*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je
Ismet Ćumurija, a objavljen je u februaru 1999. godine, u časopisu “Most”, br.
110-111(21-22)
ZAHVALNICA POSTHUMNO
Jedan od kazivača sa kojim sam volio dosta pričati o starinama grada
Mostara, te o njegovim ljudima upravo kada privodim kraju pisanje ove knjige
otišao je sa žive mostarske scene. On mi je dosta pričao o porijeklu porodica
Ćumurija i dopunio mi priču o jednom od posljednjih opančara Mostara pa i
Hercegovine Jakobu Altarcu - Jaki. Taj kazivač je Osman (Ibrahima) Alikalfić,
rođen 1911. godine u Mostaru. Dana 1. juna 1998. godine, u svojoj 87-oj godini
života preselio je na Ahiret. Dženaza rahmetlije je klanjana 2. juna 1998.
godine u Sutini.
Od mene mu velika hvala.
JAKOB ALTARAC - JAKICA
Osmanu je sada, 86 godina. Starac je veoma vitalan, dobro vidi, dobro
pamti, samo je sluh malo oslabio. Dobar dio života je proveo u Alikalfića
sokaku, kvart Brankovac. Osman priča: porodice Ćumurija spadaju među najstarije
u gradu Mostaru. O ovim porodicama se do nedavno nije znalo da li su autohtoni
stanovnici, ili su kako navodi hadži Hivzija Hasandedić došli u Mostar od Risna
i Herceg Novog.
Akademik Vladimir Ćorović kaže u svojoj knjizi o srpskoj opštini u
Mostaru da su došljaci iz Turske, a istoričar Jefto Dedijer u svojoj knjizi
“HERCEGOVINA” bilježi da su u Fatnici u selu Kukričje kao kmetovi živjeli
porodice Stolice, Bjelovuci i Kovači, te da su primili islam i žive danas pod
prezimenom Ćumurije u Mostaru.
Ipak pretpostavlja se da su autohtoni stanovnici Hercegovine i Mostara,
da su od bošnjačkih plemena, te da su u samome gradu imali velike nekretnine
(gruntovno i katastarski dokazano). U samome kvartu Brankovac (nazvanom po
Aliji Brankovcu) imali su svoju džamiju (prije 1612. godine) koju, narod, eto,
prozva Balijina džamija. Imali su 14 kuća u Mostaru (a možda i više) i bašte,
te velike parcele zemlje u predjelu zapadno od Pravoslavne crkve, zatim
Mazoljica, preko puta zatvora Ćelovina, te kod Sjevernog logora, u Carskim
vinogradima Gnojnicama i u okolini Mostara, u Bijelom polju, Zijemljima, Malom
polju (Blagaj), Vranjevićima i Hodbini.
Prezime Ćumurija je vezano za 1468. godinu i nakon osvajanja Mostara od
Osmanlija. Dizdar tvrđave Hamza Madžar dobio je velike posjede. Potomci
Ćumurija bili su i dizdari na tvrđavi a hadži Sadik Ćumurija bio je 12 godina
mostarski ajan (prvak) i na ovaj položaj je došao poslije ajana Mehmed-bega
Hadžiomerovića.
U nekoliko kuća u kvartu Brankovac (bivše vlasništvo Ćumurija) su
živjele porodice doseljenih Jevreja sa prezimenom Danon (kuća u Ćumurijinoj
ulici, danas Braće Čišića ulica br. 23), te porodice Blanke i Dude Altarac u
Alikalfića ulici br. 3 ili u kući br. 7. Da li je Jakob Alatarac - opančar po
zanatu, bio njihov sin ili Davida Altarca nije mi poznato. Prema kazivanju
Osmana Alikalfića, Jakob Alatarac - Jakica, je živio u Ćumurijinoj kući. Ove
porodice su nakon Drugog svjetskog rata izumrle, a iza Altarca je ostao samo
Jakob.
Altarci su uz pomoć ostalih Jevreja u gradu na parceli bivšeg vlasništva
Ćumurija koristili jedan objekat koji su Ćumurije prije njih koristile za
odlaganje sijena. Tu sjenicu su Jevreji preuredili u jevrejsku bogomolju.
Pomenuta parcela na kojoj je bila bogomolja protezala se tada Mukića ulicom,
koja se danas zove Braće Šarića (kuća br. 1 i br. 3). Da li su ovo zemljište
nasljedne porodice uzurpirale, ili im je to prodato, nije utvrđeno.
Ta jevrejska bogomolja je postojala prije 1899. godine. Pretpostavlja
se, a i dokazano je da je nova jevrejska sinagoga “Havra” izgrađena 1899.
godine ili 1900. godine, a u dokumentima se spominje i 1902. godina.
Uglavnom oko ovih se godina radi. Mnoge podatke su mi o ovome kazali
moji roditelji, a i rodbina koja je stanovala u Alikalfića ulici koju su
Mostarci zvali Alikalfilčluk. Nova jevrejska sinagoga “Havra” koju koristi
Pozorište lutaka Mostar nalazi se u bivšoj Ćumurijinoj ulici, današnjoj Braće
Čišića ulici br. 15.
