*NAPOMENA:
Tekst koji slijedi je iz knjige “Mostar - kolijevka sporta”. Ovaj
tekst je preuzet iz mostarske informativne revije MM, u dvobroju 12/13,
iz juna 1997. godine.
Uz donatorsku podršku Evropske unije i u tiražu od 1000
primjeraka, 1996. godine iz štampe je izašla knjiga “Mostar - kolijevka
sporta” koja popunjava veliku prazninu u oskudnoj sportskoj literaturi.
Knjiga je djelo više autora čiji je rad koordinirao poznati sportski
novinar Dragan Miladinović, dok su recenzenti bili priznati sportski
stručnjaci prof. dr Hamid Šoše, prof. Željko Džeba, prof. Enver
Novaković i Mile Knezović. Najveća vrijednost ove knjige, posvećene
prvom vijeku organizovanog sportskog pokreta u gradu na Neretvi i
stogodišnjici modernih Olimpijskih igara je da je oslobođena političkih,
ideoloških i drugih konotacija, te prožeta jedino sportskim duhom, kako
to u recenziji naglašava i Hamid Šoše.
Inače, tekst koji slijedi je nastavak istorijata fudbala u Mostaru.
Životopis “Veleža” po matičnim knjigama, počinje 26. juna
1922. godine. Rođen je, zaista, na poljani, kod Sjevernog logora. Evo
njegovog prvog rukovodstva: predsjednik Anđelko Vlaho, potpredsjednik
Ranko Slijepčević, prvi tajnik Borivoje Janjoš, drugi tajnik Ljubomir
Basta, blagajnik Rudolf Beltram, odbornici Mihajlo Cvetković, Milan
Pavić i Bogdan Tepšić, članovi Nadzornog odbora Ljubo Zrimšek i Ljubo
Pavić. Za prvog kapitena tima izabran je Lazar Radić. Nakon osnivanja i
odobrenja klupskih pravila, “Velež” igra prijateljske utakmice.
Startovao je sa ekipom: Marko Vučijak, Ljubo Zrimšek, Savo Turanjanin,
Mile Pavić, Lazar Radić, Milan Rajković, Bogdan Tepšić, Ranko
Slijepčević, Branko Turanjanin, Savo Medan i jedan još nepoznati čovjek
iz Srbije (?!), koji je u Mostaru tražio posao.
U prvim danima svog života “Velež” je odmjeravao snage s
lokalnim rivalima, ali i onim iz drugih gradova. Godine 1924. finalist
je “olimpijskog” turnira u Mostaru. Već u sezoni 1934./35. godine ubraja
se među kvalitetnije bosanskohercegovačke klubove. Bivao je i povremeno
zabranjivan njegov rad. Još okrutniju sudbinu doživio je 1940. godine.
Tada su “Velezova” vrata bila - zapečaćena! To se dogodilo poslije
utakmice s podgoričkom “Crnom Gorom”, igrane na godišnjicu (1.
septembra) napada Hitlerove Njemačke na Poljsku, iza čega su uslijedile
demonstracije i parole poput “Dole fašizam”.
Marta 1945. godine “Velež” je poslije gotovo petogodišnjeg
prisilnog mirovanja, obnovljen. Najprije se takmičio u Oblasnoj -
Podsaveznoj, zatim Republičkoj, Trećoj i Drugoj da bi, najzad 1952.
godine postao član Prve savezne lige. Premijera u toj eliti igrana je u
Mostaru protiv “Crvene Zvezde”, a u timu “rođenih” bili su: Žarko
Barbarić, Mensud Peko Dilberović, Dane Prajo, Anton Bolfek, Hamdija
Ćemalović, Vlado Slišković, Muhamed Mujić, Hasan Širle Momić, Haldun Leo
Hrvić i Slavko Hudarin. Među najboljim igrali su samo “jedno ljeto”.
“Velež” se među prvoligaše vratio u sezoni 1955./56. godine.
I od tada se u ovoj konkurenciji bio udomaćio. Igrao je sve do
takmičarske 1991./92. godine, da bi s aprilskim ratom 1992. godine
okončao svoje vojevanje u tom društvu.
Najveće uspjehe u prvenstvu države ostvario je u sezonama 1972./73.,
1973./74. i 1987./88. godine. Sva tri puta bio je vicešampion. Titula
prvaka bila mu je najbliža 1973./74. godine, ali od nje ga je odvojila
samo gol-razlika. Na kraju jesenje etape 1987./88. godine ciljnu vrpcu
presjekao je prvi.
“Rođeni” su četiri puta bili i finalisti KJ (Kupa
Jugoslavije, odnosno, Kupa Maršala Tita). Dva puta su osvojili veliki
srebrni trofej. Do prvog su stigli 1981. godine. Tada su ga, pod
dirigentskom palicom asa Miloša Milutinovića, izborila trinaestorica
veličanstvenih: Enver Marić (kapiten), Avdo Kalajdžić, Aleksandar Mičić
(Momčilo Vukoje), Dubravko Ledić, Vladimir Matijević, Veselin Đurasović,
Dragan Okuka (jedan gol), Blaž Slišković, Vahid Halilhodžić (2 gola),
Adnan Međedović, Vladimir Skočajić (Mirsad Mulahasanović). U finalu je
pobijeđen sarajevski “Željezničar” - 3:2. Trebalo je da prođe pet godina
da “Veležovci” ponovo ispijaju šampanjac, slaveći drugi trijumf u Kupu.
