<> <> <> <> <> <> <> <> <> <>
U brijačko-frizerskom salonu "Violeta", vlasništvo Torle Ibrahima, žene su 1937. godine za trajnu ondulaciju mogle koristiti aparat na paru. Ovaj čuveni salon se nalazio na samom uglu ulica Ose Grebe i Husrefovića sokaka, a u prizemlju zgrade čiji je vlasnik Miat Merdžo. Sve do pred ovaj rat (1992. godine) ispod balkona postojala je reklamna ploča sa natpisom "Violeta". Salon je imao dva odjeljenja: lijevo za žene, a desno za muškarce. Djeca su koristila malog drvenog konjića postavljenog na stolici koja se mogla okretati. U to vrijeme za brijanje se koristio brijač (britva), a on se oštrio na kožnoj traci. U slučaju povrede lica korištena je stipsa u obliku olovke. U modi je bilo korištenje orahovog ulja koga su muškarci stavljali na kosu čime bi se postigao visok sjaj, a po svoj prilici, to je ulje koristilo i za jačanje korijena kose.
<> <> <> <> <> <> <> <> <> <>
Mostar je 1960. godine dobio prve automate za prodaju poštanskih vrijednosnica i maraka. Jedan takav aparat bio je postavljen na pročelnu fasadu zgrade "Putnik" na Musali. Automati nisu dugo trajali jer su nesavjesni građani ubacivali stare kovanice koje bi se zaglavljivale i kvarile aparat.
<> <> <> <> <> <> <> <> <> <>
Odlazak u Budimpeštu 1903. godine, te prisustvovanje jednoj fudbalskoj utakmici izazvalo je toliko oduševljenje kod tadašnjeg direktora Mađarske banke u Mostaru, Bernarda Lajhnera da se odmah zainteresovao za pravila ove igre. Čim je krenuo u Mostar, kupio je jednu loptu, šnjurač i pumpu. Stigavši u Mostar, pozvao je nekoliko omladinaca, među kojima su bila dva njegova sina Alfred i Oskar, i pokazao im pravila igre. Od tog momenta fudbal se veoma brzo počeo širiti po mahalama. Nepune dvije godine kasnije formiran je "Đački sportski klub". U njega su delegirani nastavnici gimnazije Pihler i Koštraba. Prvi zvanični nastup ovog kluba uslijedio je 1909. godine protiv sarajevskog "Osmana". Mostarci su ubjedljivo deklasirali protivnika zabilježivši pobjedu od 3:0.
<> <> <> <> <> <> <> <> <> <>
Sve do kraja XVIII vijeka u Mostaru su djelovale samo dvije vrste prosvjetnih ustanova: mektebi (početne muslimanske vjerske škole), i medrese koje su davale srednju vjersku naobrazbu. Prvi mekteb osnovan je u našem gradu 1554. godine, a prema navodima u jednom djelu fra. Petra Bakule, Mostar je imao 23 mekteba. Tek kasnije se osnivaju ruždije - srednje škole i početne škole ostalih konfesija.
<> <> <> <> <> <> <> <> <> <>
Sva sreća da je sačuvan zapisnik sačinjen na sjednici Gradskog vijeća Mostara održane 10. marta 1897. godine iz koga se, između ostalog vidi da je gradska Vlada oduzela parcelu zemlje od Avdage Bakamovića te Avde i Ibrahima Đikića, kako bi se na tom mjestu napravio kružni tok ulica popularno nazvan Rondo po francuskoj riječi la rond što znači krug. Ukupno je oduzeto 160 kvadratnih metara zemlje. Istina, izdato je obeštećenje, ali ni približno pravoj vrijednosti.
<> <> <> <> <> <> <> <> <> <>
U Mostaru je za vrijeme Austro-ugarske uprave postojala filijala Austro-ugarske banke koja se nalazila u Soldinoj ulici, preko puta sadašnje zgrade Narodnog pozorišta (bivši Komitet). Otvorena je 22. aprila 1912. godine. Banku su vodili Janko Grunhut, Ferdinand Berec i Janko Jančikić. Kolegijum banke su sačinjavali: Mehmed Đikić, Ilija Ivanišević, Ibrahim ef. Kajtaz, Mujaga Komadina, Miat Merdžo, Lazar Miličević, Miho Peško, Ibrahim ef. Ribica, Julius Moritz Rosenfeld, Nikola M. Smoljan i Pero Šantić.
