poplavu rijeka Neretve i Radobolje u XX vijeku, Kriva
ćuprija, ipak, nije uspjela da preživi i tako da, ono što su ratna
razaranja u godinama ranije započela, nabujale vode su uspjele da
dovrše, jer su ratna oštećenja mosta bila u velikoj mjeri.
Ipak, u skorije vrijeme Kriva ćuprija je ponovno obnovljena.
Mostaru treba vratiti svu njegovu ljepotu i privlačnost, sve
njegove razglednice. Da ga i naša djeca i naše djece djeca pamte
onakvog kao mi...
Nema komentara:
Objavi komentar