STRAHUJEM OD ZABORAVA - Sjećanja na mostarske kafane

            *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Milan Anđelić, a objavljen je u maju 1999. godine. Autor crteža je Ekrem Handžić (posebne zahvale Zlatku Serdareviću za ovu informaciju).

 

            Žalosno je kad sjećanja počinju da blijede. Kada nam ponekad, (a, bogami, sve češće) treba puno vremena da se prisjetimo nekog dragog nam imena, važnog datuma, naziva ulice kroz koju smo bezbroj puta prošli (zagrljeni, ili sami sa rukama u džepovima polako i natenane, ili žurno, ili nervozno, ili pijani, ili veseli, ili tužni...)

            Zastrašujuće je kada shvatiš da, danima, nisi pomislio na svoj rodni grad, jer te okupirala svakodnevnica, pa onda počne grižnja savjesti, hladnoća oko srca, u stomaku...

            Onda počinjemo bijeg u sjećanja, iskupljujemo se, okajavamo slabosti. Vraćamo se svome gradu, prijateljima, ulicama, kafanama... Prošlim danima. Danima bezbrižnosti, ispunjenim srećom, ljubavlju...

            ... Ljeto je. Tamo nekih sedamdesetih. Upeko zvizdan. Ostaju tragovi bosih nogu na uzavrelom asfaltu. Žurimo na Neretvu. Na Skakala. Bacamo se laste u njen hladni zagrljaj. I, onda polako nizvodno, plivajući ili na šlaufu, pa kraj Orla, Silosa, kroz Tresajbe, kraj Pijeska, ispod Carinskog, Velike i Male spile, Titov most, Bunur, Stari most. Izlazimo na užarenu pržinu, zagrijavamo promrzle kosti i onda pješice nazad, u istu avanturu. Možda pećine i ona opasna mjesta sa virovima i izvorima, i nisam poredao kako treba (a mnoge sam propustio, zaboravio, nažalost) ali mostove jesam. Njih je nemoguće pobrkati. A, treba im dodati i Lučki, i onaj na Čekrku, i vojni, i željeznički na ulasku i izlasku iz grada. Ti mostovi, svi, ne samo Stari, bili su na neki način sinonimi Mostara. Vezivali su te komore našeg srca, spajali obale i ljude, činili Mostar Mostarom. Nikada svoj grad nismo dijelili na lijevu i desnu obalu, obadvije su kucale zajedno, pa zar je neko čuo da može funkcionisati samo jedna polovina srca.

            Mostovi su srušeni. Oni koji su ih rušili mislili su da tako ruše Mostar. Ali, Mostar na takav način nikada nije, niti će biti, srušen. Njega su srušili i rastočili na mnogo perfidniji način. Rastjerujući njegove žitelje. Mostar je sada: u Mostaru na lijevoj i desnoj obali, u Zagrebu i Beogradu, u Italiji, Njemačkoj, i Danskoj, u Švedskoj, Norveškoj, Holandiji, u Švicarskoj, Engleskoj i Americi, u Kanadi, Australiji i Novom Zelandu... Tamo gdje su Mostarci.

            Mostar je u onima koji će se, sutra, u njega vratiti, ali i u onima koji možda nikada neće. U onima kojima su sve, osim golog života, uzeli. Mostar im niko, niti ima pravo, niti može uzeti.

            Istina (i nažalost) nikad više onog našeg Mostara. Uostalom, nikada više ništa i neće biti kao nekad. Nikad kao nekad. Ili možda ipak, nekad!?

 

            “RUŽNO PAČE”

            Uspomene krijepe, daju snagu i bole, do neprebola.

            Ne znam zašto, ali sve češće su moje misli upućene mostarskim kafanama i to onima u kojima za stolom, ili ispod njega, ostade dobar komad života moje generacije, naše mladosti, naših nadanja i maštanja, osmijeha i suza, radosti i razočarenja...

            Jedna od tih kafana je “Rondo”. Ovdje me, u Norveškoj, svaka drvena, niska kuća sa ravnim krovom (a ima ih, hvala bogu) podsjeća na tu kafanu. Bila je ostala poprilično sačuvana nakon žestokih bombardovanja prvih ratnih mjeseci. Sjećam se, bila je čitava, kada su sve muškarce s Avenije, Zgona, Rudnika, Strelčevine... u gluho doba noći silom dotjerali na Rondo radi mobilizacije.

