STRAHUJEM OD ZABORAVA - Sjećanja na mostarske kafane

            *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Milan Anđelić, a objavljen je u maju 1999. godine. Autor crteža je Ekrem Handžić (posebne zahvale Zlatku Serdareviću za ovu informaciju).

 

            Žalosno je kad sjećanja počinju da blijede. Kada nam ponekad, (a, bogami, sve češće) treba puno vremena da se prisjetimo nekog dragog nam imena, važnog datuma, naziva ulice kroz koju smo bezbroj puta prošli (zagrljeni, ili sami sa rukama u džepovima polako i natenane, ili žurno, ili nervozno, ili pijani, ili veseli, ili tužni...)

            Zastrašujuće je kada shvatiš da, danima, nisi pomislio na svoj rodni grad, jer te okupirala svakodnevnica, pa onda počne grižnja savjesti, hladnoća oko srca, u stomaku...

            Onda počinjemo bijeg u sjećanja, iskupljujemo se, okajavamo slabosti. Vraćamo se svome gradu, prijateljima, ulicama, kafanama... Prošlim danima. Danima bezbrižnosti, ispunjenim srećom, ljubavlju...

            ... Ljeto je. Tamo nekih sedamdesetih. Upeko zvizdan. Ostaju tragovi bosih nogu na uzavrelom asfaltu. Žurimo na Neretvu. Na Skakala. Bacamo se laste u njen hladni zagrljaj. I, onda polako nizvodno, plivajući ili na šlaufu, pa kraj Orla, Silosa, kroz Tresajbe, kraj Pijeska, ispod Carinskog, Velike i Male spile, Titov most, Bunur, Stari most. Izlazimo na užarenu pržinu, zagrijavamo promrzle kosti i onda pješice nazad, u istu avanturu. Možda pećine i ona opasna mjesta sa virovima i izvorima, i nisam poredao kako treba (a mnoge sam propustio, zaboravio, nažalost) ali mostove jesam. Njih je nemoguće pobrkati. A, treba im dodati i Lučki, i onaj na Čekrku, i vojni, i željeznički na ulasku i izlasku iz grada. Ti mostovi, svi, ne samo Stari, bili su na neki način sinonimi Mostara. Vezivali su te komore našeg srca, spajali obale i ljude, činili Mostar Mostarom. Nikada svoj grad nismo dijelili na lijevu i desnu obalu, obadvije su kucale zajedno, pa zar je neko čuo da može funkcionisati samo jedna polovina srca.

            Mostovi su srušeni. Oni koji su ih rušili mislili su da tako ruše Mostar. Ali, Mostar na takav način nikada nije, niti će biti, srušen. Njega su srušili i rastočili na mnogo perfidniji način. Rastjerujući njegove žitelje. Mostar je sada: u Mostaru na lijevoj i desnoj obali, u Zagrebu i Beogradu, u Italiji, Njemačkoj, i Danskoj, u Švedskoj, Norveškoj, Holandiji, u Švicarskoj, Engleskoj i Americi, u Kanadi, Australiji i Novom Zelandu... Tamo gdje su Mostarci.

            Mostar je u onima koji će se, sutra, u njega vratiti, ali i u onima koji možda nikada neće. U onima kojima su sve, osim golog života, uzeli. Mostar im niko, niti ima pravo, niti može uzeti.

            Istina (i nažalost) nikad više onog našeg Mostara. Uostalom, nikada više ništa i neće biti kao nekad. Nikad kao nekad. Ili možda ipak, nekad!?

 

            “RUŽNO PAČE”

            Uspomene krijepe, daju snagu i bole, do neprebola.

            Ne znam zašto, ali sve češće su moje misli upućene mostarskim kafanama i to onima u kojima za stolom, ili ispod njega, ostade dobar komad života moje generacije, naše mladosti, naših nadanja i maštanja, osmijeha i suza, radosti i razočarenja...

            Jedna od tih kafana je “Rondo”. Ovdje me, u Norveškoj, svaka drvena, niska kuća sa ravnim krovom (a ima ih, hvala bogu) podsjeća na tu kafanu. Bila je ostala poprilično sačuvana nakon žestokih bombardovanja prvih ratnih mjeseci. Sjećam se, bila je čitava, kada su sve muškarce s Avenije, Zgona, Rudnika, Strelčevine... u gluho doba noći silom dotjerali na Rondo radi mobilizacije.

            Kafana je, tada, izgledala čitava. Poslije su je, čujem, namjerno srušili. Oni isti koji srušiše Stari most. Mirisala im je previše mostarski. A, kako i ne bi, kada je godinama bila stjecište svih generacija Mostara. Ponosili smo se tim “ružnim pačetom” u najljepšem dijelu grada, okruženom stoljetnim platanima. Voljeli smo je, provodili dane sjedeći pred njom, dok je žestoko ljetno, mostarsko sunce asfalt topilo. Sakupljali se tu i zajedno odlazili na utakmice “Rođenih”, a poslije slavili pobjedu, ili u čašama hladnog gemišta utapali tugu zbog poraza. Prve randese tu imali, prve simpatije tu sticali, posljednji momački dan tu slavili, častili povodom rađanja djeteta...

            Doći u Mostar a ne popiti piće na “Rondou”, značilo je ne biti u Mostaru. Znali su to i Ivo Andrić, i Gustav Krklec, i Mak Dizdar, i Mika Antić... Kemo i Davorin su uz Mišu Marića tu jutra dočekivali. Ico Voljevica je svoje najbolje viceve i provale, zajedno sa Mehom Sefićem tu stvarao, a Vlado Puljić, Alija Kebo, Ivan Kordić i mnogi drugi pjesnici, baš tu svoje najbolje stihove napisali. Mostarski boemi su tu počinjali “novi radni dan”, razbijajući mamurluk. Kafane “Rondo” više nema. Oni čuvaju mnoge tajne, mnoge ispričane i neispričane priče, pa i ovu posljednju - o rušenju. Oni su krunski svjedoci nekog buđenja. Nadam se da zbog toga neće platiti glavom.

 

            IMIDŽ ELITE

            Nosio je i nosi zvučno ime - “Bristol”. Gledao je u svoju konkurentkinju “Neretvu”, preko rijeke, takmičio se sa njom, a opet bio s njom u nekoj dubokoj i čvrstoj vezi. Spajao ih je Titov most. Niti bi “Bristol” bio ono što je bio bez “Neretve”, niti bi “Neretva” bila ono što je bila bez “Bristola”.

            Taj puno mlađi “gospodin” “Bristol” respektovao je “staru damu”, odnosio se prema njoj džentlmenski, a opet, ponekad pokušavao, a bogami i uspijevao, otići korak naprijed. Uspio je “Bristol” stvoriti sopstveni imidž, imati svoje stalne goste. Sa te strane i nisu bili neki konkurenti. Pojedini Mostarci će reći da se u njemu okupljala “prava mostarska raja”. Drugi će reći da to nije tačno. I jedni i drugi su u pravu. Mostarci su se okupljali u svim kafanama. Možda je, ipak “Bristol” imao svoju najstabilniju postavu. Istina je i to da je u njega najviše zalazila mostarska elita. Među tim stalnim gostima bilo je advokata, slikara, novinara, pjesnika, profesora, sportista, direktora...

            Meha Sefić, možda najpoznatiji mostarski slikar, proveo je u njemu mnogo vremena. I tu je zajedno sa svojim nerazdvojnim kolegom Icom Voljevicom, smislio puno mostarskih liskaluka. Proveo je u “Bristolu” mladost i poznati mostarski advokat Avdo Rizvanbegović, poznatiji Mostarcima kao Avdo Zima, tu su provodili dane poznati mostarski privrednici i političari poput (opet aktuelnog i, čini se, nezamjenjivog) Jole Muse, bio je “Bristol” i “druga kuća” poznatih mostarskih sportista Dušana Bajevića, Franje Vladića i Envera Marića...

            Prebirući po ostacima sjećanja dolazim do saznanja da mnogi od one stalne “Bristolove” ekipe više nisu u Mostaru. Gdje li se oni sada nalaze? Možda na nekoj od obala svoga podijeljenog grada ili, pak, u nekoj od zemalja širom svijeta. Da li su tamo našli neke svoje “Bristole”, neku novu raju s kojima prave izlete u prošlost? Sumnjam. Njihovo “bristolovanje” je arhivirano, konzervirano možda za neka bolja vremena. Ali, poznavajući te uporne “bristoldžije” gotovo sam uvjeren da će dobar broj njih, ponovo, biti skupa. Generacije su to koje se ne predaju lako. Što će kazati - dok je “Bristola”, a biće ga, biće i “bristoldžija”. Neki drugi advokati, slikari, pjesnici, sportisti, političari, profesori... imaće u njemu opet svoja stalna mjesta. Oni će, u to ne sumnjam, ustupiti to mjesto, ako zatreba, nekom od “veterana” kada se ponovo pojave u hotelu svoje mladosti.

