*NAPOMENA:
Tekst koji slijedi je iz knjige "Mostar - kolijevka sporta". Ovaj
tekst je preuzet iz mostarske informativne revije MM, u broju 9, iz
februara 1997. godine.
Uz donatorsku podršku Evropske unije i u tiražu od 1000
primjeraka, 1996. godine iz štampe je izašla knjiga “Mostar - kolijevka
sporta” koja popunjava veliku prazninu u oskudnoj sportskoj literaturi.
Knjiga je djelo više autora čiji je rad koordinirao poznati sportski
novinar Dragan Miladinović, dok su recenzenti bili priznati sportski
stručnjaci prof. dr Hamid Šoše, prof. Željko Džeba, prof. Enver
Novaković i Mile Knezović. Najveća vrijednost ove knjige, posvećene
prvom vijeku organizovanog sportskog pokreta u gradu na Neretvi i
stogodišnjici modernih Olimpijskih igara je da je oslobođena političkih,
ideoloških i drugih konotacija, te prožeta jedino sportskim duhom, kako
to u recenziji naglašava i Hamid Šoše.
Inače, tekst koji slijedi bavi se istorijatom skokova u vodu u Mostaru.
Najstariji tragovi o skokovima u vodu pronađeni su na
etrušćanskom reljefu otkrivenom u Tarkini u VI vijeku. Međutim, prvi
pisani podaci o skokovima u vodu datiraju iz srednjeg vijeka. Njih je u
svojoj knjizi “Colymbetes” 1538. godine opisao V. Vinman. Tada se
skakalo s mostova u Konstanci i Bazelu.
Međutim, na južnoslovenskim prostorima prije nego igdje kroz
vazduh do vode letjelo se u Mostaru. Prvi skakači u Neretvu su se
otiskivali još 1566. godine, dakle nakon što je sagrađen Stari most. O
tome je prve bilješke ostavio 1664. godine znameniti turski putopisac i
historičar Evlija Čelebija. On je, između ostalog, napisao:
“Otkako je sazidan ovaj visoki most, otada ovamo dolaze neki
veziri, prvaci i visoki dostojanstvenici da ga vide. I sjedeći u
pomenutom čardaku, oni promatraju kako mnoga smiona djeca šehera stoje
spremna na ivici mosta. I kad se zatrče i skoče s mosta, padaju dolje u
rijeku i lete u zraku kao ptice praveći svaki od njih neku posebnu
akrobaciju.
Jedni skaču strmoglav, drugi sjedeći ala turka, a neki opet
skaču u vodu udvoje, utroje i odmah srećno izlaze na obalu uspinjući se
uza stijene, i dolaze gore na kraj mosta i primaju darove vezira i
prvaka... Zaista je velika smjelost da sitna djeca skaču u takvu
rijeku.”
Pretpostavlja se da se skakalo čak sa skela Starog mosta,
dakle tokom gradnje tog veličanstvenog arhitektonskog ostvarenja. Ima,
međutim, predznaka da se u Mostaru počelo skakati u vodu, tačnije u
Neretvu, mnogo ranije. Čak prije nego igdje drugdje. Ta priča zasniva se
na postojanju “lančanog” mosta, koji je dvije obale rijeke spajao, kako
se pretpostavlja, već od 1440. godine. Međutim, malo naselje, budući
grad Mostar, na ovom prostoru se prvi put spominje tek 1452. i te godine
se, u jednoj pisanoj ispravi, navodi postojanje drvenog mosta sa
lancima.
Za vrijeme turske vladavine ovim krajevima, prema mišljenju
historičara sporta Šefika Pašića, sportovi na vodi u Mostaru su bili
vrlo popularni. Tu misli i na skokove u vodu, tj. Neretvu. On je takav
zaključak izvodio iz naziva mnogih pećina-stijena s kojih se djeca i
odrasli i danas tokom ljeta otiskuju u talase plahovite rijeke. To su
Beša, Duradžik, Karpuza, Pipun, Veliki i Mali džinovac, Veliki i Mali
đeriz, Gvozden, Zelenika, Jastreb, Musala, Sloboda... Imena većinom
turskog porijekla. Mamutske skakaonice u vodu - Neretvu su i kule i
druge zgrade što se naslanjaju na Stari most. To se, takođe, može reći i
za ostale gradske mostove. Prvo je to bio onaj željezni s imenom Cara
Franje Josipa, sagrađen 1882. godine, pa njegov nasljednik podignut
1936. poslije nazvan Titov. Zatim tu su Lučki (1913.) i Carinski most
(1917.).