Tog sunčanog maja 1986. godine s velikim srebrnim peharom
počasni krug su optrčali: Vukašin Petranović, Draženko Prskalo, Goran
Jurić, Nenad Bijedić (2 gola), Vladimir Matijević (kapiten), Ismet
Šišić, Sead Kajtaz, Vladimir Skočajić, Predrag Jurić (jedan gol), Anel
Karabeg (Vladimir Gudelj) i Semir Tuce. Njihov strateg je bio Duško
Bajević, a u finalu je savladan zagrebački “Dinamo” - 3:1.
“Velež” je prvi put finalista KJ bio 1958. godine. Akteri
tog događaja bili su: Zdravko Brkljačić, Mensud Dilberović, Meho
Handžić, Zdravko Rodin, Nikola Benco, Kruno Radiljević (kapiten), Milan
Maksimović, Franjo Džidić, Omer Oručević, Šefik Alajbegović i Milorad
Lazović. Tada je četom zapovjedao Radomir Čabrić, a protivnik bila
“Crvena Zvezda” - 0:4. Posljednje učešće “rođenih” u odlučujućem meču za
veliki srebrni pehar bilo je 1989. godine. Tada su igrali: Vukašin
Petranović, Mili Hadžiabdić, Ismet Šišić (Ahmed Gosto), Ivica Barbarić,
Veselin Đurasović, Ibro Rahimić, Zijad Repak, Zdenko Jedvaj (Damir
Čerkić), Predrag Jurić, Anel Karabeg i Semir Tuce (kapiten). Predvodio
ih je Žarko Barbarić, a protivnik im je bio “Partizan” - 1:6.
“Rođeni” su šest puta izlazili na zvaničnu evropsku scenu:
četiri puta u Kupu UEFA i dva puta u Kupu pobjednika kupova.
Najuspješnije su vojevali od jeseni 1974. do proljeća 1975. godine kada
su stigli do četvrtfinala Kupa UEFA. Dotle su eliminisali silan tim
moskovskog “Spartaka”, zatim bečki “Rapid” i oholi “Derbi Kaunti”, da bi
s golom manjka (1:0, 0:2) stali u holandskom gradu Ešendeu protiv
“Tventea”. A u tom čvrstom koračanju po Starom kontinentu dres “Veleža”
nosili su: Slobodan Mrgan, Miomir Meter, Džemal Hadžiabdić, Marko Čolić,
Boro Primorac, Vladimir Pecelj, Jadran Topić, Vahid Halilhodžić, Duško
Bajević, Franjo Vladić, Momčilo Vukoje, zatim Slavko Njeguš, Mirsad
Mulahasanović, Dubravko Ledić, Marijan Kvesić, Milidrag Hodžić, Dragan
Okuka, Ahmed Glavović... predvođeni sa strategom Sulejmanom Sulom
Repcom.
Godine 1988. “Velež” je stigao do osmine finala kupa UEFA, s trenerom Žarkom Barbarićem.
“Velež” je bio finalista Srednjoevropskog kupa (1975.) i
pobjednik Balkanskog kupa (1981.). Učestvovao je i u Rapan kupu (1962. i
1963.).
“Rođeni” su imali i nekoliko uspješnih turneja po
inostranstvu. To su, prije svih, one dvije - po Srednjoj i Južnoj
Americi, odnosno po Dalekom istoku i Australiji.
Godine 1989. u četvrtom jurišu (finalisti i 1969, 1977. i
1987.), juniori “Veleža” osvojili su Omladinski kup Jugoslavije.
Pobjednički trofej nada bio je u rukama: Nenada Džidića (kapiten),
Siniše Spaića, Slavena Muse, Zvonimira Matkovića, Dražena Madunovića,
Sanjina Pintula, Nikole Jokišića, Damira Vučića, (Marina Pušića) i
Armina Begića, a njihov trener bio je Salem Halilhodžić.
Mostar i “Velež” su od 1965. do 1992. godine bili domaćini
najuglednijeg evropskog turnira u zimskom razdoblju. Za to vrijeme na
djelu je viđena 31 ekipa, među kojima i 16 stranih - dvije
reprezentacije i 14 klubova. Na stadionu pod Bijelim brijegom, na toj
reviji, učestvovali su timovi iz Austrije, Mađarske, Češke, Rumunije,
Njemačke, Švajcarske, Poljske, Irana, SSSR kao i s prostora bivše
Jugoslavije, izuzev iz Makedonije. “Rođeni” su na svom tradicionalnom
turniru bili prvi čak 15 puta.
