*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je
Ismet Ćumurija, a objavljen je u junu 2001. godine, u časopisu „Most“, br.
139(50)
Esnaf koji nestaje
Sarački, samardžijski i sedlarski obrti su esnafi koji nestaju. Danas je rijetkost
naći sarača da izrađuje sedla i konjsku opremu, jer konja je sve manje. Sarački
obrt spada u obrte kožarstva, kao što su i tabaci (obrtnici koji obrađuju
kožu), čizmadžije, papučije, postuldžije, firaldžije, te obućari, opančari,
nanuldžije i čurčije - krznari.
Sarači, nestankom ovoga obrta postepeno prelaze na izradu raznih
predmeta od kože - pojaseve, kožne futrole, tašne, torbe i dr. Njihov posao
nije naporan, ali zahtijeva vještu ruku, dobru maštu i smisao za lijepo. Od
osjećaja majstora sarača i njegove spretnosti, zavisi ljepota onoga što uradi.
Ah, moj doro dobri doro,
Šta je tebi dodijalo,
Lahko sedlo šimširovo,
Il’ uzdica pozlaćena,
Il’ kamdžija biserlija?
U stara vremena sarački dućani su se nalazili svugdje, pa i u Mostaru,
uz dućane kovača i nalbanta (potkivača konja) uz hanove, gdje su navraćali
karavani, a karavandžije - odmor i konačište nalazili!
Spremio sam svog dorata
za daleka puta.
Da obiđem dragu svoju,
na mene je ljuta.
Što nisam odavno pod pendžerom bio
Što joj doro nije bašču pogazio.
Mostarski sarači su izrađivali iste predmete kao i sarajevski i
podmirivali su potrebe Hercegovaca. Višak proizvoda su izvozili i u druge
zemlje. Nisu imali svoj sokak ili mahalu gdje su im bili locirani dućani.
Sarajevski sarači su imali svoju mahalu koja se i danas zove po njihovom
obrtu “Sarači”.
Dućani mostarskih sarača u XVI, XVII i XVIII vijeku su bili naročito u
staroj jezgri grada u predjelu Kujundžiluka, Podkujundžiluka, Mejdana, blizu
Karađozbegova hana, Džinovića hana, Jabučice hana, Ćejvan-kethode hana,
Hindinog hana u Jusovini, Blatinog hana na Maloj tepi itd. Ovaj obrt je bio u
rukama Muslimana.
U zakladnici Derviš-age Bajezidagića (napisana sredinom rebula II 1001.
(19.1.1592.) je najstariji izvor koji spominje sarače u Mostaru. U zakladnici
kao svjedok se spominje hadži Mustafa, sarač. U prvom sidžilu se nekoliko puta
spominju sarači: Hasan, Husein i Jusuf, Mustafa-Čelebija, Nezir i usta-Nezir.
(Sidžil mostarskog kadije je bez sumnje najvrijedniji sidžil br. 1. iz godine
1632. - 1634. nalazi se u Orijentalnom institutu u Sarajevu. U njemu je 90
posto sadržaja iz tadašnjeg mostarskog kadiluka.)
Sarač Husein, kupio je 1633. godine kuću u Karađozbegovoj mahali za
6.000 akči. Sarač Sulejman je nepoznate godine uvakufio gotov novac. U tome
vakufu 1632. godine je bio mutevelija (upravitelj) neki Mehmed - kaže u svom
radu o mostarskim esnafima i obrtima istoričar Hamdija Kreševljaković. Ovaj
esnaf se osipao dolaskom novog vremena, te je 1875. godine brojao samo osam
dućana od deset majstora i kalfi. Saračkih dućana u Mostaru je bilo sve do
Prvog svjetskog rata.
Nakon rata spominju se Ibrahim Mahinić, Osman-aga Hadžić i neki Žuna.
Mostarski sarači su bili poznati po izradi silaha i bensilaha koji su se vezali
oko pojasa. Oni su se razlikovali od sarajevskih. Bili su kraći, ali su zato
nešto deblji. Sarajevski su imali šest, a mostarski osam pera. Pravili su
naročito i lijepo čante za britve u formi kandilja u koje se moglo staviti po
pet britava. Ukrašavali su tkanice od bensilaha grančicama od kože u obliku
ornamenta cvijeta. U Mostaru su postojale porodice sa prezimenom Sarač,
Samardžija, Samardžić i Sedlarik (i danas postoje). A, Sarač Dževad je živio
1984. i 1985. godine u Ulici Moše Pijade br. 1.
Najvjerovatnije da su pomenuta prezimena i nastala po nazivima obrta,
Samardžije i Samardžići po obrtnicima koji su pravili samare, Sedlarik po
obrtnicima koji su pravili sedla i Sarač po saračkom obrtu.
Djevojko moja, osedlaj mi konja
Ne mogu sama, na polju je tama...
Prema jednoj nepotpunoj statistici popisa mostarskih esnafa navodi se da
je 1878. godine u Mostaru radilo 8 sedlara. Najbrojniji su bili zidari (70),
krojači (45), obućari (30), civilni pekari, a većina njih je pekla hljeb i za
vojsku (22), kazandžija (7), oružara (5), zlatara (4), tesara (4), stupara (3),
sahadžija (2), dok je ugostitelja i trgovaca bilo najviše, oko 300. (podatak
Karla Pezza, n.d. strana 149).
Bosanskohercegovačka sevdalinka kaže da su posebno bili majstori koji su
pravili samare i sedla:
Haj, svi Bosanci dobre konje
sedlaju
A Bosanke ruse kose ćešljaju.
