*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Šemsudin Serdarević, a objavljen je u junu 2001. godine, u časopisu „Most“, br. 139(50)
Francuski
diplomata Leopold Moro porijeklom Poljak sa izvornim prezimenom
Morawiecki, preuzeo je dužnost zamjenika vicekonzula u Mostaru 26.
decembra 1865. godine. Izvještaje iz centra Hercegovine slao je
Ministarstvu inostranih poslova svoje zemlje u Versaju, Bordou i Parizu.
U njima je do u detalje opisivao sve važnije događaje a posebno se
zanimao za boravak raznih emisara u ovoj pokrajini i njihovu ulogu. Sa
istom pažnjom pratio je i izvještavao o popisima stanovništva,
nacionalnoj i vjerskoj strukturi, vrstama zanata, privredi, uvozu i
izvozu, komunikacijama i vrstama transporta, vrstama škola, strukturi
učenika, popisu stoke itd. Praktično pod njegovu lupu stavljena je sva
struktura političke vlasti, privrednih tokova, obrazovnog sistema i
tradicije pojedinih etničkih grupacija. U ulozi zamjenika vicekonzula
radio je do kraja maja 1873. godine kada predaje dužnost Evaristu de
Sent – Mariju. U Mostaru je proveo četiri i po godine. Leopold Moro je
od 1850. godine u Beogradu gdje uči srpski i turski jezik a već 1853.
godine nalazi se u službi Francuske konzularne agencije u Sarajevu kao
tumač za srpskohrvatski i orijentalne jezike.
Pored
maternjeg odnosno poljskog jezika Moro je poznavao francuski,
srpskohrvatski, turski, ruski, orijentalne jezike, engleski, talijanski,
njemački i grčki jezik. Prirodno je da poliglota ovog kalibra ima
široko obrazovanje što mu itekako koristi u diplomatiji. Zbog kraćeg
odmora Leopolda Moroa je oko tri mjeseca, tačnije do 11.09.1870. godine
mijenjao Jean-Baptiste-Evariste-Charles-Pricot de Saint-Marie. Zamjena
se desila iste godine još jedanput pošto je Moro morao biti u Sarajevu,
međutim to je potrajalo daleko duže nego što je predviđeno odnosno sve
do maja 1873. godine. Sen-Maria zamjenjuje Jerom Swietochowski rođeni
Poljak, poznavalac francuskog, turskog i srpskohrvatskog jezika.
Karijeru je započeo 1863. godine kao tumač u Francuskom generalnom
konzulatu u Sarajevu. Evarista de Sent Marie je kao plod dugotrajnih i
studioznih ispitivanja ostavio dragocjeno djelo o Hercegovini pod
nazivom “Hercegovina, geografija, istorijska i statistička studija” (“L Herzegovine, etude, geographique, historique et statistique”) objavljeno u Parizu 1875. godine.
Dekretom
od 21. avgusta 1875. godine francuski konzul u Sarajevu ponovo je za
vicekonzula u Mostaru imenovao Auguste Dozona (1822.-1890.), diplomatu,
prevodioca i lingvistu koji je diplomatsku karijeru započeo 1855. godine
u Beogradu. Došao je u burno doba, kada je u Hercegovini izbio ustanak i
prijetio da se proširi na šire područje čime je skrenuo ne samo turske
nego i velike evropske sile. Ustanak je otvorio tzv. “istočno pitanje”. U
svrhu smirivanja stanja iz Sarajeva je u Hercegovinu poslana jedna
komisija ali ona nije uspjela ništa konkretno učiniti. Kasnije su po
istom pitanju pokušali nešto uraditi izaslanici valije Hasan-paše i
Konstan efendije, međutim nisu mogli čak ni da stupe u kontakt sa
ustaničkim vođama. Ustanici su zahtijevali od sultana da lično pošalje
svog komesara na pregovore. Na to je Porta pokušala silom slomiti
ustanike ali ni ta mjera nije urodila plodom.
Austrougarska i Rusija su kao najzainteresovanije velike sile nastojale da utiču na ustanike putem diplomatije.
Austrougarski
poslanik u Carigradu Herbert prenosi poruku sultanu da je stav njegove
vlade nemiješanje u poslove Turske. Konzuli iz Sarajeva i Dalmacije
šalju izvještaje u Beč da se ustanak širi i prijeti da se pretvori u
opšti rat.
Broj
izbjeglica iz Hercegovine u Dalmaciju popeo se na 30 000 i troškovi za
njihovo izdržavanje sve više su pogađali austrougarsku kasu. Postojala
je opasnost da se Srbija i Crna Gora zbog vitalnih interesa uključe u
rat tako da se i Rusija sve više osjećala odgovornom za riješavanje
pitanja na Balkanu. I upravo iz Rusije dolazi do incijative za
diplomatsko posredovanje upučeno austrougarskom caru i kralju preko
konzula Novikova u Beč. Predloženo je da Rusija, Austro-Ugarska i
Njemačka, članice Trocarskog saveza, preduzmu akciju u cilju smirivanja
stanja u Hercegovini. Vlada u Petrogradu je smatrala da trebaju
kolektivno nastupiti kako bi Porta prekinula vojne akcije sa ciljem da
se objave reforme a da zauzvrat ove tri sile garantuju njihovo
sprovođenje.