Kada se kazuje o “Veležovim” zvijezdama i šarmerima, svakako
je nezaobilazna čuvena mostarska fudbalska škola. “Rođeni” su u slavnim
danima i godinama bili prepoznatljivi po svom imidžu. Lepršava,
maštovita, otvorena i ofanzivna igra. Takvim poimanjem fudbalske
vještine plijenili su poklonike najpopularnijeg sporta na svim
stadionima tadašnje države, ali i onim evropskim i drugim. Ko se ne
sjeća i ko ne pamti velemajstore loptanja, fudbalske boeme-šarmere
Halduna Lea Hrvića, Sulejmana Repca, Muhameda Mujića, Duška Bajevića,
Franju Vladića, Jadrana Topića, Momčila Vukoja, Blaža Sliškovića,
Vladimira Skočajića, Vladimira Matijevića, Semira Tucea, Seada
Kajtaza... I one koji su, na njima specifičan način, čuvali mrežu
mostarskog kluba - Žarka Barbarića, Gordana Irovića, Ivana Ćurkovića,
Envera Marića, Vukašina Petranovića...
U “Veležu” je stasao veliki broj državnih reprezentativaca,
članova svih selekcija. Neki su to postali još u dresu matičnog kluba. I
ovaj spisak je dugačak. U “A” reprezentaciji igrali su: Enver Marić,
Boro Primorac, Džemal Hadžiabdić, Blaž Slišković, Vladimir Matijević,
Ivica Barbarić, Sead Kajtaz, Muhamed Mujić, Duško Bajević, Franjo
Vladić, Vahid Halilhodžić, Predrag Jurić, Semir Tuce i Meho Kodro. A tek
oni što su to doživjeli kad su otišli iz Mostara...
Početkom dvadesetih godina XX vijeka u gradu se oglasio još
jedan, četvrti fudbalski klub. On se u prvo vrijeme zvao “Soko”. Poslije
mijenja ime u “Jadran” i, na kraju, postaje “Vardar”. Taj novi klub
1930. godine obilježava svoju petogodišnjicu i za taj mali jubilej
organizuje turnir.
Slavljenik “naše najmlađe nogometno društvo”, kako je pisala
onovremena štampa, okupilo je na toj reviji četiri kluba. U finalu su
igrali domaći “Zrinjski” i konjički “Zmaj”. Ta utakmica je prekinuta kod
stanja 0:0, a izgred su izazvali gledaoci. Na tom turniru još su
igrali, naravno domaćin “Jadran” i “Velež”. SK “Vardar” je nazvan i
vojničkim klubom, jer su za njega igrala pretežno vojna lica, većinom
“vazduhoplovci”. Taj fudbalski kolektiv sa scene je nestao 1941. godine.
Maja 1945. godine i SK “Vardar” je stavljen pod “led”, zapravo
zabranjeno je njegovo djelovanje. Međutim, u dokumentaciji Nogometnog
odjeljenja Fiskulturnog odbora Bosne i Hercegovine ostali su tragovi
koji govore da je bilo pokušaja o obnavljanju toga kluba. Na dnevnom
redu pomenutog odjeljenja, na sjednici održanoj 24. oktobra 1945. godine
bila je i “molba nekolicine incijatora za osnivanje novog Fiskulturnog
društva Vardar u Mostaru”. S tim u vezi zaključeno je da se “za podatke o
ovom predmetu” treba obratiti Okružnom fiskulturnom odboru Mostar. Kako
je slijedila dalja prepiska, to je još nepoznanica. Činjenica je, ipak,
da “Vardar” nije nikad više osnovan u Mostaru, zapravo nije došlo do
njegove obnove. Međutim, od 1945. godine naovamo nicali su novi
fudbalski klubovi. Jedni su bili kratkog vijeka, drugi su mijenjali
imena. Navodimo samo nekoliko poznatijih. OSD “Snaga”, “Rudar”, ŽSK
“Željezničar” koji se mijenja u “Lokomotivu”. Ovaj potonji klub bio je
dva puta drugoligaš i jednu sezonu trećeligaš, što su mu najveći dometi.
Od 1950. godine na sceni je “Mostar”, da bi zatim nestao u - arhivu!
Njegovo ime trideset godina kasnije uzima OSD “Neretva”. Pod nazivom
rijeke klub je bio prvak Hercegovačke zone i pobjednik Kupa na području
Hercegovine. Kad je uzeo ime grada - “Mostar”, uspješno se takmičio u
Republičkoj ligi BiH. Godine 1930. u Mostaru je osnovan Muslimanski
omladinski športski klub “Jedinstvo”. Nastao je od ŠK “Vuk” i MOŠK. Kada
je 3. septembra 1940. godine zabranjen rad “Veleža”, veći broj njegovih
fudbalera se preselio u “Jedinstvo”. Ovaj klub je pretežno igrao s
lokalnim rivalima. Prema nekim naznakama djelovao je do 1944. godine, a
poslije završetka Drugog svjetskog rata nije obnavljan.
Nema komentara:
Objavi komentar