Dr. Himzo Polovina - Doktor koji je ljude liječio pjesmom

          *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Avdo Huseinović, a objavljen je u časopisu “Preporod”, broj 124. u avgustu 2010. godine.

            Inače, posebne zahvale dragom prijatelju, Smaji Špagi, koji je pronašao i ustupio ovaj vrijedni i zanimljivi tekst!

            
      Njegove interpretacije su smirivale i zanosile čovjeka. Nije bio egoista – samo za svoju dušu. Bio je lepeza otvorenosti svojih interpretacija prema ljudima. Takvog ga ljudi pamte i danas, 24 godine nakon smrti. Dr. Himzo Polovina je bio sakupljač pjesama, tumač sevdalinke, interpretator, kompozitor, odličan poeta i doktor – specijalista, neuropsihijatar. Njegov repertoar je obilovao biserima sevdaha. Ostavio je iza sebe ogromno bogatstvo muzičke baštine otrgnute od zaborava.

            Himzo Polovina rođen je 11.marta 1927. godine u Mostaru u Donjoj mahali. Kao dječak je sticao prva pjevačka saznanja od svog oca muzičara Mušana, koji je veoma dobro svirao šargiju. Mlađi Himzin brat Mirza je pričao: “Otac nam se krajem prvog svjetskog rata zatekao kao vojnik u Ljubljani. Tu se aktivirao kao vazduhoplovni podoficir. Za vrijeme službovanja sklopio je brak sa Ivankom Hlebec. U Ljubljani se rodila naša najstarija sestra Fadila. Inače nakon prelaska u Sarajevo, pa nakon premještanja oca na službu na aerodrom Mostar, ostali smo da živimo u Mostaru. Majka nas je rodila osmero, troje ženskih i petero muških. Dva brata su umrla kao djeca. Ostali smo Himzo, ja i Muharem. Nakon sestre Fadile rodile su se Samija i Vahida. Otac Mušan je volio pjesmu, pa bi nas djecu poredao ispred sebe i tjerao da pjevamo u jedan glas. Često nas je savjetovao da idemo u Muslimansko društvo ‘Itihad’. Učestvovali smo u drami ‘Hasanaginica’, ja stariji brat Himzo i sestra Samija. Majka Ivica, kako smo je mi zvali od milja, voljela je pjesmu: ‘Oj boga ti, siva ptica sokole, jesi l’ skoro ti od Bosne ponosne…’. Od nje je tu pjesmu Himzo naučio i snimio je na nosač zvuka.”

            Tako Himzo traga za starim izvornim pjesmama, pronalazi ih, uči, a zatim izvodi da bi ih tako ponovo vratio narodu iz kojeg su i potekle. Nastojao je da protumači dušu njenog stvaraoca, njegove misli i osjećanja. Protivio se deformacijama izvornosti pjesama svojim intervencijama na kongresima i u radio emisijama. Svojim interpretacijama uvjek je bio ako ne autentičan, a onda blizak sljedbenik sevdalinke i nije se od nje udaljavao.

            Prva pjevačka znanja sticao je od mostarskih pjevača: Sevde Katice, Đire Vejzović, Nezira Bukovca i drugih. Pred sami Drugi svjetski rat prišao je učenju violine kod poznatog profesora i majstora violine, porijeklom Čeha, Karla Malačeka. Sevda Katica je bila usmeni kazivač i neprocjenjivi rudnik blaga naše muzičke baštine. Ista je nakon smrti ljepotice Mostara Emine Sefić, udate Koluder, kazala poslijednju strofu koju je spjevala i dodala tekstu pjesnika Alekse Šantića. Kada je došao Himzo, da je obavjesti o Emininoj smrti, zatekao ju je u avliji u Donjoj mahali u porodičnoj kući. Sevda je već tada bila u dubokoj starosti, zadrhtala je s tugom i izrekla stihove sa mnogo sjete:

            “Umro stari pjesnik, umrla Emina,

            ostala je pusta bašča od jasmina.