            Kafana je, tada, izgledala čitava. Poslije su je, čujem, namjerno srušili. Oni isti koji srušiše Stari most. Mirisala im je previše mostarski. A, kako i ne bi, kada je godinama bila stjecište svih generacija Mostara. Ponosili smo se tim “ružnim pačetom” u najljepšem dijelu grada, okruženom stoljetnim platanima. Voljeli smo je, provodili dane sjedeći pred njom, dok je žestoko ljetno, mostarsko sunce asfalt topilo. Sakupljali se tu i zajedno odlazili na utakmice “Rođenih”, a poslije slavili pobjedu, ili u čašama hladnog gemišta utapali tugu zbog poraza. Prve randese tu imali, prve simpatije tu sticali, posljednji momački dan tu slavili, častili povodom rađanja djeteta...

            Doći u Mostar a ne popiti piće na “Rondou”, značilo je ne biti u Mostaru. Znali su to i Ivo Andrić, i Gustav Krklec, i Mak Dizdar, i Mika Antić... Kemo i Davorin su uz Mišu Marića tu jutra dočekivali. Ico Voljevica je svoje najbolje viceve i provale, zajedno sa Mehom Sefićem tu stvarao, a Vlado Puljić, Alija Kebo, Ivan Kordić i mnogi drugi pjesnici, baš tu svoje najbolje stihove napisali. Mostarski boemi su tu počinjali “novi radni dan”, razbijajući mamurluk. Kafane “Rondo” više nema. Oni čuvaju mnoge tajne, mnoge ispričane i neispričane priče, pa i ovu posljednju - o rušenju. Oni su krunski svjedoci nekog buđenja. Nadam se da zbog toga neće platiti glavom.

 

            IMIDŽ ELITE

            Nosio je i nosi zvučno ime - “Bristol”. Gledao je u svoju konkurentkinju “Neretvu”, preko rijeke, takmičio se sa njom, a opet bio s njom u nekoj dubokoj i čvrstoj vezi. Spajao ih je Titov most. Niti bi “Bristol” bio ono što je bio bez “Neretve”, niti bi “Neretva” bila ono što je bila bez “Bristola”.

            Taj puno mlađi “gospodin” “Bristol” respektovao je “staru damu”, odnosio se prema njoj džentlmenski, a opet, ponekad pokušavao, a bogami i uspijevao, otići korak naprijed. Uspio je “Bristol” stvoriti sopstveni imidž, imati svoje stalne goste. Sa te strane i nisu bili neki konkurenti. Pojedini Mostarci će reći da se u njemu okupljala “prava mostarska raja”. Drugi će reći da to nije tačno. I jedni i drugi su u pravu. Mostarci su se okupljali u svim kafanama. Možda je, ipak “Bristol” imao svoju najstabilniju postavu. Istina je i to da je u njega najviše zalazila mostarska elita. Među tim stalnim gostima bilo je advokata, slikara, novinara, pjesnika, profesora, sportista, direktora...

            Meha Sefić, možda najpoznatiji mostarski slikar, proveo je u njemu mnogo vremena. I tu je zajedno sa svojim nerazdvojnim kolegom Icom Voljevicom, smislio puno mostarskih liskaluka. Proveo je u “Bristolu” mladost i poznati mostarski advokat Avdo Rizvanbegović, poznatiji Mostarcima kao Avdo Zima, tu su provodili dane poznati mostarski privrednici i političari poput (opet aktuelnog i, čini se, nezamjenjivog) Jole Muse, bio je “Bristol” i “druga kuća” poznatih mostarskih sportista Dušana Bajevića, Franje Vladića i Envera Marića...

            Prebirući po ostacima sjećanja dolazim do saznanja da mnogi od one stalne “Bristolove” ekipe više nisu u Mostaru. Gdje li se oni sada nalaze? Možda na nekoj od obala svoga podijeljenog grada ili, pak, u nekoj od zemalja širom svijeta. Da li su tamo našli neke svoje “Bristole”, neku novu raju s kojima prave izlete u prošlost? Sumnjam. Njihovo “bristolovanje” je arhivirano, konzervirano možda za neka bolja vremena. Ali, poznavajući te uporne “bristoldžije” gotovo sam uvjeren da će dobar broj njih, ponovo, biti skupa. Generacije su to koje se ne predaju lako. Što će kazati - dok je “Bristola”, a biće ga, biće i “bristoldžija”. Neki drugi advokati, slikari, pjesnici, sportisti, političari, profesori... imaće u njemu opet svoja stalna mjesta. Oni će, u to ne sumnjam, ustupiti to mjesto, ako zatreba, nekom od “veterana” kada se ponovo pojave u hotelu svoje mladosti.