 

            STARA DAMA

            Zgrada hotela “Neretva” napravljena je još u vrijeme Austro-ugarske monarhije i jedna je od građevina sa kojima se grad ponosio. Okrugli i poluokrugli prozori, živopisna ornamentika, privlačne boje - karakteristike su većine građevina iz tog doba. Takva je bila i Gimnazija, Muzička škola, Gradsko kupatilo... Napraviše ih austro-ugarski osvajači. (Današnji osvajači ruše sve pred sobom). “Neretva” je, kao i sve ostale njene zgrade - posestrime, preživjela dva svjetska rata. Prolazile su vojske kroz Mostar, činile svakojaka zlodjela prema ljudima, ali građevine, uglavnom, nisu dirale. A onda dođoše neke druge vojske, “naše”, pa uz već pomenuta zlodjela prema ljudima činiše zlodjela i prema svemu što je ljudska ruka stvorila. Ni stara, dobrodržeća dama “Neretva” nije ostala pošteđena.

            Vidio sam je jednom prilikom u toku rata. Između mene i nje bila je rijeka, bez Titovog mosta. Sa ove, desne strane, izgledalo je da se ta stara dama, za koju su me vezivale nebrojene zajedničke noći, jedva držala na nogama. Imao sam silnu želju da obiđem okolo, preko tada još postojećeg Starog mosta, ali mi je ponestalo snage da bi se mogao suočiti sa svim onim što bih na tom putu morao vidjeti. Moja lijeva obala srca bila je gotovo do temelja srušena. “Neretvu”, a poslije i Stari most i cijeli moj grad srušili su, kako reče moj cijenjeni kolega i pjesnik Mišo Marić, “pjevači gangi i svirači gusala”. Bolio je srušeni Titov most (dok sam stajao tog prohladnog februarskog jutra, godine ratne, '93., na desnoj obali, neposredno uz još jednu ranu neprebolnu - hotel “Bristol” - takođe uništen), ali je srušena “Neretva” boljela još više. I sada, često, u mislima, stojim na istom mjestu i gledam u moju staru damu. A između nas Neretva, nepremostiva, ali još uvijek plava, zelena, lijepa do suza.

            ... Imala je “Neretva” svoj šarm, svoju ljepotu. Imala je ona i dobrih i loših dana, perioda kada se u nju ulazilo isključivo u odijelu i kravati, odlazilo na nedjeljne ručkove i večere, kada je u nju dolazila mostarska gospoda.

            A, imala je i obrnut imidž, ponekad, pa su se u njoj i čaše razbijale i pijani gosti pjevali iz petnih žila. Volio sam onu “Neretvu” - između. U kojoj se moglo sa porodicom i prijateljima provesti najugodnije veče uz nezaboravnu muziku rahmetli Dženana dr Salkovića, ili prekrasnih šansona Dragana Stojnića, recimo, ili maestralno muziciranje Muamera i Melihe Kulukčije i mnogih drugih u poznatom “Crvenom restoranu”. Volio sam i onu “Neretvu” u kojoj se, gore u kafani, moglo popiti i malo više, i zapjevati a da ti niko ne zamjeri, i zaplesati, pogotovo na terasi, dok je sa Neretve pirkao prohladni povjetarac. Volio sam onu “Neretvu” u kojoj su radili vrsni ugostitelji Marko Buconjić, Meho Šuta, Novak Jonlija, pred kojom je Zuja naplaćivao parkiralište, a Franc upotrebu klozeta. U kojoj, ili pred njom, su po cijeli ubogi dan sjedili znani i neznani Mostarci, u kojoj je mostarski duh vrcao iz svakog njenog gosta. “Neretva” je imala svog velikog konkurenta, hotel “Bristol”. Gledali su se preko puta, preko rijeke, ponekad sa ljubomorom. Ljeti je muzika svirala na terasi “Neretve”, a slušali su je i oni koji su sjedili pred “Bristolom” Oni su bili u povlaštenijem položaju - em nisu plaćali dodatak za muziku, em im nije smetala buka, pa su i uz muziku mogli promuhabetiti.

 

            BAŠTA MLADOSTI

            Sjećajući se mostarskih kafana i pišući o njima (u “Bosanskoj pošti”, listu za izbjeglice ovdje u Norveškoj) bio sam svjestan činjenice da će se neki složiti sa mojim impresijama, a neki ne (uostalom kao i čitaoci ovog cijenjenog časopisa - “Mosta”). Ali, tako je to, uostalom, i sa mnogim drugim stvarima u životu. Počesto se ne slažemo ni sami sa sobom. Evo, i ja mislim da sam napravio “ličnu grešku” i nepravdu prema sopstvenim uspomenama. Jer, kada je o mojim kafanama riječ morao sam početi sa hotelom “Mostar”. U njoj je, poput mnogih drugih, i moja generacija Učiteljske škole proslavila ispit zrelosti. Mnogi od nas su tada prvi put, a neki i posljednji, obukli odijelo i stavili kravatu, “nalokali” se do besvijesti, zaplesali... i tako ušli u jedno veliko sranje zvano “zrele godine”. Te “zrele godine” će nam jednu “zrelost” kasnije donijeti - rat, stradanja, suze, izbjeglištvo... Tada, u hotelu “Mostar”, ili nekoj drugoj kafani, veselili smo se životu, zajedno, ne pitajući jedni druge za nacionalnosti, vjeroispovijest... Dijelili smo se na “Zvezdaše”, “Dinamovce”, “Veležovce”, na one koji mogu popiti manje ili više, koji smiju ili ne smiju skočiti sa Starog mosta, uvaliti se na “Veležov” stadion preko zida, i mnogo drugih, ali puno ljepših, bezazlenijih, i uzbudljivijih podjela od ovih današnjih. Hotel “Mostar” imao je najljepšu baštu na svijetu. Ljeti, po danu, bježali smo u njenu hladovinu i rashlađivali se gemištom i pivom, a naveče čekali za slobodan stol. Drhtali od uzbuđenja kada bi popularni mostarski pjevač Safet Mehić najavio ples u kome “dame biraju” i nerijetko ostajali razočarani rezultatima izbora. Čini mi se da su baš ti izbori korijen odbojnosti prema svakoj vrsti izbora kod mnogih koje poznajem iz moje generacije. Bašta hotela “Mostar” godinama je bila najdraže stjecište mladih generacija. Ne samo zbog ambijenta, već i godinama nepromijenjenog personala za koje je i danas, toliko godina poslije, teško naći adekvatne riječi za njihovu ljubaznost.

            Ko se, ako je bar ponekad tamo navraćao, ne sjeća duhovitosti i ljubaznosti Đure, Ivana, Zdravka, Cipe... Ljeti su u prepunoj bašti nastupale mnoge tadašnje estradne zvijezde, a zimi bi, stalni gosti preselili u kafanu hotela koja, istina, nije bila tako privlačna ali je imala svoj šarm. Hotel “Mostar” i njegova bašta ostali su, koliko čujem, čitavi. Sam bog zna hoće li ovi novi klinci što dolaze imati priliku da dožive makar djelić onoga što je u ovom objektu doživjelo i proživjelo mnogo generacija mladih Mostaraca. To im od srca želim. Naša je generacija uništila sopstvene snove. Oni koji dolaze tu grešku ne smiju ponoviti.

            Kada sam počeo pisati o mostarskim kafanama nisam ni slutio u kakvu ću zamku upasti. Sve ono što nas je vezivalo i veže za rodni grad, sve više boli. Tamo nas više nema. A ovdje, gdje smo ne primjećuje se da nas ima! U našim kafanama sjede neki drugi gosti. Nađe se tu i pokoji gost sa našeg stola. Sjede, pijuckaju svoje piće i prisjećajući se nekih prošlih dana i dragih prijatelja koji su razasuti širom svijeta.

            Ne uznemiravajte ih, i ne zapitkujte previše. Samo im nazdravite ponekad. Oni će rado odzdraviti sa podignutom čašom i, možda, osmijehom. Živjeli! 

Veličanstveni hotel “Neretva”

             *NAPOMENA: Tekst koji slijedi preveo je Haris Tucaković u oktobru 2004. godine, a objavljen je u novembru 2004. godine.

 

 

            Johan Lorentz Hafstrom: ”Dnevne bilješke tokom putovanja u Dalmaciju, Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu, proljeća 1902. godine”

 

            Odavno željeh upoznati istočnu obalu Jadranskog mora sa, i iz zemljopisnog i iz istorijskog ugla, interesantnim zemljama Istrom i Dalmacijom, kao i bivše turske provincije Bosnu i Hercegovinu. Jedno takvo putovanje se ne može napraviti bez odgovarajućeg društva, a imadoh sreću i dobih za zeta Ernsta Dollinga. Međutim, radi jezika i velikog turističkog talasa u netaknute krajeve, držasmo zgodnim ići putem turist-biroa Carl Stangen u Berlinu, koji za proljeće planira jedno slično putovanje.