Diplomate
Andraši (Austrija), Novikov (Rusija) i Švajnic (Njemačka) potpisali su
trojni ugovor na osnovu koga je izrađena zajednička instrukcija.
Formirana je komisija za pacifikaciju u koju su ušli pregovarači Rusije,
Austro-Ugarske, Njemačke, Engleske, Francuske, Italije s jedne i Turske
s druge strane. Ispred Turske imenovan je Server paša kao opunomočenik
za Hercegovinu a njegov zadatak je bio da sarađuje sa članovima komisije
za pacifikaciju. Te 1875. godine Mostar je bio centar diplomatske
aktivnosti Rusije, Turske i svih velikih evropskih sila.
Očito
da se i ovaj put potvrdila izuzetno važna uloga Mostara za političke
tokove na granici Evrope i Azije. Komisija je postavila uslov da Crna
Gora i Srbija ostanu neutralne a da Austro-Ugarska spriječi dalji ulazak
revolucionarnog elementa iz Italije koji je ubacivan u ustaničko
područje. Njemačka je zahtijevala da se ne vrši nikakva presija na
Tursku dok je prilikom susreta sa srpskim knezom Milanom car Vilhelm
upozorio da se Srbija prema ustanku u Bosni i Hercegovini mora držati
neutralno. Za predstavnika Rusije imenovan je konzul u Skadru Jastrebov,
Italiju je zastupao konzul u Galcu Durando, Francusku konzul Dozon,
Njemačku baron Lihtenberg konzul u Dubrovniku, Englesku bivši konzul u
Sarajevu Holms i Austro-Ugarsku generalni konzul Vasić u Skadru.
Svi
članovi Komisije za pacifikaciju bili su konzuli pa se zbog toga ova
akcija zove Konzularna mirovna misija. Zadatak im je bio da ustanicima
objasne kako oni ne mogu računati na bilo kakvu pomoć od strane tri sile
Austro-Ugarske, Rusije i Njemačke i da im preporuče da s Portinim
komesarem rasprave svoje žalbe.
Vasić i Jastrebov su preko Bara došli u Dubrovnik,
a odatle su zajedno sa Lihtenbergom preko Metkovića krenuli za Mostar. U
Metkoviću im se pridružio Server-paša tako da su u glavni grad
Hercegovine stigli 4. septembra 1875. godine. Do 6. septembra svi
konzuli su stigli u Mostar tako da je misija mogla početi. Dogovoreno je
da se konzuli podijele u dvije grupe. Vasić, Lihtenberg i Durando pošli
su 10. septembra preko Metkovića, Rasna, Popova polja, Zavale,
Trebinjske šume, Trebinja, Bileće i Stoca a u Mostar su se vratili 23.
septembra.
Drugu
grupu sačinjavali su konzuli Jastrebov, Holms i Dozon i oni su krenuli
ka Nevesinju, da bi se preko Stoca vratili u Mostar dan ranije u odnosu
na prvu grupu. Glavni cilj konzula je bio da čuju zahtijeve ustanika
kako bi posredovali u pregovorima sa Server-pašom. Zahvaljujući biskupu
Kraljeviću, ustanici Rasna i Gabele formulisali su svoje zahtijeve i u
vidu spomenice predali je konzulima. Vasićeva grupa vratila se sa Zubaca
neobavljena posla jer nisu bili u kontaktu sa vođama ustanika te nisu
ni mogli čuti njihove zahtijeve. Time je propao pokušaj konzularne
misije za pacifikaciju da posreduju u pregovorima vođa ustanka i
Server-paše. Jedino što su se konzuli složili bilo je da Turska mora
prihvatiti tri uslova a to su priznanje diplomatske intervencije,
primirje i pregovore ustanika sa Portinim komesarom u Dubrovniku.
Konzularnu
agenciju Francuske u Mostaru je od Ogista Dozona preuzeo Gaston Vjet
(1846.-1900.). Dužnost je počeo obavljati od 05.07.1878. godine upravo u
vrijeme uvođenja austrougarske uprave u BiH. Po
završetku školovanja proveo je nekoliko godina u službi u konzulatima u
Skadru i Suecu da bi od 1873. godine bio dragoman kancelist u
Francuskom konzulatu u Sarajevu. Za vicekonzula u Mostaru unaprijeđen je
21.12.1878. godine. Njegovi izvještaji pružaju dragocjene podatke o
vremenu početka nove vlasti u BiH odnosno u Mostaru.
Nema komentara:
Objavi komentar