            Salomljen je ibrik, uvehlo je cvijeće,

            pjesma o Emini nikad umrijet neće.”

            Himzo je često pjevao pjesme o čarima svoga rodnog grada: “Bulbul pjeva okolo Mostara”, “Lijepi li su mostarski dućani”, “Što li mi se Radobolja muti”, “Puhni vjetre malo sa Neretve”, “Čudna jada od Mostara grada”, “Dvore gradi Komadina Mujo”...Uz divnu instrumentalnu pjesmu spajao je draž instrumentale i recitiranja stihova, tako da je ostavljao upečatljiv dojam na slušaoca. Recitiranje stihova je primjenjivao u sevdalinkama: “Telal viče po Hercegovini”, “Pod skočićem trava pogažena”, “Što te nema”, (Hasanagin sevdah) i druge. U Mostaru je bio član RKUD “Abrašević”, od 1947. godine do odlaska u Sarajevo. Volio je bogatstvo narodnih nošnji, pa ih je češće koristio na javnim nastupima i kao pjevač.

            Odlaskom u Sarajevo stupa u brak sa Fikretom Medošević. U porodici su se našla i djeca, kći Rubina i sin Edmir. Godine 1950. kao student Medicinskog fakulteta bio je član Studentskog KUD “Slobodan Princip Seljo”, a nastupa i sa KUD “Ivo Lola Ribar”, KUD “Proleter”, ZKUD “Vaso Miskin – Crni”, KUD “Miljenko Cvitković”, te za amaterska društva, koja su imala muzičke multietničke programe.

            “Sjećam se da su mu bili prvi snimci na nosačima zvuka singl ploče od 45 obrtaja sa po dvije i četiri pjesme sa poznatim orkestrom RKUD “Slobodan Princip – Seljo” iz Sarajeva, a pod nazivom “Orkestar Bentbaša” kojim je rukovodio poznati stručnjak i muzičar na harmonici Suad Balta. Tada se u Radio Sarajevu pjevalo “uživo”. To je bilo u januaru 1953. godine kada su ga kolege nagovorile da se prijavi na audiciju pjevača. Primljen je i dobio izvrsne muzičke stručnjake koji su vodili računa da od Himze naprave vrsnog umjetnika. Bili su to Jozo Penava (pjevač, kompozitor muzike, tekstopisac i tadašnji vođa Tamburaškog orkestra Radio Sarajeva), Ismet Alajbegović Šerbo (poznati majstor na harmonici, tekstopisac i kompozitor i vođa Narodnog orkestra Radio Sarajeva). Snimio je nekoliko izvornih narodnih pjesama sevdalinki u usponu najveće popularnosti, a to je bilo između 1960. i 1965. godine. Imao je kristalno čist glas, prekrasnu dikciju, a veoma kratak dijapazon visine glasovnih mogućnosti s jednim prefinjenim osjećajem za interpretaciju”, napisao je Himzin sugrađanin, odlični poznavalac i izvođač sevdalinki Ismet Ćumurija.

            Tokom svoje pjevačke karijere završava studije medicine i postaje doktor specijalista – neuropsihijatar. U praksi uspješno primjenjuje metode psihijatrije, socioterapije i muzikoterapije. Bio je cjenjen liječnik u Bolnici za mentalnu rehabilitaciju Jagomir u Sarajevu sve do svoje smrti. Bio je aktivni pripadnik pokreta Mladi Muslimani u poslijeratnim godinama. Više puta je odvođen na ispitivanja, ali zbog nedostatka dokaza nikada nije bio osuđivan. Na jednom od suđenja optužen je da oblačenjem u muslimansku tradicionalnu nošnju propagira muslimanske ideje, koje su usmjerene na borbu protiv bratstva i jedinstva. Himzo je nakon toga pričao prijateljima da ga je spasio advokat, koji je donio omote nekoliko srbijanskih pjevača u srpskoj odjeći i upitao sudiju “da li vidi razliku između Himze sa fesom na glavi i čakširama na nogama i pjevača iz Srbije, obučenih u šubare, jelek i opanke”. Sud je optužbu smatrao neosnovanom.