            U vezi tih zemalja, pokušaše me uplašiti grajom o razbojništvima na Balkanu. Ja ipak vjerovah da je Austrija, koja od 1878. godine upravlja Bosnom i Hercegovinom, uspjela srediti prilike i da se, prema tome, ne može govoriti o nekoj opasnosti. Ipak, radi pouzdanog mišljenja o tome, obratih se jednom prijatelju u Stockholmu, a koji bijaše u bliskoj vezi sa čuvenim slavofilom i putopiscem Alfredom Jensenom, molbom da se raspita oko toga. Uskoro primih slijedeći odgovor: »Alfred Jensen te najodlučnije upozorava o putovanju u – Helsingland, možda čak i u susjedni Halland (Helsingland, Halland – oblasti u Švedskoj); ali na Balkan, uz izuzetak turskih provincija, možeš putovati potpuno sigurno, posebno u pomenute – Dalmaciju, Crnu Goru (Cetinje), Bosnu i Hercegovinu. Njegovo iskustvo je, kao što kaže pjesma ”nema razbojnika u cijeloj toj šumi”«. To zvučaše utješno.

            Pretpostavljah da hotelijerstvo u tim zemljama nije baš najbolje i da čovjek ne može biti ravnodušan na nečistoću južnih zemalja, ali se hrabrih time da i drugi okušaše isto iskustvo, da prosude izreku pjesničkog patrijarha Goethea: ”es wandelt niemand unbestraft unter Palmen” (“Niko se nekažnjen nije našao ispod palmi”; autor navodi ”unbestraft”, kod Goethea je ”ungestraft” iz: ”Es wandelt niemand ungestraft unter Palmen, und die Gesinnungen andern sich gewiss in einem Lande, wo Elefanten und Tiger zu Hause sind.”, Die Wahlverwandtschaften, 1809. godine).

            Plan putovanja: Polazak: Berlin, 1. aprila, ujutro za Beč (noćenje); Adelsberg (1 dan); Trst (noć); Pula (½ dana); Rijeka (2½ dana) uz izlete Opatija, Bakar; Zadar (½ dana); Šibenik (1½ dan) uz izlet na slapove Krke; Split (2 dana) uz izlete Solin, Trogir; Dubrovnik (3 dana) uz izlete Lokrum, Ombla i Trsteno; Cetinje (1 dan); Kotor (½ dana); Dubrovnik (½ dana); Mostar (2 dana); Sarajevo (2½ dana); Jajce (1½ dan); Banjaluka (½ dana); Zagreb (1½ dan); Budimpešta (2 dana) a preko Beča i Berlina natrag. (Autor koristi slijedeće nazive gradova i mjesta: Berlin, Wien (Beč), Adelsberg, Triest (Trst), Pola (Pula), Fiume (Rijeka), Abbazia (Opatija), Buccari (Bakar), Zara (Zadar), Sebenico (Šibenik), Krka, Spalato (Split), Salona (Solin), Trau (Trogir), Ragusa (Dubrovnik), Lacroma (Lokrum), Ombla, Cannosa (Trsteno), Cettinje (Cetinje), Cattaro (Kotor), Mostar, Sarajevo, Jajce, Banjaluka, Agram (Zagreb), Budapest (Budimpešta); u zagradi su napomene prevodioca.

            Putuju: 7 muškaraca i 7 žena, od kojih su 3 gospođe, 2 udovice i 2 neudate žene. Socijalni status putnika: 1 penzionisani profesor (73 godine), živahan, govorljiv i veoma hodoljubiv; 1 ”službeni savjetnik”, 1 rentijer, 8 trgovaca, 1 dnevni zapisivač. Službeni vodič na putovanju je gospodin Antoni.

 

            Mostar, 19.04.1902.

 

            Već oko 5 sati ujutro bijasmo spremni za put u Mostar (polazak iz Dubrovnika). Novoizgrađenom željeznicom, i njenim tunelima i serpentinama, stižemo na planinske vrhove u visini Fort Imperiala i još jednom možemo baciti oproštajni pogled na sunčano-sjajnu površinu Jadrana sa visinskog platoa, koji doduše ima stvarni kraški karakter, ali ipak pokazuje više vegetacije nego planinske trase duž dalmatinske obale. Nakon par sati putovanja, željeznica se počinje spuštati. Dolazimo na zaravan oivičenu brdskim lancima sa obje strane. Polje buja vegetacijom žitarica, duhana i vinove loze. Sve je u proljetnom zelenilu. Putevi su okruženi visokim smokvama i ostalim voćkama koje pretežno rastu divlje. Svuda, gdje dostiže pogled, vide se stabla voćaka i cvijeće. Veličanstvena crvena boja šipaka (nara) sija na sve strane. Sve se iskazuje čarobnom ljepotom. Nakon prolaska željezničke stanice Čapljina, koja ima prekrasan položaj, ponovo dolazimo na kraški teren, lijevo od rijeke Neretve (desna obala Neretve, u smjeru putovanja – lijeva strana Neretve), što žustro juri ovim stjenovitim krajem. Vegetacija ipak zadržava svoju bujnost, a bijaše interesantno vidjeti seljake kako u svojoj narodnoj nošnji rade na poljima. Uskoro, na drugoj strani rijeke, imamo priliku vidjeti staro razbojničko gnijezdo Počitelj (nije jasno odakle mu ova (dez)informacija), koje leži naslagano na stijenama i okruženo kulama i zidinama. Kuće se terasasto okupljaju oko veličanstvene džamije, ispod koje usamljeni visoki čempres stoji kao čuvar tog hrama. Kod stanice Žitomislići vidimo srpski manastir, istog imena, i široke i prekrasne prednje fasade.

            Konačno stižemo u Mostar gdje susrećemo galamljive i vrišteće nosače, sa fesovima ili turbanima, kako se bore oko prtljaga kojeg morasmo fizički braniti. Nađosmo se, dakle, u uobičajenoj orijentalnoj svađi i neredu. Zatim se odvezosmo do, zaista, veličanstvenog hotela “Neretva”, podignutog od vlade. U staro tursko doba bijahu samo primitivna konačišta za prijem putnika koji dođu i prođu. Zato je austrijska uprava svuda, u okupiranim zemljama, podizala hotele.

 

            Mostar, 20.04.1902.

 

            Rijetko se može vidjeti živopisniji grad od Mostara, glavnog grada Hercegovine, koji leži ukliješten u visoka brda, dok Neretva huči iz svoje divlje i stjenovite postelje. Stvarni kontrast strmim, hladnim brdima jest najbujnija i najsočnija vegetacija u baščama i poljima što očarava dušu – jedan botanički raj iz bajke.

            Tokom moje šetnje gradom otiđoh prvo do pazara – čaršije – koja sadrži masu butika najrazličitijih vrsta. Posebnu pažnju privukoše mi krojačke radnje u kojima se mogu vidjeti prekrasne, zlatom pletene, nošnje. Odavde izađoh na Stari most na Neretvi koji se svojim smjelim svodom pogrbio iznad rijeke. Tu je božanstven pogled, kako na obje strane, tako i dolje u vrtoglavu dubinu. Most se ne prelazi vozilima jer njegova krtost ne trpi vibracije.

            Odavde nastavih u dio grada Zahumje (Zahum). Tu je mnogo mirnije i tiše i svugdje su bašče. Iznad visokih zidova živahnim koloritom nas dočekuje behar; murve i smokve istežu svoje grane preko ulice; na sve strane – opijajući miris. Nakon brzog uvida u rimsko-katoličku crkvu, novogradnju u vidu bazilike sa korintskim stubovima, uputih se uz brijeg ka, takođe novoizgrađenoj, srpsko-pravoslavnoj crkvi. Odavde se pruža čudesan pogled na cijeli grad sa svojih 30 džamija. Svu tu čarobnu panoramu prekriva najčistije plavo nebo, koje je ikada vidjelo ljudsko oko. Pri povratku ne zaboravih uzeti prekrasnu Karađozbegovu džamiju u obzir.

            Mostar je grad sa 17.000 stanovnika, od kojih više od polovine pripada Muhamedovom učenju. To utiče na promjene života u gradu: može se vidjeti potpuno prekrivena žena kako se probija ulicom kroz gužvu, u hercegovačku narodnu nošnju odjevenih, muškaraca i žena.

            Poslijepodne napravismo izlet na hercegovačku najveću znamenitost, vrelo Bune. Ostavismo Mostar i dođosmo na veliku ravnicu između brda i Neretve. Na lijevoj strani se na sve strane vide vinogradi i vesele vile, a na desnoj samo kameniti teren. Nakon jednog sata stigosmo u Blagaj, gdje ostavismo vozila. Nastavismo put malom pješačkom stazom koja vijuga između rijeke Bune i visoke hridi, gdje ruševine starog dvorca Stjepanograda (Stjepangrad) moćno i dostojanstveno tronuju. Put završava kod jedne ruinirane džamije, sa izlazom na verandu, gdje se pojavljuje čaroban prizor: pećina ukrašena stalaktitima iz koje silovito ističe duboka rijeka Buna. To je ista prirodna pojava koju smo upoznali kod vrela Omble (autor u prvom dijelu knjige opisuje boravak u Dubrovniku i izlet na vrelo Omble). U kući kraj pećine je jedna vrsta mauzoleja sa dva sarkofaga u kojima su sahranjene dvije svete osobe.

