*NAPOMENA: Tekst koji
slijedi napisao je Šemsudin Zlatko Serdarević, a objavljen je u novembru 2006.
godine, u časopisu „Most“, br. 204(115)
Umijeće starih graditelja
Pored
briljantno i produhovljeno riješene arhitektonske čipke mostarskih čaršija,
posebno Podkujundžiluka i Priječke, u kojima se reflektuje smisao starih
graditelja za harmoničan odnos volumena, razuđenost i sklad formi i konačno za
imperativno postavljenu funkcionalnost, posebnu karakteristiku grada na Neretvi
čine mahale sa reprezentativnim stambenim kompleksima. Arhitektonska i
urbanistička scenografija starog Mostara uistinu je djelo umjetnika jer je
rađena po mjeri i potrebi čovjeka. Do danas se sačuvalo samo nekoliko stambenih
kompleksa ali ipak dovoljno da se pažljivom analizom može doći do dragocjenih
zaključaka ne samo o kulturi stanovanja nego i o nivou tadašnje stambene
arhitekture a time i do specifičnosti u odnosu na druge prisutne stilove. Među
reprezentante takvih objekata spadaju: Muslibegovića, Kajtazova, Bišćevića,
Lakišića, Kolakovića, Velagića i Alajbegovića kuće.
Na
početku analize bilo kojeg od navedenih objekata, dolazimo do dragocjenog
zaključka da je ovdje riječ o bogatstvu zastupljenih i isprepletenih uticaja;
autohtonog, orijentalnog i mediteranskog. Za gradnju se koriste prirodni
materijali: kamen, drvo i krečni malter. Centralni objekat je građen na jedan
boj sa jednim ili dva hajata otvorenim ka zapadu. Oko stambenog kompleksa sa
avlijom i baštom podiže se visoki zid. Sobe imaju višeznačnu ulogu što znači da
se koriste u razne svrhe. U savremenim stanovima to nije moguće jer sam
namještaj takav luksuz ne dozvoljava. Kuće koje razmatramo imale su od
namještaja samo musandere (plakare) i po obimu sećije što je pružalo mogućnost
polifunkcionalnosti.
Stambeni
kompleks Muslibegovića kuća nalazi se u Brankovcu, na raskrsnici ulica Osmana
Đikića i Braće Lakišića. Centralni objekat sagrađen je u balkansko-osmanskom
stilu u prvoj polovini XVIII vijeka a dograđen je 1875. godine, tri godine pred
kraj turske uprave. Begovska porodica mogla je priuštiti da sagradi kuću na
četiri etaže – nisko prizemlje, prizemlje i još dva boja. Time je zauzela čelno
mjesto po veličini objekata sagrađenih u Mostaru u osmanskom periodu, te
zajedno sa Konakom kneginje Ljubice u Beogradu, koji se nalazi naspram Saborne
crkve, predstavljaju najreprezentativnije objekte tog perioda na prostorima ex
Jugoslavije. Stambeni kompleks je uz asistenciju prof. dr. Amira Pašića, u
okviru projekta rehabilitacije Starog grada, temeljito i stručno obnovljen od
strane Aga Khan Trust for Culture i World Monuments Fund
(AKTC/WMF). Poseban smisao za restauraciju, aktiviranje kuće u turističke svrhe,
a time i osjećaj za njeno uređenje pokazali su brižni vlasnici i domaćini Zehra
i Tadžudin Muslibegović. Kompleks Muslibegovića kuća sastoji se od selamluka –
muškog dijela, ekonomskog i porodičnog dijela, takozvanog haremluka. Danas
postoje dvije kapije kroz koje se ulazi u avlijske prostore ekonomskog dijela i
u centralni objekat. Na kapijama se nalaze vrlo prosti i originalni mehanizmi –
šćekala (mandal) kojim se vrata jednim potezom vertikalne letve zabravljuju
(zamandale) sa unutrašnje strane. Za mnoge strance ovaj jednostavan ali vrlo
efikasan mehanizam je prava zanimljivost. Kaldrmisane avlije prekrivene
neretvanskim kamenim plohama u sivkasto bijelim tonovima, krase sofe sa
tradicionalnim ukrasnim biljem: paparosom, mendušicama, alkatmerom, ružama,
đulbeharom, kadificama, hadžibegom, žarom, sabahhajrom, akšamhajrom, duhanima,
đevahirima, begonijama i šimširom. Između stambenog i ekonomskog dijela i
ispred ulaza u glavni objekat, uzdižu se dva elegantna stabla palmi, uz
japanske jabuke i mušmule, česte stablašice u starim mostarskim kućama. Kult
cvijeća bio je izuzetno razvijen u gradskim kućama premda se oskudjevalo u vodi
naročito za ljetnih žega. Pogled iz sobe u potkrovlju, na ukusno postavljenu
kaldrmu sa pravilnim geometrijskim figurama, predstavlja poseban vizuelni
doživljaj.
