*NAPOMENA: Tekst koji slijedi je iz knjige “Mostar - kolijevka sporta”. Ovaj tekst je preuzet iz mostarske informativne revije MM, u broju 10, iz marta 1997. godine.
Uz donatorsku podršku Evropske unije i u tiražu od 1000 primjeraka, 1996. godine iz štampe je izašla knjiga “Mostar - kolijevka sporta” koja popunjava veliku prazninu u oskudnoj sportskoj literaturi. Knjiga je djelo više autora čiji je rad koordinirao poznati sportski novinar Dragan Miladinović, dok su recenzenti bili priznati sportski stručnjaci prof. dr Hamid Šoše, prof. Željko Džeba, prof. Enver Novaković i Mile Knezović. Najveća vrijednost ove knjige, posvećene prvom vijeku organizovanog sportskog pokreta u gradu na Neretvi i stogodišnjici modernih Olimpijskih igara je da je oslobođena političkih, ideoloških i drugih konotacija, te prožeta jedino sportskim duhom, kako to u recenziji naglašava i Hamid Šoše.
Inače, tekst koji slijedi se bavi istorijom biciklizma u Mostaru.
Prvo vozilo što je nalikovalo biciklu pominje se 1447. godine u hronici njemačkog grada Majningena. Opet po hronici Nirnberga, neki je “kovač 1649. godine, izradio vozilo kojim se za jedan sat moglo prevaliti 2000 koraka”! U istoriji ima zabilježeno još nekoliko konstrukcionih rješenja dvokolica sa drvenim točkovima, s nožnim pogonom, tj. “odgurivanjem od tla.” Godine 1790. Francuz Mede de Svirac izmislio je “celerifer” - spravu na dva točka. Točkovi promjera od sedamdesetak centimetara zasebno su ugrađeni ispod drvene prečke, s jastučićem u sredini. Vozač se odgurivao nogama. Slijedeća inovacija bila je drezina, koju je 1817. godine izumio K. Drais Von Sauerbronn.
Prvi bicikli bez odgurivanja nogama svjetlo dana ugledali su u Francuskoj 1861. godine. Tvorac im je Ernest Michaux. Od 1865. godine drveni točkovi umjesto željezom oblažu se gumama, postoji i pedalo. Zatim su usavršavanju i modificiranju bicikla doprinijeli Englez John Kemp Starley (1880.) i Škotlanđanin J. Dunlop (1888.). Engleska tvornica “Humber” tom vozilu dala je manje-više konačan oblik.
Biciklizam kao sport zvanično se pojavljuje 31. maja 1868. godine. Naime, tog datuma u Parizu, u parku St. Cloud, “Veloce Club de Pariz” je organizovao biciklističku trku na stazi dugoj 2000 metara. Na južnoslovenskim prostorima prvi velosipedi pojavili su se oko 1880. godine. Prvi klub je, međutim, osnovan krajem 1884. godine u Beogradu, a početkom naredne godine u Zagrebu itd.
Biciklizam je jedan od najstarijih sportova u Mostaru. Ovdje je, prema zapisima Karla Peca u “Mostaru” (Lajpcig 1891.), već 1887. godine osnovan velosipedski klub. On se, po svemu sudeći, zvao “Radfahren Klub”. Na osnovu tih podataka moglo bi se zaključiti da je grad na Neretvi među prvima, a možda i prvi u Bosni i Hercegovini imao biciklistički klub. Dobio ga je, očigledno, u prvoj deceniji vladavine Austro-Ugarske Monarhije na ovim prostorima. Njegovi članovi bili su isključivo austrijski oficiri i činovnici, porijeklom Nijemci. Taj klub imao je jedanaest članova, a raspolagao je s gotovo dvostruko više bicikla - dvadeset!
A, ljudi iz ovog podneblja, a to su Hrvati iz Mostara, 1. maja 1896. godine osnivaju “Prvo hercegovačko koturaško društvo”. Usput rečeno, ono je kako se tvrdi - korijen hrvatskom sokolstvu u Bosni i Hercegovini. Tek 1901. godine u Sarajevu se zvanično oglasio Koturaški klub “Sokol”, a pominje se da je u tom gradu još 1892. godine djelovao “Fahard Klub”.