Otvaranjem nove jevrejske sinagoge, stara je srušena i na njenom mjestu
napravljen je novi oveći objekat koji je u ratu 1992.-1995. godine spaljen.
Jakob Altarac - Jakica se iz Ćumurijine kuće u kojoj je bio podstanar
preselio opet kao podstanar u Zahide Šehić (Ulica Brkića br. 6). Kuća Zahidina
se nalazi na uglu Brkića i Šehitluk ulice poviše Narodnog pozorišta. Sastoji se
od prizemlja i dva sprata. Zahida je imala tri sina: Faruka koji se nalazi
odavno u Kanadi, Sanjina Sanku koji je iza ovoga posljednjeg rata sa porodicom
u Americi i najmlađeg Zlatka koji je prije ovoga rata na nekoliko godina otišao
u Toronto -
Kanada. Ova kuća je i danas vlasništvo Šehića. Sjećam se stare porodice od dva
člana pod prezimenom Škipina, jednu sobu u toj kući je koristio Jakob Altarac -
Jakica. Prisjećam se da su u jednom dijelu kuce kao podstanari stanovala takođe
jevrejska porodica Haima Romana (koji je radio u ZEMI). Mislim da ih je u porodoci
bilo petero: on, supruga Dragica, kćeri Slavica, Erna i Jadranka. Ove porodice
su u Šehića kući stanovale negdje iza 1950. godine.
Jakob je otvorio opančarsku radnju na Glavnoj (Titovoj) ulici preko puta
Vučijakovića džamije ili kako su je Mostarci zvali džamija pod lipom.
U radnji je vršio izradu opanaka. Ovaj dućan je, nakon smrti
Vučijakovića, vlasništvo Islamske vjerske zajednice i vakufskog povjerenstva.
To je jedan od dućana iz vlasništva Nasuhage Vučijakovića kojih je tu na
Glavnoj ulici bilo dvadeset šest u jednom nizu.
Jakob je nakon podstanarstva od Šehića prešao u kuću na Mejdanu, Trg 1.
maja preko puta zgrade Arhiva Hercegovine. Osman mi reče, ali nije siguran, da
je ta kuća u kojoj je Jakica stanovao do svoje smrti bila vlasništvo Altaraca.
Pretpostavka je da se Jakob nije ženio, te da iza njega nije ostalo potomstvo i
da je loza Altaraca nakon njegove smrti u Mostaru izumrla. On je bio jedan od
pretposljednjih mostarskih opančara. Sem opanaka bavio se izradom kaiševa i
rezanjem kaiševa za nanule. Znao je napraviti i cipele od krokodilske kože.
Uglavnom, bavio se i saračkim poslovima, rezao je kožne kaiševe, te uzde za
konjsku opremu. U zadnje vrijeme pred smrt je pravio i postule. Opanci su
pretežno obuća seljaka. Ponekad su se opanci nosili i u gradu, ali zbog mode.
Opanaka je bilo nekoliko vrsta, onih sa končanom oputom, te onih koji su
se pravili od tankih traka izrezane usukane kože. Bilo ih je i u bojama.
Pravljeni su u svim veličinama. U opancima je noga komotna, a hod u njima je
bio mnogo lakši i elastičniji. Najčešće bi se obuvali na pletene čarape
(priglavke).
JAKUB BURAZEROVIĆ
Rodom je iz Crne Gore. Prihvatio se opančarskog posla još kao mladić 1946.
godine u Nikšiću, jer je to tada bio veoma unosan posao. U to vrijeme su bile
zadruge za otkup opanaka koje je, tada, mogao kupiti samo onaj ko je imao
odgovarajući državni bon. Tim bonovima su se kupovali svi odjevni predmeti.
Prelaskom u Mostar Jakub otvara radnju za izradu opanaka u Podkujundžiluku na
domak orijentalne kafane “Evropa” (devastirane u ovom ratu) na strmom
kaldrmisanom prolazu prema Starom mostu gdje se u blizini nalaze i magaze
poznatih starih mostarskih trgovaca Mrava i Zeca. Do pred sami rat 1992.-1995.
godine radnja je korištena kao turistička atrakcija grada uz ostale dućane iz
Osmanskog perioda. Strani posjetioci grada su posjećivali Jakubovu radnju,
probali opanke i kupovali ih. Ovu laganu i praktičnu obuću bi kupovall i ljudi
iz grada. Naročito bi kupovala djeca i to radi mode, jer bi se u opancima
osjećali lagani kao ptice, pričao je Jakub.
Nažalost, nakon ovoga rata Mostar je ostao bez opančara jer Jakub sada
ima 70 godina i ne može više da radi, a zamjene nema. Nije bilo interesovanja
za ovaj stari zanat.
Pored Mostara, mislim da je i cijelo hercegovačko
područje ostalo bez ovoga esnafa. Opanci su sada samo muzejski rekvizit i
rijetko se mogu vidjeti na nogama i u seljaka.
Nema komentara:
Objavi komentar