<> <> <> <> <> <> <> <> <> <>
Aprila mjeseca 1937. godine, radovi na izgradnji zgrade Berze rada u Mostaru bili su u punom jeku. Temelji su završeni i počelo se sa zidanjem prizemlja. Prema projektu predviđeno je da objekat bude na dva sprata gdje su trebala biti smještena sva potrebna odjeljenja: radnička kuhinja, prenočište, kancelarije, stanovi za šefa Berze rada i podvornika. Prema predviđenoj dinamici radova ovaj objekat trebao je biti useljen u septembru iste godine. Podsjetimo se da je to zgrada u kojoj je prije ovog rata (1992. godine) bio hotel "Mostar".
<> <> <> <> <> <> <> <> <> <>
Baš u vrijeme okupacije od strane Austro-ugarske, francusko vinogradarstvo je zbog širenja filoksere došlo u najveću krizu. Cijena vina počela je naglo rasti na evropskom tržištu. Imajući u vidu bogato iskustvo i gotovo savršene uslove za gajenje vinove loze u Hercegovini, Bečki dvor počinje intenzivno proširivati vinogradarstvo u ovoj pokrajini sa posebnim tretmanom autohtonih sorti žilavke i blatine.
Kod Mostara, u selu Gnojnice i u Lastvi kod Trebinja podižu vinogradarske stanice, sa oglednim vinogradima. U Gnojnicama se otvara vinogradarska škola, a povremeno se održavaju kursevi za stanovništvo. Daleke 1882. godine proizvedeno je oko 420, a 1892. godine 9300 tona grožđa.
<> <> <> <> <> <> <> <> <> <>
Sve do kraja XIX vijeka u Mostaru je postojala javna rasvjeta za koju su se koristili ulični fenjeri. Mora da je tada naš grad izgledao prilično romantičnije nego kasnije kada su se počele postavljati električne sijalice. Prema predračunu od 1902., troškovi osvjetljavanja grada su trebali iznositi trinaest hiljada kruna godišnje, da bi u narednoj 1903. godini ta suma bila povećana na iznos od 13 hiljada i 620 kruna. Najpovoljnije uslove ponudila je firma "Križek" iz Beča. U odbor čiji su članovi vodili pregovore sa predstavnicima ove kompanije ušli su: Mujaga Komadina, Pero Šantić, Ivan Venturini, hadži Husaga Kajtaz i Miat Merdžo.
Septembra 1911. godine započela je gradnja električne centrale, a to je ona zgrada u kojoj je sve do pred ovaj rat (1992. godine) bila štamparija "Rade Bitanga", neposredno uz današnji hotel "Ruža". Po gradu su postavljeni stubovi, a rasvjeta se sastojala od 600 žarulja i 30 velikih sijalica. Mostarske ulice su osvjetljene 2. juna 1912. godine, a tom prilikom održana je na Musali, pred hotelom "Neretva", svečanost na kojoj je govorio Mujaga Komadina. Sa Huma je ispaljeno dvadesetijedno topovsko đule. Gradska elektrana je nosila ime Austro-ugarskog cara i kralja Franje Josifa.
<> <> <> <> <> <> <> <> <> <>
U širem području doline Neretve najizrazitije primjerke o postojanju života u mlađem kamenom dobu (neolitu) imamo u Zelenoj pećini iznad izvora rijeke Bune u Blagaju i u Lisičićima kod Jablaničkog jezera.