 

            STARA DAMA

            Zgrada hotela “Neretva” napravljena je još u vrijeme Austro-ugarske monarhije i jedna je od građevina sa kojima se grad ponosio. Okrugli i poluokrugli prozori, živopisna ornamentika, privlačne boje - karakteristike su većine građevina iz tog doba. Takva je bila i Gimnazija, Muzička škola, Gradsko kupatilo... Napraviše ih austro-ugarski osvajači. (Današnji osvajači ruše sve pred sobom). “Neretva” je, kao i sve ostale njene zgrade - posestrime, preživjela dva svjetska rata. Prolazile su vojske kroz Mostar, činile svakojaka zlodjela prema ljudima, ali građevine, uglavnom, nisu dirale. A onda dođoše neke druge vojske, “naše”, pa uz već pomenuta zlodjela prema ljudima činiše zlodjela i prema svemu što je ljudska ruka stvorila. Ni stara, dobrodržeća dama “Neretva” nije ostala pošteđena.

            Vidio sam je jednom prilikom u toku rata. Između mene i nje bila je rijeka, bez Titovog mosta. Sa ove, desne strane, izgledalo je da se ta stara dama, za koju su me vezivale nebrojene zajedničke noći, jedva držala na nogama. Imao sam silnu želju da obiđem okolo, preko tada još postojećeg Starog mosta, ali mi je ponestalo snage da bi se mogao suočiti sa svim onim što bih na tom putu morao vidjeti. Moja lijeva obala srca bila je gotovo do temelja srušena. “Neretvu”, a poslije i Stari most i cijeli moj grad srušili su, kako reče moj cijenjeni kolega i pjesnik Mišo Marić, “pjevači gangi i svirači gusala”. Bolio je srušeni Titov most (dok sam stajao tog prohladnog februarskog jutra, godine ratne, '93., na desnoj obali, neposredno uz još jednu ranu neprebolnu - hotel “Bristol” - takođe uništen), ali je srušena “Neretva” boljela još više. I sada, često, u mislima, stojim na istom mjestu i gledam u moju staru damu. A između nas Neretva, nepremostiva, ali još uvijek plava, zelena, lijepa do suza.

            ... Imala je “Neretva” svoj šarm, svoju ljepotu. Imala je ona i dobrih i loših dana, perioda kada se u nju ulazilo isključivo u odijelu i kravati, odlazilo na nedjeljne ručkove i večere, kada je u nju dolazila mostarska gospoda.

            A, imala je i obrnut imidž, ponekad, pa su se u njoj i čaše razbijale i pijani gosti pjevali iz petnih žila. Volio sam onu “Neretvu” - između. U kojoj se moglo sa porodicom i prijateljima provesti najugodnije veče uz nezaboravnu muziku rahmetli Dženana dr Salkovića, ili prekrasnih šansona Dragana Stojnića, recimo, ili maestralno muziciranje Muamera i Melihe Kulukčije i mnogih drugih u poznatom “Crvenom restoranu”. Volio sam i onu “Neretvu” u kojoj se, gore u kafani, moglo popiti i malo više, i zapjevati a da ti niko ne zamjeri, i zaplesati, pogotovo na terasi, dok je sa Neretve pirkao prohladni povjetarac. Volio sam onu “Neretvu” u kojoj su radili vrsni ugostitelji Marko Buconjić, Meho Šuta, Novak Jonlija, pred kojom je Zuja naplaćivao parkiralište, a Franc upotrebu klozeta. U kojoj, ili pred njom, su po cijeli ubogi dan sjedili znani i neznani Mostarci, u kojoj je mostarski duh vrcao iz svakog njenog gosta. “Neretva” je imala svog velikog konkurenta, hotel “Bristol”. Gledali su se preko puta, preko rijeke, ponekad sa ljubomorom. Ljeti je muzika svirala na terasi “Neretve”, a slušali su je i oni koji su sjedili pred “Bristolom” Oni su bili u povlaštenijem položaju - em nisu plaćali dodatak za muziku, em im nije smetala buka, pa su i uz muziku mogli promuhabetiti.