Mostarski koturaši (biciklisti) već u prvoj godini svog organizovanog djelovanja priređuju kružne trke gradskim ulicama. Na žalost, do sada nisu otkriveni pisani tragovi ko su bili njihovi pobjednici i koliko je učestvovalo takmičara. Šestog juna 1897. godine “Prvo hercegovačko koturaško društvo” je, po Šefiku Pašiću, organizovalo dvije biciklističke trke. Vozilo se od Potoka do Mostara, 12 km i od Jablanice do Mostara, oko 40 km. Na kraćoj relaciji prvi na cilj stigao je izvjesni Viktor Procikijević, a na dužoj je trijumfovao neki Josip Jakuš.
Iz raznoraznih razloga, aktivnost mostarskog biciklističkog kluba je postepeno splašnjavala dok nije potpuno zamrla. Ostao je, među ostalim, samo sa dva člana. Zato treba tražiti razloge i u visokoj cijeni bicikla. Ali, isto tako i u činjenici da grad još nije imao radionica za njihovo servisiranje i prodaju. Takav “dućan” tek 1900. godine otvorili su “došljaci” Antonio Tiberio i Anton Beli. Ova dvojica kompanjona su tu, uz ostalo, “prodavali, sastavljali i opravljali bicikle”.
Da je u Mostaru početkom XX vijeka bivalo sve više bicikla, potvrđuju i neki propisi Gradskog kotarskog ureda iz 1902. godine. U odluci o uličnom i zdravstveno policajnom redu za grad Mostar, posebnim odredbama bilo je regulisano pitanje “koturaškog reda”.
“Hercegovačko koturaško-gombalačko društvo Sokol” je 19. aprila 1903. godine za svoje članove organizovalo vožnju biciklima od Mostara do Metkovića. Ovoj “trci”, na stazi dugoj oko 50 km, posebnu draž dale su žene. To su bile “dvije gospođe i jedna gospođica”. One su se muškarcima pridružile u Čapljini, dokle su stigle vjerovatno vozom, popularnim “ćirom”. Šteta je što još nisu poznata imena tih biciklistkinja, možda prvih mostarskih i bosanskohercegovačkih.
Ima, međutim, predznaka da su Mostarci, oni što su porijeklom s ovih prostora, znatno prije nego što je osnovan domaći koturaški klub, na biciklu krstarili cestama i šire teritorije. Među prvim takvim “toursmenima”, velosipedistima pominje se fotograf Antun Zimolo. On je prema nekim izvorima, već 1890. godine išao na turneju po Hercegovini, Crnoj Gori i Sandžaku. Zimolo je, takođe, bio sudionik više trka na kojima je osvojio pregršt trofeja. I 1900. godine mostarski biciklisti, tvrdi isti izvor, održali su više biciklističkih trka na relacijama Stolac-Mostar, Potoci-Mostar i na drugim stazama.
Međutim, krajem XIX vijeka na našim cestama viđena je neobična trojka velosipedista. Nju je predvodio poznati biciklista i vazduhoplovac Mihailo Merćep, koji se 1897. godine vratio sa turneje po Evropi i Americi. S njim u društvu bili su Svetolik Savić i Ljuba Stojanović, svi članovi beogradskog “Prvog srpskog velosipedskog društva”. Oni su na biciklima krstarili i cestama Bosne i Hercegovine. Na putu od Beograda preko Sarajeva prošli su i kroz Mostar, da bi nastavili prema Nevesinju, Bileći, Trebinju, Dubrovniku i Crnoj Gori. Svuda su, kako se tvrdi, srdačno dočekani. I, naravno, izazivali posebno interesovanje i pažnju. Ta trojka je kroz grad na Neretvi projurila 1898. godine.
Po poznatom istraživaću sportske historije Šefiku Pašiću, Mostarci su “imali prvi susret sa biciklom još 1885. godine”. O tome je ostavio ovaj zapis:
“Na južnu maltu (carinarnicu) stigao je na biciklu neki Suhi, i to iz pravca Metkovića. To su doznali neki građani kvarta Luka i otišli su da posmatraju to ‘tehničko čudo’, kako su govorili. Među stanovnicima Luke nalazio se i Ibro Sefić, radnik fabrike duhana. On je volio mašine i dugo je zagledao bicikl, a zatim je pravio skice. Domalo je biciklista Suhi krenuo kroz grad, ali ovoga puta u pratnji djece. Građani Mostara su izašli na trotoare da posmatraju biciklistu i bicikl, koji je produžio u pravcu Sarajeva. Iste godine mladi Ibro Sefić izradio je drveni bicikl koji je kasnije usavršavao. Prema ovome, prvi biciklista iz Mostara je Ibro Sefić”.