            Danas smo doživjeli pravu afričku vrućinu. Veče je, doduše, donijelo izvjesno olakšanje, ali vrelina nastavlja isijavati iz pregrijanog stijenja. Međutim, božanstveno je noću sjediti na hotelskoj terasi, dok mjesec izliva srebrenu rijeku iz tamnoplavog nebeskog svoda, obasjavajući tu pitoresknu oblast svojim magičnim zrakama, pri čemu se čuje šum drveća i rijeke.

            Želim iz Mostara zabilježiti jedan mali događaj koji pokazuje kako je u veoma ranoj mladosti i s koliko dubokom ozbiljnošću kur’ansko sveto učenje usađeno u svijest vjernika.

            Pri dolasku ovamo zaposlismo, kao našeg specijalnog poslužitelja i vodiča, jednog trinaestogodišnjeg turskog dečka, koji odlično govori njemački. Pošto ne mogoh izgovoriti ili upamtiti njegovo islamsko ime, prozvah ga Kisse-Misse, zbog slične zvučnosti sa njegovim nerazumljivim turskim imenom. Čak ga kasnije i njegovi turski drugovi zvahu Kisse-Misse. Dečko bijaše veoma živahan i horan, pa me je zabavljalo raditi s njim. Tako ga poželih naučiti neki švedski izraz i nagovarah ga da ponavlja: ”gamle trindskalle” (stari debeljko) i rekoh mu da time u društvu pozdravlja svakog Šveđanina. Dečko se udalji, a ja unaprijed uživah u iznenađenju Šveđana koji će biti tako nazvani. Onaj koji bijaše prevaren – bijah međutim ja, jer umjesto da obavi moj nalog, ode Kisse-Misse do gospodina Antonija i reče: ”Onaj gospodin (pokazujući na me) želi da odem do onoga i onoga i kažem ’gamle trindskalle’, ali ja to ne želim, jer ne znam šta to znači, a to može biti neka uvreda!” Lijepa opreznost kod jednog trinaestogodišnjaka.

            Kao što rekoh, dečko bijaše prijatan i ponudih ga da me u povratku prati u Švedsku, gdje namjeravah voditi brigu o njemu. Njegove mrke oči sijevnuše od ushićenja na taj prijedlog, ali samo nakratko. Odmah se pojavi duboka ozbiljnost na njegovom licu i plačućim očima odbije on moj prijedlog. Upitah ga veoma začuđen – zašto ne želi da me prati, pošto bi očigledno imao mnogo bolje životne uslove nego što ih sad ima. On odgovori: ”U vašoj zemlji ne postoji ni jedna džamija u kojoj bih mogao učiti svoje molitve”. Pokušah ga uvjeriti da mi čak imamo crkve u kojima bi mogao moliti, ali on bijaše neumoljiv, bez obzira što ga je rastanak sa mnom činio tužnim, sudeći po njegovim obilnim suzama, ukoliko nisu uzrokovane mišlju da će izgubiti svoje pare, koje mu tada dobacih.

 

            Sarajevo, 21.04.1902.

 

            Danas oko podneva napustismo Mostar i dođosmo ovdje u pola 7 poslije podne, nakon što tokom putovanja uživasmo u najčudesnijim prirodnim ljepotama. Put ide plodnim uskim dolinama postepeno se penjući u pustije i divlje planinske strane pokraj divlje i kuljajuće rijeke Neretve. Prolazimo Komadinin potok, koji se uz buku i halabuku, noseći stijenje, survava u Neretvu. Dahćući “parni konj” penje se s naporom uz strmine i kroz tunele. Unutar smo klanca nemjerljivo visokih planinskih zidova. Kakva li je silna prirodna snaga uspjela prokrčiti put rijeci kroz te gigantske mase stijenja, koja je vremenom otvorila put jurećem vozu?! Niz te vrtoglave litice ruši se vodopad koji u to doba godine pjeni od obilnog bogatstva. Zatim prođosmo Jablanicu i jedan visoki most iznad, u svom bijesu lijepog, Doljanka-klanca, čak i u poređenju sa hučnom i pjenušavom Neretvom. Na kraju stigosmo u divlje-romantični Konjic. Ovdje scenarij poprima drugačiji karakter. Priroda cijelim putem obrće slike, veličanstvenije i ljepše jedna od druge. Bujno rastinje odijeva brežuljkasto zemljište u najšarmantniju nošnju. Tu i tamo privlače pogled planinski vrhunci omotani snijegom. Čudi – što ih južno goruće sunce nije jednim jedinim pogledom otopilo u suze! Preko željeznog mosta prelazimo Luka-klanac, pruga poprima snažan uspon i može se savladati jedino posebnim zupčastim uređajem, koji nas uskoro dovodi na najviši vrh, slivnu granicu između Jadranskog i Crnog mora, koja je takođe i granica između Hercegovine i Bosne. Kroz dugi tunel dolazimo na stanicu Ivan. Odavde put vodi nadolje. Hercegovačke prkosno-divlje planinske formacije ustupaju mjesto prekrasnim šumama i plodnim dolinama; dražesne kuće i sela nas pozdravljaju sa svih strana. Što se više približavamo Sarajevu, to su planine dalje iza nas. Bogato beharajuće i nebrojive voćke, bujne livade i žitna polja šire se za naše poglede.

            Utisak pri dolasku je da se nalazimo u novom evropskom gradu. Putem do hotela prolazimo širokim ulicama sa svojim novim, državnim kućama, velikim prozorima na trgovinama i bečkim kafanama.

 

            O autoru:

 

            Hafstrom, Johan (Janne) Lorentz, liječnik i putopisac, rođen 24. marta 1838. godine u Helsingborgu, umro 31. maja 1918. godine, doktor medicine 1868. godine, obavljao ljekarsku praksu u Helsingborgu od 1867. godine, liječnik pri ljekovitom izvoru Halsa 1867.-1906. godine, imenovan vojvodom liječnika Vastergotlanda 1868. godine, kraljevim liječnikom 1877. godine, bio gradski liječnik u Helsingborgu 1880.-1883. godine i glavni gradski liječnik 1883.-1906. godine. Odlikovan 1894. godine zlatnom medaljom za unaprjeđenje vakcinisanja u kraljevstvu.

            Hafstrom je bio jedan od prvih liječnika u Švedskoj koji su primjenjivali Metzgerovu metodu masaže (Dr. Johann Metzger 1839.-1909. - holandski liječnik; Metzgerova metoda je danas poznata kao švedska masaža i uz finsku i rusku spada u tri osnovne škole zapadne masaže). Tokom više godina vodio je skupštinu grada Helsingborga i kantonalnu skupštinu u Malmou. Hafstrom je objavio više medicinskih radova.

HASAN MAHIĆ

 

           *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Halid Sadiković, a objavljen je 12. jula 2017. godine na internet stranici Ljubušaci. Fotografija: Kemal Mahić.

 

            Tri su ljubuška Bošnjaka završili medicinske studije u Beču: Ejub Mujezinović, Hasan Mahić i Šefik Sadiković. Prvi je radio kao vrstan hirurg u Banja Luci, drugi dugo godina u Ljubuškom i Mostaru, treći skoro čitav radni vijek u Ljubuškom. Svaki od njih je na svoj način ponos ljubuških muslimana.

            O doktoru Hasanu Mahiću u ljubuškoj usmenoj predaji ostale su samo riječi hvale jednom sreskom ljekaru, stručnom, humanom, požrtvovanom i vrlo ozbiljnom po prirodi. Njegovi humani postupci davno su pali u zaborav, ali je do danas ostalo sjećanje na njega po lijepoj i za one prilike velikoj kući koju je sagradio uz cestu na izlazu iz ljupkog grada prema Vrgorcu. Ljubušaci su je zvali “Mahića kuća”*, a njen vlasnik u porodičnom krugu ju je zvao po kćerci “Vila Šahdija”. Kuća je i danas na uzgor, doduše sa nekim izmjenama. Nekad na osami, danas je u potpuno novom ambijentu.**

            Hasan (Alage) Mahić potiče iz ugledne, stare ljubuške porodice Mahića, vjerovatno najbrojnije, pored Konjhodžića. Rođen je u Ljubuškom 1885. godine u brojnoj porodici (braća: Mujaga, Džemal, Ethem, Sulejman i Salko***). Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, gimnaziju u Mostaru 1906. godine, medicinske studije u Beču 1912. godine. Za vrijeme studija bio je jedno vrijeme stipendista “Gajreta” i Zemaljske vlade. Do 1914. godine radio je kao pomoćni (sekundarni) ljekar u Zemaljskoj bolnici u Sarajevu gdje su njegov rad i stručnost tada eminentni bolnički ljekari, pretežno stranci, ocijenili visokim ocjenama. Od maja 1915. do novembra 1930. godine bio je sreski ljekar u Ljubuškom, zatim zdravstveni savjetnik načelnika Sreza gornjoprološkog sa sjedištem u Gostivaru i kratko vrijeme na sličnoj funkciji u Gradiški i Plevljima. Ukazom Kralja, na prijedlog ministra socijalne politike i narodnog zdravlja, premješten je sa mjesta savjetnika načelnika sreza plevaljskog za savjetnika načelnika sreza mostarskog, 5. grupa, gdje je kao ljekar radio do smrti. Moguće je da je radio i u drugim mjestima Kraljevine zbog tada uobičajenih čestih premještanja državnih službenika.