Ekonomski
dio građen je na dva boja a služio je za smještaj žitarica, soli, šećera, luka,
grahovnica i drugih prehrambenih namirnica. Najveći dio tih proizvoda porodica
je ostvarivala od seljaka na ime najamnine za korištenje zemljišta. U drugom
dijelu ekonomskog objekta se nalazila prostorija za fijaker, konjušnica i
sijernica. U drugu avliju ispred četveroetažnog stambenog objekta ulazi se kroz
posebnu kapiju što jasno ukazuje na visok nivo kulture stanovanja. U sofama je
raznovrsno cvijeće kameleonskih boja što svemu daje posebnu ljepotu. U desnom
uglu je kameni sto sa klupom iznad koje je granata lijana aktinidije.
Nezaobilazni sadržaj ovakvih kuća je avlijska česma sa koritom a u zidu dolaf
sa dekorativnim ibrikom. Pročelna, žbukom obložena fasada, nema akcentiranih
ukrasa osim zubastog friza kojim je prvi boj vizuelno i fizički odvojen od
prizemlja i ukrasnog friza u pojasu nadprozornika prvog boja. Prvi friz je
postignut nizom konzola – lučno zaobljenih kamenih gredica. Drugi friz se pruža
u pojasu nadprozornika prvog boja. Ispod svakog prozora je romboidna plastična
dekoracija sa krugom u centru. Na lučni ulaz naslanja se istureni doksat sa dva
pravougaona bočna i tri centralna prozora vitičastih završetaka. Sa donje
strane doksat je obložen letvama i okvirnim nazubljenim vertikalama.
Na
cijeloj kući nekada je bilo ukupno 56 prozorskih otvora, što jasno govori
kolika se pažnja posvećivala prozračnosti i želji za sunčanoj svjetlosti. Danas
ih ima 52 od čega 29 na pročelnoj fasadi. Prozori u niskom i visokom prizemlju
imaju demire. Demiri su služili kao sigurno obezbijeđenje od provala i obično
su rađeni mrežasto od čeličnih šipki. Konzolne nastrešice u potkrovlju nemaju
kosnike odnosno testeke. Obložene su lamperijom sa zubastim vertikalama koje
vrlo dekorativno djeluju. Prilikom obnove objekta vlasnik je poštovao tradiciju
što se vidi i po tome jer otvori nisu farbani. Svugdje je drvetu sačuvan
prirodan izgled a to se posebno ističe na čistoj bijeloj fasadi. Harmoničan
sklad orijentalnog poimanja graditeljstva očituje se željom za vizuelnim
prožimanjem objekta sa prirodnim ambijentom. Na primjeru Muslibegovića kuće taj
postulat se na najljepši način potvrđuje.
Ljetna
kuhinja, mutvak, u pravilu je van objekta kako bi za
ljetnih vrućina ukućani bili pošteđeni visokih temperatura iz peći i isparenja
prilikom kuhanja hrane. Mutvak je pružao osvježenje za vrijeme objedovanja pri
čemu se koristila sinija sa savatli demirlijom tevsijom i besofra, dugačak
peškir koji se prilikom jela stavljao preko podvijenih koljena. Zbog udobnosti
za sjedenje su se koristile mekane vunene šilte. Nakon objedovanja sinija se
vješala o klin na zidu čime bi se oslobađao prostor za druge namjene.
