*NAPOMENA:
Tekst koji slijedi napisao je Hivzija Hasandedić, a objavljen je u
mostarskoj informativnoj reviji MM, u broju 10, iz marta 1997. godine.
Sve ove djelimično
rekonstruisane i adaptirane stambene zgrade imaju standardan izgled i
bezmalo sve su građene od kamena, neke od miljevine, i pokrivene su
dvostrešnim i četverostrešnim krovom pod pločom.
Stare stambene zgrade u Mostaru su prizemne ili na jedan
sprat. U prizemlju se nalazi: kuhinja (mutvak), ostava (ćiler), banjica
(hamamdžik), magaza i hodnik (hajat). Na spratu su obično dvije, negdje
tri sobe s predsobljem (divanhanom), često s doksatom (ćoškom) prema
ulici. Vrata, musandere, dolafi i stropovi (šiše) ukrašeni su u
bogatijim kućama rezbarijama, što je jedno od obilježja stare stambene
arhitekture.
Svaka kuća ima dvorište (avliju) sa WC-om (zahodom;
ćenifom), a mnoga i baštu uza se sa štalom (aharom) i sijenicom
(samanlukom). Dvorišta su ograđena visokim zidom i redovito su zasađena
cvijećem, a neka i vinovom lozom (odrina). Stare stambene zgrade u
Mostaru su okrenute prema istoku i zato sve imaju dovoljno dnevne
svjetlosti.
Mnoge stare imućnije kuće u Mostaru imale su uza se tzv.
predaharluke (gostinjske sobe). To je bila posebna veća prostorija,
negdje i dvije, koja se nalazila nad prolazom počev od ulaznih vrata. U
predaharluk se išlo uza stepenice koje su vodile iz prve, redovito male
avlije (dvorišta). Jedan prozor gledao je na ulicu, tako da se vidio
svako ko je u nj dolazio.
U predaharluku je obično sjedio kućni domaćin i tu primao
goste (musafire), kmetove i sve muškarce koji s njim i njegovom
porodicom nisu bili ni u kakvoj rodbinskoj vezi. Zato su ovu prostoriju
nazivali još i musafirhana. U predaharluk je smio svako bez pitanja ući
jer je on bio muško odjeljenje (selamluk, baškaluk). Ovdje su pretežno
noćivali momci (sluge) i kmetovi vlasnika predaharluka, a ponekad i
gosti koje bi slučajno put nanio. U predaharluku su ljudi preko zime
sijelili i tu se pila kafa, razgovaralo i na svoj način zabavljalo.
Predaharluci su se do danas sačuvali u starim Kajtazovim,
Novinim i Riđanovića kućama na Luci, ali odavno ne služe namijenjenoj
svrsi. Ranije su ih još imali: Hakale, Pekušići i Ribice na Carini,
Alajbegovići, Behlilovići, Kajtazi i Lakišići u Brankovcu, Kahve,
Kapetanovići, Spahići i Ugljeni u Donjoj mahali, Puzići i Voljevice na
Luci i drugi.
Od sačuvanih stambenih kuća iz turskog doba u Mostaru
najznačajnija je Bišćevića kuća, poznatija kao Bišćevića ćošak ili
Turska kuća. Sagrađena je 1635. godine. Bogatstvo dekorativnih motiva,
od ulaznih vrata u prvu i drugu avliju, preko kaldrme u avliji i
drvoreza na potpornim gredama i ogradi od divanhane do ulaznih vrata u
ćošak i samog ćoška, najbolje kazuju vrijednost ove stambene kuće.
Ćošak, isturen nad Neretvom na dva veoma visoka i smjelo postavljena
kamena stuba, predstavlja ovu kuću kao najsmjelije komponovano djelo
stambene arhitekture iz turskog perioda u Mostaru.
Bišćevića kuća ušla je u pjesmu:
“Igra igra Ale pehlivane
od bijele Halebine kule
do bijela ćoška Bišćevića...”
Posljednji nasljednik Ahmed Bišćević, snabdio je kuću
interesantnom etnografskom zbirkom iz turskog doba, veoma privlačnom za
turiste.
Nema komentara:
Objavi komentar