            U rodnom gradu kroz oko 15 godina rada potvrdio se kao odličan ljekar. Njegov lik i stručni rad kotarskog liječnika kao državnog službenika ljubuški kotarski predstojnik Ismet-beg Gavrankapetanović ocijenio je 1919. godine probranim riječima: “Vrlo ozbiljan, sposoban, vrijedan, marljiv, verziran i ambiciozan kotarski liječnik. Španjolska bolest učinila ga je za neko vrijeme nesposobnim za vršenje liječničke službe, ali on se sada od ove dobro popravio, te službu kotarskog liječnika opet valjano vrši. Njegovo vladanje je besprijekorno”.

            Dr Mahić se svestrano borio za dobrobit svog grada i rodnog kraja. Nije mu bilo nimalo lako da u sredini iz koje je ponikao razvije medicinske principe “bečke medicinske škole” i da pacijentima pruži ono što su od njega očekivali. Samostalan ljekarski rad kroz 15 godina u jednom tako velikom kotaru zahtijevao je veliku stručnost, izuzetno naporan terenski rad u vrlo lošim prometnim prilikama, česta samoodricanja. Bio je ujedno kliničar svih specijalnosti, ljekar terapeuta, epidemiolog, savjetodavac, dobrotvor, “majka sirotinje”. U selima, a i u ljupkom gradu, pored nestašica svake vrste, skoro svake godine harale su epidemije zaraznih bolesti protiv kojih su preduzete mjere zaštite bile malo efikasne.

            U toku 1917. godine dr Mahić je od 2.556 pregledanih pacijenata svega 25 uputio u bolnicu, što je sa aspekta savremene medicine zadivljujući dokaz da je u svojoj ordinaciji sam vršio dijagnostiku i liječenje bolesti skoro svih pacijenata koji su mu se obratili.

            Dr Mahić je igrao značajnu ulogu u političkom životu ljupkog grada. Bio je podpredsjednik Kotarskog odbora Narodnog vijeća 1918. godine, predsjednik Mjesnog odbora Muslimanske Jugoslavenske Organizacije i jedan od čelnih ljubuških intelektualaca koji su na sastanku 1921. godine energično tražili osnivanje srednje škole u gradu****. Kraljevskim ukazom od 12. decembra 1922. godine odlikovan je Ordenom sv. Save V stepena.

            Ubili su ga partizani 1945. godine u Mostaru pod nerazjašnjenim okolnostima. Iza sebe je ostavio suprugu Zehru (djev. Hasanefendić), kći Šahdiju i sinove Muhameda i Ševkiju. Šahdija, profesorica francuskog jezika, umrla je u srednjim godinama, Muhamed, renomirani mostarski internista, živi u Norveškoj, Ševkija magistar farmacije, jedan od pionira teniskog sporta u Mostaru i darovit slikar, živi u Mostaru.

 

 

* Istaknutije kuće Ljubušaci su nazvali po prezimenima vlasnika (“Nuića kuća”, “Osmića kuća”, “Đumišlića kuća” itd.)

 

** Mehmed Ib. Mahić sakupio je za Firdusov mearifski fond 28,3 kruna. Darovaše: 10 K Mehmed H. M. Mahić, po 2 K Memiš-aga Mahić, Memiš-aga Mahić Mujagin, Sabit-aga Mahić Salihagin, po 1 K Alaga Mahić, Mehmed Alija Mahić, Mujaga Mahić, Sulejman Mahić Mujagin, Salko Mahić Memišagin, Zaim-aga Mahić, Hasan Mahić, student medicine, Derviš-aga Mahić, Alagin. Muharem-aga Mahić, Ahmed-aga Mahić Salihagin, Memiš-aga Mahić Ibrahimagin i 50 hel. Mula Salih Mahić. (Musavat 1910, 70, 2, od 17. augusta).

 

*** Mahmut-aga Mahić bio je načelnik grada Ljubuškog od 1900. do 1905. godine.

 

**** Prva učiteljica muslimanka iz Ljubuškog bila je Sabira Mahić (Avdage).

 

 

Arhiv BiH, Personalni dosijei službenika.

 

Pravda 1920, 79, 1, od 5. augusta.

 

Pravda 1922, 67, 2, 70, 2 i 82, 2.

 

Službene novine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1923, 21, 1, od 29. januara.

 

Premeštaji., Pravda 1934, 10614, 3, od 24. maja.

 

Arhiv BiH, Službene novine Kraljevine Jugoslavije, 1935, 165, 1., od 19. jula. 

Olimpijci bez odličja - GALERIJA NEOSTVARENIH ŽELJA

            *NAPOMENA: Tekst koji slijedi je iz knjige “Mostar - kolijevka sporta”.

            Uz donatorsku podršku Evropske unije i u tiražu od 1000 primjeraka, 1996. godine iz štampe je izašla knjiga “Mostar - kolijevka sporta” koja popunjava veliku prazninu u oskudnoj sportskoj literaturi. Knjiga je djelo više autora čiji je rad koordinirao poznati sportski novinar Dragan Miladinović, dok su recenzenti bili priznati sportski stručnjaci prof. dr Hamid Šoše, prof. Željko Džeba, prof. Enver Novaković i Mile Knezović. Najveća vrijednost ove knjige, posvećene prvom vijeku organizovanog sportskog pokreta u gradu na Neretvi i stogodišnjici modernih Olimpijskih igara je da je oslobođena političkih, ideoloških i drugih konotacija, te prožeta jedino sportskim duhom, kako to u recenziji naglašava i Hamid Šoše.

 

            Ivica BARBARIĆ (Čitluk 1962.) - Kada je na ljeto 1989. godine preselio u Španiju, “Burgos” je bio drugoligaš. A, već u narednoj sezoni stekao je status prvoligaša. Prvobitno je bio “zapeo” za oko slavnom “Mančester junajtedu”, ali visina obeštećenja je spriječila njegov odlazak na Ostrvo.

            S “Rođenima” je krčio put do finala Kupa Jugoslavije 1986. godine, ali je zbog operacije meniskusa izostao iz odlučujuće bitke. Tri godine kasnije Ivica Barbarić je bio u “Veležovoj” posadi koja je doplovila do finala toga najmasovnijeg fudbalskog takmičenja. Ne može da prežali što sa “Rođenima” nije stigao i do šampionskog trona:

            - Tri godine zaredom vrtjeli smo se oko samog prvoligaškog vrha. A, bar jedanput je trebalo da budemo prvaci, ali smo najviše dosegli vicešampionsku titulu.

            Samo jedanput igrao je u “A” reprezentaciji, 1988. godine. Iste godine bio je akter Olimpijskih igara u Seulu.

 

***

 

            Ivan ĆURKOVIĆ (Mostar 1944.) - Mostar je oduvijek imao odlične i pouzdane fudbalske golmane. Iz te plejade među najpoznatijim je Ivan Ivica Ćurković. Četrnaestogodišnji dječak 1958. godine stao je na gol juniora „Veleža“. Već 1960. godine, na svoj šesnaesti rođendan, potpisao je prvi ugovor, pa je tada bio najmlađi profesionalac u državi.

            Nije dugo čekao da postane standardni prvotimac. To se dogodilo u sezoni 1960./61. godine. Prvoligašku premijeru imao je protiv „Crvene zvezde“. Svoju četverogodišnju obavezu odradio je na najbolji mogući način. Branio je fenomenalno. Bio je ne samo jedan od stubova odbrane, nego i čitavog tima. U tom razdoblju „Rođeni“ su igrali klasični „bunker“, jer su se grčevito borili za goli prvoligaški život, s izuzetkom sezone 1962./63. godine kada su bili četvrti. „Veležovu“ mrežu čuvao je na 222 utakmice od kojih oko polovine prvoligaških. Od 1964. do 1972. godine igrao je u beogradskom „Partizanu“ (bio i prvak). „A“ reprezentativac (1963.-1970. godine) bio je 19 puta. Igrao i u omladinskoj (4 puta), amaterskoj (4 puta) i mladoj (2 puta) reprezentaciji. Akter Olimpijskih igara u Tokiju 1964. godine.

