*NAPOMENA: Tekst koji
slijedi napisao je Ekrem Moca Dizdar, a objavljen je u oktobru 2001. godine, u
časopisu „Most“, br. 143(54)
Sagledavajući kompletno
arhitektonsko nasljeđe Mostara - počev od vremena hercegovačke samostalnosti
(iz kojeg još datira kula Herceguša) i vremena Sulejmana Veličanstvenog
(1520-1566.) do današnjih dana - sa sigurnošću možemo reći da je ovdje kamen
trajanje u tradicionalnoj svijesti ljudi. U
graditeljskoj baštini Mostara, kamen, kao neodvojivo tkivo urbanog organizma,
predstavlja jedinstven fenomen; on je ovdje vječan, nepromjenljiv i
nezamjenljiv. Njega zatičemo na fortifikacijskim utvrdama u predturskom dobu,
iznad obala Neretve. Kamen je obavezan materijal osmanskih graditelja; kao
obrađen ili suhozid, klesan ili jednostavno lomljen, on dominira na fasadama
mostarskih magaza, dućana ili islamskih stambenih kuća. Svu virtuoznost obrade
kamena i savršenstvo gradnje, u turskom periodu, susrećemo na mnogobrojnim
gradskim džamijama i, posebno, na Starom mostu (1557-1566.), kao remek djelu
naše gradnje na ovom prostoru.
Kamen provijava i na rizalitima, timpanonima i vijencima austrougarskih pročelja u Mostaru i Bosni i Hercegovini; pored toga što na njihovim projektima preovladava opeka i beton, inžinjeri Austrougarske monarhije (1878-1918.) nisu mogli odoljeti ljepoti oblikovanja kamena ostavljajući ga - ako ništa drugo - za prvi susret sa čovjekom u prostoru. Kamen kao građevinski materijal ili kao aplikaciju nalazimo i kod arhitektonskog ispoljavanja moderne i postmoderne, u periodu socrealizma i kod savremenog graditeljskog izraza. Građanin Mostara, posebno arhitekt i umjetnik, u svojoj samosvijesti i određenjem svom praiskonskom kretanju u ravnini prostora i vremena, uvijek se vraćao kamenu, kao izvoru svih svojih sjećanja ali i logičnom slijedu nastavljanja života.
Za razliku od arhaične čovjekove prolaznosti ovim svijetom, ovdje kamen ne mijenja ni mjesto niti oblik. U mostarskoj kotlini kamen se, jednostavno, doživljava pravim prijateljem. Ovdje on nije prepreka i neprijatelj; kamen je ovdje trajanje i odraz kolektivne tradicionalne svijesti. Upravo zbog činjenice da se kamen u Mostaru ne tretira čovjekovim protivnikom, ovdje su, njegovim oblikovanjem i bravuroznom primjenom njegovih izdašnih mogućnosti, mogla nići savršena zdanja od Hajrudinova Starog mosta do Partizanskog spomenika Bogdana Bogdanovića.
Kamen provijava i na rizalitima, timpanonima i vijencima austrougarskih pročelja u Mostaru i Bosni i Hercegovini; pored toga što na njihovim projektima preovladava opeka i beton, inžinjeri Austrougarske monarhije (1878-1918.) nisu mogli odoljeti ljepoti oblikovanja kamena ostavljajući ga - ako ništa drugo - za prvi susret sa čovjekom u prostoru. Kamen kao građevinski materijal ili kao aplikaciju nalazimo i kod arhitektonskog ispoljavanja moderne i postmoderne, u periodu socrealizma i kod savremenog graditeljskog izraza. Građanin Mostara, posebno arhitekt i umjetnik, u svojoj samosvijesti i određenjem svom praiskonskom kretanju u ravnini prostora i vremena, uvijek se vraćao kamenu, kao izvoru svih svojih sjećanja ali i logičnom slijedu nastavljanja života.