 

            BAŠTA MLADOSTI

            Sjećajući se mostarskih kafana i pišući o njima (u “Bosanskoj pošti”, listu za izbjeglice ovdje u Norveškoj) bio sam svjestan činjenice da će se neki složiti sa mojim impresijama, a neki ne (uostalom kao i čitaoci ovog cijenjenog časopisa - “Mosta”). Ali, tako je to, uostalom, i sa mnogim drugim stvarima u životu. Počesto se ne slažemo ni sami sa sobom. Evo, i ja mislim da sam napravio “ličnu grešku” i nepravdu prema sopstvenim uspomenama. Jer, kada je o mojim kafanama riječ morao sam početi sa hotelom “Mostar”. U njoj je, poput mnogih drugih, i moja generacija Učiteljske škole proslavila ispit zrelosti. Mnogi od nas su tada prvi put, a neki i posljednji, obukli odijelo i stavili kravatu, “nalokali” se do besvijesti, zaplesali... i tako ušli u jedno veliko sranje zvano “zrele godine”. Te “zrele godine” će nam jednu “zrelost” kasnije donijeti - rat, stradanja, suze, izbjeglištvo... Tada, u hotelu “Mostar”, ili nekoj drugoj kafani, veselili smo se životu, zajedno, ne pitajući jedni druge za nacionalnosti, vjeroispovijest... Dijelili smo se na “Zvezdaše”, “Dinamovce”, “Veležovce”, na one koji mogu popiti manje ili više, koji smiju ili ne smiju skočiti sa Starog mosta, uvaliti se na “Veležov” stadion preko zida, i mnogo drugih, ali puno ljepših, bezazlenijih, i uzbudljivijih podjela od ovih današnjih. Hotel “Mostar” imao je najljepšu baštu na svijetu. Ljeti, po danu, bježali smo u njenu hladovinu i rashlađivali se gemištom i pivom, a naveče čekali za slobodan stol. Drhtali od uzbuđenja kada bi popularni mostarski pjevač Safet Mehić najavio ples u kome “dame biraju” i nerijetko ostajali razočarani rezultatima izbora. Čini mi se da su baš ti izbori korijen odbojnosti prema svakoj vrsti izbora kod mnogih koje poznajem iz moje generacije. Bašta hotela “Mostar” godinama je bila najdraže stjecište mladih generacija. Ne samo zbog ambijenta, već i godinama nepromijenjenog personala za koje je i danas, toliko godina poslije, teško naći adekvatne riječi za njihovu ljubaznost.

            Ko se, ako je bar ponekad tamo navraćao, ne sjeća duhovitosti i ljubaznosti Đure, Ivana, Zdravka, Cipe... Ljeti su u prepunoj bašti nastupale mnoge tadašnje estradne zvijezde, a zimi bi, stalni gosti preselili u kafanu hotela koja, istina, nije bila tako privlačna ali je imala svoj šarm. Hotel “Mostar” i njegova bašta ostali su, koliko čujem, čitavi. Sam bog zna hoće li ovi novi klinci što dolaze imati priliku da dožive makar djelić onoga što je u ovom objektu doživjelo i proživjelo mnogo generacija mladih Mostaraca. To im od srca želim. Naša je generacija uništila sopstvene snove. Oni koji dolaze tu grešku ne smiju ponoviti.

            Kada sam počeo pisati o mostarskim kafanama nisam ni slutio u kakvu ću zamku upasti. Sve ono što nas je vezivalo i veže za rodni grad, sve više boli. Tamo nas više nema. A ovdje, gdje smo ne primjećuje se da nas ima! U našim kafanama sjede neki drugi gosti. Nađe se tu i pokoji gost sa našeg stola. Sjede, pijuckaju svoje piće i prisjećajući se nekih prošlih dana i dragih prijatelja koji su razasuti širom svijeta.

            Ne uznemiravajte ih, i ne zapitkujte previše. Samo im nazdravite ponekad. Oni će rado odzdraviti sa podignutom čašom i, možda, osmijehom. Živjeli!