Zelena pećina, iako veoma nepristupačna, potpuno je ispitana. Prostor za stanovanje ima dimenzije deset puta šesnaest metara, te podsjeća na veliku salu. Stanište za čovjeka se tu zametnulo vjerovatno zato što su se na izvoru Bune okupljale divlje životinje da utole žeđ, spuštajući se sa okolnih brda. Time je sasvim prirodno omogućen njihov lakši ulov. U neolitskom sloju nađeni su jedna strijelica, tri kamena oruđa i nešto životinjskih kostiju. Pa ipak, glavni pečat ovom nalazu, dali su odlomci keramike. To su dijelovi posuđa koje su, inače, zajedničke za zajednice ljudi iz tog perioda, a sa područja istočnog Jadrana, južne Bosne, Metohije, Albanije i srednje Grčke.
<> <> <> <> <> <> <> <> <> <>
Velike poplave u Mostaru hroničari su zabilježili još u XVIII vijeku. Nabujala Neretva je 1. novembra 1713. godine, odnijela mlinice u vlasništvu izvjesnog Jujića i jednu vakufsku. Voda je doprla čak do Tabhane u Priječkoj čaršiji gdje je potpuno porušila tri dućana locirana nešto uniže od Tabhane. Bujica je odnijela više hiljada koža i sav alat za preradu kože. Potom je odnijela Temimovu i Avdibegovića mlinicu.
Voda se zatim popela iznad Ćejvanbegovog hamama naspram zapadnog ulaza u Tabhanu i pred velikom silinom porušena je Koskina kuća. Atik džamija na Mejdanu bila je pod vodom. U isto vrijeme voda je došla do džamijskog minbera na Musali. Sudeći prema svemu ovo je zaista bio najveći vodostaj Neretve do sada.
<> <> <> <> <> <> <> <> <> <>
U drugoj polovini XVI vijeka u Mostar se doselio jedan trgovac, jevrej, koji se zvao Mojsije Kuzin. Engleski putopisac Džon Gardner Vilkison prilikom posjete Mostaru 1844. godine navodi podatak da u gradu žive samo tri jevreja, da bi u prvim decenijama Austro-ugarske uprave taj broj porastao na 19. Porast broja jevreja tokom vremena je evidentiran i za vrijeme Kraljevine kad oni u Mostaru formiraju Jevrejsku crkvenu opštinu, a paralelno tome i sinagogu. Nemamo pouzdanih podataka o ustrojavanju njihovog groblja na sjevernom izlazu iz grada. Sudeći po obliku, odnosno tipu njihovih nadgrobnih spomenika, kao i korištenju hebrejskog pisma, nije teško zaključiti da je ovo groblje veoma staro.
<> <> <> <> <> <> <> <> <> <>
U podnožju brda Hum, sa njegove sjeverne i istočne strane, protežu se mahale Predhum, Zahum i Podhum. Granica Zahuma i Podhuma je kod Zelića ćoška, na onom mjestu gdje se Ulica Muje Bjelavca nastavlja na ulicu Matije Gupca. Šemovac bi dijelio Predhum od Zahuma. U Predhumu se onaj dio gdje se ukrštaju ulice Gojka Vukovića i izlaz sa Komadinovog (Lučkog) mosta još uvijek zove Ograda, a evo kako je dobio ime.
Nekada je mahala Predhum bila dosta zapuštena od strane gradskih vlasti. Da bi joj na neki način omogućili brži razvoj, opština je donijela odluku da se Pazar sa velike tepe (Glavne ulice) prebaci u mahalu Predhum na ulazu u Donju mahalu. Tako je i učinjeno. Pazar je ograđen i počelo je prodajom stoke za pazarne dane (srijedom). Po toj ogradi narod je taj dio grada prozvao Ograda. Kako u to vrijeme (prije 1914. godine) nije postojao Lučki most komunikacije sa novostvorenim pazarom su bile slabe tako da ovaj pokušaj nije uspio. Ipak, ostalo je ime da podsjeća na te dane i želju da se Predhum razvije.
Danas je još uvijek sačuvana mala metalna ploča iz autrsougarskog perioda na kojoj je lijevanjem utisnuto ime mahale Predhum i kućna numera. Nalazi se na pekari Dugalića na lučnom kamenom cekulu pročelne fasade.