I pjesnik Aleksa Šantić je u svojoj “Neretvi” (1912.)
opjevao hrabre skakače u vodu: “Neretva se lomi, a s visokih kuka/ Naga
djeca skaču i vikom se kuplju...”
I jedan ovovremeni reporter s oduševljenjem je kazivao o
mostarskim “ikarima”: “U Mostaru je čovik bio tica. I svaka je tica
imala svoj stil. Jedne su letjele raširenih, a druge skupljenih krila,
jedne su se rušile kosije, poput lastavica, druge su padale gotovo
okomito poput kamena. Revija tijela, zračno manekenstvo.”
Takmičenja u skokovima u vodu sa mostarskih mostova,
naročito onog najstarijeg, koji podsjeća na “bijelog galeba s krilima
razapetim na obje obale rijeke”, dobijaju puni zamah tek nakon završetka
Drugog svjetskog rata (1945.). Tradicija ovih letova živi, dakle, već
430 godina!
Skokovi su se izvodili, tako reći, svaki dan od ranog proljeća do kasne jeseni, posebno na zahtjev turista.
To je, očigledno, od davnina specifičan sport mostarskih
dječaka i mladića. On je, naravno, po mnogo čemu jedinstven.
Tradicionalna ljetna takmičenja u posljednjih dvadesetak godina
okupljala su aktere-letače i iz drugih krajeva nekadašnje države.
Mostar je, 1990. godine, opet prvi na južnoslovenskim
prostorima bio domaćin svojevrsnog međunarodnog nadmetanja. Ono se
smatra nezvaničnim svjetskim prvenstvom u visinskim skokovima u vodu. Ta
revija organizovana je po uzoru na turneju skijaških skakača. Ima naziv
“Kup del Mondo”. Organizator joj je FEDEMAR - Međunarodna organizacija
za sportove na vodi koji nisu u olimpijskom programu. Što je grad na
Neretvi 1990. bio, i što će ponovo biti, domaćin te svjetske priredbe
skakača u vodu najzaslužniji je, prije svih, profesor Vitorio Zaneti iz
Italije. I njegov zemljak Klaus Dibiasi. On je, uzgred rečeno, jedan od
najpoznatijih skakača u vodu na Zemlji. Dibiasi je učesnik četiri
Olimpijade, od 1964. do 1976. I na svakoj je osvoji medalje: tri zlatne u
skokovima sa tornja, a srebrne u toj disciplini i u skokovima sa daske.
Bio je i svjetski šampion u tzv. figurativnim skokovima u vodu.
Prvi “Kup del Mondo” u Mostaru 1990. godine, kada se letjelo
sa Starog mosta, okupio je skakače iz Amerike, Kanade, Italije,
Engleske, Meksika (poznati po odvažnim letovima sa hridina Akapulka u
morske talase) i Jugoslavije. Za “domaću” reprezentaciju takmičila su se
i dvojica Mostaraca - Jadranko Fink i Semir Drocić, a selektor ekipe
bio je naš najpoznatiji skakač Emir Balić. Letači iz grada na Neretvi
su, zatim, imali nastupe u “Kupu del Mondo” i u drugim zemljama. Godine
1994, na Svjetskom kupu u Italiji Benaid Kalajdžić je osvjetlao obraz
mostarskih skakača. Osvojio je izvanredno 11. mjesto.
Svako vrijeme i svaka generacija iznjedrili su po nekoliko
vrhunskih skakača. Najcjenjeniji i najčuveniji je, nesumnjivo, Emir
Balić. U davno doba, tokom turske vladavine, kao vrstan skakač pominje
se izvjesni Salko Oručević. Kada je i Mostar bio u sastavu
Austro-Ugarske Monarhije, među najzapaženije “letače” smatraju se Ilija
Pjanić i Mušo Hadžimusić. Između dva svjetska rata kao najcjenjeniji
skakači bili su, između ostalih, Veljko Đedović, Nazif Sefić, Aziz
Koluder, Joca Golubović, Svetko Simić i Huso Mišeljić.
Od svršetka Drugog svjetskog rata (1945.) na ovamo stizale
su u talasima nove generacije hrabrih letača sa mostova. Jedni su se
specijalizirali za skokove na glavu, a drugi na noge. Mnogi su, međutim,
vještinu iskušavali u obje discipline. Visoku tehniku i harmoničnost,
sa odrazom i uronjenjem dostigli su brojni letači. Ipak, Emira Balića,
trinaest puta pobjednika u skoku na glavu, niko za dugo neće zasjeniti.