            Najljepše fudbalske dane, ali i one van igrališta, doživio je u Francuskoj. Vrhunac karijere 1976. godine, sa „Sent Etjenom“ finalista Kupa evropskih šampiona. U odlučujućoj utakmici protiv minhenskog „Bajerna“ mrežu je čuvao kao da ima „hiljadu ruka“. U razdoblju Ćuretovog četverogodišnjeg gazdovanja i „Sent Etjen“ je bio vladar francuskim fudbalom: tri puta šampion i isto toliko puta pobjedink Kupa Francuske. Bio je i kapiten tima u kojem je i okončao igračku karijeru na kraju sezone 1980./81. godine. U Francuskoj je bio  i ostao ne samo visoko cijenjena i omiljena sportska ličnost, nego i kao čovjek posebnog kova. Bio je čak savjetnik stručnog štaba reprezentacije „Galskog pijetla“ na Svjetskom prvenstvu u Španiji 1982. godine. Dobitnik je „Zlatne značke“, visokog priznanja za zasluge u francuskom sportu.

 

***

 

            Predrag JURIĆ (Čitluk 1961.) - „Velež“ je sedamdesetih godina prošlog vijeka imao „atomsku navalu“ sastavljenu od reprezentativaca. Ali, imao je i osamdesetih godina, još ubojitiju, s klupskim prvoligaškim rekordom golova u jednoj sezoni, čak 67. Njen prvi snajperist bio je Predrag Jurić. On je sa 19 pogodaka, u jednom prvenstvu, treći strijelac „Rođenih“ svih vremena. Tresao je mreže i u drugim bitkama. Naročito mu je drag gol iz finala Kupa 1986. godine kada je pobijeđen zagrebački „Dinamo“ sa 3:1. Taj pogodak jedan reporter je ovako opisao: „Sjajan centaršut Skočajića sa desnog krila, Predrag Jurić je loptu umirio, obišao Lulića, izbio pred Stojića i gol je neminovnost, lopta se zarila u lijevi gornji ugao Dinamove mreže. To je 3:1, to je drugi Veležov trijumf u Kupu.“

            - Nijedna prethodna generacija „Veleža“, u jednoj takmičarskoj godini, nije postigla koliko naša. Postala je pobjednik Kupa i bila treća u prvenstvu. To je, zaista, veliki uspjeh. Međutim, da smo ozbiljnije shvatili ukazanu priliku mogli smo biti i prvaci. Ne samo jednom. Eto, u sezoni 1986./87. godine bili smo na korak do trona, ali smo se na kraju morali zadovoljiti vicešampionskim zvanjem - riječi su Predraga Jurića.

            Vrata „A“ reprezentacije (1987.-1989. godine) otvorila su mu se samo dva puta. Bio je i „olimpijac“ u Seulu 1988. godine. Počeo je u Čitluku, nastavio u dubrovačkom GOŠK-u i zagrebačkom „Dinamu“, da bi zablistao u „Veležu“. A, ispod Bijelog brijega odlepršao je u Španiju, a karijeru je nastavio u Hrvatskoj.

 

***

 

            Vladimir MATIJEVIĆ (Mostar 1957.) - Najtrofejniji „Veležov“ igrač i mostarski fudbaler. Jer, u svojim rukama je držao četiri pobjednička pehara. Dva puta je slavio osvajanje Kupa, zatim Balkanskog kupa i međunarodnog juniorskog turnira „Kvarnerska rivijera“ (1974. godine). A tu su i trofeji sa tradicionalnog mostarskog februarskog turnira.

            Godine 1975. prvi put je osjetio miris prvoligaškog baruta. Bilo je to protiv OFK „Beograda“ (1:2) pod Bijelim brijegom. Na terenu je pstao samo tri minute, jer ga je povreda izbacila iz stroja. Slučajnošću, maja 1987. godine jedna teža, protiv splitskog „Hajduka“ (0:1), na istom stadionu, označila je kraj njegove igračke karijere. A, tada je, kao kapiten predvodio „Rođene“ prema samom vrhu prvoligaške piramide. Da mu se ta „fatalna“ povreda nije dogodila, možda bi se s njima ispeo i na Olimp.

            Punih 12 sezona vojevao je na prvoligaškom frontu. Stasao je u „libera“ kalibra kakvog bi poželio svaki vrhunski tim, u kalibra reprezentativnog formata. Bio je pouzdan, ali i kreativan. Iskazao je i realizatorske sposobnosti: 31 pogodak u 273 prvoligaške bitke. I njegovoj generaciji, tako reći za dlaku, izmakao je šampionski oreol. Najbliži im je bio u sezoni 1986./87. godine, kada su bili viceprvaci. „A“ reprezentativac (1980.-1984. godine) tri puta. Igrao na Olimpijskim igrama u Moskvi 1980. godine, gdje je ostao na korak do medalje - četvrti.

 

***

 

            Boro PRIMORAC (Mostar 1954.) - On je „najreprezentativniji“ fudbalski reprezentativac. Igrao u pet državnih selekcija: omladinska (12 puta), mlada (7 puta i 1 postignuti gol), mediteransko-olimpijska (15 puta i 6 postignutih golova) i „A“ (14 puta, od 1975. do 1980. godine). Bio je akter Olimpijskih igara u Moskvi 1980. godine.

            - Za uspomenu ostaju trijumfi u Kupu Evrope za mlade 1978. godine druga finalna utakmica igrana u mom rodnom gradu i na Mediteranskim igrama u Splitu 1979. godine - kazao je Boro Primorac.

            Izdanak „Veležove“ škole, igrač plemenitog kova. Centarhalf visokog rejtinga. S vremena na vrijeme oblačio dres s brojem „6“. S „Rođenima“ učestvovao u 133 prvoligaške utakmice i na više njih pogodio protivničke mreže. Svojevremeno je pričao:

            - Imali smo, zaista, tim snova. Od svih prethodnih generacija naša je bila najbliža šampionskom tronu. Od njega nas je, u sezoni 1973./74. godine, dijelio samo mali korak, odlučivala je gol razlika!

            S „Veležom“ je dva puta zaredom pohodio po Evropi. To se ne zaboravlja. U osmini finala Kupa UEFA visoka prepreka zvana silni i oholi engleski „Derbi Kaunti“ na revanš u Mostar dolazi sa, naizgled, nedostižnom prednošču od 3:1. Ali, „Rođeni“ su vjerovali u svoje snage i mogućnosti. U toj drugoj utakmici, pod Bijelim brijegom, upravo Boro Primorac je „otvorio“ vrata „Ovnova“ (nadimak „Derbi Kauntija“, jer im je na grbu kluba ovan - op. a.). Iako najmlađi, bio je najhrabriji. Majstorski je realizovao penal za 1:0. To je bio nagovještaj slavlja i veličanstvene fudbalske predstave, a zatim nezaboravne fešte. „Velež“ je pobjedio sa 4:1. Boro je u toj nezadrživoj seriji, protiv bečkog „Rapida“ ukrotio austrijskog reprezentativnog centarfora Krankla, dobitnika „Srebrne lopte“ - drugog strijelca klupskih prvenstava Starog kontinenta.

            Primorac je 1977. godine preselio u splitski „Hajduk“ s kojim je osvojio titulu prvaka države. Kada je napustio Split, od 1983. godine igrao je u Francuskoj, gdje je u „Kanu“ počeo i trenersku karijeru. Vježbao je fudbalere i u drugim zemljama, a u vrijeme štampanja ove knjige obavljao je trenerski posao u Japanu.

 

***

 

            Zvonko SERDARUŠIĆ (Mostar 1951.) - U sport je zakoračio preko fudbala. Bio je u generaciji nada „Rođenih“. Kao đak igrao je rukomet za ekipu Medicinske škole. Nije mogao da promakne oku profesora Džemala Burića i obreo se u „Tehničaru“, timu EMŠC. Bilo je to 1967. godine. Kada ovaj tim nije uspio da preseli u Republičku (rukometnu) ligu, s nekim svojim drugarima 1969. godine je prešao u RK „Velež“ u kojem je ostao tri godine.

            U želji za dokazivanjem i bržom afirmacijom, iz rodnog grada Zvonko Noka preselio je u Sarajevo u, tada, prvoligašku „Bosnu“ 1972. godine. Dres sarajevskih studenata nosio je samo jednu polusezonu, da bi već 1973. godine pristupio slavnijem klubu, bjelovarskom „Partizanu“. I već na prvom iskoraku iz Mostara postao je reprezentativac - 61 nastup za reprezentaciju sa 122 postignuta gola. Igrao je na montrealskoj Olimpijadi 1976. godine.

            - Na tim igrama imali smo peh. Neočekivano smo izgubili od SR Njemačke i to samo s jednim golom razlike, pa smo osvojili tek peto mjesto. Bio je to naš jedini poraz. Mi smo, naprotiv, pobijedili sovjetsku reprezentaciju sa 20:18, ali je ona ipak osvojila zlatnu medalju - rekao je Zvonko Serdarušić.