            Nenadmašne interpretacije sevdalinki

            Rahmetli Himzo je neizmjerno volio šale i na svoj i na tuđi račun. Imao je specifične nastupe s nekim komičnim tačkama. Uživao je pjevajući popeti se na stolicu ili stol, zavrtati nogavice i praviti raznorazne grimase čime bi pored nevjerovatnog pjevačkog umjeća publiku znao i na taj način oduševljavati. Pošto je bio cijenjen doktor uglavnom je poslovno vrijeme provodio u krugu intelektualaca. Kada bi ga neko od estradnih menadžera pozvao da mu ponudi neku tezgu, on je okružen intelektualcima govorio u šiframa, a razgovarao je otprilike ovako: “Doktore, imam nastup za vas za 20 dana. Imate li slobodan termin?”, pitao bi telefonom menadžer. “O, kako ste profesore, kako Vas slušaju studenti. Jel’ pod kontrolom sve na fakultetu”, odgovarao bi Himzo s druge strane žice. “Doktore, hoćemo li onda raditi taj nastup?”, nastavio bi menadžer. “Može professore, kad se vratim s posla dođite do mene da Vam dam tu knjigu, imam ja svu literaturu” odgovarao bi Himzo. Knjiga je bila šifra za “plakate”.

            Posebno je vodio dnevnik svojih nastupa, gdje je pisao datum, mjesto i vrijeme nastupa, kao i pjesme koje je pjevao na koncertima, tako da mu se nikada nije desilo da u istom gradu pjeva isti repertoar i da bude obučen na isti način. Imao je odličnu poslovnu tezu o štednji. “Kad imaš velike pare, rješavaj velike probleme, a s malim parama male”. Ako zaradiš pet filona riješi problem od pet miliona, a ne sa pet filona da rješavaš problem od deset hiljada”, savjetovao je mlađe.

            Pjevao je Himzo skoro o svim gradovima Bosne i Hercegovine: “U lijepom starom gradu Višegradu”, “Od kako je Banja Luka postala”, “Sarajevo, divno mesto”, “Gornju Tuzlu opasala guja”, te o hairima koje gradi Mehmed paša Sokolović po Bosni, što i pjesma kaže:

            “Mehmed paša tri cara služio

            zaslužio devet kula blaga

            pa je sjeo misli razmišljati

            kud će toliko blago dijeliti.

            Da l’ će blago sirotinji dijeliti

            Il’ će blago popiti u vinu

            Il’ će blago bacati niz Drinu

            Il’ će činit po Bosni haire.

            Nek se Bosna u pjesmama spominje

            aman, aman Jaša, Jaša Mehmed paša.”

            On pjeva o prirodnim ljepotama, o mahalama, sokacima, o dvorima i konacima Ali-paše Rizvanbegovića na Suhodolini. Takođe, treba istaknuti pjesme koje je Himzo interpretirao: “Poletjela dva goluba” i “U Trebinju gradu vel`ka žalost kažu”, a obe ove pjesme je zabilježio i naučio u poznatoj trebinjskoj porodici Arslanagića, još pedesetih godina XX vijeka.

            Po mnogima nikad niko neće moći tako autentično izvesti kao Polovina jednu od najstarijih sevdalinki “Poljem se vija Hajdar delija”, koja potiče iz istočne Hercegovine, kao i pjesme “Pala magla do pola Saraj’va” i “Dunjaluče golem ti si” (koja govori o smrti braće Morića u Sarajevu). Pojedini muzički stručnjaci iz njegovog prebogatog repertoara naročito izdvajaju pjesmu “Emina”, valjda zato što je prava tipična mostarska sevdalinka ili možda zbog toga što ju je napisao mostarski poeta Aleksa Šantić, a možda što je i Himzina interpretacija najbolja.