Duga je, ipak, kolona onih vrhunskih letača sa Starog mosta. Pomenimo ih
bar nekoliko: Mugdim Sefić, Sekula Mučibabić, Nenad Neđa Šešeljević,
Mugdim Guzin, Branko Vreća, Dragan Zovko, Jovo Račić, Husnija Balić,
Neđa Milivojević, Jadranko Fink, Goran Fink, Marko Zovko, Mate Zelenika,
Alija Ajanić, Semir Drocić, Mirsad Pašić, Senad Drljević, Mirza
Bijavica, Tahir Delić i drugi. Bilo je i odvažnih djevojaka koje su
skakale sa Starog mosta. Ostale su upamćene Seka Vasković, Zijada
Demirović Humo i Paulina Šešeljević. Vlado Cvitanović je, pak, izveo
najkomplikovaniji i najspektakularniji skok. Bio je to uzvratni skok na
glavu od jednog i po salta (1,5 okret).
Specifični uslovi - visina skakaonice, brzina i plićina
rijeke (s podvodnim stijenama, grebenima) - stvorili su i odgovarajuće
vrste i stilove skokova. To je, opet, prouzročilo i svojevrsne kriterije
za vrednovanje-ocjenjivanje tehnike - ljepote i harmoničnosti skoka. Za
svaki skok svaki sudija ima na raspolaganju 10 bodova. Oni se
dodjeljuju zavisno od kvaliteta skoka. Sve ocjene se zbrajaju i tako
dobija konačan rezultat, pa prema tome i redosljed takmičara.
Kod skakača na glavu ocjenjuje se, u prvom redu, tehnika
leta kroz vazduh i uronjenje u vodu. Oni nastoje da urone u vodu što
manje, a to se postiže tzv. štrapom. “Lasta” se smatra najprivlačnijim i
najcjenjenijim stilom. Skakač leti kao ptica i sunovraćuje se u vodu.
Prilikom odraza zabaci ruke i onda ih priljubi uz tijelo. Stil “avion”
je sličan “lasti”, ali rukama u odručenju pod uglom od 90 stepeni u
odnosu na tijelo. “Prevoj” je stil kada skakač u letu savije tijelo u
kukovima, noge i ruke opruži da prstima ruku dodiruje nožne prste, a
zatim trzajem izbacuje noge iznad tijela.
Kod skokova na noge ocjenjuje se, u prvom redu, sigurnost
leta kroz vazduh. To su položaj tijela od faze odraza do uronjenja u
vodu. Prilikom “slijetanja” na površinu rijeke skakač nastoji da izbaci
što manje vode, zapravo da bude što manje prskanja. Za to je udomaćena
izreka “dobro štulio”. Sklupčeni skakač, gdje brada dodiruje koljena
zgrčenih nogu, koje obuhvati rukama ispod koljena - taj skok se naziva
“čupica”. “Mertek” je stil kada skakač od odraza do uronjenja leti prema
vodi ukrućenog tijela. Ti nazivi imaju porijeklo u turskom jeziku.
Primjerice, mertek je greda, balvan, direk. Ta imena, takođe govore
koliko je duga tradicija skokova u Neretvu, po nekima od 1435. godine.
O hrabrim letačima sa Starog mosta u Neretvu snimljeno je
nekoliko dokumentarnih filmova. Najpoznatiji je pod imenom “Dječak i
most”. Ovo ostvarenje na celuloidnoj traci dobilo je nagradu za kameru
na Svjetskom festivalu dokumentarnog i TV filma u Londonu 1971. godine. I
ne samo to. Film “Dječak i most” dobio je počasno mjesto u Olimpijskom
muzeju u Londonu. Ima tu višeznačne simbolike. Švajcarska je kolijevka
prvih zvanično zapisanih skokova u vodu, a film posjetiocima tog
reprezentativnog, jedinstvenog muzeja kazuje o jednom specifičnom sportu
najduže održanom u Mostaru. I film “Admiral” je svojevrsno
svjedočanstvo o hrabrim mostarskim “ikarima” sa Starog mosta. Oni su
bili tema, takođe, i mnogih diplomskih i onih radova studenata fakulteta
za fizičko vaspitanje... Mostar je 1958. godine dobio lijep olimpijski
bazen sa skakaonicama - za letove s tornja i daske. Ipak, tzv.
figurativni skokovi tu nisu uhvatili korijene. A, ko zna, možda će se to
dogoditi u budućem vremenu.
.... zamisli "NEMOSTARCA" na STAROM !
OdgovoriIzbrišiOni ne znaju ni hodati a skakati, plivati....!