...........................................................
Karanfil se na put sprema i pjeva
Aman, aman,
A draga mu konja sedla i plače...
Sarači su obično pravili sedla. Drveni kostur sedla zove se kaltak.
Jabuka na prednjem dijelu sedla zove se unkaš, a naslonjač na zadnjem dijelu
zove se arkaš. Donji dio sedla prošiven je kečetom, izrađen od goveđe dlake.
Sedlo je obično prekriveno lijepom i kvalitetnom kožom. Preko sedla na unkaš i
arkaš naticao se čul, vrsta ćebeta. A preko sedla su naticane i haše koje su
bile lijepo izvezene od ruka terzije (krojača). Na arkaš bi se stavljale
bisage, dok su se na unkaš stavljali kuburluci. Sarači su pravili uzde, dizgine
i pletene kandžije. Nakit na konjskoj opremi se zove raht. Najljepše uzde bi
bile ukrašene kitama od svile. Svilene kite bi pravili majstori kazazi. Neke
ukrase za uzde su pravile i kujundžije. Bilo je i nekoliko vrsta rahtova.
Bisage su bile slične današnjim putničkim koferima. Zvaše ih i hurče koje su
pravili od kože. Hurče je nosio tovarni konj koji je služio za prenos tereta i
nisu bili za jahanje. Jahači konji su nosili bisage. Konji koji su prenosili
poštu, dokumentovane vrijednosti, nakit i novac, takođe su nosili hurče.
Sarači su pravili i duhanske kese od volovskih mjehurova. Prednost im je
bila ta da se nije u njima sušio duhan. U posebnim kesama koje su takođe
pravili, stavljali su se kremen, čakmak i trud za paljenje lula. Ove kese zvale
su se kresivače. Uz bensilah se vezala i kehara. To je kesa u kojoj se nosio
novac.
Mostarski sarači, sedlari i samardžije kao i ostali obrtnici imali su
svoje kušaume, teferiče, izlete na kojima se najviše jeo pilav - pirinač sa
mesom, pila kahva, pušio se hercegovački duhan, a hrišćani i kršćani su pili
rakiju i vino. Sarački esnaf je imao svoj barjak i čugelj od srebra ili zlata.
U Mostaru je u periodu između II svjetskog i posljednjeg rata bilo vrlo
malo sarača, jer za ovaj esnaf je nestalo posla.
U Srednjoj ulici, danas Braće Fejića je iza II svjetskog rata nedaleko
od Kajtazovog ćoška (zvanoga i Muminagića ćošak) bio dućan sarača Salke Lendre
sve do oko 1960. godine. Nakon Salkine smrti saračke poslove u dućanu je
preuzeo sin mu Hasan. Od Salke je finese saračkog zanata izučio njegov sin i
Ahmet Mišić. Nakon izvjesnog vremena se Ahmet Mišić osamostaljuje i otvara svoj
sarački dućan u Potkujundžiluku (br. 1) u današnjem ateljeu Ekrema Handžića
nedaleko od kafane “Evropa”. Ahmet se bavio saračkim poslom u ovome dućanu i
nakon prelaska na Glavnu ulicu (Ulica Maršala Tita) kod Suhodoline na Velikoj
tepi nedaleko od dućana Abide Mahinić zvane Bida, koja je držala kafanu i
kalufila fesove. Nedaleko od ovih dućana južnije su držali i svoju samostalnu
brijačku (berbersku) radnju Hakija Kalajdžić i sin mu Muhamed. U nedostatku
saračkih poslova Ahmet Mišić je vršio krojenje i krpljenje cerada za teretna
auta i opravku i presvlačenje i pravljenje navlaka za auto sjedišta. Godine
1964., vidjevši da bi morao svoju djelatnost preorijentisati, a zbog nedostatka
saračkog obrta, završava tapetarski zanat i otvara novu radnju u prizemlju
jednoga solitera u blizini crkve sv. Petra
i Pavla.
Posao krpljenja i opravki, šivanjem auto cerada bavi se i majstor Firdus
Sijerčić i njegov sin. Njegov dućan je bio na Maloj tepi preko puta današnjeg
Turskog konzulata.
Ahmet Mišić nakon rata 1992.-1995. godine prelazi u svoju novu radnju
koju je otvorio u kući u kojoj je i stanovao u Ulici Tekija br. 23. Bavi se
tapetarskim poslovima. Ahmet reče: “Ne zaboravi spomenuti i sarače koji su
obavljali dio saračkih poslova a izrađivali su i vršili opravke tašna, kaiševa,
opanaka a to su: Vuko Ćirić, Ante Ćorić, Bajro Sihirlić i Andrija Tule.”
Nabrojat ćemo bar neke od tašnara koji su radili, skoro svi, do rata
1992. godine:
1. Abadžić Muharem - Husinjske bune br. 16
2. Aleksić Milimir - Alekse Šantića br. 65
3. Domi Ahmet - Ose Grebe br. 10
4. Glasnović Tomislav - Ose Grebe br. 18
5. Hiljaj Bernard - Šehitluk br. 8
6. Meča Džafer - Kujundžiluk br. 5
7. Sijerčić Zijad - H. Ćišića br. 11.
8. Selmani Husein i sin mu Kemal - Kujundžiluk br. 5
9. Tači Almir - Trg 1. Maja br. 8
10. Zovko Bosiljko - VIII Dalmatinskog Udarnog Korpusa
br. 102
Nema komentara:
Objavi komentar