Za razliku od arhaične čovjekove prolaznosti ovim svijetom, ovdje kamen ne mijenja ni mjesto niti oblik. U mostarskoj kotlini kamen se, jednostavno, doživljava pravim prijateljem. Ovdje on nije prepreka i neprijatelj; kamen je ovdje trajanje i odraz kolektivne tradicionalne svijesti. Upravo zbog činjenice da se kamen u Mostaru ne tretira čovjekovim protivnikom, ovdje su, njegovim oblikovanjem i bravuroznom primjenom njegovih izdašnih mogućnosti, mogla nići savršena zdanja od Hajrudinova Starog mosta do Partizanskog spomenika Bogdana Bogdanovića.
Promatrajući
arheološku kartu Bosne i Hercegovine na kojoj su ucrtana nalazišta iz doba
rimske vladavine, između ostalog znakovlja, nalazimo i naziv Mukoš ili Mukoša;
prema šturim enciklopedijskim podacima, koje nam nudi Arheološki leksikon BiH
(tom 3, 1988.g.), tu su otkriveni ”temelji rimske zgrade sa ostacima stupova,
ukrašenih arhitrava i kapitela”, koja je, vjerovatno pripadala hramu, izgrađenom
između prvog i trećeg stoljeća naše ere. Kako je u Mukošu ili Mukoši, nizvodno
od Mostara, prema jugu, u neposrednoj blizini današnjeg aerodroma, ( na lijevoj
obali Neretve) istovremeno pronađen i kamenolom tenelije, logična je
pretpostavka da su stupovi i kapiteli otkrivenog rimskog hrama izvedeni od te
vrste kamena.
Nosivši
u sebi skoro mistični pristup vodi (koja mu, istovremeno znači i zajedništvo i
sukobljavanje), vispreni turski graditelj, dolaskom na ove prostore, poput
skulptora, odmah uočava sva svojstva krečnjačkih stijena u Mukoši. Tenelija u
njemu izražava osjećanja; on je čuje i osjeća. Privučeni moćju tenelije (čijim
su tesanicima, eto, i Rimljani gradili svoje stupove, ornamente, stepeništa i
podove), pažljivo proučavajući otkriveno stijenje u Mukoši i uočivši venu koja
i danas napaja Mostar, turski graditelji, uz izdašnu pomoć gradskih legatora,
obilato koriste mukoški kamenolom kod izgradnje svojih objekata i čaršije.
Koristeći
homogenost kamene mase kakvu posjeduje tenelija, njen kontrast u sveopštem
sivilu okoliša, ali i njenu postojanost u emotivnoj i filozofskoj sferi, Mimar
Hajrudin, talentirani učenik velikog Sinana, mudar i, nadasve obdaren, uspio je
izgraditi i Mostaru podariti takav veličanstven objekat kakav je Stari most na
Neretvi (završen 1566.). Tako kamen, tu na obalama velike rijeke, čvrsto
srastao sa maticom stijenom, u svom sukobu sa stvaraocem, postaje prijatelj
čovjeku i neraskidiva veza među ljudima.
Poklonstvo
prema ljepoti izražavanja u kamenu i savršenstvu njegovih proporcija u
prostoru, koje mu je odredio čovjek, u Mostaru traje, evo, već pola milenija.
Ovdje vlada princip tradicionalne svijesti o kamenu i sukob čovjeka sa kamenom
se dešava na utjehu kamena i mudrosti čovjeka.
Kombinacija
veličanstvenog kamenog luka iznad Neretve i nesporno dopadljivog stijenovitog
podnožja na obalama ostavila je neobično dubok trag u svijesti građanina
Mostara. Taj doživljaj istinske ljepote nije ugušen ni onda kad je
čovjek-nečovjek pokušao ugušiti taj isti kamen u Neretvi. Nečovjek je doživio
tada svoj vlastiti poraz; drznuo se prodrijeti u nedostupnu utrobu kamena,
nepoznavajući tu čudesnu i ogromnu moć njegove treće dimenzije- dubine.
U
odnosu na čovjekovu egzistenciju, kamen stalno raste i buja. On je vječan,
neprolazan i nepromjenljiv. U Mostaru on je uvijek poruka novim generacijama i
trajna veza čovjeka i čovjeka i prostora.
...... bozanstveni grade, velika ljubavi !
OdgovoriIzbriši.......Ibro, bio je to nas grad, NAS !
OdgovoriIzbrišiI ja sam tuzan!
Skutori, grmalji, djudjani !
"Neka pukne brana" rece HABIBA, rahmetli !