*NAPOMENA: Tekst koji slijedi je iz knjige
“Mostar - kolijevka sporta”.
Uz
donatorsku podršku Evropske unije i u tiražu od 1000 primjeraka, 1996. godine
iz štampe je izašla knjiga “Mostar - kolijevka sporta” koja popunjava veliku
prazninu u oskudnoj sportskoj literaturi. Knjiga je djelo više autora čiji je
rad koordinirao poznati sportski novinar Dragan Miladinović, dok su recenzenti
bili priznati sportski stručnjaci prof. dr Hamid Šoše, prof. Željko Džeba, prof.
Enver Novaković i Mile Knezović. Najveća vrijednost ove knjige, posvećene prvom
vijeku organizovanog modernih
Olimpijskih igara je da je oslobođena političkih, ideoloških i drugih
konotacija, te prožeta jedino sportskim duhom, kako to u recenziji naglašava i
Hamid Šoše.
Prvi je Mostarac
„olimpijac“. To je postigao na Olimpijskim igrama u Londonu 1948. godine. I
odmah osvojio „premijernu“ medalju, onu srebrnog sjaja. U dresu fudbalske
reprezentacije Jugoslavije.
- U finalu smo pružili
sjajnu partiju i nadmašili svoga protivnika. Engleski sudija Ling je, međutim,
favorizovao Šveđane. I priznao im gol iz čistog ofsajda! Uzalud naši protesti
na poluvremenu. Na kraju smo se morali zadovoljiti sa srebrenom medaljom -
kazivao je Miroslav BROZOVIĆ
(Mostar, 1917.).
Šveđani su, istina, u
to vrijeme imali sjajan tim, sastavljen od fudbalskih velemajstora. Predvodila
ih je čuvena trojka Gren, G. Nordal i Lidholm, upamćena po sloganu Gre-No-Li.
Ta generacija Skandinavaca se, zatim, raspršila svuda po Evropi, većinom u
Italiji. Legendarni trio igrao je u Milanu i proslavio se širom svijeta.
Sportska biografija
Brozovića mogla bi biti čitav roman. A, počeo je da je ispisuje u rodnom gradu
Mostaru. Maštao je da postane musketar „bijelog sporta“. Jer, nedaleko od njegove
kuće bilo je tenisko igralište. Tu je često sparingovao vičnom majstoru reketa,
univerzalnom sportisti dr. Feodoru Lukaču. I atletika ga je privlačila,
trenirao je među „Sokolima“. Ali, kao i svi dječaci volio je fudbal. Ljubav
prema ovoj igri bila je najjača. I u mostarskom JŠK-u, kao šesnaestogodišnjak,
1933. godine, počeo je drugu igračku karijeru. Odmah je uočen njegov raskošan
talenat. Bio je na meti i već kaparisan od strane beogradskog BSK-a, i to po
preporuci svjetski priznatog fudbalskog znalca prof. dr. Mihajla Andrejevića,
već zvaničnika FIFA-e. Zagrebački „Građanski“ je, ipak, bio hitriji. U svoje
redove ga je doveo 1935. godine. Sa 19 godina postao je standardni prvotimac
„purgera“. Prvo je igrao kao srednji napadač, da bi kasnije na mjestu beka
stasao u jednog od najboljih odbrambenih igrača u zemlji.
S obzirom da je u „beli
Zagreb grad“ stigao iz Bosne i Hercegovine, „purgeri“ su mu dali nadimak Meho.
I poslije je po njemu svuda bio i ostao lako prepoznatljiv. Godine 1938., već
kao slavan fudbaler, gostovao je u ekipi mostarskog HŠK „Zrinjski“, igrajući na
jednom turniru.
U dresu „Građanskog“,
1937. i 1940. godine, radovao se tituli državnog šampiona, a 1941. i 1943.
godine tituli prvaka Hrvatske. Takav uspjeh ostvario je igrajući i u
beogradskom „Partizanu“ 1946./47. godine, s kojim je 1947. godine trijumfovao
kao kapiten u prvom Kupu Jugoslavije. Od 1948. do 1954. godine branio je boje
„Sarajeva“.
Do 1994. godine bio je
fudbaler s najviše utakmica za reprezentaciju Hrvatske (1940.-1945. godine) -
17, s jednim golom. Toliko puta (17), od 1945. do 1948. godine, nastupio je u
državnoj „A“ selekciji Jugoslavije.
Kada je podvukao crtu
ispod igračke karijere, zbrojio je više od hiljadu utakmica!
Loptanju je, međutim,
ostao vjeran do kraja radnog vijeka. Bio je cijenjen i tražen trener. I u tome
je premijeru imao u rodnoj Bosni i Hercegovini. Tačnije, u njenom glavnom
gradu.
Bio je kormilar
„Sarajeva“ u njegovom pohodu na šampionski tron 1966./67. godine. I kada je taj
klub, zahvaljujući tom podvigu, prvom što je ostvarila jedna
bosanskohercegovačka fudbalska ekipa, stigao do osmine finala Kupa evropskih
šampiona. I poslije žestoke i divovske borbe momci u bordo dresovima
eliminisani su od silnog ostrvskog „Mančester Junajteda“ (0:0, 1:2).
Miroslav
Brozović je na Koševu proveo ukupno skoro petnaest godina. Trenirao je i tim
lokalnog rivala „Željezničara“, zatim banjalučki „Borac“, dubrovački „GOŠK“ i
dobojsku „Slogu“. I svuda je utisnuo svoj pečat, ne samo kao stručnjak, nego i
kao čovjek dobre duše i srca.
Nema komentara:
Objavi komentar