            Serdarušić ipak u svom vlasništvu ima vrijednih trofeja. Na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj, u Haleu 1974. godine, osvojio je bronzano odličje. U kolekciji ima i dva zlatna: sa Mediteranskih igara i Svjetskog kupa u Švedskoj. S bjelovarskim „Partizanom“ je dva puta slavio titulu državnog prvaka i jednom pobjednika Kupa. Godine 1980. obreo se u Njemačkoj. Prvu sezonu je proveo u Kiiu gdje je, ko zna koji put, iskazivao svoje vrhunske igračke kvalitete. Iz ovog grada, iz njegovog prvoligaša, preselio se u onog novajliju u eliti, u Berlin, gdje je igrao tri „oproštajne“ sezone. Već prve sezone u Prvoj ligi s Berlincima je treći i polufinalista Kupa IHF. Godine 1983. bio je i trener njihovog drugog tima, inače drugoligaša.

            Proslavljeni internacionalac, poslije 12 godina, vratio se u Mostar i u svoj „Velež“ kao trener. Ali, po potrebi je i igrao. Kasnije je bio učitelj rukometaša iz Metkovića. U trenutku štampanja ove knjige, uspješan je prvi čovjek stručnog štaba „Kila“, jednog od najboljih Bundesligaša, naravno u Njemačkoj.

 

***

 

            Daniel TEMIM (Mostar 1955.) - Visinom podsjeća na košarkaša. Imao je smisla i za igru pod obručima, ali 1968. godine zauvjek ga je „osvojila“ atletika i disciplina skok uvis. Tu je, zaista, imao meteorski uspon i to pod nadzorom profesora fizičkog vaspitanja Mustafe Isovića.

            Godina 1973. za Daniela je bila prelomna. I beričetna. Te godine preletio je letvicu podignutu na 211 centimetara. U skoku uvis obara i juniorski državni rekord. Šampion je BiH za juniore i seniore. Na juniorskom prvenstvu Balkana osvaja bronzanu medalju. Istovremeno je i juniorski i seniorski reprezentativac Jugoslavije. Nastupa i na polufinalu Kupa Evrope. Pobjeđuje na mnogim, pa i na međunarodnim takmičenjima. Sve to ostvaruje kao član AK „Velež“.

            Od 1974. godine je u beogradskom „Partizanu“ gdje nastavlja sa podvizima i trijumfima. Te sezone na Balkanskim atletskim igrama u Sofiji sve je iznenadio i zadivio fantastičnim rezultatom. Preletio je visinu od 220 cm. Devetnaestogodišnjak sa obale Neretve tako osvaja zlatnu medalju i postavlja novi državni rekord. Taj dolet ga čak rangira na dvije tablice: na juniorskoj je prvi, a na seniorskoj deseti. Akter je Evropskog prvenstva u Rimu i Olimpijskih igara u Montrealu 1976. godine.

            Godine 1981. vinuo se do novog državnog rekorda od 226 cm. Taj rezultat je ostvario u Kupu evropskih šampiona, kada je pojačao „Crvenu zvezdu“. Kasnije se posvetio trenerskom pozivu, naravno radeći sa atletičarima.

 

***

 

            Semir TUCE (Mostar 1964.) - Otkriven je, gdje bi drugo, na tradicionalnom turniru mahalskih ekipa 1975. godine. Njegov raskošan talenat odmah su zapazili Haldun Leo Hrvić i Omer Oručević, pod čijim je nadzorom Semir Tuce učio i stasao među najmlađim „Rođenim“. I preskakao je klupske selekcije. U maju 1982. godine juniori „Veleža“ trijumfovali su na turniru nada Evrope u francuskom gradiću Romenvilu. On je bio prvo ime tog cijenjenog takmičenja. Tog proljeća je doživio prvoligaški debi na lijevom krilu. Njegov brzi uzlet donekle je usporila teža povreda noge. U ovom razdoblju igrao je u omladinskoj, mladoj, olimpijskoj i „A“ reprezentaciji Jugoslavije (1986.-1989.) u ovoj posljednjoj sedam puta s dva postignuta gola.

            Jedno ugledno novinarsko pero, Slavoljub Vujović o Semiru Tuci napisao je i ovo: „Zbilja na koga liči? Trk možda Skoblarov, ali Skoblar je bio mnogo žešći, ovaj Tuceov ima nekakvu mekoću crnačkih pokreta. Centaršut ala Džajić, ali ipak nekako drugačiji, ta lopta od njegove noge do nečije glave ide nekako kao ona djetinja loptica od strugotine, na gumice, kao da hoće da se vrati poslije. Možda taj dribling ima nešto Repčevo, ali taj šut...Na koga liči, pa jednostavno, to vam je Semir Tuce, njega sad drugi mogu da kopiraju. On je, izgleda, jednostavno takav rođen, tako obdaren da je postao jedan od neponovljivih...“

            Bio je u reprezentaciji koja je osvojila vizu za Olimpijske igre u Los Anđelesu 1984. godine. Ali, ostao je kod kuće. Zašto? To zna jedino tadašnji selektor reprezentacije Jugoslavije. Igrao je, međutim, na sljedećoj Olimpijadi u Seulu 1988. godine. Reći će da mu je neostvarena želja titula državnog prvaka u dresu „Veleža“. Sa svojom generacijom, kojoj je bio i kapiten (jedan od najmlađih u istoriji kluba), bio je jednom vicešampion, dva puta treći i jednom jesenji prvak. S njom je 1986. godine osvojio Kup, a tri godine kasnije u istom takmičenju bio je finalist. Od 1989. godine svoje loptačko umijeće iskazivao je u Švajcarskoj, u timu „Lucerna“. Igrao je i u državnoj reprezentaciji BiH i bio njen prvi kapiten u istoriji.

ŠARIĆA KADUNA I NJENA SAHAT-KULA

 

*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Nusret Omerika, a objavljen je u maju 1999. godine.

 

U vrijeme vladavine Otomanskog carstva balkanskim prostorima, kao važan kulturni centar, Mostar se posebno ističe u periodu XVI, XVII i XVIII stoljeća, te postaje poznat, osim Starog mosta, po velikom broju učenih ljudi, pjesnika, pisaca, filozofa, muderisa, kadija itd., a u tadašnjem svijetu umjetnosti i literature posebno se ističe kao najmarkantnija ličnost Mustafa Ejubović - Šejh Jujo i pjesnik Derviš-paša Bajezidagić (poginuo 1603. godine pod Budimom).

Čuveni turski putopisac Evlija Čelebija prolazeći kroz Mostar 1664. godine je zapisao da “na teritoriji Hercegovačkog sandžaka nema nijedan veliki grad napredniji i ljepši od šehera Mostara.” Ljepotu njegovih mahala, bašči, Neretve, Starog mosta, kula, dućana i djevojaka opjevali su, posebno pjesnici koji su stvarali na orijentalnim jezicima ali i narodno pjesništvo, naročito sevdalinke i balade. Da je Mostar bio grad pjesme svjedoči nam i češki muzikolog Ludvik Kuba koji je boraveći u našem gradu 1893. godine za vrijeme mjeseca ramazana sakupljajući lirske pjesme zabilježio sljedeće: “U porodicama muškarci pjevaju uz tamburu ili uz gusle, djevojke pjevaju uz tepsiju, tj. uz pratnju velike metalne tacne koja zveči, a koja inače služi kao posuda za jelo ili kao stolna daska”.

U drugoj polovici XVI i prvim decenijam XVII stoljeća Mostar je već brojao 24 mahale i u njegovom nastanku i razvitku veliku ulogu su imali njegovi dobrotvori - vakifi. Nas u ovom kraćem osvrtu interesuje jedna žena, veliki dobrotvor, Fatima Šarić, čije su zadužbine opjevane i zabilježene u narodnoj lirskoj pjesmi, i to u nekoliko različitih varijanti. Ova je legatorka u svom gradu sagradila džamiju na Carini (srušena 1947. godine), mekteb i sahat-kulu. Ova sahat-kula, koja je locirana u Kazaskoj čaršiji i za koju Evlija Čelebija kaže da se “zvuk njena zvona čuje iz daljine na tri sata hoda”, je posebno opjevana u narodnoj pjesmi kao i još neki kulturno-istorijski objekti u Mostaru.

Sa književno-kulturološkog aspekta sve varijante počivaju na jedinstvenom motivu koji predstavlja svojevrstan izvor za proučavanje prošlosti Mostara. Jednostavnost i čistota pjesničkog kazivanja kao i izbor stihova u formi zaklinjanja od strane Šarića kadune čini pjesme same po sebi neobičnim, neponovljivim i neprolaznim. Forma zaklinjanja otkriva ogromnu ljubav i odlučnost kao i kaduninu težnju da vlastiti naum pretoči u djelo, kako bi univerzalna ljepota građenja džamije, mekteba i sahat-kule bila u skladu s željom srca, da kucanje sata od čelika prenese u prostor egzistiranja svoga dragog:

 

“Po kucanju sata od čelika

on bi čuo kucaj srca moga...”

 

I tako narodna pjesma spaja nespojivo; sat od čelika i kadunino srce rušeći sve zakone poetike podizanjem ljubavi iznad zakona svakodnevnice, darovanog života i harmonije Svemira. Jačina zvuka koji će proizvoditi sahat od čelika na sahat-kuli u Brankovcu mora se čuti po cijelom Mostaru a “još da nije te Velež planine, čulo bi se ravnom Nevesinju”, i čuo bi ga, naravno, Ibro Fazlagić zbog koga je i pravljen, što pjesmi daje poseban pečat i lokalno obilježje.