Među mostarskim koturašima odnosno biciklistima s kraja XIX i početka XX vijeka bili su, kako izgleda, i dimnjačar Ivan Ač, Antonio Tiberio, Anton Beli, apotekar Mikan Vencel, Milan Janjoš, Cezar Vlajo, Anton Pehar, poznati inž. Miloš Komadina, inž. Dragutin Keler, Alija Lutvo, Anton Bajalo, Anton Zimolo, Manojlo Jelić, Rudolf i Julius Štanger, Salih Popo, dr. Dragutin Hlubna, prof. Stevan Žakula, Viktor Bek, prof. Vladimir Novak, prof. Leo Jamnicki i drugi. Godine 1914. izbijanjem Prvog svjetskog rata, zabrana rada pogodila je i biciklističke sekcije. Poslije 1918. godine u Mostaru je, navodno, egzistirao jedan biciklistički klub, mada je bilo nastojanja da ih bude više. Bliže je, ipak, istini da je između dva svjetska rata, od 1918. do 1941. godine biciklistički sport životario pod krovom sokolskih društava, što je uostalom bio slučaj sa ostalim sportovima, osim fudbalskog, teniskog i još ponekoga.
Tek nakon Drugog svjetskog rata, biciklistički sport i u Mostaru dobija novi zamah. Tako je 1947. godine u okrilju RFD “Velež” osnovana i “malobiciklistička” sekcija. U početku su naročito bile privlačne kros-trke i takmičenja “kontraša”. A, zatim i ulične i drumske vožnje. Iz oskudnih sačuvanih pisanih tragova mogu se saznati podaci o najvećim uspjesima mostarskih biciklista, članova “Veleža”. Tako je, na primjer, 1948. godine Marko Zovko osvojio prvo mjesto na prvenstvu Bosne i Hercegovine. Još poznatiji postaje Andrija Krtalić. On samo u dresu matičnog kluba, u dvije godine uzastopno 1954. i 1955. biva republički prvak. S tom serijom uspjeha nastavio je poslije takmičeći se za zeničku “Željezaru” i sarajevsku “Lastu”. Krtalić je 1958. godine bio pobjednik trke od Čapljine do Mostara, u vožnji “Kroz Makedoniju” stiže na cilj drugi, učestvuje i u međunarodnoj “Trci kroz Jugoslaviju”.
Od 1948. godine do početka šesdesetih godina Mostar je bio ciljno mjesto ili prolazna stanica nekoliko biciklističkih trka. Pomenimo samo neke: Sarajevo-Mostar 1948. godine, “Trka kroz Bosnu i Hercegovinu” Tuzla-Sarajevo-Mostar 1959. godine, Čapljina-Mostar 1958. godine i “Kroz Hercegovinu” 1958. godine.
Biciklizam u Mostaru, zatim, doživljava iskliznuće iz sportske porodice. Klub se gasi. Istina, zaljubljenici u taj sport su nekoliko puta pokušavali da ga vrate u život. Vjerovalo se da bi na to moglo uticati “domaćinstvo” međunarodne “Trke kroz Jugoslaviju”. Grad na Neretvi je tri puta (1968., 1971. i 1986.) bio ciljno i startno mjesto određenih etapa tog “Toura”. Posmatranje ulazaka i izlazaka velikog međunarodnog biciklističkog karavana nije, na žalost, među Mostarcima vratilo biciklizam. I Ibrahim Čatrnja s istomišljenicima se svojevremeno mnogo trudio da domaće bicikliste izvede na takmičarske staze i da organizuje njihov klub. Ostale su to samo puste želje. Samo je uporni Aco Džakula, na sportskom biciklu “specijalcu” u različitim dresovima bezimenog kluba, često promicao gradskim ulicama i okolnim cestama. Hoće li Mostar ponovo dobiti jedan ili više biciklističkih klubova? A vrijeme je da se i u ovom gradu ponovo okreću pedala na sportskim biciklima...
Nema komentara:
Objavi komentar