            U jednom razgovoru Himzo je otkrio Ismetu Ćumuriji “da su mu najdraži nastupi pred mostarskom publikom, pošto je smatrao da ta publika ima oštre ocjenjivačke kriterije u kvalitetu izvedbe”. A na pitanje – koju pjesmu po literarno-lirskoj vrijednosti posebno cijeni – Himzo je odgovorio: “To je pjesma ‘Voljelo se dvoje mladih’ ili kako je narod nazva ‘Žute dunje’. Fatmu njenom dilberu oduzima bolest, a on ne može da shvati da baš za takvu ljubav može postojati prepreka. Odlazi da ispuni želju, da darom čak iz Stambola joj zdravlje vrati. Ta njena želja bila je posljednja, Fatmu neljubljenu spuštaju u mezar, a on ostaje sa vječnom boli, usamljenošću i odanošću.”

            Ova pjesma bila je vrhuunac njegovog pjevačkog dostignuća. Nakon njegove smrti, ponovo se poslije malog zatišja ona pojavljuje u filmu “Kuduz” Ademira Kenovića u obradi Gorana Bregovića i interpretaciji Davorina Popovića i doživljava zajedno sa filmom veliki uspjeh i preporod, mada u drugom aranžmanu i s drugim izvođačima. Mnogi je pjevači rado uvrštavaju u svoj repertoar. Ali je Himzina interpretacija nenadmašna. U svoj repertoar je uvrštavao i muslimanske obredne pjesme, te na pitanje “Šta misli o tome, do sada zapostavljenom dijelu našeg narodnog blaga i da li u našoj javnosti postoji potreba za takvom pjesmom” Himzo je jednom novinaru odgovorio: “Mislite na naše pjesme koje se izvode za mubarek dane, koje se izvode kao svečano pjevanje – učenje mevluda u džamijama i pred džamijama, sa munare…Kao dječak sam ih učio i pjevao. Naročito volim jednu koju i sada često pjevam ‘Džudbi luftil ja illahi…’”

            Dr. Himzo Polovina je imao i nesporazuma s ljudima na Radio Sarajevu. Slušaocima je tih pet godina, koliko je bio skinut sa programma, mnogo nedostajao Himzo Polovina. Tražili su ga i upućivali žalbe Radio Sarajevu. U Radio Sarajevu su govorili da način pjevanja Himze Polovine ne odgovara koncepcijama i stilu koji njeguju, mada se često pričalo da je to naredio neko iz tadašnje Udbe, zbog njegovog angžmana u Mladim Muslimanima.

            Za svoju umjetnost primio je mnoga priznanja, među kojima su Estradna nagrada BiH i bivše Jugoslavije. Lutao je pjesmom po selima i gradovima, iako umoran. Poslije koncerta u Plavu, crnogorskom gradiću, koji se nalazi na granici s Albanijom, 5. avgusta 1986. godine, umro je u hotelu u neposrednoj blizini recepcije, od posljedica srčanog udara. Na nekoliko minuta prije nego što će izdahnuti, kada ga je bol lomila u grudima, s recepcije je nazvao suprugu i rekao joj: “Fikreta, ja ti se loše osjećam i mislim da neću dugo. Poljubi djecu i čuvaj ih!” Nakon što je preselio, prenesen je u džamiju u Plavu, a odatle prebačen u Sarajevo. Posljednja pjesma koju je Himzo pjevao bila je “Emina”. Plavska publika ga je na dva sata prije smrti, u Domu kulture, pet puta vraćala na bis da je otpjeva. Sahranjen je na Gradskom groblju Bare u Sarajevu, a jedna ulica u sarajevskom naselju Breka danas se zove po rahmetli Himzi. Nakon preseljenja, Himzino muzičko djelo postaje još popularnije.