Posebnu
vrstu turskih dokumenata čine kassam-defteri, ostavinski ili diobeni spisi koje
su donosili šerijatski sudovi odnosno kadije. U njima nalazimo dragocjene
podatke o kućnim predmetima sve tri konfesije. Tu možemo vidjeti da su sinije,
demirlije i besofre koristili pripadnici sve tri konfesije. Sinije su rađene u
nekoliko veličina; najmanje su koristila djeca, dok bi gostima pripadala čast
da budu za najvećim pošto bi im se iznosili brojni zijafeti. Jela bi se
servirala u ćasama, tevsijama i kubali sahanima sa ukrasnim poklopcem kako bi
što duže zadržavali toplinu. Jelo se konzumiralo samo na jednom mjestu u kući
kako bi se maksimalno održavala čistoća što je osnovni uslov za obavljanje
molitvi.
Ulaz
u glavni objekat je veoma zanimljivo riješen i na njemu se reflektuje uticaj
zapadne arhitekture. Presvođen je sa dva kamena luka koji se oslanjaju na
centralni stub sa kapitelom. Na lukovima zapažamo šest jabuka sa dvanaest
zavojnica sa završecima u centru i šestokraku zvijezdu lociranu između početaka
lukova, iznad kapitela. Uokvirena je u kružnicu i nešto je nakošena udesno. Nju
viđamo u džamijama, na pravoslavnim krstačama i katoličkim crkvama u Dalmaciji.
Davidova zvijezda se ranije ispisivala iza uha i na drugim mjestima tijela
prilikom ”liječenja” nekih bolesti. Ona je jedno vrijeme bila zajednički simbol
sve tri monoteističke vjere i kao takva predstavljala je kohezioni faktor. U
islamu je jednom božijem poslaniku ime Daud (David) i otud poštivanje ovog
znaka. Poviše Davidove zvijezde je tarih uklesan u kamenu kružnog oblika. Tekst
je ispisan arapskim pismom, na arapskom jeziku a u prevodu glasi: ”Kuću sagradi
Mehmed-beg Muslibegović”.
U
prizemlju je prostrani hajat sa nizom detalja. Sve sobe pa i hajati su zastrti
ćilimima domaće proizvodnje sa autentičnim šarama i dekoracijama. Domaćini su u
ostakljenoj vitrini izložili porodični nakit, minđuše, pafte, toke, prstenje,
ogrlice, žensku tašnu, silah, jelek i stari Kuran. Nekoliko dolafa u zidu
potvrđuje da su korišteni za ključeve, svijeće, lampe, ibrike i đugume kao
rashladna tijela ali i kao dekorativni predmeti. Iz hajata se ulazi u četiri
sobe u prizemlju a takav raspored je identičan i na gornjem boju. Modularni
sistem osmanskog perioda ovdje se potpuno potvrđuje. Šest soba imaju kućna
kupatila hamandžike što govori o visokom stepenu higijene ukućana. Hamandžici
su ugrađeni u musandere tako da su potpuno skriveni od pogleda gostiju. Između
ožljebljenih tavanskih greda (hatula) umetnute su letve – šimne, čime je tavan
potpuno prekriven drvetom, što sobama daje posebnu toplinu. U donjem hajatu
dolaf pored ulaznih vrata služio je za ostavljanje ključeva, dok je druga niša
služila kao prostor za pranje ruku. U sjevernom dijelu hajata nalaze se
basamaci sa trobozanima (drvena ograda od stubova ) kojima se ide do najveće
etaže.
Objekat
i danas ima čatrnju sa dnom na koti nešto većoj nego pod niskog prizemlja, tako
da su ukućani imali tekuću vodu u unutrašnjosti kuće što je itekako činilo
prednost za zimskih dana. Na gornje bojeve voda se iznosila u ibricima,
đugumima, testijama od gline, tendžerama, leđenima i drugom posuđu. Tokom
posljednjeg rata stanovnici okolnih kuća su izdašno koristili ovu čatrnju tako
da je mnogim Mostarcima predstvljala pravu oazu i obezbjeđivala im sigurnost
jer su se manje izlagali opasnosti od snajperista.
Nema komentara:
Objavi komentar