<> <> <> <> <> <> <> <> <> <>
Malo je nedostajalo pa da 1921. godine dođe do realizacije projekta kojim je na Rondou predviđena izgradnja objekta u kome bi se vršilo štavljenje kože. Naime, nekoliko uglednijih građana u nastojanju da po svaku cijenu umnože svoj kapital, željeli su u blizini Rondoa napraviti mali pogon za štavljenje kože. Taj postupak oštro su osudili građani izražavajući proteste, te su formirali komisiju sastavljenu od gradskih liječnika, advokata, činovnika opštine i drugih poznatih ličnosti. U ovu komisiju je ušao i bivši gradonačelnik Mujaga Komadina. Tada je još uvijek bio predsjednik banke. Komisija nije u suštini štitila interese građana, ali ipak do realizacije ideje o gradnji kožare na Rondou nije došlo. Rondo, nekadašnje Guvno za vršenje žita, ostao je netaknut sa šest aleja koje je projektovao Miloš Komadina. Centralna Stefanijina aleja od Gimnazije do Balinovca zasađena je platanima koji su vodu dobijali iz đeriza prokopanih duž aleje. Kod parka na Rondou uz sami trotoar još uvijek se mogu nazrijeti ti kanali.
<> <> <> <> <> <> <> <> <> <>
Mahala Cernica je interesantna i po tome što je u periodu iza Drugog svjetskog rata u njoj živio veliki broj muzički nadarenih ljudi. I pored nesumnjivog kvaliteta, niko od njih nije se profesionalno bavio muzikom, svi su uglavnom pjevali i svirali za svoju dušu i za prijatelje. U analima ove mahale ostaće zapisana imena: Neđo Tokić, Stevo Gačić, Mustafa Mujsa Kaić, Ivica Mikulić, Brato Diviš, Salko Kotlica, Salko Hindić, Azra Bajrić, Ajna Hindić, Meho Pala, Juso Hujdur, Hajrudin Ruda Kotlica, Nezir Bukovac, Tonča Pavić, Ekrem Popovac, Kemal Arpadžić, Karlo Albanezi, Mensur Duraković...
Omiljeni instrument poslije Drugog svjetskog rata bila je usna harmonika-pikola i na njoj su svirali: Juso Hujdur, Ivan Ivić Čorluka i Meho Pala. Od harmonikaša pomenimo Mimija Stupca, a od gitarista Romana, Salku Kotlicu i Karla Albanezija. Deset godina u jednom zagrebačkom orkestru nastupao je Salih Brato Mujičić. Omiljeno mjesto skupljanja Cerničana bilo je ispred izloga frizerskog salona kod Zdravljaka u blizini raskrsnice na Korzu. Tu su pjevali serenade, sevdalinke i meksikanske pjesme. Trio Kaić-Gačić-Albanezi nastupao je na Kantarevcu gdje se održavalo "Mostarsko ljeto". Jedno vrijeme pjevali su i u bašti Doma armije, na Mejdanu.
<> <> <> <> <> <> <> <> <> <>
Na uglu današnje Fejićeve i kraka koji vodi ka Trgu 1. maja i danas postoji zgrada u znatnoj mjeri devastirana tokom posljednjih ratova (između 1992. i 1995. godine). U prizemlju se nalaze kafana "Kod Gume", obućar Derviš Kadić, pržionica kafe Kasumović i stolarska radionica. To je, u stvari, jedini sačuvani han u Mostaru i nosio je lijepo ime "Orijent". Držao ga je Mehić Zaim. U prizemlju je radila ašćinica sa carigradskom kuhinjom. Na spratu su bile sobe za konačište, njih 5 do 6. U prostranom dvorištu gazda je prodavao sijeno i zob za konje. Potom je u prizemlju otvoren noćni lokal LAV koga je držao Zupančić. Do kasno bi se čuo glas pjevačica i ugodna muzika.
Zgrada je, inače, vlasništvo Fatime Kajtaz koja se udala za Omera Šehovića. Za korištenje zgrade Mehić Zaim je uoči Drugog svjetskog rata plačao mjesečnu kiriju u iznosu od 3000 dinara. Na južnoj fasadi postojao je mali balkon koji je kasnije uništen. Po oslobođenju 1945. godine ova kuća-han je nacionalizovana.
Nema komentara:
Objavi komentar