*NAPOMENA:
Tekst koji slijedi napisao je Zlatko Serdarević, a objavljen je u
mostarskoj informativnoj reviji MM, u broju 11, iz aprila 1997. godine.
Prvi pomen o potrebi izgradnje još jednog mosta u Mostaru,
pored Velike ćuprije odnosno Mosta Sulejmana Veličanstvenog ili kasnije
nazvanog Stari most, nalazimo u mazbati (pismenoj odluci) Vilajetske
skupštine u Sarajevu iz 1870. godine. U njoj hercegovački zastupnici
insistiraju da se dozvoli izgradnja ćuprije preko Neretve kako bi se
rasteretio postojeći Stari most. Zahtjev je povoljno rješen, uskoro je
nabavljena čelična konstrukcija i otpočeli su radovi na mjestu gdje je
završavala Musala koja je bila u sklopu Jahja-hodžine džamije. Turske
vlasti su pripremile i nekoliko kamenih kvadera, ali je vjerovatno
Hercegovački ustanak iz 1875. godine poremetio planove tako da su radovi
obustavljeni. Iako su Turci bili veoma zainteresovani za ovaj
komunikacijski i starteški važan objekat, oni ga nikad nisu realizovali.
Ono što nije učinila jedna okupaciona uprava, uradila je
druga. Naime, Austro-Ugarska monarhija odmah je bila živo zainteresovana
za izgradnju mosta na Musali jer je kolski prelaz preko Starog mosta
bio limitiran visokim nagibom, širinom, nezgodnim prilazom i, naravno,
ograničenom nosivošću. Most na Musali je u prvoj fazi (1887.) napravljen
tako što je čelična konstrukcija postavljena na dva nosača ozidana od
zatečenog kamena. Osnovna mostna konstrukcija imala je raspon od oko 32 m
sa širinom od 6 m. Ostatak raspona do obala koji se morao premostiti
sačinjen je od drvene konstrukcije oslonjene na podzidnim drvenim
stubovima.
Mostu je dato ime FRANC JOZEF BRUCKE, a na obje strane
čeličnih bočnih strana su postavljene ljevane ploče sa navedenim
tekstom.
Godine 1889. preko mosta je prevedena vodovodna cijev čime je omogućeno obilnije snabdijevanje lijeve obale vodom.
Odlaskom Austro-Ugarske i uspostavom Kraljevine dolazi do
ponovne izgradnje novog mosta na toj lokaciji. Februara 1935. godine
započinju radovi na podizanju armirano-betonskog mosta. Da bi se
dislocirala vodovodna cijev i omogućio prelaz pješacima napravljen je
improvizirani drveni most širine 4 m na koga se ulazilo kod Banje, a
izlazilo u Kalajdžića sokak. Projektant je inž. Žeželj iz Beograda, a
most je završen 7. juna 1936. godine. Kod Banje je postavljena ploča sa
natpisom MOST KRALJA PETRA. Iza (Drugog svjetskog) rata preimenovan je u
MOST MARŠALA TITA. Raspon nosivog luka iznosio je oko 53 m. Most je
srušen u noći između 29. i 30. maja 1992. godine.
Na mjestu srušenog betonskog mosta, donacijom SAD 1993.
godine izgrađen je most od čelične konstrukcije. Iste godine, ovaj most
je srušen, a po završetku sukoba u Mostaru, pristupilo se izgradnji
novog mosta. Radovi su završeni 12. septembra 1994. godine. Sastoji se
od duple Bejli konstrukcije, nosivost mu je 60 tona, a sagradila ga je,
kao poklon britanskog naroda, 36. inženjerska regimenta Kraljevske
inženjerije i Inženjerska četa Španskog bataljona iz sastava UNPROFOR-a.
*U skorije vrijeme “Bejli” most je zamijenjen betonskim
mostom, izgledom identičnom onom istom betonskom mostu koji je sagrađen
7. juna 1936. godine.
Nema komentara:
Objavi komentar