U drugoj varijanti Šarića kaduna se zarekla u mahali među hanumama da će sagraditi veliki sahat u Mostaru zaklinjući se najvećim vrijednostima i temeljnim zakonima islama kao i onoga što on duhovno i materijalno baštini, spojivši svoj ovozemaljski život i ljubav, njegovu bespovratnost i trajanje s univerzalnim simbolima ostanka i opstanka ljudskog bića na zemlji prožetog muslimanskom tradicijom i islamskom duhovnošću:

 

...“Jest tako mi dina i imana

i tako mi šehri ramazana

sagradiću mekteb i munaru

i veliki sahat u Mostaru...”

 

Jedna od pjesama je zabilježila da će Šarića kaduna pored gradnje objekata islamske arhitekture popraviti na Buni ćupriju i oženiti brata, čime se ovaj motiv proširuje i produbljuje na ljubav i ljepotu, kako prema bratu tako i najužem zavičaju, da bi i jedno i drugo koristili čovjeku i bili u funkciji života i umjetnosti uopšte:

 

“Zaklinje se Šarića kaduna

Načinit ću mećet i munaru

I suviše sahat u Mostaru

A na Buni popravit ćupriju

Oženit ću brata kapetana

Đuzel ćerkom teman teftedara...”

 

Kao što vidimo nema ničeg suvišnog u kaduninom zaklinjanju; sve je na svome mjestu, životno i emotivno utkano u jednu misaonu cjelinu, koja odslikava mjesto i vrijeme, želju i odvažnost, inat i snagu, da se riječ pretoči u stvarnost i veselje, i da ljubav ostane i opstane kako u srcu tako i u pjesmi, te da se tradicijom i naukom sačuva i prenosi, održava i pamti, uzdiše i sluša. Zanimljivo je napomenuti da je pjesma bila jedan od načina komuniciranja zaljubljenih u patrijarhalnoj muslimanskoj sredini Bosne i Hercegovine, pa tako i za Šarića kadunu i njenog Ibru Fazlagića koji je živio daleko od rodnog joj Mostara, u Fazlagića kuli kod Gacka.

Otud i tolika ljubav za sahat-kulom i njenim satom od čelika. Na kraju treba istaći da je u svim varijantama ove pjesme sve stvarno i postojeće, omeđeno i uvjetovano, kako pravilima morala tako sredinom i vremenom nastanka, da bi ljubavni doživljaj bio prepoznatljiv i jedinstven, i u onom, i u ovom vremenu.

 

Falila se Šarića kaduna

 

Falila se Šarića kaduna

u hamamu medju kadunama:

 

“Sagradit ću kulu na Brankovcu,

i na kuli sahat od čelika!

 

Nek’ se čuje po c’jelom Mostaru,

kada kucne sahat od čelika!

 

Još da nije te Velež planine,

Čulo bi se ravnom Nevesinju,

 

Čulo bi se Fazlagića kuli,

Čuo bi ga Ibro Fazlagiću!

 

Po kucanju sah’ta od čelika,

on bi čuo kucaj srca moga!”

 

 

Zaklinje se Šarića kaduna

 

Zaklinje se Šarića kaduna:

“Načinit ću mećet i munaru

I suviše sahat u Mostaru,

A na Buni popravit ćupriju,

Oženit ću brata kapetana

Đuzel ćerkom teman teftedara!”

 

Što je rekla, nije ni porekla:

Načinila mećet i munaru

I suviše sahat u Mostaru,

I na Buni popravi ćupriju,

Oženila brata kapetana

Đuzel ćerkom teman teftedara.

 

 

Zareče se Šarića kaduna

 

Zareče se Šarića kaduna

u mahali među hanumama:

“Jest tako mi dina i imana

i tako mi šehri ramazana,

sagradiću mekteb i munaru

i veliki sahat u Mostaru,

nek se čuje preko Bišća ravna,

Velagića i Blagaja grada,

a da nije Bišine

čulo bi i Nevesinje”.

 

 

Zaklela se kaduna Fatima

 

Zaklela se kaduna Fatima,

Da će gradit sahat u Mostaru,

Da se čuje po svemu Mostaru,

Po Mostaru i oko Mostara,

I još da će džamiju graditi

Baš na srijedi u cara malo.

Što je rekla, to je učinila:

Sagradila sahat u Mostaru,

I džamiju na srijedi Mostara,

          To se čudo i do cara čulo.

Mostarci na olimpijskim igrama – IZMEĐU LONDONA I BARCELONE

            *NAPOMENA: Tekst koji slijedi je iz knjige “Mostar - kolijevka sporta”.

            Uz donatorsku podršku Evropske unije i u tiražu od 1000 primjeraka, 1996. godine iz štampe je izašla knjiga “Mostar - kolijevka sporta” koja popunjava veliku prazninu u oskudnoj sportskoj literaturi. Knjiga je djelo više autora čiji je rad koordinirao poznati sportski novinar Dragan Miladinović, dok su recenzenti bili priznati sportski stručnjaci prof. dr Hamid Šoše, prof. Željko Džeba, prof. Enver Novaković i Mile Knezović. Najveća vrijednost ove knjige, posvećene prvom vijeku organizovanog sportskog pokreta u gradu na Neretvi i stogodišnjici modernih Olimpijskih igara je da je oslobođena političkih, ideoloških i drugih konotacija, te prožeta jedino sportskim duhom, kako to u recenziji naglašava i Hamid Šoše.

 

            Ova, 1996. godina je olimpijska! U Atlanti, savezna država Džordžija, Amerika (SAD), održavaju se 26. olimpijske igre. One će biti u znaku obilježavanja stogodišnjice Prvih olimpijskih igara modernog doba. Ili, kako to neki vole reči: stoljeće od obnavljanja Olimpijade. I, naravno, to će biti prilika za podsjećanje ne samo na OI od 1896. godine u Atini do 1996. godine u Atlanti, nego i na antičke olimpijske igre.

            I to je bio motiv da, i u ovoj knjižici, malo više prostora posvetimo “olimpijcima” Mostarcima, onim po rođenju i onim što su oblačili dres klubova iz grada na Neretvi.

            Olimpijske ideje su odavno pogodno tlo našle i u ovom podneblju. One su najprije pretvarane u stvarnost u sokolstvu, koje je do 1919. godine bilo baza svekolikog organizovanog sporotskog života na ovim prostorima.

            Međutim, tek poslije završetka Drugog svjetskog rata, počeli su se takmičiti na olimpijskim igrama i sportisti koji su stasali u Mostaru.

            Olimpijske igre u Londonu 1948. godine imaju poseban značaj za Mostarce i njihov sport, jer tamo se prvi put predstavio jedan sportist iznjedren u njihovoj sredini. Bio je to fudbaler Miroslav Brozović. On je loptačku karijeru počeo u rodnom gradu. Tada je igrao za državnu reprezentaciju i osvojio prvu medalju za Mostar. Zato ona ima posebnu specifičnu težinu i vrijednost.

            I poslije su fudbaleri iz Mostara bili najčešći ambasadori na olimpijskim igrama. Ali, samo još dvojica - Muhamed Mujić i Krunoslav Radiljević - vratili su se kući s odličjima. Oni su ponovili uspjeh Brozovića, medalje su bile srebrne. Stekli su ih u Melburnu 1956. godine.

            Godine 1976. na Olimpijskim igrama u Montrealu, na tu srebrnu nisku isti takav biser nanizao je košarkaš Dražen Dalipagić. Četiri godine kasnije, u Moskvi, to su učinile rukometašice Jasna Merdan i Vesna Radović. Dražen Dalipagić u Moskvi 1980. godine i Jasna Merdan Kolar u Los Anđelesu 1984. godine svoju i mostarsku riznicu olimpijskih dragulja upotpunili su onim najblistavijim, zlatnim. Košarkaš Franjo Arapović se u Barceloni 1992. godine “posrebrio”.

            Na olimpijska borilišta izlazilo je još osam mostarskih asova. Godine 1976. u Montrealu su se takmičili atletičar Danijel Temim i rukometaš Zvonko Serdarušić. Zatim četu fudbalera predvodi Ivica Ćurković (Tokio 1964. godine), a slijede ga Vladimir Matijević  i Boro Primorac (Moskva 1980. godine), te Ivica Barbarić, Predrag Jurić i Semir Tuce (Seul 1988. godine).

            Još dvojica mostarskih sportista su obogatila kolekciju olimpijskih trofeja. Sportista-invalid Ante Pehar to je izborio na takmičenjima (na paraolimpijskim igrama). Međutim, kad je riječ o skakaču sa Starog mosta u Neretvu Emiru Baliću, treba reći da je njemu specijalno olimpijsko znamenje dodijelio predsjednik MOK-a Huan Antonio Samaran i to za doprinos u širenju olimpijske ideje.

            A, ovo je, na određen način, mali, simboličan “spomenik” mostarskom “olimpizmu”.